Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1307/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miro Radelić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika R., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Jelena Matulić i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Lovretska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 12. travnja 2024. poslovni broj: P-1001/2020-33, u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično se prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1001/2020-33 od 12. travnja 2024.:

- potvrđuje u točki I podtočki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj 9011684223 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili dana 17. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF

- potvrđuje u točki I podtočki 2. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetan dio odredbe iz članaka 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011684223 od 17. srpnja 2006. u dijelu prema kojem se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana

- potvrđuje u točki I podtočki 2. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom točka 4.2. Ugovora o kreditu

- preinačava u točki I podtočki 2. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da kamatna stopa na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,60% godišnje te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1001/2020-33 od 12. travnja 2024. u točki I podtočki 3. izreke i u točki II izreke (odluci o troškovima) te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

»1. Utvrđuje se da su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj 9011684223 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili dana 17. srpnja 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

2. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe iz članaka 4. Ugovora o kreditu broj 9011684223 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili dana 17. srpnja 2006. godine:

»4. KAMATA NA KREDIT

4.1. na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,60% godišnje.

4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01. 01. (slovima: prvisiječnja)a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja)do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekućegodine i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti više od kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.«

pa stoga citirane odredbe iz članaka 4. Ugovora o kreditu ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane odnosno tužitelja i tuženika.

1.1. Pod točkom I izreke podtočkom 3. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupni iznos od 18.292,88 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, s početkom tijeka i po stopi pobliže određenoj u toj podtočki točke I izreke, dok je točkom II izreke naloženo tuženiku pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.767,30 EUR sa zateznom kamatom od 12. travnja 2024. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik "pozivom na sve zakonske razloge" s prijedlogom drugostupanjskom sudu da je preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istom naloži da naknadi već popisani trošak postupka tuženiku uvećan za troškove žalbenog postupka, a podredno predmet vratiti na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011684223 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili 17. srpnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, zatim u dijelu točke 4.1. kojim se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,60% godišnje te u točki 4.2. Ugovora o kreditu kojim je uređen i drugi način na koji tuženik kao banka može promijeniti visinu kamatne stope. Predmet postupka je i zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu isplati ukupni iznos od 18.292,88 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana kada su plaćeni.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da su parnične stranke sklopile navedeni Ugovor o kreditu na iznos kredita od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi adaptacije stambenog objekta uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju korisnika kredita koja je na dan zaključenja iznosila 4,60% godišnje i koja se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala na više te da se i tečaj CHF kroz vrijeme otplate mijenjao na više ,i da je tužitelj u ožujka 2012. u cijelosti otplatio kredit. 7. Polazeći od naprijed navedenih nespornih činjenica te uvažavajući činjenični supstrat tužbe i navode tuženika iz odgovora na tužbu osnovom kojih se spornim nameće da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, da li je tužitelj prekludiran u svom potraživanju s obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen, da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, postoji li objektivni identitet ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu i onih o kojima se sudilo i odlučivalo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li se radi o ništetnosti manjeg značaja, prvostupanjski sud je na temelju ocjene provedenih dokaza čitanjem Ugovora o kreditu i drugih pisanih isprava, saslušanjem tužitelja i dokazom financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, dipl.oec. utvrdio slijedeće za predmet spora odlučne činjenice:

- da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik, u tom postupku drugotuženik, mijenjao kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u istima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju 1.11.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru o kreditu kakve je tuženik sklapao sa potrošačima

- da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi

- da Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni egzaktni parametri niti je banka dovoljno informirala tužitelja o svim rizicima, a što je nužno za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi i što je u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu,

pa imajući u vidu da je člankom 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava te rukovodeći se i člankom 502. c Zakona o parničnom postupku prema kojoj pravomoćna presuda donesena u kolektivnom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, te člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZZP/07), zaključuje da je su sporne odredbe Ugovora o kreditu pobliže navedene u točki I izreke ništetne.

8. U odnosno na ostale prigovore tuženika prvostupanjski utvrđuje:

- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe kao u deklaratornom dijelu budući je postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog stjecanja bez osnove na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o čemu je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

- da obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje bez obzira da li je Ugovor o kreditu otplaćen ili ne te posljedice ništetnog ugovora iz članka 323. ZOO (da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora) nastupaju i neovisno da li je ugovor isplaćen u cijelosti ili djelomično

- da se nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja tim više što se u konkretnom slučaju radi o povratu iznosa od 18.292,88 EUR kojeg je tužitelj isplatio po osnovi ništetnih odredbi

- da prigovor vremenske primjenjivosti Direktive 93/13 nije od značaja budući su predmetne odredbe Ugovora o kreditu utvrđene ništetnim po članku 322. stavku 1.

ZOO/05 i članku 87. ZZP/03

- da protivno navodima tuženika postoji identitet spornih odredbi Ugovora o kreditu i odredbi koje su pravomoćnom presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetne

- da je neosnovan prigovor tuženika o zastari utužene tražbine s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i obveze vraćanja kredita vezano uz CHF jer sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i odluke tog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zbog čega zastara prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023., a da je predmetna tužba kojom se traži utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplatu stečenog bez osnova po osnovi te ništetne odredbe podnesena 20. ožujka 2020.

- da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva 3 godine već o zahtjevu za povratom stečenog po osnovi ništetnog ugovora za koji se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO.

9. Visinu stečenog bez osnove tj. ukupnu razliku između prvotno ugovorenog otplatnog plana i stvarno plaćenih iznosa prvostupanjski sud je utvrdio provedenim dokazom vještačenjem i to u iznosu od 18.292,88 EUR te u tom iznosu obvezuje tuženika na isplatu primjenom članka 323. i članka 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF jer je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. Visinu zatezne kamate prvostupanjski sud temelji na članku 29. ZOO.

10. Tuženik u žalbi u bitnome tvrdi da prvostupanjski sud po potrebi, a u korist tužitelja, tumači odredbi članka 502.c ZPP ekstenzivno pa traženje tužitelja definira kao naknadu štete, a kada odlučuje o istaknutom prigovoru zastare tada traženje tužitelja kvalificira kao institut stjecanja bez osnove, sve pozivom na odluke proizašle iz kolektivne tužbe Udruge potrošač pod posl.br. P-1401/2012 te u tom smislu tvrdi da bi presuda iz postupka kolektivne zaštite na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća za sud u smislu odredbe članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova parnica trebala biti radi naknade štete što nije, a kada bi se traženje tužitelja cijenilo kao naknada štete, prigovor zastare bi bio osnovan. Nastavno navodi da se prvostupanjski sud neosnovano poziva na odredbe članka 502.c ZPP jer je tek izmjenama tog Zakona objavljenim u "Narodnim novinama" broj: 70/19, a koja se ne primjenjuju na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona 1. rujna 2019., dodano da se isto odnosi na postupke za isplatu. Nadalje smatra da se na temelju članka 326. ZOO ne može isticati uzrok ništetnosti ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen dodajući da je ugovor ispunjen 9. ožujka 2012. Iznosi u žalbi razloge zbog kojih smatra da nije nastupila zastara, te ističe da je u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova promjenjive kamatne stope zastara svakako nastupila i prema pravnom shvaćanju sjednice odjela VSRH od 31. siječnja 2022. jer je krajnji rok za utuženje s naslova ugovaranja promjenjive kamatne stope istekao s danom 13. lipnja 2019. dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. ožujka 2020., pa da je u tom dijelu trebalo odbiti tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare. Osporava zaključak suda da bi bio dužan platiti zatezne kamate od trenutka stjecaja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pri tome citirajući članak 1115. ZOO smatrajući da tijek zateznih kamata ne bi mogao teći prije pravomoćnosti presude iz predmeta Potrošač odnosno od dana podnošenja predmetne tužbe. Poziva se i na odluku Suda EU posl.br. C 567/2020 u kojoj je zauzeto stajalište da se Direktiva EZ 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su sklopljeni prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. primjenom instituta ratione temporis. Nastavno tvrdi da je iz iskaza tužitelja razvidno da je prilikom zaključenja predmetnog kredita imao mogućnost izabrati isti u valuti EUR i da je pročitao ugovorne odredbe te da mu svakako nije mogao ostati nepoznat pojam valutne klauzule, a da su fluktuacije tečaja očekivane s obzirom da kredit nije zaključen kao kunski kao i fluktuacije u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Konačno osporava odluku o trošku posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari pri čemu još ističe da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev pa da je djelomično uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva što povlači za sobom primjenu članka 154. stavka 2. ZPP tim više što je trošak za ročište od 29. svibnja 2023. pao na teret tužitelja, a što je propušteno ukalkulirati prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

11. Prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

12. Ispitivanjem na taj način pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju istoj utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti ali je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, a o kojoj će se ovaj sud očitovati u daljnjem dijelu ovog obrazloženja.

13. U skladu s člankom 375. stavkom 1. ZPP ovaj sud ocijeniti će samo žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja, pa tako prije svega njegove navode koji se odnose na primjenu članka 502.c ZPP. Citirana odredba ZPP u sadašnjem sadržaju donesena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., dakle prije nego je tužitelj podnio predmetnu tužbu 20. ožujka 2020., a ista protivno navodima tuženika glasi: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Stoga su svi navodi žalbe da se ta odredba primjenjuje samo u slučaju kada fizičke osobe podnose zahtjeve za naknadu štete u potpunosti promašeni jer je u vrijeme podnošenja tužbe već bila u primjeni člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) izmijenjena odredba članka 502.c ZPP. U tom smislu nema nikakve dvojbe da se tužitelj koji u ovom postupku, osim deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, zahtijeva i isplatu s osnova preplaćenih iznosa tuženiku na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutu obveze vraćanja kredita u CHF i određivanje promjenjive stope prema jednostranoj odluci tužene banke kakve su utvrđene nepoštenim i ništetnim i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., imao pravo pozvati na pravna utvrđenja iz te presude te da je sud vezan za ta utvrđenja.

14. Pogrešno tuženik pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženik. Pri tome nije ni od kakvog značaja činjenica što su člankom 19.a stavkom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) isključeni od primjene tim Zakonom dodane odredbe glave IVa potrošači kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena, kao ni činjenica da tužitelj tijekom trajanja ugovorne obveze nije koristio svoje pravo raskinuti ugovor.

15. Prvostupanjski sud pravilno je tuženika ocijenio nepoštenim te ga obvezao na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja iznosa plaćenih na temelju ništetnih odredbi, no pri tome se pogrešno pozvao na odredbu članka 1111. ZOO kojom je određeno opće pravilo stjecanja bez osnove, no i pravilnom primjenom članka 1115. ZOO trebalo bi tuženika obvezati na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik se, imajući u vidu da je u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) Ugovor o kreditu unio nepoštene odredbe čime je povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita na temelju kojih je stekao nepripadnu korist, ne može smatrati nepoštenim stjecateljem tek od dana kada je pravomoćnom presudom to utvrđeno u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnosno od dana podnošenja tužbe kako to pogrešno smatra tuženik u žalbi.

16. Točno je da se predmetni Ugovor ne može ocjenjivati primjenom Direktiva EU 93/13 kako to tvrdi tuženik, a u čemu je Sud Europske unije donio odluku pod posl.br. C 567/2020, no to nije od odlučnog značaja budući da prvostupanjski sud ocjenu o nepoštenosti odnosno ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu nije ni temeljio na toj Direktivi.

17. Tuženik se u žalbi poziva na iskaz tužitelja te s tim u vezi valja navesti da je prvostupanjski sud na temelju ocjene iskaza tužitelja pravilno utvrdio da tuženik nije tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o svim rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita u CHF kroz buduće razdoblje otplate te da stranke nisu pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi ubuduće prema jednostranoj odluci tuženika, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tih parametara nastupom kojih će tuženik biti ovlašten mijenjati stopu redovne kamate, a što proizlazi i iz sadržaja Ugovora o kreditu.

18. U odnosu na osporavanje neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare valja navesti da postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. na koje zaključke se pozivaju i sud prvog stupnja i tuženik u žalbi. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda.

18.1. No, osnovano tuženik ukazuje na proturječnost u obrazloženju prvostupanjskog suda kad primjenom tog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđuje da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan pri čemu iznosi razloge samo u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

19. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženika je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe o ugovorenoj valuti obveze u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj:

Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnova, a da je predmetna tužba podnijeta 20. ožujka 2020., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

19.1. Međutim, zastara je, kako to pravilno ističe tuženik u žalbi, nastupila s osnove utužene tražbine na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, budući je od 13. lipnja 2014. kao dana stjecanja pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., do podnošenja predmetne tužbe 20. ožujka 2020. protekao člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina.

19.2. Prvostupanjski sud, protivno utvrđenju o početku tijeka roka zastare za utuženu tražbinu, utvrđuje da cjelokupna tražbina tužitelja nije u zastari zbog čega su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni, a na što ukazuje i tuženik u žalbi, te je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

20. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava utvrđeno je da prvostupanjski sud protivno utvrđenju iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, izrekom presude utvrđuje ništetnom točku 4.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je određeno da kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,60% godišnje, a da za takvo utvrđenje nije iznio nikakve razloge, a i protivno je odredbi članka 84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da redovna kamata na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,60% godišnje je transparentna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega nije nepoštena pa posljedično tome ni ništetna. Osim toga u činjeničnim navodima tužbe kao i tijekom postupka tužitelj ne iznosi nikakve razloge zbog kojih bi ugovorena početna kamatna stopa od 4,60% bila ništetna.

21. Imajući u vidu sve naprijed navedene razloge zbog kojih je žalba tuženika ocijenjena djelomično neosnovanom i djelomično osnovanom valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I podtočke 1. izreke u kojoj je utvrđeno da su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te u točki I podtočki 2. izreke u dijelu kojim je odredba iz točke 4.1. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom u dijelu prema kojem se kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana te u točki I podtočki 2. kojim je točka 4.2. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, a na temelju članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I podtočki 2. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da kamatna stopa na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,60% godišnje te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

22. Kako prvostupanjski sud zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP nije utvrđivao koji se iznos utužene tražbine od 18.292,88 EUR odnosi na preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji s osnove ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF, to je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP odluku o isplati ukupnog iznosa od 18.292,88 EUR sadržanu u točki I podtočki 3. izreke ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a ujedno je valjalo ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki II izreke presude.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će na novoj glavnoj raspravi ponovno provesti sve već provedene dokaze te će na temelju provedenog dokaza financijskim vještačenjem utvrditi u kojem ukupnom iznosu i u kojim pojedinačnim iznosima je tužitelj preplatio mjesečne anuitete s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koji veći iznos plaćenih anuiteta se odnosi na redovnu kamatu veću od početno ugovorene od 4,60% godišnje, a u kojim većim iznosima je kredit otplaćen s osnove valute obveze u CHF u odnosu na tečaj CHF koji je bio u primjeni na dan isplate kredita, te će uvažavajući pravno shvaćanje ovog suda o računanju tijeka zastare utužene tražbine ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu. Pri izradi nove odluke prvostupanjski sud će radi izbjegavanja nepotrebnog iznošenja cjelokupnog sadržaja tužbe i u tužbi određenog tužbenog zahtjeva i odgovora na tužba na više od desetak stranica, nepotrebnog ponavljanja zakonskih odredbi i svojih promišljanja neodlučnih za predmet spora, pogrešnog pozivanja na relevantne zakonske odredbe kao i ulaženja u prava tužitelja koju zaštitu ne traži u predmetnom postupku, a što je ovom drugostupanjskom sudu otežavalo utvrditi na kojim je odlučnim činjenicama prvostupanjski sud temeljio ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, biti dužan voditi računa da obrazloženje nove presude bude izrađeno na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP te će voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava koje je relevantno za predmet spora. Ujedno se ukazuje prvostupanjskom sudu da se u situaciji kada se izrekom nalaže tuženiku neka radnja ne prijeti tuženiku ovrhom zbog čega će u novoj presudi o tome također voditi računa. Novom odlukom ujedno će ponovno odlučiti o troškovima parničnog postupka.

24. Odluka o zahtjevu tuženika o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Varaždinu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer