Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-465/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća te sutkinje Jarmilke Kučera-Slivar kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Nade Sambol kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5157/22-19 od 30. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5157/22-19 od 30. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5157/22-19 od 30. travnja 2024. presuđeno je tako da izreka glasi:

" I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska br. 69, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju TČ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.440,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. svibnja 2019. do isplate, i to do 30. rujna 2022.. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska br. 69, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju TČ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka od 1.070,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III.Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje: ZPP), predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, a tuženiku dosudi parnični trošak, a podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, te potražuje troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku koji je prethodio i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud primjenom odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost stranaka. Točno je da tuženik ima pravo dokazivati da su stranke pregovarale o ugovornoj odredbi za koju tužitelj tvrdi da je ništetna i da je tužitelja upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena tečaja CHF. Tuženik je na tu okolnost predložio saslušanje svjedoka zaposlenika tuženika ne navodeći ime i prezime istog, što je bio dužan, a izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Dakle, tuženiku je omogućeno raspravljanje i dokazivanje svojih tvrdnji. Prvostupanjski sud je izveo predložene dokaze, a na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 20. ožujka 2024. stranke su izričito navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i da predlažu zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu na temelju stanja spisa. Uz navedeno potrebno je istaknuti da iako je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje zaposlenika tuženika, tuženik nije dostavio ime i prezime te točnu adresu osobe čije saslušanje u svojstvu svjedoka predlaže, a što je bio dužan kako bi sud mogao odlučiti o tom dokaznom prijedlogu te ukoliko bi ga prihvatio i pozvati navedenu osobu kao svjedoka. Isto tako tuženik je na ročištu održanom dana 24. siječanja 2023. povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka UČ. Uz navedeno tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika, a prvostupanjski sud istoga nije ispitao kao svjedoka budući da je tuženik na ročištu održanom dana 20. ožujka 2024. izričito naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu na temelju stanja spisa, a saslušanje javnog bilježnika i po ocjeni ovoga suda nije bilo potrebno s obzirom da dužnost javnog bilježnika nije bila upoznati tužitelja sa parametrima o kojima ovisi promjena tečaja CHF. Javni bilježnik sigurno nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao tužitelju pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je sporna ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, ali ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos. Neosnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud trebao provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnosti kretanja tržišnih parametara koji su utjecali na izmjenu kamatne stope jer isto nije bilo potrebno u ovome predmetu a s obzirom na predmet spora.

5.1. Neosnovan je navod tuženika da je prvostupanjski sud zanemario prigovor dvostruke litispendencije odnosno činjenicu da je tužitelj ustao tužbom protiv tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope. Naime, prvostupanjski sud je uvidom u presudu toga suda broj P-7844/2019 utvrdio da je u istoj uzeta u obzir preplata s osnova promjene kamatne stope te da se ne radi o istovjetnom sporu, a da se u ovome predmetu traži isplata po osnovi preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule i da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjenim za razliku s osnova promjene kamatne stope, uspoređenima po srednjem tečaju kreditora važećim na dan plaćanja i po srednjem tečaju kreditora važećim na dan isplate kredita iznosi 1.440,60 EUR, a kako je to i izričito navedeno u obrazloženju pobijane presude. Dakle, predmet spora u ovome predmetu je isplata novčanog iznosa koji je tužitelj tuženiku platio temeljem ugovorene valutne klauzule, a u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7844/2019 predmet spora je bilo utvrđenje ništetnim odredaba predmetnog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama banke i isplata novčanih iznosa koje je tužitelj temeljem istih platilo tuženiku, to je prigovor dvostruke litispendencije i prigovor presuđene stvari neosnovan. Uz navedeno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpić izričito proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjenim za razliku s osnova promjene kamatne stope, uspoređenima po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i po srednjem tečaju kreditora važećim na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćene razlike prebiju s više plaćenim razlikama iznosi 1.440,64 EUR.

6. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa s osnova preplate zbog promjene tečaja ugovorene valute CHF temeljem ništetne ugovorne odredbe o vezanosti i plaćanju anuiteta za tečaj CHF (a ne isplata po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke banke).

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 21. 07. 2005. temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 20.179,71 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 6,50% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora. Isto tako prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke ugovorile rok otplate kredita u 84 mjeseca, a čl. 5. i 6. su stranke ugovorile da se kredit koristi najkasniji do 31.10.2006. godine, a u svrhu kupnje vozila, dok su člankom 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.11.2005.

7.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da je sporno je jesu li naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od 09.09.2005. do 07.08.2012.

8. S obzirom da je predmet spora isplata iznosa s osnova preplate zbog promjene tečaja ugovorene valute CHF temeljem ništetne ugovorne odredbe o vezanosti i plaćanju anuiteta za tečaj CHF, koji ugovor je zaključen 21. 07. 2005., primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001.; dalje ZOO91), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a ne ZOO05, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim, jer je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta i ponovo je počela teći pravomoćnošću odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., 14. lipnja 2018. Naime, na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO91 primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 371. ZOO91, petogodišnji rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 15. lipnja 2018. slijedom čega navedeni rok zastare nije istekao jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 03. listopada 2022.

9. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., je izraženo pravno stajalište prihvaćeno povodom revizije banaka, između ostalih i tuženice, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09. , 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštene, a onda i ništetne.

12. Naime, pravilno prvostupanjski sud na osnovu svih predloženih i provedenih dokaza utvrđuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu nepoštene a time i ništetne. Naime, iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovor i da mu nitko nije tumačio pojedine odredbe ugovora i da mu nitko nije objasnio parametre promjene kamatne stope kao niti rizike valutne klauzule. Navedeni ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem te isti predstavlja tipski ugovor, a tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu..

13. Točno je da jedopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita, te tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

14. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, a bitno je to da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli ( što je utuženo u ovom postupku ), a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike promjene tečaja CHF (što je utuženo ), i upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

14.1. Neosnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj nastupao u svojstvu potrošača. Naime, u pobijanoj presudi izričito je navedeno da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača i da isto proizlazi iz iskaza tužitelja i iz samog ugovora, a da je pregledom prometa po kreditu utvrđeno da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

15. Pri ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenih razloga iz odredbe članka 355. i članka 356. ZPP-a, važno je reći da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. toga Zakona (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - ”Narodne novine” broj 41/14., 110/15. - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga Zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

16. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom članka 138-a ZZP/07 (članak 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. Tuženik ničim nije (a nije niti valjano predlagao dokaze na temelju kojih bi se isto utvrdilo kako je to naprijed obrazloženo) dokazao da su stranke pregovarale o spornoj odredbi ugovora.

17. Po ocjeni ovoga suda drugog stupnja sud prvog stupnja izvodi pravno utemeljeni zaključak da je ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje rata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju za valutu CHF na dan ispunjenja obveze nepoštena odredba u smislu odredbe članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03.) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu tečaja CHF, jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženici, i jer se o toj odredbi nije pregovaralo. Stoga je pravilan i zaključak suda o njenoj ništetnosti u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

18. Uz navedeno potrebno je istaknuti da se tužitelj može pozivati na ništetnost ugovornih odredbi, neovisno što je kredit otplaćen, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

19. Kako je temeljem pravilno prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF (odnosno ništete ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) više platio 1.440,60 EUR, (a iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da je utvrđeni iznos umanjio za manje plaćene razlike odnosno da je izvršio prebijanje), tuženik je dužan vratiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (koji datumi stjecanja su navedeni u nalazu i mišljenju vještaka) jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, međutim pobijanom presudom sud je naložio tuženiku ispatiti tužitelju iznos od 1.440,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom tek od dana 17. svibnja 2019. ( kako to proizlazi iz izreke presude) do isplate.

20. U vezi odluke o troškovima postupka tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge pa kako drugostupanjski sud u tom dijelu prvostupanjske odluke ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je ovaj sud žalbu i u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima ocijenio neosnovanom.

21. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu se ne dosuđuje trošak žalbe.

Bjelovar, 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija