Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1011/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4183/2019-23 od 9. lipnja 2022., na sjednici vijeća 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4183/2019-23 od 9. lipnja 2022.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe te zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl. 1., 2., 7. i 23. R) Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207599207/06, kreditna partija: 7103341971 od 11. listopada 2006. potvrđenom od javnog bilježnika Ive Dujmović iz Zagreba pod posl. br. OU-803/2006- 1 dana 16. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora, te TV, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], kao založnog dužnika, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te dio odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 2. koji glasi: „...promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....“ i čl. 7. koji glasi: „...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.871,81 eura/164.793,18 kn[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s tijekom pobliže opisanim u toj točki izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.935,96 kn/22.121,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22–dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 11. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika te restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu s osnova povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 21.871,81 eura/164.793,18 kn.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom sklopio 11. listopada 2006. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 101.130,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i s kamatnom stopom od 4,70% godišnje, a koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika.

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te s obzirom na sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, isto kao i ugovorne odredbe kojima iznos kredita i anuiteta vezani za valutu švicarski franak, a da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužitelja koji takvu promjenu nije mogao predvidjeti, niti je mogao provjeriti pravilnost promjene budući da za to nije imao potrebne kriterije i parametre, te da su stoga nepoštene i ništetne.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,70%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita, tužitelj bi manje platio iznos od ukupno 21.871,81 eura /164.793,18 kn to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

9. Nastavno, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) zastara započela teći iznova.

10. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan postavljeni restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 21.871,81 eura/164.793,18 kn u primjeni čl. 1111. ZOO-a sve sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje: Tarifa).

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pri tom tuženik neosnovano prigovara da je izreka presude u deklaratornom dijelu (toč. I. izreke) nerazumljiva te da je u tom zahtjevu potrebno precizno označiti tekst konkretne ugovorne odredbe jer suprotno tom shvaćanju iz sadržaja zahtjeva tužitelja jasno proizlazi koji pravnu zaštitu tužitelj zahtijeva, te neosnovano tuženik nastavno prigovara da osporena odredba čl. 23. R nije u vezi s predmetnom zaštite u kolektivnom sporu jer iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se ta odredba odnosi na određivanje korisniku kredita prihvaćanja uvjeta, rizika i učinka kredita s valutnom klauzulom te se kao takva ima razmatrati u okviru ocjene nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi potonjeg prigovora, treba napomenuti da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (list 19-23 spisa) sadrži spomenutu odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. R), koja stipulacija prema shvaćanju ovog žalbenog vijeća nije odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ.

18. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje: ZZP/03) pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja Ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor i pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, te je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o prihvaćanju danog nalaza i mišljenja koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa.

20. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare predmetnih tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

20.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja. Pri tome, protivno shvaćanju žalitelja, nema zastare niti dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva (po osnovi preplate zbog jednostranog povećanja kamatne stope s obzirom da je u tužbi po tom osnovu zatražen iznos od 31.339,18 kn, a konačno iznos od 31.391,48 kn), nakon provedenog financijskog vještačenja. To stoga što je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj temeljem istog činjeničnog osnova zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva i riječ je o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe zbog čega prigovor zastare istaknut po tuženiku ni u odnosu na te tražbine nije osnovan.

21. Pravilno je prvostupanjski sud sadržajno primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarife i to utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Tuženik neosnovano prigovara da mu pripadaju troškovi postupka sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a zbog toga što je tužitelj djelomično povukao tužbu. Naime, tužitelj je odmah nakon provedenog financijskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev s iznosa od ukupno 174.611,37 kn na iznos od 164.793,18 kn te i prema ocjeni ovog suda u vezi toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi. S tim u vezi, treba imati na umu i pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C- 224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da nadoknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevom za isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

23. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe u primjeni čl. 166. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije odmjeren trošak odgovora na žalbu primjenom čl. 155. ZPP-a jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku.

U Rijeci 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović