Poslovni broj: Usž-3080/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BIFF d.o.o., Rozga, Rozganska cesta 38, zastupanog po direktoru JB, kojega zastupa Božidar Husajina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Pavla Hatza 10, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katačićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1540/2020-19 od 27. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1540/2020-19 od 27. siječnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog poništeno je rješenje tuženika klasa: UP/II-471- 02/19-01/471, urbroj: 513-04-20-2 od 31. ožujka 2020. godine, rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, klasa: UP/I-471- 02/19-01/146, urbroj: 513-07-22-19-4 od 5. rujna 2019. godine te je tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove upravnog spora u iznosu od 3.149,38 eura/23.729,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana od dana pravomoćne presude dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora odbijen.

2. Protiv označene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno ocjenjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS).

3. Tuženik prije svega ističe da u presudi prvostupanjskog suda nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama dok razlozi koji jesu navedeni su nejasni i proturječni. Ističe kako je sud zanemario da je tuženik u postupku utvrđivanja porezne obveze tužitelja, pregledom transportne dokumentacije, nije mogao prepoznati ostale sudionike trgovanja u lancu u kojem se nalazio i tužitelj te da se takvi dobavljači formalno pojavljuju samo prilikom fakturiranja i bez činjenice da su robom raspolagali, a koje navode je sud zanemario pri donošenju presude kao i da je po računima predmetnih dobavljača tužitelju osporeno pravo na pretporez temeljem odredbe članka 57. stavka 1. i 2. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a ne temeljem odredbe članka 127. istog Zakona. Upravo iz činjenica koje je porezno tijelo utvrdilo u prvostupanjskom postupku u bitnom jasno proizlaze nalazi tog tijela u vezi računa dobavljača tužitelja da se predmetni dobavljač ne može prepoznati kao aktivni sudionik procesa od samog utovara do isporuke robe krajnjim kupcima. Sve navedeno detaljno je obrazloženo u rješenju prvostupanjskog poreznog tijela kao i u rješenju tuženika, a sud se oslanja na mišljenje sudskog vještaka kao konkretno i logično, a što je pogrešno, jer se vještačenjem nije niti razmatrala dokumentacije koju je porezno tijelo u zapisniku i prvostupanjskom rješenju, a potom i tuženik u poništenom rješenju, ocijenilo kao nevjerodostojnu prateću dokumentaciju koja fiktivno prikazuje poslovne događaje te je očito da niti u sudskom postupku isto nije uzeto u razmatranje. Vještak nije iznio činjenicu kako je tužitelj robu preuzimao i kada je bila negativna razlika između nabave i kupovne cijene, a što je u postupku osporio čak i opunomoćenik tužitelja ističući kako zapisnikom nije utvrđeno da bi negdje bila negativna razlika u cijeni, već da se radi o malim, ali pozitivnim razlikama u cijeni. Temeljem svega iznijetog tuženik smatra osporenu prvostupanjsku presudu nezakonitom te konačno predlaže da Visoki upravni sud poništi prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi ovopredmetnu stvar na zakonit način.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj ističe kako je pobijana presuda Upravnog suda u Zagrebu na zakonu osnovana te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi su jasni i u međusobnom suglasju te su svi navodi žalbe tuženika bespredmetni i idu ka odugovlačenju postupka. Želi skrenuti pozornost na nepostupanje tuženika i zloupotrebu procesne pozicije u tijeku ovog prvostupanjskog upravnog spora iz razloga što smatra kako tuženik taj svoj položaj zloupotrebljava jer ga očito smatra samo još jednom instancom "njegovog upravnog postupka" u kojem bi sud automatizmom morao prihvaćati utvrđeno činjenično stanje i pravna stajališta njega i prvostupanjskog tijela jer je u osnovi predmet ovog i većine poreznih postupaka "novac kojim se puni Državni proračun, a iz kojeg tuženik, prvostupanjskog tijelo i sud dobivaju plaću" pa je bitno voditi računa o proračunu, a ne je li za takvu određenu spornu poreznu obvezu postoji činjenična i pravna osnova. Što se tiče nalaza vještaka vezano za vještačenje provedeno u ovom postupku, tužitelj ističe da je tuženik isto primio, ali nije aktivno sudjelovao niti u raspravi niti tijekom postupka osim paušalnog osporavanja po otpuštanju vještaka iz sudnice, na način da bi u bitnome osporavao bilo kakve činjenice i dokaze koji su sudu bili predočeni. Tuženik se očitovao na nalaz i dano očitovanje vještaka u trenutku kada se vještak nije mogao očitovati o iznesenim navodima tuženika te istovremeno ne predlaže novo saslušanje vještaka ili novo vještačenje, i to sve u trenutku kada postoje uvjeti za zaključenje glavne rasprave, a sada takvo postupanje nastavlja i u žalbenom postupku. U daljnjim navodima žalbe tužitelj u bitnom ponavlja navode dane tijekom upravnog spora te konačno predlaže da Visoki upravni sud žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iz spisa predmeta ja vidljivo da je osporenim rješenjem tuženika tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. listopada 2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je tužitelju naloženo da uplati utvrđenu obvezu poreza na dodanu vrijednost i kamatu te provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama. Među strankama se kao sporno postavilo pitanje da li je poslovna dokumentacija tužitelja valjana u smislu obračuna tog poreza na dodanu vrijednost odnosno da li je u svom poslovanju imao razloga sumnjati da bi društva s kojima je poslovao (Stipić analitika j.d.o.o.) bio nestajući trgovac odnosno da bi Agrarian service and Trade d.o.o. bio tampon trgovac te da su to tvrtke koje uopće ne vode poslovne knjige, ne prijavljuju poslovne događaje i ne plaćaju porez na dodanu vrijednost radi čega je utvrđena naprijed navedena porezna obveza.

7. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u sudski spis, spis tuženika dostavljen uz tužbu te proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Aleksandru Vranku nakon čega je uvažio tužbeni zahtjev tužitelja te poništio osporena rješenja tuženika kao što je to naprijed navedeno.

8. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je u tijeku spora pravilno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, te je ocijenio osporena rješenja tuženika nezakonitim, uz obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.

9. Naime, nakon provedenog vještačenja sud je u točki 11. obrazloženja svoje presude utvrdio kako je vještak mišljenja da poslovna dokumentacija tužitelja transparentno i vjerodostojno dokazuje da njegove poslovne transakcije sa naprijed navedenim tvrtkama odgovaraju poslovanju kupoprodaje robe u tranzitu, što dokazuju ulazno-izlazni računi, CMR tovarni listovi, podaci s izdatnice robe, vagarni listovi i dr. te da se tužitelj ponašao u smislu načela pažnje dobrog gospodarstvenika prvenstveno u odnosu na javni interes koji proizlazi iz odredbi propisa o oporezivanju poreza na dodanu vrijednost. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je ocijenio osporena rješenja tuženika nezakonitim jer je zaključio kako porezno tijelo nije na valjani način dokazalo da iz objektivnih okolnosti proizlazi da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u transakcijama koje su dio prijevarnog lanca utajivača poreza na dodanu vrijednost, a što je sud u obrazloženju svoje presude valjano i obrazložio. Pri tome je sud imao u vidu i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj:

Usž-56/22-2 od 17. ožujka 2022. godine kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4040/11 od 3. srpnja 2014. godine u kojima je izraženo pravno shvaćanje da se poreznom obvezniku ne mogu staviti na teret propusti trećih (njegovih dobavljača) u vezi s ispunjenjem njihovih obveza urednog vođenja knjigovodstva i ispunjavanju njihovih poreznih obveza vezano uz isporuke poreznom obvezniku prodanih dobara, a za koje u postupku nije utvrđeno da je porezni obveznik s tim propustima bio povezan ili na njih mogao ili morao utjecati, jer se time poreznog obveznika izlaže prekomjernom i na propisima neutemeljenom teretu, za što nije iznijeto razumno obrazloženje. Ovaj Sud dodaje da je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4159/18 od 15. prosinca 2020. godine Ustavni sud u identičnom slučaju također izrazio shvaćanje da "u pogledu značaja dobre vjere korisnika prava na odbitak poreza Ustavni sud je u odluci broj: U-III-4346/17 od 3. prosinca 2019. godine prihvatio načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava iznesena u vodećem predmetu Bulves AD protiv Bugarske (broj: 3991/03 § § 53-58, presuda od 22. siječnja 2009. godine), prema kojima podnositelj koji je ispunio sve svoje obveze kako bi ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza na dodanu vrijednost, te nije znao niti je mogao znati da njegov dobavljač koji mu je izdao račune nije ispunio svoje porezne obveze, imao je u najmanju ruku legitimno očekivanje da će ostvariti djelotvorno uživanje vlasničkog prava na toj imovini".

10. Slijedom svega iznijetog, ovaj Sud ocjenjuje da tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost prvostupanjske presude radi čega je prigovore iznijete u žalbi kao neosnovane valjalo odbiti.

11. Stoga, kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS- a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

12. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadnom troškova odgovora na žalbu primjenom odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a jer ocjenjuje da taj trošak ne čini opravdani izdatak u tijeku ili u povodu spora, a bez kojeg ovaj Sud ne bi mogao riješiti žalbu tuženika, radi čega je riješeno kao u točci II. izreke ove presude.

U Zagrebu 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan