Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3144/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, temeljem nacrta odluke više sudske savjetnice-specijaliste UZ, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3900/2022-57 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3900/2022-57 od 21. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od od 8.560,08 eura s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2017. do isplate ( toč. I. izeke ) te je tužitelju naloženo da tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.893,13 eura ( toč. II. izreke ).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 112/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da se ista preinači shodno žalbenim razlozima, podredno, da se ukine.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u [adresa], stan J, površine 28,58 m2, na 1. katu objekta, za isplatu razlike između tržišne i zaštićene najamnine u iznosu od 86.392,20 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2011. do podnošenja tužbe 26. svibnja 2017. Tijekom postupka tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva te konačno potražuje iznos od 8.560,08 eura sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

6. Prvostupanjski je sud u dosadašnjem tijeku postupka utvrdio:

- da je tužitelj pravo vlasništva predmetnog stane stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji od 1. rujna 2008., kojeg je tužitelj, kao kupac sklopio sa ŽZ, kao prodavateljem te da je u trenutku kada je tužitelj kupio stan, u istome već stanovala zaštićena najmoprimka CZ i koja plaća zaštićenu najamninu u iznosu od 60,13 kuna,

- da je ta činjenica tužitelju, kao kupcu, bila poznata.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu koju predstavlja razlika iznosa između najamnine za predmetni stan koja se može ostvariti na tržištu i zaštićene najamnine koju je tužitelj primao u iznosu 60,13 kuna od zaštićenog najmoprimca za razdoblje od unatrag tri godine od podnošenja zahtjeva ODO-u. Od tuženika, kao zakonodavca, potražuje isplatu te štete jer mu je Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnut prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

8. Temeljem naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i 41/08), prvostupanjski je sud već jednom donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev. Sud svoju odluku obrazlaže da tužitelj, dvanaest godina nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka istoga je odlučio kupiti i na taj način pristao na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine. Da tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da je mogao razumno očekivati (javno dostupni planovi i izjave Vlade Republike Hrvatske u tom pravcu) da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon kupnje (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova /„Narodne novine“, broj 68/18/ stupio je na snagu 4. kolovoza 2018.). Stoga da nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete, koju tužitelj trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

9. Ovaj drugostupanjski je sud, povodom žalbe tužitelja ukinuo tu presudu prvog stupnja smatrajući da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje kako tužitelj, koji u trenutku stupanja na snagu ZNS-a, nije bio vlasnik stane već je to postao naknadno, ne ostvaruje pravo na isplatu razlike najamnine jer je u vrijeme kupnje nekretnine, znao i prihvatio kupnju pod uvjetima koje nosi zaštićeno najmoprimstvo.

10. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud, donosi presudu kojom opet odbija tužbeni zahtjev s istim obrazloženjem dodatno naglašavajući da je identično pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovrsnom činjenično- pravnom predmetu između istih stranaka, za drugi stan u istoj zgradi, koji je tužitelj kupio od ABC 2008. Naime, odlukom Rev-829/22 od 17. listopada 2023. odgovoreno je na revizijsko pitanje da "Vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla 2008., znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac".

11. U žalbi protiv pobijane presude tužitelj ističe da je presuda nejasna i nerazumljiva i da je sud dao paušalne razloge ponovo ne prihvaćajući praksu Europskog suda za ljudska prava te da, unatoč uputi ovog drugostupanjskog suda, nije utvrdio od kada tužitelj trpi štetu niti njezinu visinu.

12. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, a niti one povrede iz toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. istog članka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Ovaj žalbeni sud odustaje od pravnog stava izraženog u prijašnjoj ukidnoj odluci te u skladu s citiranom revizijskom presudom ocjenjuje da je žalba tužitelja neosnovana jer je prvostupanjski sud, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu čl. 1089. st. 3. ZOO-a) kada je odbio tužbeni zahtjev.

14. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

15. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu 5. prosinca 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ankica Matić