REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4032/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja InterFinance d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 237/D, OIB 27081382081, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Uskoković & Partneri d.o.o. iz Varaždina, Vatroslava Lisinskog 6, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 13.448.354,00 kn / 1.784.903,31 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-512/2024-115 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-512/2024-115 od 25. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-512/2024-115 od 25. srpnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženoj, REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da tužitelju, trgovačkom društvu INTERFINANCE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 237d, OIB: 27081382081, na ime naknade štete isplati iznos od 1.784.903,31 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 28.12.2007. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; II. Nalaže se tuženoj, REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, da tužitelju, trgovačkom društvu INTERFINANCE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 237d, OIB: 27081382081, naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na dosuđeni iznos troškova od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.“ Naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 345.650,00 eur, u roku od osam dana.

2.1. Citiranom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen na temelju pravne osnove iz odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, radi naknade imovinske štete s osnove izmakle koristi za utuženo razdoblje koja je tužitelju nastala nezakonitim i nepravilnim radom pravne osobe s javnim ovlastima, u povjerenim joj poslovima državne uprave. Sud prvog stupnja ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te stoga odbija taj zahtjev. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. Zakona o parničnom postupku.

2.2. Odluka je donesena u ponovljenom postupku s obzirom da je u ovom parničnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske 20. veljače 2024. donio rješenje poslovni broj Rev 271/2024-2 kojim je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3856/2022-2 od 7. studenog 2022. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1548/2021-93 od 11. srpnja 2022. te je vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. U ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržan je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje tužitelja koje glasi: „Proizvodi li deklaratorna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je utvrđena povreda ustavnog prava na pravično suđenje, pravni učinak i na pravomoćne presude upravnih i parničnih sudova, donesen u istoj pravnoj stvari? “pa je tako Vrhovni sud istaknuo sljedeće: „…kada je Ustavni sud utvrdio da je određenom odlukom suda ili drugog nadležnog tijela povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno Ustavom, a bez ukidanja takve odluke jer više ne proizvodi učinke, te odluke nemaju značaj odluka o prethodnom pitanju kojima bi sud u parničnom postupku bio vezan temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPP. U toj situaciji parnični sud je vezan odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i to temeljem odredbe čl. 30. st. 1. i st. 2. UZUS-a. U toj situaciji Ustavni sud Republike Hrvatske je temeljem ustavnih i zakonskih ovlaštenja oduzeo svojstvo neupitne pravilnosti i zakonitosti tih odluka (jer je utvrdio protuustavnost tih odluka) pa istim parnični sud više nije vezan.“

2.4. Prvostupanjski sud je pri donošenju pobijane odluke uzeo u obzir deklaratornu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-47/2011 od 31. siječnja 2013. kojom je utvrđeno da je tužitelju rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 19. veljače 2009. i presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 9. rujna 2010. povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odlučivanje, zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te je zauzeo stajalište da to samo po sebi ne znači da povreda prava na pravično suđenje uslijed arbitrarnog postupanja zbog nepotpunog obrazloženja ima značaj nepravilnog ili nezakonitog rada za koju bi odštetno bila odgovorna tužena. U ovom, ponovljenom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoje druge okolnosti koje bi se mogle podvesti pod nepravilan ili nezakonit rad Agencije i Upravnog suda Republike Hrvatske, a za što bi tužena bila odštetno odgovorna.

3.1. Protiv te presude tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da šteta nije nastala kao posljedica nezakonitog rada pravne osobe s javnim ovlastima. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-47/2011 od 31. siječnja 2013. kojom je utvrđeno da je tužitelju, rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 19. veljače 2009. i presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 9. rujna 2010. povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odlučivanje, zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.

3.2. Ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji „ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom“. Činjenično povredu obrazlaže time da je u ovom predmetu održana i zaključena glavna rasprava, kojom prilikom je ročište za objavu presude zakazano za 18. srpnja 2024. u 14,20 sati. Na ročištu je, uz zakonskog zastupnika tužitelja, kao punomoćnica tužitelja sudjelovala odvjetnica Nives Vidaček. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-512/2024-112 od 17. srpnja 2024. odgođeno je ročište za objavu presude s 18. srpnja 2024. na 25. srpnja 2024. Predmetno rješenje je putem sustava e-Komunikacije dostavljeno odvjetnici Petri Medved, prijašnjoj punomoćnici tužitelja, a koja više nije zaposlena u Odvjetničkom društvu punomoćnika tužitelja, a kako je navedeno u podnesku tužitelja od 24. svibnja 2024. Također, i pobijana presuda od 25. srpnja 2024., nakon objave na e-Oglasnoj ploči sudova, dostavljena je odvjetnici Petri Medved. Tvrdi da je zbog opisanog nezakonitog postupanja došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku), a sve na štetu tužitelja.

3.3. Nadalje, tvrdi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presude kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u suprotnosti s utvrđenjima koje sud iznosi u njenom obrazloženju, čime izreka presude proturječi razlozima presude te presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. (čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku). Poziva se na okolnost da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 271/2024-220. 20. veljače 2024. ukazao na propuste prvostupanjskog, a posljedično i drugostupanjskog suda, s obzirom da nisu u potpunosti raspravili i utvrdili da li postoje druge okolnosti koje bi se mogle podvesti pod nepravilan ili nezakonit rad Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje u tekstu: „Agencija“) i Upravnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „Upravni sud“), a za što bi tužena bila odštetno odgovorna, navodeći da okolnost što je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „Ustavni sud“) utvrdio da je predmetnim odlukama povrijeđeno pravo tužitelja zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i to pravo na pravično suđenje, samo po sebi ne znači da povreda prava na pravično suđenje uslijed arbitrarnog postupanja zbog nepotpunog obrazloženja ima značaj nepravilnog ili nezakonitog rada za koju bi odštetno bila odgovorna tužena. Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske je prilikom vraćanja predmeta na ponovni postupak, uputio da se u ponovnom postupku u potpunosti raspravi i utvrdi postoje li druge okolnosti koje bi se mogle podvesti pod nepravilan i nezakonit rad Agencije i Upravnog suda, a za što bi bila odštetno odgovorna tužena. Smatra da prvostupanjski sud nije postupio po uputi iz navedenog rješenja.

3.4. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u okolnosti da iz pobijane presude nije vidljivo da se podnesak tužitelja od 24. svibnja 2024. uzeo u obzir kao i iskazi svjedoka ZI i EI, koji su saslušani u prijašnjem postupku poslovni broj P-6171/2010, a na koje je tužitelj uputio podneskom od 24. svibnja 2024. smatrajući da su ključni za dokazivanje „drugih okolnosti koje bi se mogle podvesti pod nepravilan ili nezakonit rad HANFE“ (čl. 8. Zakona o parničnom postupku). Ponavlja kao i u dosadašnjem postupku da su se postupci koje je Agencija vodila u pogledu tužitelja te transakcije tužitelja na tržištu vrijednosnih papira bili izravno kontrolirani od strane predsjednika uprave Agencije, ĆI. Ponavlja razloge pokretanja nadzornih postupaka prema njemu, odnosno radnje i postupke koji su prethodili postupku oduzimanja dozvole za rad. Ističe činjenicu da je tužitelj naknadno dostavio ispravne podatke o vlasničkoj strukturi što je u svojoj odluci utvrdio i Ustavni sud pa je Agencija prilikom vođenja upravnog postupka prema tužitelju, u obzir uzela samo činjenice koje idu na štetu, dok nije cijenila činjenice koje idu u korist, ovdje, tužitelju. Napominje da je 15. prosinca 2006. Agenciji dostavio ispravne podatke, 15. ožujka 2007. pogrešne podatke, a na zapisnik dao ispravne podatke te smatra da je tužitelj pravodobno izvijestio o vlasničkim promjenama te da je Agencija povrijedila i načelo zakonitosti propisano čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku.

3.5. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što po njegovom mišljenju pobijanom presudom nije poštovana odluku Ustavnog suda poslovni broj U-III-47/2011 od 31. siječnja 2013. kojom je utvrđeno kako: „Ustavni sud smatra da je postupanje Agencije i Upravnog suda rezultiralo odlukom koja se može ocijeniti arbitrarnom te takvo postupanje podnositelju ustavne tužbe nije osiguralo stvarnu i učinkovitu pravnu zaštitu i nije udovoljilo zahtjevima ustavnog jamstva pravičnog suđenja odnosno odlučivanja zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, već je, naprotiv, razmatrajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, dovelo do povrede tog ustavnog prava podnositelja.“. Smatra da je ostvarena povreda čl. 30. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

3.6. Smatra da je donesena pogrešna odluka o meritumu ovog spora te da nije osnovana niti odluka o dosudi parničnih troškova tuženoj.

3.7. Predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži žalbu i preinači presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-512/2024-115 od 25. srpnja 2024. na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kako je to specificirano podneskom od 24. svibnja 2024. te obveže tuženu na naknadu parničnog troška tužitelju kako je to zatraženo Troškovnikom predanim na ročištu 18. lipnja 2024. uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 25.331,81 EU, odnosno podredno, da ukine pobijanu presudu u cijelosti te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Nije odgovoreno na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6.1. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6.2. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, a ni neka od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6.3. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, budući da je tuženiku dana mogućnost da raspravlja pred sudom, odnosno mogućnost da podnese žalbu neovisno o tome što je odgođeno ročište za objavu presude s 18. srpnja 2024. na 25. srpnja 2024. i što je predmetno rješenje putem sustava e-Komunikacije dostavljeno odvjetnici Petri Medved, prijašnjoj punomoćnici tužitelja, a koja više nije zaposlena u Odvjetničkom društvu punomoćnika tužitelja, kao i zbog toga što je istoj odvjetnici dostavljen otpravak presude, nakon objave na e-Oglasnoj ploči sudova, jer zbog opisanog postupanja nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, a tužitelj zbog toga ne trpi štetu jer je žalbu na predmetnu presudu podnio u zakonskom roku.

7. U ovoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete s osnove izmakle koristi za utuženo razdoblje (od 29. lipnja 2007. pa do 29. prosinca 2007.) u iznosu od 1.784.903,31 eur koji iznos predstavlja dobit koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvario da je u spornom razdoblju mogao svoju djelatnost obavljati kao i do tada, a za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nezakonitog i nepravilnog rada Agencije te Upravnog suda za koju odgovara Republika Hrvatska. Tužitelj trpi štetu, u bitnom, jer nakon konačnih i pravomoćnih odluka Agencije i Upravnog suda nije mogao obavljati poslove s vrijednosnim papirima u razdoblju od 29. lipnja 2007. pa do 29. prosinca 2007.

8.1. Pravna osnova tog zahtjeva je odredba čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete i koji se zbog toga treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari a kojom odredbom je propisano: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“

8.2. Dakle, za postojanje odgovornosti države, sukladno citiranoj zakonskoj normi, potrebno da se kumulativno ispune tri pretpostavke: a) nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete, te c) uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

8.3. Općenito, nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti. Međutim, ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odlukom proglašen nezakonitim pretpostavku za odštetnu odgovornost Republike Hrvatske. Naime, pri postojanju sustava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima i presudama nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima i presudama. U tom smislu i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019., u kojoj je izraženo shvaćanje: „Nezakoniti rad ogleda se u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštete odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu.“.

8.4. Stoga, jesu li ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu potrebno je ocjenjivati od slučaja do slučaja. Tako i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III/3153/2015 od 2. studenog 2016., u kojoj „(...) Ustavni sud ističe da utvrđivanje ispunjavanja triju pravnih pretpostavki za odgovornost države za štetu u smislu članka 13. ZSDU-a ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga je sud nadležan, u svakom pojedinom slučaju, a polazeći od utvrđenih činjenica, ocijeniti jesu li one ispunjene. U slučaju podnositelja ustavne tužbe, sudovi su ispravno ocijenili da tražene zakonske pretpostavke odgovornosti tuženice za nezakonit ili nepravilan rad njenih tijela nisu kumulativno ispunjene, budući da se u konkretnom slučaju radi o drugačijem pravnom shvaćanju materijalnog propisa, odnosno, o drugačijoj interpretaciji propisa.“.

8.5. Tako i Sud EU u predmetu Brasserie (C-46/93) - iako je tamo riječ o odgovornost države i naknadi štete u slučaju nepoštivanja prava EU riječ je o kriterijima koji na odgovarajući način mogu biti primjenjive i na izvanugovorni odnos države za štetu prouzročenu radom njezinih tijela - govori o (dodatnom) kriteriju za ocjenu nezakonitosti i navodi da se povreda može sastojati u djelu ili propustu, ali ona koja dovodi do odgovornosti države mora biti dovoljno ozbiljna te da ne postoji formula po kojoj se može unaprijed odlučiti je li povreda dovoljno ozbiljna, već će to ovisiti od slučaja do slučaja. Tako dovoljno ozbiljna povreda postoji kada su očito i teško prekoračene granice pojedinih pravila pri čemu je potrebno voditi računa o jasnoći i preciznosti prekršenog pravila, o tome je li stajalište neke od institucija pridonijelo pogrešnom tumačenju, postoji li ranija sudska praksa koja objašnjava značenje neke norme, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne itd.

8.6. Slijedom navedenog, odgovornost države za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela postoji kad nezakonitost, odnosno nepravilnost u radu predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona - onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta ni u mjerodavnom zakonodavnom okviru. Odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države koji se temelji na načelu uzročnosti, cause (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 631/2022-5 od 10. travnja 2024.).

9. Prvostupanjski sud je utvrdio kako među strankama nisu prijeporne činjenice:

- 18. siječnja 2007. Agencija je donijela privremeno rješenje klasa: UP/I-451- 04/07-27/01, na rok od 60 dana, kojim je pokrenut postupak nadzora nad stjecanjem i otpuštanjem dionica izdavatelja, ovdje tužitelja, te je provela nadzorne mjere sukladno čl. 14. Zakona o tržištu vrijednosnih papira („Narodne novine“ broj 84/02 i 138/06);

- službenom zabilješkom se predmet pod Klasom: UP/I-451-04/07-27/01 zatvara, te se otvara novi predmet upravnog postupka nadzora nad ovlaštenim brokerskim društvom u svezi trgovanja dionicama Klasa: UP/I-041-02/07-06/02 i time je, ovdje, tužitelj, stekao položaj stranke u upravnom postupku nadzora kako bi mu se sukladno odredbi čl. 135. Zakona o općem upravnom postupku dala mogućnost da se očituje o svojim pravima i pravnim interesima;

- 6. ožujka 2007. Agencija je, postupajući po navedenoj Službenoj zabilješci, donijela Odluku o pokretanju postupka nadzora (u daljnjem tekstu: Odluka) nad podnositeljem i ovdje tužiteljem temeljem čl. 15. st. 1. t. 2. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga („Narodne novine“ broj 140/05). Predmet se od tada vodio pod oznakom klase: UP/II-451-04/07-17/12;

- 15. ožujka 2007. Agencija je zaprimila očitovanje podnositelja na upit Agencije o njegovoj vlasničkoj strukturi u kojem je podnositelj izjavio da je jedini član Uprave podnositelja i osnivač u 100% vlasništvu JI. Navedeni dopis potpisao je JI;

- 15. ožujka 2007. saslušan je JI kao predstavnik ovlaštene osobe društva (podnositelja) za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima te u svojstvu predstavnika društva povezanog s društvom za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, u prisustvu punomoćnika odvjetnika, usmeno saslušan, izjavio da „JI nije vlasnik tvrtke INTERFINANCE d.o.o. iz Zagreba i Agencija je o tome uredno obaviještena.“;

- 6. lipnja 2007. Agencija je od JI kao člana Uprave podnositelja zatražila relevantnu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da on nije vlasnik podnositelja;

- **.**.2007. JI je dostavio dopis u kojem je, između ostalog, naveo da je 15. prosinca 2006. Agenciji dostavio obavijest o promjeni podataka o ovlaštenom društvu, odnosno o sklapanju ugovora od 11. prosinca 2006. kojim se 100% poslovnog udjela podnositelja prenose sa prenositelja JI na stjecatelja Interfin Advisory LLP iz Londona. U dopisu je također naveo da je postupak upisa navedene promjene u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu još u tijeku;

- Agencija je uvidom u registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdila da je promjena osnivača podnositelja izvršena 29. svibnja 2007.;

- 21. lipnja 2007. Agencija je donijela privremeno rješenje kojim se zabranjuje raspolaganje ili opterećenje dionica trgovačkog društva Istra-auto d.d. iz Umaga koje se vode na računu investitora Interfinance d.d.;

- 28. lipnja 2007. Agencija je donijela rješenje (klasa: UP/I-041-02/07-06/2) kojim je podnositelju oduzeta dozvola za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima pri čemu podnositelj ne može zatražiti ponovno izdavanje dozvole prije isteka šest mjeseci od konačnosti rješenja;

- protiv navedenog rješenja tužitelj je pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom, koji je okončan donošenjem presude poslovni broj Us-7778/2007-7 od 7. listopada 2008., kojom je usvojena tužba tužitelja te je ukinuto pobijano rješenje Agencije usluga Klasa: UP7I-041-02/07-06/2, Ur.broj: 326-321/07-19 od 28. lipnja 2007. i vraćen predmet na ponovan postupak radi dopune činjeničnog stanja u dijelu koji se odnosi na kronologiju promjene vlasničke strukture podnositelja i iznošenje neistinitog podatka o toj promjeni;

- u ponovljenom postupku utvrđeno je da je Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije 12. prosinca 2006. upisan u knjigu poslovnih udjela podnositelja te da je Trgovački sud u Zagrebu 15. prosinca 2006. obaviješten o promjeni vlasničke strukture, a da je upis promjene izvršen 29. svibnja 2007;

- postupajući po uputi Upravnog suda Agencija je provela ponovan postupak te je 19. veljače 2009. donijela rješenje Klasa: UP/I-041-02/07-06/2, Urbroj: 326- 321/09-38, kojim je tužitelju oduzela dozvolu za obavljanje svih poslova s vrijednosnim papirima na rok od 6 (šest) mjeseci, koji se računa od 28. lipnja 2007., dakle, u ponovljenom postupku Agencija je u bitnom odlučila isto (kao i rješenjem od 28. lipnja 2007.) jer je tužitelju oduzela dozvolu za obavljanje svih poslova s vrijednosnim papirima na rok od 6 (šest) mjeseci, koji se računa od 28. lipnja 2007.;

- presudom i rješenjem Upravnog suda u upravnom sporu poslovni broj Us-3222/2009 od 9. rujna 2010. odbijena je tužba tužitelja protiv pobijanog rješenja Agencije od 19. veljače 2009., dok je tužba tužitelja protiv Republike Hrvatske odbačena;

- Ustavni sud je odlukom poslovni broj U-III-47/2011 od 31. siječnja 2013. utvrdio da je tužitelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava presudom Upravnog suda poslovni broj Us-3222/2009 od 9. rujna 2010. i rješenjem Agencije Klasa: UP/I-041-02/07-06/2, Urbroj: 326-321/09-38 od 19. veljače 2009.;

- Ustavni sud smatra da je postupanje Agencije i Upravnog suda rezultiralo odlukom koja se može ocijeniti arbitrarnom te takvo postupanje podnositelju ustavne tužbe nije osiguralo stvarnu i učinkovitu pravnu zaštitu i nije udovoljilo zahtjevima ustavnog jamstva pravičnog suđenja odnosno odlučivanja zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava;

- Ustavni sud, između ostalog, navodi da se: „odgovornost, ovdje, tužitelja, temelji isključivo na jednom (istina, neistinitom) podatku, koji je preispitan i netočnost kojega je naknadno otklonio sam podnositelj. Drugim riječima, postupak nije sagledan kao cjelina, u kontekstu svih činjenica i okolnosti utvrđenih tijekom cjelokupnog postupka.“

- rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uss-165/2013 od 30. listopada 2014. odbačen je tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka uz obrazloženje da činjenica da je Ustavni sud utvrdio da je presudom tog suda povrijeđeno ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih upravnih akata upravnih vlasti nema utjecaja u konkretnom slučaju i nije osnova za usvajanje prijedloga za ponavljanje postupka, budući da stranka nije učinila vjerojatnim postojanje zakonske osnove za ponavljanje postupka;

- rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uss-165/2013 od 30. listopada 2014. se konstatira da je tužitelj bio ovlašten podnijeti prijedlog za obnovu postupku što je ovaj propustio učiniti.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Agencija provela postupak nadzora nad ovlaštenim društvom InterFinance d.o.o. za poslovanje vrijednosnim papirima, Zagreb, sukladno odredbi čl. 15. st. 2. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga i čl. 14. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, u svezi stjecanja i otpuštanja dionica Istra-Auto d.d. Umag, a u kojemu su sudjelovali: ovlašteno društvo Interfinance d.o.o., Interholding d.d. te Interinvest d.o.o. U okviru tog postupka doneseno je uvjetno rješenje (klasa UP/I-041-02/06-01/110 Ur.broj: 326-321/07-77 od 18. siječnja 2007.) koje se neće provesti ukoliko u razdoblju od jedne godine od konačnosti Rješenja ne nastupi bilo koji od razloga za oduzimanjem dozvole propisan odredbama čl. 52. st. 1. Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

11. Sukladno odredbi čl. 52. st. 1. t. 12. Zakona, Agencija će ovlaštenom društvu rješenjem oduzeti dozvolu za obavljanje jednog ili više poslova s vrijednosnim papirima ako ne dostavlja Agenciji podatke koje je u propisanim rokovima i na propisani način obavezno dostavljati ili dostavlja neistinite podatke. Navedene odredbe su dovoljno precizne, jasne i određene.

12.1. Provodeći predmetni nadzor u svezi stjecanja i otpuštanja dionica Istra- Auta d.d. Umag, utvrđeno je da je ista osoba JI zastupljen u upravljačkoj strukturi sva tri trgovačka društva, InterFinance d.o.o, InterHolding d.d. i InterInvest d.o.o. Činjenična okolnost vezana za upravljačku strukturu za sva tri trgovačka društva, InterFinance d.o.o, InterHolding d.d. i InterInvest d.o.o. u predmetnom nadzoru je bila bitna s obzirom na sumnju u svezi nezakonitog trgovanja dionicama i stoga su osobe obuhvaćene predmetnim nadzorom imale obvezu dostavljati tražene i istinite podatke Agenciji o vlasničkoj i upravljačkoj strukturi predmetnih društava.

12.2. Činjenično je nesporno je da je Interfinance d.o.o. Agenciji dostavilo neistinite podatke podneskom od 5. ožujka 2007., a koji se tiču vlasništva nad ovlaštenim društvom Interfinance d.o.o., čime je ispunjen uvjet iz čl. 52. st. 1. t. 12. Zakona, a koje odredbe su dovoljno precizne, jasne i određene što je i utvrđeno presudom Upravnog suda poslovni broj: Us-3222/2009-9 od 9. rujna 2010. kojom je odbijena tužba protiv rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, klasa: UP/I-041-02/07-06/2, ur.broj: 326-321/09-38 od 19. veljače 2009.

12.3. Naime, Agencija je utvrdila:

- da je **.**.2006. JI iz [adresa], kao jedini vlasnik Društva, sklopio kao prenositelj Ugovor o prijenosu poslovnih udjela sa društvom Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije kao stjecateljem, i kojim je ugovorom na stjecatelja prenio 100% kapitala Društva,

- da je Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije s danom 12. prosinca 2006. upisan u knjigu poslovnih udjela Društva,

- da je Trgovački sud u Zagrebu 15. prosinca 2006. obaviješten o ovoj promjeni vlasničke strukture s JI na Interfin Advisory LLP, Velika Britanija,

- da je 21. prosinca 2006. novi član Društva u obliku javnobilježničkog akta sastavio Izjavu o preuzimanju poslovnog udjela, Odluku o izmjeni Izjave u cijelosti i pročišćeni tekst Izjave o osnivanju društva, kao i Popis članova osnivača sukladno kojem je Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije jedini osnivač Društva,

- da je 8. ožujka 2007., uprava Društva dostavila Trgovačkom sudu u Zagrebu Popis članova društva u kojem je na temelju izvoda iz knjige poslovnih udjela, kao jedini član Društva, navedeno društvo Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije,

- da je Agencija 15. ožujka 2007. zaprimila dopis Društva potpisan od JI kao odgovorne osobe Društva (Ur.broj: 326-111/07) u kojem je navedeno da „jedini član Uprave društva i osnivač u 100% vlasništvu je JI“. Navedeno očitovanje dostavljeno je temeljem zahtjeva Agencije od 1. ožujka 2007. kojom je postavljen upit o vlasničkoj strukturi Društva, uz naznaku broja dionica/poslovnih udjela pojedinog dioničara/člana Društva.

- da je 29. svibnja 2007. u sudskom registru upisana promjena člana društva – osnivača i izmjena odredbi Izjave, te je u registar upisano da je JI prestao biti jedini osnivač Društva, a kao jedini osnivač upisano je društvo Interfin Advisory LLP iz Velike Britanije.

- Agencija je 13. lipnja 2007. zaprimila očitovanje društva koje sadrži navod da je 15. prosinca 2006. Agenciji dostavljena obavijest o sklapanju ugovora o prijenosu poslovnog udjela u Društvu pri izvršenju zakonske obveze (čl. 40. st. 4. Zakona) vezano na zahtjev društvu da o svakoj promjeni vlasničke strukture u roku od 8 dana od dana nastanka promjene, dostavi podatke Agenciji.

12.4. Prvostupanjski sud pravilno navodi da je u konkretnom slučaju upravno tijelo svoju odluku o oduzimanju dozvole za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, ovdje, tužitelju utemeljilo na činjeničnom utvrđenju da je Agenciji dostavljen neistinit podatak o vlasničkoj strukturi društva, pored nesporno utvrđene činjenice, a ovo i od strane Ustavnog suda, da je nedvojbeno 15. ožujka 2007. Agencija zaprimila očitovanje podnositelja na upit Agencije o njegovoj vlasničkoj strukturi u kojem je podnositelj izjavio da je jedini član Uprave podnositelja i osnivač u 100% vlasništvu JI, koji je dopis potpisao sam JI, za koje očitovanje se ispostavilo da nije istinito.

13. Treba istaknuti da se prema čl. 36. st. 2. Zakona o tržištu vrijednosnih papira na brokersko društvo primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima, ako Zakonom nije drugačije propisano. Prema odredbi čl. 411. s. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03; dalje u tekstu: ZTD) u odnosu na društvo član društva je samo onaj koji je upisan u knjizi poslovnih udjela i o čijem je članstvu u društvu obaviješten registarski sud. Dakle, do konstitutivne promjene člana Društva došlo je 15. prosinca 2006., kada je o promjeni vlasničke strukture obaviješten Trgovački sud u Zagrebu. I prijenos poslovnog udjela u knjizi poslovnih udjela i Obavijest su po svom sadržaju identični jer se odnose na novog stjecatelja sada jedinog člana društva, tvrtku Interfin Advisory LLP, London, Velika Britanija. S druge strane, upis promjene osnivača u sudski registar 29. svibnja 2007. je samo deklaratornog karaktera, jer je tada upisana pravna činjenica koja je nastala prije i bez upisa u sudski registar. Zbog tih okolnosti vezanih za deklaratornost i konstitutivnost pojedinih upisa u sudski registar bitna je i obveza stranke u postupku nadzora na dostavljanje istinitih podataka a povreda koje obveze je sankcionirana na način kako je to određeno odredbom čl. 52. st. 1. t. 12. Zakona, koja propisuje da će Agencija ovlaštenom društvu rješenjem oduzeti dozvolu za obavljanje jednog ili više poslova s vrijednosnim papirima ako ne dostavlja Agenciji podatke koje je u propisanim rokovima i na propisani način obavezno dostavljati ili dostavlja neistinite podatke.

14. Žalitelj tvrdi u podnesku od 24. svibnja 2024. na koji se u žalbenoj fazi postupka poziva da glavna manjkavost i nezakonitost postupanja Agencije proizlazi upravo iz činjenice što ista nije obrazložila razloge zbog čega je upravo od tužitelja tražila podatke o upravljačkoj i vlasničkoj strukturi društava nad kojim je provodila zakoniti nadzor.

15. Razlozi zbog čega je Agencija tražila upravo od tužitelja podatke o vlasničkoj i upravnoj strukturi društva nad kojim provodi nadzor neovisno od javno dostupnih podataka leži u činjenici što upis u sudski registar može biti konstitutivan ili deklarativan, ovisno o vrsti pravnog akta koji se upisuje. Konstitutivan upis je onaj upis u sudski registar koji ima pravnu snagu i koji stvara pravnu situaciju ili pravo. To znači da bez ovog upisa određeni pravni status ili prava ne postoje. Na primjer, upis u registar trgovačkih društava koji stvara pravnu osobnost društva je konstitutivan. To znači da društvo postaje pravni subjekt tek kada je upisano u sudski registar. Deklarativan upis je onaj koji samo potvrđuje ili deklarira postojanje određene situacije ili prava, a ne stvara ih. Dakle, pravo ili situacija već postoje, a upis samo služi kao potvrda ili obavještavanje javnosti o tome. Takav je upis promjena u vlasništvu ili upis osnivača društva, koji samo potvrđuje postojanje takvih promjena, ali ne stvara nove pravne okolnosti. Dakle, promjene u podacima kao što su promjene u sastavu vlasništva ili upravi predstavljaju deklarativni upis, jer te promjene već nastaju prema unutarnjim odlukama društva, a upis samo obavještava javnost. Tako je u ovom postupku utvrđeno da je do konstitutivne promjene člana društva tužitelja došlo 15. prosinca 2006., kada je o promjeni vlasničke strukture obaviješten Trgovački sud u Zagrebu, dok je upis promjene osnivača u sudski registar 29. svibnja 2007. samo deklaratornog karaktera. Agencija je 15. ožujka 2007. zaprimila dopis Društva potpisan od JI kao odgovorne osobe Društva (Ur.broj: 326-111/07) u kojem je navedeno da „jedini član Uprave društva i osnivač u 100% vlasništvu je JI“, a to očitovanje dostavljeno je temeljem zahtjeva Agencije od 1. ožujka 2007. kojom je postavljen upit o vlasničkoj strukturi Društva, uz naznaku broja dionica/poslovnih udjela pojedinog dioničara/člana Društva i koji podatak je, ispostavilo se , bio neistinit čime su se ispunile pretpostavke iz čl. 52. st. 1. Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

16. S obzirom na kontradiktorne podatke koje je, ovdje, žalitelj dostavljao tijekom postupka nadzora nad njim Agenciji, a s obzirom na obrazloženje vezano uz deklaratornost i konstitutivnost upisa za javno dostupne podatke postojala je potreba da se ti podaci utvrde pa je stoga Agencija opravdano od tužitelja tražila ažurne i istinite podatke o upravljačkoj i vlasničkoj strukturi društava nad kojim je provodila zakoniti nadzor pa ovaj sud ne smatra da se u tome sastoji manjkavost i nezakonitost postupanja na koje ukazuje žalitelj.

17. U odnosu na posebni žalbeni navod, odnosno tvrdnje da navedeni nadzorni postupak posljedica diskriminacije, ističe se da je neosnovano pozivanje na okolnost da je predmetni postupak nadzora iniciran nekim diskriminirajućim razlozima (neprijateljstvo ravnatelja Agencije ĆI i člana uprave tužitelja JI,) jer takvo što u postupku nije dokazano, niti na to izravno i nedvosmisleno ukazuju iskazi ZI i EI, na koje se poziva žalitelj, budući da su oni iskazivali o postupku trgovanja dionicama, a ocjene o odnosu tadašnjeg ravnatelja Agencije i člana uprave tužitelja nisu potkrijepljene drugim dokazima.

18. Zaključno, eventualno pogrešna primjena materijalnog prava u odlukama Agencije i suda i to primjena preciznih, jasnih i određenih odredbi čl. 52. st. 1. t. 12. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, na nesporno utvrđene činjenice da je Agenciji dostavljen neistinit podatak o vlasničkoj strukturi društva unutar zakonom propisanog postupka nadzora nad radom tužitelja, a s obzirom na okolnosti vezane za deklaratornost i konstitutivnost pojedinih upisa u sudski registar (kao javno dostupnih podataka), uz zakonsku obvezu dostavljanja točnih podataka te kontradiktornost dostavljenih podataka o strukturi vlasništva i uprave društva od strane, ovdje, žalitelja, sve tijekom postupka provedbe zakonom predviđenog upravnog nadzora, a sagledano kao cjelina, po mišljenju ovog suda, ne može predstavljati nepravilan ili nezakonit rad radi kojeg bi stranka mogla s uspjehom potraživati naknadu štete s osnove izmakle koristi od Republike Hrvatske. Da bi se dosudila naknada štete zbog izgubljene zarade uslijed arbitrarne odluke i povrede prava na pravično suđenje, potrebno je dokazati izravnu i adekvatnu povezanost između povrede prava i gubitka, kao i osigurati relevantne dokaze. To zahtijeva temeljitu analizu činjenica, kao i jasno dokazivanje uzročne veze i štetnih posljedica što u ovom postupku i po mišljenu ovog drugostupanjskog suda nije utvrđeno.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak