REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-10012/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Renate Popović, predsjednice vijeća, te sudaca Davorka Kučana i Karmen Novak Hrgović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Matee Sačević, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog AZ, zbog prekršaja iz čl. 199. st. 8. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23; dalje: ZSPC), odlučujući o prigovoru okrivljenika podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Metković od 22. listopada 2024., broj: 211-07/24-3/13851, u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prigovor okrivljenog AZ kao neosnovan te se potvrđuje prekršajni nalog.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22; dalje: PZ), okrivljeni AZ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 15 EUR (petnaest eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom proglašen je krivim okrivljeni AZ da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz čl. 199. st. 8., čl. 229. st. 5. ZSPC-a, te prekršaj iz čl. 13. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 41/77, 52/87, 47/89, 55/89, 05/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22, 47/23; dalje: ZPPJRM) i prekršaj iz čl. 16. st. 1. kažnjivog po čl. 29. st. 1. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 62/15, 42/20, 144/20, 114/22, 18/24; dalje: OI) za koje mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.670,00 eura u koju je uračunato vrijeme zadržavanja od 14. rujna 2024. u 19,40 sati do 15. rujna 2024. u 03,30 sati kao dva dana zatvora odnosno 79,64 eura, tako da je okrivljeniku preostalo za platiti ukupnu novčanu kaznu u iznosu od 1.590,36 eura koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 66,36 eura te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju tri mjeseca.
2. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljeni AZ je pravodobno podnio prigovor zbog odluke o novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri, zbog čega se u smislu čl. 238. st. 11. PZ-a, prigovor prihvaća žalbom.
3. Prigovor nije osnovan.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud), na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se isti pobija, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li prekršajnim nalogom počinjene bitne povrede odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. PZ-a, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pri tome nije utvrđeno da je povrijeđeno materijalno pravo na štetu okrivljenika niti da postoje bitne povrede postupka na koje ovaj Sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.
4.1. Ovaj je Sud primijetio da je izdavatelj prekršajnog naloga prilikom utvrđivanja novčane kazne okrivljeniku za prekršaje iz članka 13. stavka 1. ZPPJRM-a i članka 199. stavka 8. ZSPC-a propustio u izreci pobijanog naloga utvrditi okrivljeniku za te prekršaje novčane kazne već je samo naveo u točki 1. i 2. izreke koju novčanu kaznu zakon propisuje i navodeći iznos zakonom propisane minimalne kazne. Iako je iz izrečene ukupne novčane kazne u iznosu od 1.670,00 eura vidljivo i može se zaključiti da je izdavatelj prekršajnog naloga okrivljeniku za prekršaj iz točke 1. utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 300,00 eura a za prekršaj iz točke 2. utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 1.320,00 eura (budući da je novčana kazna za druge prekršaje za koji je okrivljenik proglašen krivim propisana u fiksnom iznosu), te se ne radi o povredi materijalnog prava, ovaj Sud želi izdavatelju prekršajnog naloga istaknuti da je dužan u izreci istoga prilikom utvrđivanja pojedinačnih novčanih kazni za svaku utvrditi iznos, odnosno nije dovoljno prilikom utvrđivanja pojedinačnih novčanih kazni samo naznačiti raspon iznosa koje za određeni prekršaj propisuje zakon.
5. Okrivljenik u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja i navodi da je oženjen i otac dvoje maloljetne djece koja su u sustavu srednjoškolskog obrazovanja, zaposlen je kao vozač, nije ranije prekršajno kažnjavan za slične prekršaje, uzdržava i svoju 90-godišnju majku, plaća kredite i vozačka dozvola mu je potrebna svakodnevno kako bi skrbio o svojoj majci i vozio ju liječniku. Što se tiče prekršaja za narušavanje javnog reda i mira ističe da je točno da je A izrekao neprimjereni sadržaj no dan poslije su se isti jedno drugome međusobno ispričali i postigli izmirenje, pa predlaže da mu se u svezi tog prekršaja ne izriče sankcija, dok ističe da su prekršaji iz članka 229. stavka 5. ZSPC-a i članka 29. stavka 1. OI-a beznačajni prekršaji zbog čega nema potrebe da isti bude za njih kažnjen. Što se tiče prekršaja iz članka 199. stavka 8. ZSPC-a navodi da je konzumirao alkohol kad ga je nazvala kćer kako ga traži policija na kućnoj adresi zbog čega se bez razmišljanja vozilom uputio kući no da nije nastala nikakva štetna posljedica i da okrivljenik nije recidivist u činjenju tih prekršaja. Predlaže ublažavanje novčane kazne i ukidanje zaštitne mjere.
6. U odnosu na okolnosti koje se ističu u prigovoru, okrivljeniku se napominje da je, sukladno odredbi čl. 237. st. 2. PZ-a, bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama koje ističe u prigovoru, a što okrivljenik nije učinio pa su navodi prigovora, u tom smislu, ostali na razini paušalnog isticanja.
6.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrdilo novčane kazne primjerene stupnju njegove krivnje, opasnostima djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a, a zbog čega se navedene okolnosti iz prigovora u konkretnom slučaju ne mogu smatrati naročito izraženim olakotnim okolnostima koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja novčane kazne ispod zakonom propisanog minimuma.
7. Osim toga, prvostupanjsko tijelo je okrivljeniku za prekršaje utvrdilo novčane kazne u zakonom propisanim minimalnim i paušalnim iznosima, pa izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.670,00 eura (u koju se uračunava vrijeme provedeno u zadržavanju) predstavlja primjerenu kaznu za počinjena djela. Cijeneći da u konkretnom predmetu nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne te cijeneći jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
8. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je inkriminirano ponašanje okrivljenika teži oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) PZ-a koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne može se nedvojbeno utvrditi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 15,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
10. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 5. prosinca 2024.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Matea Sačević, v.r.
Renata Popović, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj, Policijskoj postaji Metković ovjerena prijepisa: za spis i okrivljenika.
