Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-710/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika [adresa], OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-140/2024-53 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženika AB. [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P- 140/2024-53 od 28. lipnja 2024. u dijelu pod točkom I., II., IV. do iznosa od 3.802,13 eura te pod toč. VI. Izreke

II Preinačuje se djelomično ista odluka u dijelu pod točkom IV. izreke preko iznosa od 3.802,13 eura do iznosa od 3.948,78 eura i odlučuje na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 146,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. točke II. ugovora o kreditu broj: 016- 1725/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 19. kolovoza 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 23. kolovoza 2005. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2003/2005,u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku [adresa]., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da u roku od 15 dana plati tužitelju TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike u tečaju iznos od 10.453,35 (slovima: deset tisuća četiristo pedeset tri eura i trideset pet centi,), zajedno sa zateznom kamatom:

- na iznos od 44,12 eura tekućom od 15. siječnja 2011.

- na iznos od 40,20 eura tekućom od 15. veljače 2011.

- na iznos od 43,82 eura tekućom od 15. ožujka 2011.

- na iznos 39,62 eura tekućom od 15. travnja 2011.

- na iznos od 40,38 eura tekućom od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 58,16 eura tekućom od 15. lipnja 2011.

- na iznos od 59,89 eura tekućom od 15. srpnja 2011.

- na iznos od 74,74 eura tekućom od 15. kolovoza 2011.

- na iznos od 67,11 eura tekućom od 15. rujna 2011.

- na iznos od 58,76 eura tekućom od 15. listopada 2011.

- na iznos od 55,23 eura tekućom od 15. studenog 2011.

- na iznos od 54,61 eura tekućom od 15. prosinca 2011.

- na iznos od 58,41 eura tekućom od 15. siječnja 2012.

- na iznos od 61,73 eura tekućom od 15. veljače 2012.

- na iznos od 62,17 eura tekućom od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 59,88 eura tekućom od 15. travnja 2012.

- na iznos od 61,43 eura tekućom od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 62,49 eura tekućom od 15. lipnja 2012.

- na iznos od 60,70 eura tekućom od 15. srpnja 2012.

- na iznos od 61,17 eura tekućom od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 59,84 eura tekućom od 15. rujna 2012.

- na iznos od 9.268,89 eura tekućom od 16. rujna 2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.999,98 eura (slovima: dvije tisuće devetsto devedeset i devet eura i devedeset i osam centi) sa zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2012. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku [adresa]., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.948,78 eura (slovima: tri tisuće devetsto četrdeset i osam eura i sedamdeset osam centa) sa zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.''

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I., II., IV. i VI. izreke žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga uz prijedlog da drugostupanjski sud njegovu žalbu prihvati kao osnovanu te presudu u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, a podredno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Prije svega, valja reći da neutemeljeno žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. st. 1. i čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19).

3.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku nakon zaključenja prethodnog postupka pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19) koja odredba propisuje da se iznimno od odredbe stavka 1. tog članka može preinačiti tužba do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Člankom 39. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o paničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19; dalje ZID ZPP) u čl. 190. iza stavka 1. dodan je novi stavak 2. Nadalje, čl. 117. st. 2. ZID ZPP propisana je primjena odredaba čl. 39. tog Zakona na sve postupke u tijeku.

3.2. Stoga, u situaciji kada je tužitelj podneskom od 10. listopada 2023., nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 13.453,33 eura, a sve ovo nakon provedenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari to je zaključiti da je tužitelj postupio u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP te da nije riječ o prethodno navedenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka.

4. U pogledu prigovora zastare na povećani dio tužbenog zahtjeva, ukazuje se na najnovije pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane dana 27. svibnja 2024. godine, koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“, što znači da žalba neutemeljeno ističe prigovor zastare i na taj dio zahtjeva.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a na koju neutemeljeno ukazuje žalba, jer je sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati.

5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u čl. II. Ugovora o kreditu broj: 016-1725/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te zahtjev za isplatu.

7. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da tuženik, na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju, tim više što su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, a čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, slijedom čega je odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

8. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa je tuženik trebao, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.), dok iz spisa predmeta proizlazi da je na prijedlog tuženika saslušana svjedokinja ČL, koja nema saznanja o konkretnom slučaju, već samo općenito.

9. Pored toga, valja reći, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. ZOO), a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

10. Prema tome, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženikom, odnosno bankom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

11. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (što je ovdje slučaj).

12. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

13. Nadalje, prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, slijedom čega tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja), budući je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti te je tuženik nepošteni stjecatelj, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, jer je već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću od 20. rujna 2023., koji je u svom nalazu i mišljenju, izračunao da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2005.) do konačne prijevremene otplate (6.9.2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 10.453,36 EUR.

15. Sud je opravdano i po mišljenju ovog suda, nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, tim više što je sudski vještak argumentirano i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tuženika.

16. Što se tiče pitanja je li u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, sud se opravdano pozvao na stav koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015., a koji glasi: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.", pa istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,776468 kuna za 1 CHF.

17. U odnosu na prigovor tuženika da sud nije saslušao javnog bilježnika, ističe se da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

18. Što se tiče prigovora zastare, sud je opravdano zaključio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u smislu odredbe čl. 241. ZOO) prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, odnosno 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. srpnja 2022., to je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

19. Stoga, pravilno sud prvog stupnja smatra kako utuženi iznosi s osnove preplaćene kamate nisu u zastari.

20. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. st.1.ZPP.

21. U pogledu odluke o troškovima postupka sud je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura, s obzirom da se prema Tbr. 52. t. 3. Tarife kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21.1. Međutim, opravdano tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo na naplatu pristojbe na presudu sukladno odredbi čl. 11. st.1. toč. 20. , u vezi s čl. 37. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP (prema odredbi čl. 129. st. 5. ZPP presuda se u tom dijelu smatra rješenjem).

22. U nepobijanom dijelu pod točkom III. i V. izreke odluka ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica