REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2424/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, radi 1.990,84 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2020 od 4. travnja 2023., 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2020 od 4. travnja 2023. u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-665/2020 od 4. travnja 2023. odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.990,84 EUR-a/ 15.000,00 kn 1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 21. veljače 2020. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.682,10 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 4. travnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 158,01 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 4. travnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao neosnovan.“

2. Protiv presude u točki I. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu u granicama razloga određenih u žalbi sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/11, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onima na koje se poziva tuženik u žalbi. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, a niti je presuda zahvaćena bitnom povredom iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe posebno upućuje tuženik.

7. Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog ovaj sud nije odlučivao o tuženikovim žalbenim navodima kojima osporava ocjenu priloženih dokaza i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje na temelju zakonske subrogacije iz odredbe članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) iznosa od 1.990,84 EUR koji je tužitelj isplatio svojem osiguraniku DI na ime nastale štete na vozilu kao posljedice prometne nezgode koja se dogodila 2. veljače 2019. oko 7,30 sati na autocesti A3 (Lipovac-Zagreb), na 282 km + 250 metara autoceste. Do prometne nezgode je došlo naletom vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljala DI na čaglja koji se zatekao na autocesti. Vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja broj: 020608009295. Tužitelj tvrdi da to što se divljač iznenada pojavila na kolniku autoceste upućuje na činjenicu da je tuženik propustio održavati autocestu na način da je sigurna za promet radi čega je tuženik odgovoran za nastalu štetu sukladno odredbama Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC) i Zakonu o obveznim odnosima, a tužitelj stoga ima pravo regresno potraživati od tuženika iznos isplaćene štete, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškove.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporan tijek štetnog događaja, da iz preslike spisa Prometne policije Vinkovci broj 51 1-15-14-28- 016/2019 odnosno preslike službene bilješke Policijske uprave Vukovarsko srijemske, Prometne policije od 2. veljače 2018. nije razvidno je li bio postavljen znak „divljač na cesti“, koja činjenica po stavu prvostupanjskog suda nije odlučna u konkretnom slučaju jer se navedeni znak ne postavlja uz autocestu, da je na mjestu štetnog događaja bila postavljena zaštitna žičana ograda za čije održavanje je odgovoran tuženik, da je iz ophodarskih dnevnika i na temelju pisane izjave ophodara utvrdio da se autocesta redovito pregledava i po potrebi popravlja, te da se ophodnja po ophodarima vrši redovno najmanje dva puta tijekom 12 sati, da dan prije štetnog događaja nije bilo utvrđenih oštećenja žičane ograde, da je 2. veljače 2019. ophodar LI u ophodnji od 7,00 do 19,00 sati, evidentirao da se dogodila predmetna i da je pregledana zaštitna žičana ograda od 280 km + 300 m do 283 km + 500 m lijevo i desno autoceste i da nisu uočili oštećenje, prokop, te da se nakon nesreća uobičajeno pregledava stanje zaštitne žičane ograde, da se ophodarski posao uobičajeno obavlja na način da se ophodarskim vozilom iz vozila, prilikom lagane vožnje od oko 40 km/h pregledava stanje autoceste, cestovni pojas i zaštitna žičana ograda, da ako se uoče nedostaci oni se na mjestu otklone, a intervencije se upisuju u radnu dokumentaciju (putni radni list, dnevnik rada i ophodarski dnevnik). Iz iskaza svjedoka DI prvostupanjski sud je utvrdio da je čagalj iznenadno izletio s desne strane, da je počela kočiti, no da nije uspjela izbjeći nalet na njega i radi čega joj je na vozilu nastala šteta od 29.000,00 kn i trošak vuče da je dionica u tom dijelu bila ograđena zaštitnom žicom, a to je isto izjavio i svjedok EI koji je bio u vozilu. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prometne struke dipl. ing. ZI sud je utvrdio da se prometna nezgoda dogodila na gotovo potpuno ravnoj dionici sjevernog kolnika autoceste A3, koji se sastoji od dvije prometne trake za kretanje vozila i trake za zaustavljanje vozila u nuždi, da se vozilo osiguranika tužitelja kretalo od istoka prema zapadu desnom prometnom trakom, dok je čagalj izašao iz smjera sjevera, da je čaglja vozačica, obzirom da je bio dan, najranije mogla uočiti kad se počeo ili nastavio kretati od žičane ograde, kad se životinja nalazila na oko 12,50 metara od mjesta naleta, te da je na temelju nastalih oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja naletna brzina vozila na čaglja iznosila oko 100 km/h, dok je vozačica za reakciju na opasnost imala na raspolaganju vremenski interval od 1,80 sekundi. Na vozilu osiguranika tužitelja nije nastala totalna šteta pa je popravak bio isplativ, proizlazi da trošak popravka vozila iznosi 28.895,36 kn s PDV iznosi 36.119,20 kn. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da sama činjenica da se čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje na postojanje rupe ili procjepa na zaštitnoj žičanoj ogradi ili ograda nije bila pravilno postavljena, pa stoga prvostupanjski sud zaključuje da je došlo do propusta na održavanju zaštitne žičane ograde za što po načelu pretpostavljene krivnje odgovora tuženik, članak 1045. stavak 1. ZOO-a. Kako je uslijed neadekvatnog održavanja prometnice došlo do prometne nezgode, naletom čaglja na vozilo osiguranika tužitelja i nastale štete na vozilu tužiteljevog osiguranja to je prvostupanjski sud naložio tuženiku sukladno odredbi članka 963. stavka 1. ZOO-a da tužitelju isplati utuženi iznos.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da s obzirom na vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja za pitanje tuženikove odgovornosti mjerodavne su odredbe članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC). Odredbama članka 50. ZC-a je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje (stavak 1.). Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (stavak 2.). Tuženik je društvo koje upravlja autocestama i njegova je zakonska obveza održavati autoceste (argument iz članka 2. stavka 1. točke 13. i 17., članka 26. i članka 81. ZC-a). Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocestama. Tuženik odgovara za štetu po načelu krivnje, a kako je to propisano odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). U skladu s tom odredbom, krivnja za prouzročenu štetu se presumira zbog čega je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da je šteta nastala bez njegove krivnje.

11. Budući da nije sporna dinamika nastanka predmetnog štetnog događaja, sud je na temelju isprava u spisu i iskaza svjedoka u bitnome utvrdio kako je na dan predmetne prometne nezgode tuženik obavio ophodnju autoceste koju je bio dužan obaviti te da na mjestu nastanka predmetne prometne nezgode, zaštitna žičana ograda nije bila oštećena, niti zadignuta.

12. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da sama činjenica što je tuženik obavio redovitu ophodnju spornog dijela autoceste i što tom prilikom nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi, ne znači da nema tuženikovog propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde, a time niti tuženikove odgovornosti za štetu. To iz razloga što je tuženik kao osoba koja upravlja autocestom bio dužan postaviti i održavati žičanu ogradu koja bi spriječila izlazak divljači na autocestu, a u konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač (čagalj), što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, ili da ograda nije dovoljno visoka da spriječi ulaz divljači, jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Pri tome treba imati u vidu i da se na autocesti postižu vrlo velike brzine vozila (130 km/h) pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice zbog čega je tuženik dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima na koje se poziva tuženik. Stoga činjenica što je postojala zaštitna ograda, te da tuženik obavlja redovite, a po potrebi i izvanredne preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do predmetne prometne nezgode došlo bez tuženikove krivnje, dok tuženik, na kome je u konkretnom slučaju teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na autocesti, nije dokazao suprotno.

13. Također sama činjenica da je za predmetnu dionicu autoceste ishođena uporabna dozvola sama za sebe ne znači da je tuženik u konkretnom slučaju poduzeo sve mjere koje su potrebne radi sigurnog i neometanog prometa.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju postoji tuženikov propust da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti autoceste, pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači (konkretno čaglja) na autocestu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2737/2022-2 od 12. travnja 2023.). Posljedično, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije poduzeo sve potrebne radnje na predmetnoj autocesti kako bi ju na siguran način mogli koristiti svi korisnici kojima je namijenjena, odnosno da nije osigurao siguran promet zbog čega postoji tuženikova odgovornost za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a.

15. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 963. stavka 1. ZOO-a jer isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. S obzirom na to da je za štetu na predmetnom vozilu tužiteljevog osiguranika odgovoran tuženik, tužitelj je ovlašten potraživati od tuženika štetu koju je tužitelj, po osnovi predmetnog štetnog događaja nesporno isplatio svom osiguraniku na temelju police osiguranja.

16. Pravilna je i odluka o parničnom trošku donesena prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) koje tako pojedinačno određene troškove tuženik konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić