Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-92/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-587/2019-37 od 9. studenog 2023., na sjednici vijeća 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-587/2019-37 od 9. studenog 2023. u točkama I, II i IV izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207188108, kreditna partija 7103257811 sklopljenog dana 9. kolovoza 2006. između tužitelja BČ kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, i to u dijelu koji glasi da korisnik kredita kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 427,86 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja te odredba članka 2. u dijelu koji glasi "...koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., ...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja...“ te da navedene odredbe ne proizvode pravni učinak za ugovorne strane.

1.1. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.800,98 eura/13.569,48 kn[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže opisane u toj točki izreke.

1.2. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u preostalom dijelu, osim dijelova odredbe čl. 2. navedenih u točki I izreke, kao i dio zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog u točki II izreke do zatraženog iznosa od 3.660,33 eura/27.578,75 kn.

1.3. U točki IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 844,59 eura/6.363,56 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te za isplatu s osnova povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 1.800,98 eura sa zateznim kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom sklopio 9. kolovoza 2006. Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i s kamatnom stopom od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika.

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te s obzirom na sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, isto kao i ugovorne odredbe kojima iznos kredita i anuiteta vezani za valutu švicarski franak, a da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužitelja koji takvu promjenu nije mogao predvidjeti, niti je mogao provjeriti pravilnost promjene budući da za to nije imao potrebne kriterije i parametre, te da su stoga nepoštene i ništetne.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,50%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita, tužitelj bi manje platio iznos od 2.639,20 kn (po osnovi promjenjive kamatne stope) i iznos od 11.709,45 kn (po osnovi valutne klauzule), odnosno ukupno 13.569,48 kn/1.800,98 eura s obzirom da je od utvrđenih pretplata oduzeta razlika obračunatih kamatama zbog kašnjenja u plaćanju u iznosu od 779,17 kn.

9. Nastavno, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) zastara započela teći iznova.

10. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan i postavljeni restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 1.800,98 eura/13.569,48 kn u primjeni čl. 1111. ZOO-a sve sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP- a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa), s obzirom da je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu do iznosa od 3.660,33 eura odbijen kao neosnovan.

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi potonjeg prigovora, treba napomenuti da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (list 11-15 spisa) sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. P), koja stipulacija prema shvaćanju ovog žalbenog vijeća nije odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ.

18. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj predmetni kredit ugovorio radi adaptacije kuće za stanovanje. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dokazao da postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 26/03-dalje: ZZP/03). Tuženik u prilog svojoj tvrdnji da tužitelj ne bi imao status ni prosječno potrošača izdvaja iz konteksta pojedine dijelove sadržaja iskaza tužitelja kojim nastoji neosnovano prikazati da tužitelj nije ni pročitao ugovor niti da su ga zanimali uvjeti iz ugovora jer je prvostupanjski sud detaljno obrazložio sadržaj tog iskaza i njegovu vjerodostojnost u točki 16.3. obrazloženja te pravilno utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora postupao sa povjerenjem u banku kao specijaliziranu financijsku instituciju od koje se i očekuje postupanje prema korisnicima kredita sukladno načelu savjesnosti i poštenja, dok s druge strane tuženik u postupku nije dokazao da bi informirao tužitelja u konkretnim pregovorima o svim parametrima bitnim za donošenje odluke potrošača za sklapanje predmetnog ugovora. U tom smislu tuženik u žalbi neosnovano ukazuje na sadržaj iskaza svjedokinje VČ, djelatnice banke, jer svjedokinja nije sudjelovala u konkretnim pregovorima s tužiteljem, niti je svjedokinja potvrdila da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o rizicima i drugim bitnim parametrima osporenih ugovornih odredaba koje su trebale biti dane tužitelju prije sklapanja ugovora.

19. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja Ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare predmetnih tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

22. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističući da je u otplati kredita sudjelovala i LČ kraj činjenice da tuženik u postupku ne tvrdi i ne dokazuje da predmetne uplate nisu izvršene u ispunjenju obveze tužitelja kao korisnika kredita (čl. 161. st. 1. ZOO), slijedom čega se ovakav prigovor tuženika ukazuje paušalan.

24. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odmjerio troškove postupka tužitelju, pri čemu protivno tvrdnji žalitelja pravilno mu je priznao i trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude i ovaj sud taj trošak ocjenjuje potrebnim jer od dana objave za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, teče rok za žalbu, te na to pravo stranke ne utječe činjenica objave presude na e-oglasnoj ploči suda.

25. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

26. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke nije pobijana te ostaje neizmijenjena u tom dijelu.

U Rijeci 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović