Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5026/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu Poslovni broj P-515/2023-13 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu Poslovni broj P-515/2023-13 od 29. travnja 2024. u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

„ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj 038-50- 2992813, solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Frković-Ljubice Jožinec iz Samobora, pod brojem OU-1036/2005 dana 16. kolovoza 2005., koja glasi: „Naknada 3,30 %( trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II/ Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju CC iznos od 339,80 € sa zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju CC trošak parničnog postupka u iznosu od 519,90 € sa zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja CC za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 69,14 € sa zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine. V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troška parničnog postupka. „

2. Protiv navedene presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik i istu pobija u točkama I., II., III. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova postupka, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o kreditu pobliže označenog u izreci, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Frković-Ljubice Jožinec iz Samobora, pod brojem OU-1036/2005 dana 16. kolovoza 2005. i koja glasi: „Naknada 3,30%( trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatom iznosa od 339,80 eura a zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekla temeljem nepoštene ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 10 kolovoza 2005. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99

- dalje ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 3,30% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 3,30% jednokratno od iznosa odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

10.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke, te da ni na koji način nije mogao utjecati na njen sadržaj.

10.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju vozila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

11. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

14. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 3. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

15. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

16. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 339,80 eura, te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

17. Također je pravilna i zakonita pobijana odluka o trošku budući da je ista pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Također pogrešno u žalbi tuženik upire na to da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište od 4. travnja 2023. po Tbr 9. toč. 1. budući da iz stanja spisa proizlazi da se navedenog datuma nije održala niti jedna rasprava, radi čega se ti žalbeni navodi smatraju neosnovanim.

18. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević