Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1236/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nataliji Jančevski, odvjetnici iz Virovitice, Augusta Šenoe 13, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-747/23-8 od 20. veljače 2024., na sjednici vijeća 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-747/23-8 od 20. veljače 2024. u točkama I i III izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protiv rješenja o prigovoru mjesne nenadležnosti sadržanog u točki II citirane prvostupanjske presude.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.394,15 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II izreke odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.222,77 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

6. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti suda prvostupanjski sud isti cijeni neosnovanim, pri čemu nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nenadležnost suda u mjesto sjedišta banke, a to je Zagreb, koji je znatno udaljen od Virovitice na području kojeg tužitelj ima svoje prebivalište. Prvostupanjski sud utvrđuje da je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa da je temeljem zakonske presumpcije utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da korisnik kredita – potrošač, koji ima prebivalište na području toga suda nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Prcostupanjski sud cijeni da je čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a, a u koji Zakon su implementirane Direktive EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkog ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralu smatra nepoštenom ukoliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga zaključuje da prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta kreditora stavlja u neravnopravan položaj korisnika kredita te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući da se o toj klauzuli nije posebno pregovaralo, pa kraj činjenice da tuženik ima poslovnicu u Virovitici, te da je čl. 59. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, za suđenje u sporu koji nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica.

7. Prvostupanjski sud u postupku je utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovom predmetu, jer je rješenjem poslovnog broj O-1400/15-5 od 9. prosinca 2015. proglašena jedinim nasljednikom iza pokojnog HA, kao korisnika kredita, naslijedivši ujedno i osobno vozilo marke Opel, TIP Astra, model Classic, broja šasije [broj šasije], proizveden 2006., reg oznake [registarska oznaka], za čiju kupnju je odobren predmetni kredit,

- da je sada pokojni suprug tužiteljice HA kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 538-50-3320008 dana 8. ožujka 2006.,

- da je navedenim ugovorom suprugu tužiteljice odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.759,20 CHF, koji se je obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora za CHF u iznosu od 298,31 CHF,

- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,50 %, te da je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke,

- da je korisnik kredita u potpunosti otplatio navedeni kredit,

- da je od početka kredita od travnja mjeseca 2006. do ožujka mjeseca 2013. korisnik kredita preplatio kredit za iznos od 18.088,23 kn, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, prema nalazu i mišljenju finacijskog vještaka,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

-da u Ugovoru nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, niti je tuženik dokazao da je korisnik kredita pregovarao s tuženikom o promjeni kamatne stope, već je kamata mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika, da bi korisniku kredita, kao prosječnom potrošaču, bile obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, niti da bi tuženik ikada upozorio da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje kunskog kredita ili u valuti EUR, a što navedene odredbe čini nerazumljivima, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene su i posljedično tome ništetne, pa je stoga takvim postupanjem tuženika korisnik kredita oštećen i stekao pravo na povrat iznosa koji je pretplatio zbog jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj je glavnica vezana za CHF, tako da su te odredbe Ugovora o kreditu suprotne na čelu savjesnosti i poštenja, i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača,

-da tuženik nije dokazao niti to da je korisnik kredita, kao potrošač, i kao slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

8. Cijeneći prednja utvrđenja, te imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštenih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

9. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuitetakredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je prednik tužiteljice trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope od 5,50%godišnje, te da ukupno iznosi po osnovi preplaćene razlike kamata te po osnovipreplaćenog tečaja 2.394,15 eura.

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

11. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

11.1. Tuženik se u žalbi neosnovano sadržajno poziva na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“-Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje pa tako u konačnom i ulaganjem ovog pravnog lijeka, te stoga nisu prihvaćeni žalbeni navodi kojima tuženik upire na to da je pobijana presuda donesena povredom načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka.

11.2. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a – ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno i mjesno nadležan.

11.3. Pritom je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna te primjenom čl. 59. ZPP-a odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

11.4. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.5. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.6. Identične odredbe sadrže i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 79/07-dalje ZZP/07), čl. 49. st. 1. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

11.7. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.8. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke Ugovorom o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nastavno i tužiteljice jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Zagrebu, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa] (161 km u jednom smjeru), bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

11.9. Stoga se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. st. 1. toga Zakona.

11.10. S obzirom na navedeno, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopljen s tuženikovom podružnicom u Virovitici te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Virovitici, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev.

13. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge, niti dokazao da bi postojao informirani pristanak prednika tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je prednik tužiteljice unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtoužena Raiffeisenbank Austria d.d.kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak prednika tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika , kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

13.1. U tom smislu nije prihvatljiva žalbena tvrdnja tuženika da tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu jer u rješenju o nasljeđivanju nisu navedena prava i obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Naime, nije od utjecaja je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju budući da je nasljednik univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svog prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači istovremeno da ostavitelj nema druge imovine, a smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike te je tužiteljica kao jedna od zakonskih nasljednika HA njegov sveopći pravni sljednik i zbog toga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

13.2. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu zamijenio fiksnom kamatnom stopom, jer je prednik tužiteljice, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila ni određena, niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju tuženik pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu.

14. Nadalje, pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati bez njihove primjene s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Treba istaknuti da sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici, visinu kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

16. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

16.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

17. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužiteljice u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

19. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, a na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović