Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž R-18/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Gjurašić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika TAKKO FASHION CROATIA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 39, OIB: 66107665439, zastupanog po punomoćniku Damiru Delišimunoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 4939/2018-68 od 30. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4939/2018-68 od 30. studenog 2023.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija, a djelomično se uvažava žalba tužiteljice pa se odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4939/2018-68 od 30. studenog 2023.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 7.175,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2023. do isplate

- preinačuje u dijelu kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka od 10.122,00 EUR na način da se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

II. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke odbijeni zahtjevi tužiteljice za isplatu iznosa od 134.640,00 kn /17.869,80 EUR/[1] s pripadajućim zateznim kamatama i za isplatu iznosa od 583.751,13 kn /77.477,09 EUR/ s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljicu naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 17.297,00 EUR /130.246,41 kn/ sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. uz izuzetke iz članka 117. stavaka 2.i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužiteljici, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu tvrdeći da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev odbijen.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalbe protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5.1. Ispitujući na takav pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno tvrdnjama žaliteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te iz nje jasno proizlazi što je njome odlučeno i zbog čega. Izneseni razlozi nisu nejasni i proturječni pa se pobijana presuda može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužiteljica i na koju ovaj sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Iz sadržaja njezine žalbe proizlazi da tužiteljica kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o nepostojanju osnove da se tužiteljici isplate naknada za prekovremeni rad i dnevnice. Navodi kojima žaliteljica osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tužiteljica izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodno pogrešno primjenom članka 220. ZPP-a koju tužiteljica sadržajno (opisno) ističe u žalbi kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada svoju odluku nije utemeljio na svim ispravama koje je dostavila tijekom postupka i koje navodi u žalbi. U skladu s odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a, sudovi (ne stranke) imaju ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žaliteljica odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna nije povrijeđena ta odredba. Iz točke 40. obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja ocijenio „mail gosp. EČ (zz tuženika) od 18. 11.2015“. Pritužba te prepiska tužiteljice s tajnicom uprave tuženog društva kao i tablice uspješnosti prodaje tog društva nisu odlučne za odluku o predmetu spora. Neodlučna je i Komunikacija Europske komisije o tumačenju Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena. To stoga što je riječ o propisu koji nije odlučan za odluku o tužbenom zahtjevu. Prema praksi Suda Europske unije, Direktivom o određenim vidovima radnog vremena, osim posebnog slučaja iz njezina članka 7. stavka 1., koji se odnosi na plaćeni godišnji odmor (što nije predmet spora u ovom postupku), uređuju se samo određeni vidovi organizacije radnog vremena, u svrhu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, tako da se ne primjenjuje na njihovu naknadu za rad. To zato što pitanje plaća, sukladno članaka 153. stavaka 5. UFEU-a, izmiče nadležnosti Unije. Stoga način plaćanja radnika ne ulazi u područje primjene te Direktive, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava (I, C-437/2005., t. 32, E, C-14/2004., t. 38., Federacion de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/2014., t. 48. i 49., Sindicatul Familia Constanţa i dr., C-147/17, t. 35., Radiotelevizija Slovenija, C-344/2019., t. 57. i 58. i Stadt Offenbach am Main, C- 580/2019., t. 56. i 57.). Osim toga, imajući na umu da se ta Direktiva u Republici Hrvatskoj primjenjuje od 1. srpnja 2013., za radno vrijeme tužiteljice do tog datuma nije (ni) vremenski primjenjiva. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da sud prvog stupnja nije cijenio njezin „pregled aktivnosti“ za 11. siječnja 2016. koji je sama sastavila, za odgovoriti je žaliteljici da je riječ o ispravi koju je tužiteljica predložila razgledati nakon zaključenja prethodnog postupka i protivno članku 299. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 77.477,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na ime neplaćene naknade za prekovremeni rad i zahtjev za isplatu iznosa od 17.297,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade za neplaćene dnevnice.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava, saslušanja tužiteljice i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica s tuženikom 16. lipnja 2010. zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za radno mjesto regionalnog menadžera za prodaju na području Republike Hrvatske

- da je tužiteljica rad obavljala u poslovnicama tuženika u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Imotskom i u nekoliko poslovnica u Zagrebu - da su poslovi regionalnog menadžera (bili) vođenje i upravljanje povjerenih mu poslovnica, izvođenje mjera određenih za dostizanje i premašivanje ciljeva, kontrola nad ostvarenjem određenih mjera i kadroviranje na povjerenom području

- da je tužiteljica ugovorila bruto plaću u iznosu od 24.800,00 kn

- da je ugovor o radu u dijelu koji se odnosi na bruto plaću tužiteljice mijenjan na iznos od 25.500,00 kn (od 1.6.2011.), 25.700,00 kn (od 1.6.2012.), 26.000,00 kn (od 1.6.2013.) i 26.300,00 kn (od 1.5.2014.)

- da je ugovorom o radu tužiteljici poslodavac dodijelio pravo na uporabu službenog vozila u poslovne i privatne svrhe

- da je tužiteljici izdana trgovačka punomoć kojom su član uprave – direktor tuženika i prokurist tuženika ovlastili tužiteljicu da u njihovo ime i za njihov račun samostalno i pojedinačno poduzme sve radnje koje su u prometu uobičajene, tj. koje su potrebne radi redovitog poslovanja tuženika, a posebno da sastavi, donese, potpiše, izda sklopi i slično, sve dopise, usmene i/ili pisane odluke, usmene i/ili pisane potvrde, usmene i/ili pisane izjave, usmene i/ili pisane potvrde, usmene i/ili pisane druge isprave vezane za:

- uređenje odnosa između tuženika i njegovih dobavljača roba i usluga i to dobavljačima električne energije, plina, goriva, telekomunikacijskih usluga, odvoza smeća i pružateljima drugih komunalnih usluga (sva korespondencija, ponude, narudžbe, potvrde narudžbe, ugovori o kupnji robe i dodaci ugovoru o kupnji robe, ugovori o pružanju usluga i dodaci ugovoru o pružanju usluga, kao i svi ostali ugovore te otpremnice robe, dostavnice i primke i slično) u vrijednosti ugovora od 50.000,00 kn - ispunjenje zakonskih obveza koje tuženik ima prema tijelima Republike Hrvatske (navedenih primjerice u punomoći) što između ostalog uključuje podnošenje poreznih i carinskih prijava i izvješća i/ili drugih isprava u skladu s propisima Republike Hrvatske kao i da poduzme sve potrebne radnje određene tim propisima prema u punomoći određenim nadležnim tijelima Republike Hrvatske koje su predviđene u okviru redovnog poslovanja trgovačkog društva u Republici Hrvatskoj kao i da poduzme sve druge radnje koje po redovnom tijeku stvari tuženik mora poduzeti u Republici Hrvatskoj radi redovnog obavljanja svojih registriranih poslovnih djelatnosti - da navedena punomoć isključuje ovlaštenje tužiteljice da poduzima radnje i/ili sklapa ugovore kojima se kupuju ili prodaju nekretnine, kojima se nekretnine daju ili uzimaju u dugotrajni zakup (dulji od godine dana), kojima se pokretnine ili nekretnine tuženika opterećuju, kojima se tuženik mjenično ili čekovno obvezuje ili izdaje zadužnice, kojima tuženik uzima ili daje kredit ili zajam, kojima se raspolaže bankovnim računom ili novcem tuženika

- da je radnje na koje se odnosi punomoć tužiteljica ovlaštena poduzimati nakon provedenih usmenih ili pismenih konzultacija i uputa opunomoćitelja

- da je Pravilnicima o radu tuženika od 10. lipnja 2010. i od 28. siječnja 2015. (dalje: Pravilnici o radu) određeno da je regionalni menadžer za prodaju član rukovodećeg osoblja

- da je ugovor o radu među strankama ugovoreno da se na tužiteljicu, kao člana rukovodećeg osoblja u skladu s tuženikovim Pravilnikom o radu, neće primjenjivati odredbe Zakona o radu koje se odnose na radno vrijeme, stanke te dnevni i tjedni odmor te da će stranke iste odrediti međusobnim dogovorom

- da poslodavac nije vodio evidenciju rada tužiteljice

- da poslodavac od tužiteljice nije zahtijevao (usmeno ni pismeno) obavljanje prekovremenog rada

- da iz upute njezinog nadređenog od 18. studenog 2015. proizlazi da od 1. prosinca 2015. predlaže da se rad organizira na način da od 21 ili 22 radna dana u mjesecu, ponedjeljak uvijek bude dan u uredu (Zagreb), a preostalih 16 ili 17 dana koji nisu uredski da se rad organizira na način da se planiraju posjeti prodavaonicama i to tako da se odvoji jedan cijeli dan za jednu poslovnicu, a da se pritom radni zadaci rasporede na način da se dva sata provede u vožnji do prodavaonice i natrag (mjesečni prosjek), jedan sat pregledavanja prodavaonice odmah nakon dolaska, dva sata aktivne prodaje, jedan sat brige o vizualnom identitetu prodavaonice, jedan sat prodaje na blagajni, pola sata sastanka sa zaposlenicima prodavaonice i pola sata pauze za ručak - da iz te upute proizlazi da su jedine prihvatljive iznimke otvaranje novih poslovnica, planiranje posebnih projekata te mjeseci godišnjeg odmora

- da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćena plaća za redovan rad (u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno), dodatak za noćni rad, rad nedjeljom, blagdanom i državnim praznikom

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćeni ugovoreni bonusi (u skladu sa sklopljenim sporazumima o isplati bonusa)

- da tužiteljici nije isplaćena naknada plaće za prekovremeni rad

- da ugovor o radu i Pravilnici o radu tuženika ne sadrže odredbe koje tužiteljicu ovlašću na dnevnice za putovanje u tuzemstvu

- da iz odluke poslodavca od 2. studenog 2010. proizlazi da se za područja koje pojedini radnik pokriva na temelju ugovora o radu (Hrvatska, Slovenija, Srbija), a u sklopu uobičajenog svakodnevnog rada, neće isplaćivati dnevnice

- da tužiteljica nije od poslodavca dobila niti tražila putne naloge

- da tužiteljici nisu isplaćene dnevnice za putovanja zbog obilaženja poslovnica za koje je zadužena u tuzemstvu

- da su tužiteljici isplaćivane dnevnice za putovanja u inozemstvu

- da je predmetni ugovor o radu sa svim pripadajućim aneksima tužiteljici (redovno) otkazan 4. ožujka 2016. s otkaznim rokom od tri mjeseca i

- da je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-927/2016 od 16. svibnja 2022. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je taj otkaz nedopušten, vraćanja tužiteljice na rad i naknadu bruto plaće tužiteljice od lipnja 2016. do kolovoza 2018. postala pravomoćna 19. prosinca 2022. kada je presudom Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž R-14/2022 odbijena žalba tužiteljice.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica koja je nadređenom djelatniku podnosila izvještaje o svom radu i primala od njega upute i koja, kao njihov punomoćnik, nije mogla postupati bez prethodne konzultacije i odobrenja članova uprave, nije bila samostalna u obavljanju svojih poslova. Osim toga, s obzirom na to da je njezin nadređeni 18. studenog 2015. poslao uputu o organizaciji radnog vremena, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica nije bila samostalna u određivanju svog radnog vremena. Zbog toga zaključuje da nisu ostvareni uvjeti propisani člankom 3. stavkom 3. tada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. i 93/14., dalje ZOR/2009) za ograničenja u primjeni njime propisanih odredbi o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru. Ipak, s obzirom na to da se, s jedne strane, prekovremeni rad, u skladu s odredbama ZOR/2009 i Pravilnika o radu tuženika, obavlja na zahtjev poslodavca za koji nije utvrđeno da je postojao, nego je naprotiv utvrđeno postojanje nedvosmislene upute da se rad organizira unutar redovnog radnog vremena i, s druge strane, da je njezina evidencija o vremenu provedenom na radu, uključivo i prekovremenom radu, nevjerodostojna, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 77.477,09 EUR utemeljen na tvrdnji da poslodavac taj iznos duguje tužiteljici za prekovremeni rad od kolovoza 2011. do ožujka 2016.

10.1. Polazeći od utvrđenja da se na tužiteljicu primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine (koji je u članku 43. stavku 1. propisivao pravo na isplatu dnevnice radniku za vrijeme provedeno na službenom putu u tuzemstvu), sud prvog stupnja odbija njezin zahtjev za isplatu iznosa od 17.869,80 EUR zbog neisplaćenih dnevnica od kolovoza 2011. do ožujka 2016. na temelju činjenice da tužiteljica od poslodavca nije dobila (niti je zahtijevala) putne naloge kao pretpostavke za isplatu dnevnica po tom propisu, a da ugovorom o radu, Pravilnicima o radu niti drugom odlukom poslodavca nije određeno pravo tužiteljice na dnevnicu za putovanja u tuzemstvu.

11. Odluka suda prvog stupnja o tužbenom zahtjevu je pravilna iako ne iz razloga koje je iznio taj sud.

12. U skladu s člankom 3. stavkom 3. ZOR/2009, na radnika koji je kao rukovodeće osoblje statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima poslodavca ovlašten voditi poslove poslodavca i koji samostalno donosi odluke o organizaciji rada i poslovanja poslodavca, te na radnika člana obitelji poslodavca fizičke osobe koji živi u zajedničkom kućanstvu s poslodavcem i koji u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca, ne primjenjuju se odredbe toga Zakona o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru, ako su s poslodavcem ugovorili samostalnost u njihovom određivanju.

13. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog menadžera prodaje tuženika za Republiku Hrvatsku te da je prema tuženikovom Pravilnicima o radu bila određena kao rukovodeće osoblje. Njezini su se ugovoreni radni zadaci obavljali u poslovnicama tuženika u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Imotskom i u nekoliko poslovnica u Zagrebu.

13.1. Nije sporno da je jedini osnivač tuženika društvo TAKKO FASHION AT Vermögensverwaltungs GmbH, Austrija, 1300 Wien-Flughafen, Office Park Objekt 680 registrirano u [adresa] (dalje: društvo majka).

13.2. Nije sporno niti to da je tužiteljici bilo nadređeno radno mjesto direktora (voditelja) prodaje društva majke (Head of Sales) za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku (dalje: područni voditelj prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku).

13.3. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. lipnja 2010. proizlazi da su ciljevi radnog mjesta tužiteljice bili upravljanje prodajom, osobljem i organizacijom tuženika na području Republike Hrvatske. U tom su joj smislu poglavito povjereni poslovi vođenja i upravljanja povjerenih joj poslovnica prema planu prodaje koji je izradila s područnim voditeljem prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku, izvršenje mjera za dostizanje odnosno nadmašivanje tog plana, kontrola ostvarivanja mjera i rasprava o tome s voditeljima timova, kadroviranje na području Republike Hrvatske i držanje budžeta koji je određen. Radi ostvarivanje ciljeva svog radnog mjesta, tužiteljica je imala zadatke u oblasti prodaje, tzv. vizualnog merachanidisinga, osoblja, organizacije, brige za sigurnost na radu i odgovornosti za budžet. U odnosu na prodaju, tužiteljica je izravno preuzela odgovornost za prodajno područje Republike Hrvatske koje je vodila. U tom je smislu trebala obilaziti poslovnice i biti podrška timu poslovnice u upravljanju sadržajem poslovnice, s voditeljem tima raspraviti i ocijeniti indikatore i dogovoriti potrebne mjere, realizirati prodajne upute u poslovnicama te u tom smislu educirati prodajne timove, pomoći pri realizaciji i nadzirati realizaciju, koordinirati zalihe i kretanje robe te u dogovoru s područnim voditeljem prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku društva majke planirati akcije, prenositi odjelu za organizacijski razvoj odlučne podatke za planiranje robe s ciljem poboljšanja rezultata na pojedinim odjelima, osigurati pripremu i realizaciju akcija (nabavka prospekata i osiguranje dostatnog osoblja uključivo i za rad nedjeljom) te nadzirati uspjeh akcija, pratiti konkurenciju s obzirom na trendove, otvaranje novih poslovnica, plasiranje robe, radno vrijeme i posebne akcije, surađivati na projektima s različitim temama, raditi na mjerama snižavanja troškova pojedinačnih poslovnica, pomagati pri otvaranju ili obnovi poslovnica unutar i izvan svog regionalnog područja te sudjelovati na sastancima regionalnih voditelja i redovito izvoditi sastanke timskih voditelja. U području tzv. vizualnog merchandisinga, tužiteljica je bila zadužena za realizaciju aktualnih direktiva u području vizualnog trgovanja i osuvremenjavanja u skladu s prezentacijskim direktivama te je u tom smislu trebala školovati timove poslovnice, podupirati ih kod realizacije i nadzirati realizaciju. U području osoblja, tužiteljica je bila odgovorna za osoblje u poslovnicama koje nadzire. To je uključivalo brigu za ukupno osoblje i odgovornost za proračun. U suradnji s kadrovskim referentom vodila je brigu za kadrove (vođenje razgovora, izbor kandidata, zapošljavanje novih suradnika, organizacija vođenja osoblja i nadzor nad njihovim napretkom, odlučivanje o produljenju zapošljavanja, pomoć i podrška u situacijama odsutnosti pojedinih radnika, redovno i izvanredno otkazivanje ugovora o radu, opominjanje radnika te položaj kontakt osobe za radnike i voditelje timova u poslovnicama u slučaju konfliktnih situacija u poslovnicama), razvoj osoblja (ocjena suradnika, stipendiranje i odluke o razvoju pojedinačnih suradnika, ocjena potencijala suradnika kod povećanja plaća i napredovanja, prosljeđivanje aktualnih informacija timovima poslovnica i izvođenje školovanja suradnika), planiranje osoblja (na temelju unaprijed planiranih troškova odrediti troškove za stalno zaposlene i dodatno privremeno zaposlene, optimiranje planiranja osoblja s obzirom na aktualni razvoj prometa, zahtijevati privremeno zapošljavanje u vrijeme akcija, mjesnih slavlja, rada nedjeljom i sl., kontrolirati mjesečne troškove za osoblje, obavljati inventure, provjeravati plan odmora za osoblje poslovnice i osigurati dovoljno kadra prilikom otvorenja). Odgovornost tužiteljice za budžet obuhvaćala je tu odgovornost za područje i poslovnice za koje je bila zadužena. To uključuje troškove osoblja gdje je tužiteljica bila ovlaštena samostalno optimirati budžet za troškove stalno i privremeno zaposlenih osobe te troškove materijala gdje je tužiteljica bila zadužena za učinkovitu upotrebu i disponiranje potrošnog materijala za pojedine poslovnice. U području organizacije, tužiteljica je bila odgovorna za prodajno orijentirano korištenje svojih osobnih resursa i za razumno korištenje organizacijskih resursa. U tom je smislu organizirala rad poslovnica i vršila nad njima kontrolu te je s timovima poslovnica raspravljala o poduzetim organizacijskim mjerama i o rezultatima njihova nadziranja. Isto tako, organizirala je i nadzirala inventuru te je bila odgovorna za sigurnost poslovnica. U području sigurnosti na radu, tužiteljica je podnosila godišnje izvještaje o tome područnom voditelju prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku, delegirala voditelje timova, organizirala njihovo školovanje u tom području i nadzirala njihov rad, naručivala pakete prve pomoći za poslovnice, provodila redovne kontrole poslovnica s aspekta sigurnosti na radu te surađivala pri osposobljavanju radnika za rad na siguran način, nadzirala i odstranjivanje greške u poslovnicama i donosila odluke u pojedinačnim situacijama iz tog područja.

13.4. Iz trgovačke punomoći koja joj je izdana (vidjeti točku 9. ovog obrazloženja) proizlazi da je tuženik tužiteljicu ovlastio da vodi poslove tuženika na području Republike Hrvatske koje joj je povjereno, a prema njezinom iskazu proizlazi da je riječ o trinaest poslovnica tuženika.

13.5. Imajući na umu navedene dužnosti i ovlaštenja tužiteljice koja proizlaze iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme i iz trgovačke punomoći, ne može se prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica nije bila samostalna u odlučivanju o organizaciji rada i poslovanju poslodavca.

13.6. Polazeći od opisanih radnih zaduženja i ovlaštenja tužiteljice iz kojih proizlazi da je bila ovlaštena organizirati i nadzirati upravljanje prodajom, osobljem i robom tuženika na području Republike Hrvatske za koje je bila zadužena (ukupno 13 poslovnica), da je za rezultate rada na području Republike Hrvatske koji su joj povjereni odgovarala (samo) direktoru prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku koji je zaposlen u austrijskom društvu majci te da je u Republici Hrvatskoj za koju je bila zaposlena kao menadžer prodaje za Republiku Hrvatsku imala široka ovlaštenja kod osmišljavanja, provođenja i nadziranja organizacijskih i kadrovskih mjera s ciljem unapređenja prodaje tuženika i osnivača – društva majke na području Republike Hrvatske te je bila u odnosu na državna tijela ovlaštena zastupati zakonske zastupnike tuženika u poslovima potrebnim za njegovo redovno poslovanje nameće se zaključak da je tužiteljica bila samostalna u organizaciji i radu poslovanja poslodavca te da je taj uvjet propisan člankom 3. stavkom 3. ZPP-a. Pritom činjenica da je o obavljenom radu trebala obavijestiti (samo) direktora prodaje austrijskog društva majke za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije i Rumunjske ne utječe na taj zaključak nego ga, naprotiv, podupire jer iz te činjenice proizlazi da je za samostalno organizirala poslovanje tuženika u Republici Hrvatskoj za koju je kao menadžerica prodaje za tu regiju bila zadužena. Taj zaključak ne mijenja niti činjenica da su joj za zastupanje zakonskih zastupnika tuženika na temelju punomoći koja joj je izdana bile potrebne prethodne pisane ili usmene konzultacije s njima, imajući na umu s, jedne strane, da se pravnoj prirodi punomoći ne protivi to da punomoćnik konzultira opunomoćitelja i slijedi njegove upute, i, s druge strane, iz stanja spisa ne proizlazi (niti je to tužiteljica tvrdila) da su joj u obavljanju ovlaštenja kao punomoćniku zakonskih zastupnika tuženika na temelju izdane punomoći bila nametnuta usmena ograničenja koja dovode u pitanje njezinu samostalnost u punomoći prenesenim poslovima upravljanja poslovanjem tuženog društva.

13.7. Ne može se prihvatiti niti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužiteljica nije bila samostalna u određivanju svog radnog vremena. Iako ovaj sud prihvaća tvrdnje tužiteljice da je njezin radni dan tijekom obilaska poslovnica za koje je bila zadužena trajao često i preko osam sati, iz stanja spisa ne proizlazi istinitost njezinih tvrdnji da je premašivanje tjednog radnog vremena od četrdeset sati bilo posljedica organizacijskih zahtjeva tuženika ili njoj nadređenog direktora prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku austrijskog društva majke. Tvrdnje da su joj dostavljane tablice s rasporedom kada će i koju poslovnicu u Hrvatskoj obići nisu potkrijepljene samim tim tablicama. Iz ugovora o radu ne proizlazi da se radni zadaci koje je tim ugovorom preuzela ispunjavaju prema rasporedu koji joj određuje poslodavac, a to ne proizlazi niti iz tuženikovih Pravilnika o radu. Zakonska zastupnica tuženika FČ u svom je iskazu navela da je osnovni zadatak tužiteljice bio obilaziti poslovnice tuženika i pružati im potporu, da je bila rukovodeće osoblje te da nije ugovorila radno vrijeme u tjednu, nego si je sama, ovisno o potrebama posla, mogla rasporediti radno vrijeme te da, iako je o obavljenom poslu obavještavala direktora prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku, nije od njega dobivala nikakve tjedne rasporede iz kojih bi proizlazilo kada koju poslovnicu treba obići. Iz iskaza samog direktora prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i [adresa], EČ, danog za donošenje odluke o dopuštenosti otkaza tužiteljice u odvojenim predmetu, koji je po prijedlogu tužiteljice pročitan, proizlazi da je glavni zadatak tužiteljice bio obilazak poslovnica za koje je zadužena, ali ne proizlazi da joj je u tu svrhu izdavao bilo kakav raspored. O postojanju rasporeda obilaska poslovnica nije iskazivala niti svjedokinja UČ koja je u utuženom razdoblju također bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu regionalnog voditelja prodaje za Slavoniju i kontinentalnu Hrvatsku te je bila zadužena za petnaest poslovnica.

13.7.1. Tvrdnje o postojanju rasporeda radnog vremena ne proizlaze niti iz elektroničke pošte BČ, direktora prodaje za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Rumunjsku upućene tužiteljici i ostalim regionalnim voditeljima prodaje u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Rumunjskoj 18. studenog 2015. Iz te pošte proizlazi njegov prijedlog da se od 1. prosinca 2015. rad regionalnih voditelja organizira na način da 21 ili 22 radna dana u mjesecu, ponedjeljak uvijek bude dan u uredu (Zagreb), a preostalih 16 ili 17 dana koji nisu uredski da se rad organizira na način da se planiraju posjeti prodavaonicama i to tako da se odvoji jedan cijeli dan za jednu poslovnicu, a da se pritom radni zadaci rasporede na način da se dva sata provede u vožnji do prodavaonice i natrag (mjesečni prosjek), jedan sat pregledavanja prodavaonice odmah nakon dolaska, dva sata aktivne prodaje, jedan sat brige o vizualnom identitetu prodavaonice, jedan sat prodaje na blagajni, pola sata sastanka sa zaposlenicima prodavaonice i pola sata pauze za ručak. Pritom je tužiteljica, koja je bila zadužena za manje od 16 odnosno 17 poslovnica, prema prijedlogu upućena u jednom mjesecu planirati drugi posjet najboljoj poslovnici. Najprije, s obzirom na vrijeme njegova nastanaka, taj prijedlog nema nikakav učinak za utuženo razdoblje od kolovoza 2011. do prosinca 2015. Nakon prosinca 2015. taj prijedlog, s obzirom na njegov sadržaj, nema značaj koji mu pridaje prvostupanjski sud. To stoga što iz sadržaja tog prijedloga proizlazi da se njime nastoji potaknuti tužiteljicu (samo) na to da rad organizira tako da bude raspoređen na način da se obavi unutar radnog vremena (četrdeset sati tjedno). Ta isprava nema značaj rasporeda ili redoslijeda obilaska poslovnica. Naprotiv, iz sadržaja te isprave, koji je sud prvog stupnja propustio u cijelosti ocijeniti, proizlazi da tužiteljica treba „planirati u Outlook kalendaru jedan mjesec unaprijed, najkasnije do 25. u mjesecu“ te taj kalendar poslati njemu i predstavniku za svoju zemlju. To znači da je planiranje obilaska poslovnica ostavljeno na dispoziciji tužiteljici, a ne njezinom nadređenom kako je to neosnovano tvrdila tijekom prvostupanjskog postupka i na čemu insistira u žalbi.

13.8. Imajući na umu da iz činjenica koje nisu sporne i onih koje je utvrdio na temelju dokaza izvedenih u postupku, a iz kojih proizlazi da je tužiteljica kao rukovodeće osoblje tuženika određeno Pravilnikom o radu, samostalno organizirala rad i poslovanje poslodavca te je bila slobodna samostalno odrediti svoje radno vrijeme, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja o tome da ne postoje uvjeti propisani odredbom članka 3. stavka 3. ZOR/2009 da se ugovorom o radu (kao što je to učinjeno ugovorom o radu sklopljenom među strankama 16. lipnja 2010.) ugovori izuzimanje iz primjene odredbi tog Zakona o radnom vremenu. Uz pravilnu primjenu tog propisa treba zaključiti da tužiteljica, na koju se ne primjenjuju odredbe ZOR/2009 o radnom vremenu, nije imala pravo na uvećanu plaću zbog prekovremenog rada pa je iz tog razloga tužbeni zahtjev utemeljen na toj činjeničnoj osnovi trebalo odbiti. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a stavaka 1. i 2. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

14. Imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnoj točci ovog obrazloženja o tome da se na tužiteljicu na temelju sklopljenog ugovora o radu i u skladu s člankom 3. stavkom 3. ZOR/1999 ne primjenjuju odredbe tog Zakona o radnom vremenu, neodlučni su svi žalbeni navodi tužiteljice kojima dovodi u pitanje pravilnost ocjene suda prvog stupnja o nepostojanju zahtjeva poslodavca za prekovremeni rad, o nevjerodostojnosti njezine evidencije o radnom vremenu i o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja prekovremenog rada u situaciji poput ove kada poslodavac nije vodio evidenciju rada tužiteljice.

15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da pravo na isplatu dnevnice za službena putovanja nije pravo zajamčeno odredbama ZOR/2009. Među strankama nema spora da to pravo tužiteljice na kojem je utemeljen zahtjev za isplatu 17.869,80 EUR nije ugovoreno ugovorom o radu niti proizlazi iz Pravilnika o radu tuženika. Iz odluke tuženog poslodavca od 2. studenog 2010. proizlazi da se za područja koje pojedini radnik pokriva na temelju ugovora o radu (Hrvatska, Slovenija, Srbija), a u sklopu uobičajenog svakodnevnog rada, neće isplaćivati dnevnice. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je to pravo tužiteljice u odnosu na cijelo utuženo razdoblje procjenjivao na temelju članka 43. Kolektivnog ugovor za djelatnost trgovine ("Narodne novine" br. 41/98., 41/98., 79/05., 75/05., dalje: KU za djelatnost trgovine). Naime, HUP - Udruga trgovine, kao ugovorna strana predmetnog KU za djelatnost trgovine, otkazala je taj ugovor u skladu s njegovim člankom 69. i člankom 263. ZOR/2009 pa je taj ugovor nevažeći od 16. srpnja 2013. Zbog toga se ne može primijeniti na putovanja nakon tog datuma i do kraja utuženog razdoblja. U odnosu na razdoblje važenja KU za djelatnost trgovine, pogrešno je pravno shvaćanje žaliteljice da je riječ o propisu koji se, jer uređuje pravo na dnevnicu (kao pravo iz radnog odnosa) različito od odluke poslodavca, primjenjuje kao najpovoljnije pravo. U skladu s člankom 43. stavkom 1. KU za djelatnost trgovine radniku pripada dnevnica za vrijeme provedeno na službenom putovanju u zemlji. Prema pravnom shvaćanju ovog suda članak 43. stavak 1. KU za djelatnost trgovine nije primjenjiv na putovanja koja je tužiteljica imala u obilaženju poslovnica za koje je zadužena u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu. Da bi se putovanje koje ovlašćuje na pravo na isplatu dnevnice smatralo službenim putovanjem u smislu citiranog propisa, potrebno je da je riječ o putovanju zbog obavljanja rada izvan stalnog mjesta rada. S obzirom na to da iz sadržaja ugovora o radu i Pravilnika o radu proizlazi da je tužiteljičin posao bio upravo obilaženje trinaest poslovnica tuženika na području Republike Hrvatske s ciljem organizacije, kontrole i unapređenja prodaje u tim poslovnicama te da se stoga redovan rad tužiteljice obavljao u svim tim poslovnicama, ne može se prihvatiti teza tužiteljice koju ponavlja u žalbi da je ona obilazeći poslovnice tuženika u obavljanju ugovorenih osnovnih radnih zadataka bila na službenom putovanju izvan stalnog mjesta rada u smislu članka 43. stavka 1. KU za djelatnost trgovine. U tim okolnostima se pravo na dnevnice za obilaženje poslovnica prosuđuje u skladu s odlukom poslodavca od 2. studenog 2010. S obzirom na to da iz te odluke jasno proizlazi da tužiteljica nema pravo na dnevnice za putovanje u poslovnice za koje je u sklopu uobičajenog svakodnevnog rada, zadužena na temelju sklopljenog ugovora o radu, a što je upravo pravo koje zahtijeva tužbom, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev za isplatu iznosa od 17.869,80 EUR pa je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

16. Imajući na umu pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo u prethodnoj točci ovog obrazloženja o neosnovanosti zahtjeva za isplatu dnevnica i tamo iznesene razloge, neodlučni su žalbeni navodi žaliteljice kojima dovodi u pitanje pravilnost ocjene suda prvog stupnja o tome da od poslodavca nije dobila niti tražila putne naloge.

17. Neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. ZPP-a kada je tuženiku dosudio troškove zastupanja na ročištu 6.1. 2016. (pravilno: 6.10.2016.) i 10.10.2023. Iako tužiteljica u žalbi pravilno tvrdi da ročište nije održano 6.1.2016., riječ je o omašci u pisanju s obzirom na to da je riječ o ročištu održanom 6.10.2016. na kojem je tuženik bio zastupan po punomoćniku i na kojem je zaključen prethodni postupak. Tu grešku u pisanju može ispraviti sud prvog stupnja u svako doba uz primjenu članka 342. ZPP-a. Tuženik je bio zastupan po punomoćniku na ročištu na 10.10.2023. (kao i tužiteljica) na kojem je zaključena glavna rasprava pa tužena u žalbi neosnovano tvrdi da je riječ o nepotrebnim troškovima.

17.1. Tužiteljica neosnovano u žalbi pobija odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka tvrdeći da joj naknada troškova zastupanja na glavnoj raspravi 13. travnja 2022. (nakon ponovnog otvaranja glavne rasprave zaključene 17. siječnja 2022.) pripada po načelu culpae jer da je riječ o troškovima koje je skrivio tuženik koji nije u ranijem tijeku postupka dostavio prilog Pravilnika o radu koji sadrži popis radnih mjesta tuženika koji se smatraju rukovodećim. Naknadu tih troškove sud prvog stupnja nije naložio tužiteljici, a pravilno je postupio kada joj u pobijanoj odluci nije dosudio naknadu tih troškova po načelu culpae jer nije riječ o troškovima koji su nastali krivnjom tuženika. Činjenica da je radno mjesto tužiteljice navedeno u Pravilnicima o radu tuženika kao rukovodeće radno mjesto iznesena je još u odgovoru na tužbu i tijekom postupka nije osporavana. Među strankama nije bilo sporno da je riječ o radnom mjestu koji je Pravilnicima o radu tuženika određeno kao rukovodeće, nego je bilo sporno jesu li ispunjenje ostale pretpostavke za izuzimanje iz primjene odredbi ZOR/2009 o radnom vremenu u skladu s člankom 3. stavkom 3. tog propisa. Zbog toga što nesporne činjenice nije potrebno dokazivati (članak 221. stavak 1. ZPP-a), činjenica da je tuženik u rješenju kojim je sud prvog stupnja ponovno otvorio glavnu raspravu pozvan dostaviti isprave kojima se ta činjenica utvrđuje nema značaj toga da je glavna rasprava ponovno otvorena njegovom krivnjom u smislu članka 156. stavka 1. ZPP-a. Osim toga, ovaj sud primjećuje da je tužiteljica nakon ponovnog otvaranja glavne rasprave na ročištu o kojem je riječ (13. travnja 2022.) predložila izvođenje daljnjih dokaza.

17.2. Nesnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tuženiku dosudio naknadu troškova postupka nastalih prije razdvajanja postupka uz tvrdnju da je o tim troškovima već odlučeno presudom koja je donesena u predmetu

17.2.1. Tužiteljica je u tužbi od 18. travnja 2016. ispravljenoj 27. lipnja 2016. podnijela zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i da radni odnos nije prestao te vraćanje na rad i naknadu bruto plaće. Osim toga, tužiteljica je zahtijevala i isplatu za prekovremeni rad te za neplaćene dnevnice od 7. kolovoza 2011. nadalje. S obzirom na to da se zahtjev za isplatu za prekovremeni rad i neplaćene dnevnice temelji na različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i s njime povezanih zahtjeva, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je tuženiku dosudio naknadu troškova nastalih u vezi sa zahtjevima za isplatu za prekovremeni radi i neplaćene dnevnice i prije nego što je postupak u odnosu na te zahtjeve razdvojen s obzirom na to da se o tim zahtjevima raspravljalo i prije razdvajanja postupaka.

17.3. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbu članka 155. stavka 2. ZPP-a kada je tužiteljici za sve troškove zastupanja dosudio naknadu uzimajući kao vrijednost predmeta spora iznos od 95.346,89 EUR. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u odnosu na zahtjev za isplatu za prekovremeni rad i dnevnice podnijela stupnjevitu tužbu. U toj tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, a određeni novčani zahtjev postavila je (tek) 29. travnja 2021.

17.4. Kod stupnjevite je tužbe kao vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za odluku o troškovima postupka prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ta vrijednost, u skladu s člankom 40. stavkom 5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 EUR. Nakon određivanja novčanog tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (članak 40. stavak 1. ZPP-a). Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odlukama Rev 4/2023 od 3. svibnja 2023. i Rev 145/2023 od 18. travnja 2023 i tamo citiranoj praksi tog Suda.

17.4.1. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje, tuženiku uz primjenu članka 154. stavka 1., članka 155. stavka 2. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023, dalje: OT) za radnje poduzete do 17. siječnja 2022. koje su tuženiku odmjerene u visini od 718 bodova prema vrijednosti predmeta spora od 95.346,89 EUR, pripada naknada od 100 bodova (prema vrijednosti predmeta spora od 6.630,00 EUR). Za radnje koje su mu odmjerene u visini 359 bodova pripada mu naknada od 50 bodova, a za radnje koju su tuženiku odmjerene u visini od 179,5 bodova pripada mu naknada od 25 bodova. To ukupno iznosi 1075 bodova. Primjenjujući vrijednost boda iz Tbr. 54. OT-a, tuženiku je na ime troškova zastupanja do postavljanja određenog novčanog zahtjeva odmjerena naknada od 2.150,00 EUR koja uvećana za PDV (Tbr. 46. OT-a) iznosi 2.687,50 EUR. Tome treba dodati pravilno utvrđenu naknadu za zastupanje na glavnim raspravama 7. ožujka 2023., 1. lipnja 2023. i 10. studenog 2023. u skladu s vrijednosti spora od 95.346,89 EUR (nakon postavljanja određenog tužbenog zahtjeva) u ukupnom iznosu od 1795 bodova odnosno 4.487,50 EUR (PDV uključen) pa uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 155. stavka 2. ZPP-a tuženiku na ime zastupanja pripada ukupna naknada troškova postupka od 7.175,00 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u tom iznosu, dok je u odnosu na ostatak dosuđene naknade troškova postupka (u iznosu od 10.122,00 EUR) uvažena žalba tužiteljice, preinačena je pobijana odluka o troškovima postupka i za taj je ostatak zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženik odbijen.

18. Tužiteljica koja je sa žalbom uspjela u dijelu odluke o troškovima postupka odbijena je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe jer je u okolnostima ovog predmeta riječ o neznatnom uspjehu, dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer je riječ o troškovima koji nisu bili potrebni za odlučivanje o žalbi.

U Varaždinu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer