Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-63/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti i dr. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-625/2019 od 23. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i ukida presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-625/2019 od 23. studenog 2023. u točkama II. i III. izreke, te predmet ustupa mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi održavanja nove glavne rasprave.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će nadležni sud konačnom odlukom.

III. U nepobijanoj točki I. izreke presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P- 625/2019 od 23. studenog 2023. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 138-50-3239522 sklopljen između stranaka 25. siječnja 2006. i da ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega da je tuženik dužan isplati tužitelju iznos od 23.260,99 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu, te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog tih ništetnih odredbi iznos od 2.915,42 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.569,80 EUR sa zateznom kamatom od 23. studenog 2023. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i odredi ponovno provođenje glavne rasprave.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj: 138-50-3239522 od 25. siječnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te slijedom toga zahtjev za isplatu iznosa od 23.260,99 EUR, te eventualni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.915,42 EUR, sa zateznim kamatama od dana svakog pojedinačno plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi.

6. Tuženik je prije davanja odgovora na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, navodeći da su stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koji je i općemjesno nadležan, a osim toga predmetni ugovor je zaključen u poslovnici u Sisku, pa je tužitelj eventualno imao mogućnost izbora između suda nadležnog za poslovnicu ili općemjesno nadležnog suda, koju zakonsku opciju nije iskoristio.

6.1. Prvostupanjski sud je raspravnim rješenjem od 2. srpnja 2020. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, o čemu nije izradio pisani otpravak rješenja niti u okviru prvostupanjskog postupka, niti u okviru pobijane presude, odnosno odluke o glavnoj stvari, u čijem obrazloženju nije iznio ni razloge navedene odluke.

7. Tijekom postupka, na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između stranaka 25. siječnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 138-50- 3239522 kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit za kupnju vozila u iznosu od 27.134,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kojim je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF i redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i rokom vraćanja 84 mjeseca

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

- da se prema čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, što je u skladu i sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda iz postupka kolektivne zaštite koja u postupku povodom restitucijskog zahtjeva ima obvezujući učinak

- da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtijeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je predmetna tužba podnesena 18. ožujka 2019., zastarni rok od 5 godina nije potekao - da je temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan, dipl. oec., utvrđeno da je banka tužitelju uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.915,42 EUR.

7.1. Na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je zaključio da je neosnovan glavni zahtjev tužitelja, dok je osnovanim ocijenio eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu (preciziran podneskom tužitelja od 5. rujna 2023.) s osnova ništetnih odredaba u iznosu od 2.915,42 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose, te je na plaćanje istog obvezao tuženika primjenom odredaba čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

8. U žalbi tuženik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznesene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 186.b ZPP-a, ocijenivši da su ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, zatim odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a jer nije odlučio o preinaci tužbe, nadalje nije primijenio odredbe čl. 186. i 187. ZPP-a u odnosu na zahtjeve za utvrđenje, bez navođenja konkretne odredbe koja se utvrđuje ništetnom, pri čemu da je povrijeđena odredba čl. 16. ZPP-a u vezi čl. 3. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, jer način donošenja odluka i utvrđivanje njihove valjanosti ne ulazi u sudsku nadležnost. Također, ističe da je pogrešno (retroaktivno) primijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a, te odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da obrazloženje ne sadrži sve potrebno. Osim toga, prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je raspravnim rješenjem od 2. srpnja 2020. pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Nadalje, ističe da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koje okolnosti je predložio konkretne dokaze, ali ih je sud u potpunosti zanemario. Ističe i da je prigovorio nalazu vještaka zbog toga što je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, o čemu se sud nije očitovao, štoviše da je usvojio zahtjev određen samo prema više plaćenim iznosima, bez uzimanja u obzir manje plaćenih. Pored toga, ističe da prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto ga smatra nesavjesnim stjecateljem, te u vezi toga osporava tijek zatezne kamate, a osim toga i stajalište o neosnovanosti prigovora zastare, te ponavlja da je ugovor ispunjen, kao i da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u smislu žalbenih navoda tuženika, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, iz razloga što je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari.

10. U svezi toga valja reći da se tužitelj nakon što mu je dostavljen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koje reguliraju nepoštene i ništetne odredbe, smatrajući prorogacijsku klauzulu iz Ugovora o kreditu nepoštenom odnosno ništetnom. Smatra i da je Općinski sud u Zadru nadležan obzirom na mjesto njegovog prebivališta, jer se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnoj naknadi štete.

11. Ovaj sud otklanja kao neutemeljen i neosnovan navod tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o postupku naknade štete u kojem bi stoga mjesno nadležan bio sud mjesta prebivališta tužitelja, jer se radi o sporu o ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu i o posljedicama takve ništetnosti, a ne o sporu za naknadu štete.

12. Nadalje, ovaj sud prihvaća žalbeno shvaćanje tuženika da u slučaju da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, nadležnost za suđenje u postupku treba se procjenjivati prema pravilima Zakona o parničnom postupku, i to čl. 46., 48. i 59. ZPP-a.

12.1. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je odredbom čl. 48. st. 1. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema tome, u konkretnom slučaju, neovisno od čl. 12. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, mjesno nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.

12.2. Prema pravilima o izberivoj mjesnoj nadležnosti, odnosno prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti poslovne jedinice. Međutim, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen i solemniziran u Sisku, pa kako se obzirom na činjeničnu osnovu predmetne tužbe i sadržaj tužbenog zahtjeva treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti podružnice kao poslovne jedinice koja je Ugovor o kreditu sklopila, to je tužitelj temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a bio ovlašten tužbu eventualno podnijeti Općinskom sudu u Sisku, a ne Općinskom sudu u Zadru odnosno sudu na čijem području ima prebivalište, pa kako je to propustio učiniti, temeljem odredbi čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a u ovoj pravnoj stvari nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud mjesta sjedišta tuženika.

13. Obzirom na izneseno, valjalo je zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, ne upuštajući se u razmatranje ostalih žalbenih navoda, prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama II. i III. izreke, te predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi održavanja nove glavne rasprave, na kojoj će taj sud sa strankama raspraviti sva sporna pitanja i prigovore, te ponovno odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

14. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će konačnom odlukom nadležni sud.

15. Točka I. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer