Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3249/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku ABC, odvjetniku u [obrt] iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4627/2023-19 od 17. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4627/2023-19 od 17. srpnja 2024. u pobijanom dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4627/2023-19 od 17. srpnja 2024. u dijelu pod točkom II. izreke presude i to baš u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak iznosa od 187,50 eura na način da se nalaže tuženici da, u roku 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 187,50 eura (pored već dosuđenog troška u iznosu od 1.450,00 eura).

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da tužitelju izvrši isplatu iznosa od 2.464,61 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u izreci presude. Također, prvostupanjski sud je u točki II. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 1.450,00 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom II. izreke, i to baš u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.450,00 eura, tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da mu pored dosuđenog troška dosudi daljnji troška pristupa na ročište za objavu presude.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženica. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalba tuženice nije osnovana. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za povrat razlike tečaja CHF u iznosu od 2.464,61 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom, kao davateljem kredita, sklopio 19. rujna 2006. ugovor o kreditu br. 9011915726, u iznosu od 20.281,97 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF,

- da je tuženica s osnova stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužitelju iznos od 2.464,61 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženica u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, za tuženu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna, potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP-a/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

12. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF.

13. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. U pogledu prigovora da metoda izračuna više plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj topi i valutnoj klauzuli CHF nije pravilna za pojasniti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.

U odnosu na prigovor tuženice da je potrebno prihvatiti iznos koji predstavlja zbroj pozitivne i negativne razlike, a ne samo negativne razlike (ono što je tužitelj više platio na ime ništetnih odredbi), kako je to činio sud, za navesti je kako je to pravno pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. O ovom pitanju izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

Navedeni prigovori su pravni prigovori na koje odgovora sud, ne vještak.

15. U pogledu istaknutog prigovora zastare, koji nije osnovan, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 1. lipnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan, jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

16. Odluka o parničnom trošku iz točke II. Izreke prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točkama I.a) i I.b) izreke ove drugostupanjske presude.

18. Ročište za objavu i uručenje presude održano je 17. srpnja 2024., a na koje je ročište pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja koji je odvjetnik. Također tužitelj je popisao parnični trošak na ročištu za glavnu raspravu od 3. srpnja 2024. kada je rasprava i zaključena. Pored ostalog zahtijevao je i naknadu parničnog troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova + porez na dodanu vrijednost (PDV od 25%).

Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Nadalje, odredbom članka 164. stavak 2. ZPP-a je određeno kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano kako je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 2.464,61 eura, proizlazi kako je tužitelj imao trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a ovo u suglasju sa T. br. 9. točka 3. i T. br. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Pri vrijednosti jednog boda od 2 eura (T.br. 54 "Tarife") trošak navedenog zastupanja tužitelja iznosi 100,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužitelju priznati i trošak PDV-a od 25% (T. br. 46. "Tarife") što iznosi daljnjih 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura. Za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela.

Tužitelji je imao trošak sastava žalbe u iznosu od 25 bodova, a ovo na temelju T. br. 10. točka 4. „Tarife“. Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (T.br. 54 "Tarife") trošak sastava žalbe iznosi 50,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužitelju priznati i trošak PDV-a od 25% (T. br. 46. "Tarife") što iznosi ukupno 12,50 eura tako da sveukupni trošak žalbe iznosi 62,50 eura.

19. Slijedom navedenog tužitelju je trebalo ukupno dosuditi 187,50 eura (parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude 125,00 eura + parnični trošak sastava žalbe 62,50 eura = 187,50 eura). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, u svezi sa odredbama članaka 166. stavak 2., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

U Splitu 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović