Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-98/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Zrni, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović i dr. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-2517/2019-34 od 28. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-2517/2019-34 od 28. studenog 2023. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208787683/2007 od 30. ožujka 2007. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, a koja glasi: „Redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata iznos od 1.341,49 EUR/10.107,48 kn sa zateznim kamatama tekućim na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 1. navedenog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja glasi: „u iznosu kunske protuvrijednosti od 34.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“. Točkom IV. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. navedenog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koja glasi: „korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 427,11 CHF“, te je točkom V. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.909,12 EUR/44.522,30 kn sa zateznim kamatama tekućim na određene pojedinačne iznose. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene troškove postupka u iznosu od 2.684,09 EUR/20.223,28 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka (uključujući i trošak žalbenog postupka) sa pripadajućom zateznom kamatom, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208787683/2007 od 30. ožujka 2007., sklopljenog između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, zatim u dijelu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu ugovorene otplate kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te zahtjevi za isplatu iznosa od 1.341,49 EUR/10.107,48 kn s osnova preplate zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i iznosa od 5.909,12 EUR/44.522,30 kn s osnova preplate zbog valutne klauzule vezane uz CHF, koje iznose je tužiteljica platila temeljem ništetnih odredbi, a sve sa zateznom kamatom na pojedinačno zatražene godišnje iznose tekućom od 1. siječnja naredne godine do isplate. Tijekom postupka je utvrđeno da se radi o Ugovoru o kreditu u iznosu od 34.000,00 CHF, odobrenom za refinanciranje stambenog kredita i adaptaciju kuće, s rokom otplate od 8 godina, da je ugovorena valuta obveze u švicarskim francima, kao i da je kredit u cijelosti otplaćen prije podnošenja tužbe. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 7. srpnja 2013., potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i tuženika, u tom sporu prvotuženika, glede direktnog učinka presuda povodom kolektivne tužbe na pojedinačne postupke u pogledu dokazivanja nedopuštenih i nepoštenih ugovornih odredbi.

6. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na presudama povodom kolektivne tužbe, i to presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje presude su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., sve to primjenom odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje:

ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.1. Osim toga, prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu, dok je u odnosu na svjedokinju CF (djelatnicu tuženika, tada na radnom mjestu osobne bankarice) na pripremnom ročištu 4. studenog 2020. odbio prijedlog za njezino saslušanje.

6.2. Obzirom na pravomoćna utvrđenja povodom kolektivne tužbe, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnice kredita, u smislu da je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, te ništetnim odredbe koje se odnose na ugovoreni način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF, a iz čega proizlazi i da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene kamatne stopa odnosno valute i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi odnosno tečaju na dan isplate kredita. Navedenu razliku preplaćenih iznosa anuiteta prvostupanjski sud je kako to navodi u točki 22. obrazloženja utvrdio provedenim financijskim vještačenjem po DV Consulting d.o.o. Osijek, i to vještakinji Dajani Vuković iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je u spornom razdoblju od tužiteljice naplaćen ukupno više iznos od 54.045,38 kn, i to po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 10.107,48 kn i po osnovi valutne klauzule iznos od 43.937,90 kn (pozitivna tečajna razlika - negativna tečajna razlika), te je tužiteljici dosudio iznose i kamatu kako je to ista precizirala u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 20. listopada 2023.

6.3. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim navodeći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno završen u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke istoga suda poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od 5 godina.

7. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer nije obrazložio razloge ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u odnosu na tužiteljicu, poglavito ne zbog čega bi ništetna bila odredba kojom je utvrđen odobreni iznos kredita i početni anuitet. Osim toga, da nema razloga o odlučim činjenicama, a dijelom su isti proturječni, odnosno razlozi kojima je obrazloženo odbijanje prigovora zastare u svezi s preinakom tužbe da su promašeni i nerazumljivi, jer je potraživanje tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope zastarjelo obzirom da je zahtjev za isplatu po toj osnovi postavljen tek nakon 14. lipnja 2019., a osim toga da nije navedeno zašto sud nije uzeo o obzir negativne tečajne razlike, koje je vještak prikazao u svom izračunu. Ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i 191. ZPP-a, jer o preinakama tužbe od 28. rujna 2019. i 9. lipnja 2021. nikada nije odlučeno, kao i bitnu povredu u vezi čl. 299., 502.a i 502.c ZPP-a, navodeći da je tužbeni zahtjev usvojen isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, dok tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja nije dokaza da se ta utvrđenja na nju mogu i trebaju primijeniti, pri čemu isključivo iz njezinog iskaza proizlazi svojstvo potrošača. Ističe da neprovođenjem predloženog saslušanja svjedoka - osobne bankarice, sud nije utvrdio pravno relevantne činjenice odlučne za pojedinačni odnos potrošača i banke, pa ne postoji osnova za zaključak da je propustio prezentirati tužiteljici svoje stručno znanje o valutnoj klauzuli odnosno da tužiteljica nije bila informirana o valutnom riziku zaduživanja u protuvrijednosti CHF. Osim toga, odbijanjem tog dokaznog prijedloga da mu je uskraćeno pravo i ovlaštenje na dokazivanje relevantnih činjenica, te pravo na pošteno suđenje i procesnu ravnopravnost. U ostalom dijelu žalbe tuženik osporava utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule pozivajući se na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, te vezano uz sve te navode smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, osporava ocjenu prigovora zastare, poglavito preinačenog zahtjeva postavljenog nakon 13. lipnja 2019., navodeći i da nije jasan početak tijeka zatezne kamate koja je suđena od 1. u mjesecu, a razvidno je da su uplate vršene 15. u mjesecu. Osim toga, da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, a svakako ne prije podnošenja predmetne tužbe, posebno ne od 2008., time da se prvostupanjski sud nije očitovao ni o tome zašto nije prihvatio njegov prigovor u vezi Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, koji su u primjeni od 1. siječnja 2013.

8. Iz sadržaja spisa razvidno je da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobnog bankara, dok je u podnesku od 14. studenog 2019. dostavio podatak da se radi o svjedokinji CF, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 4. studenog 2020. odbio, navodeći u točki 24. obrazloženja pobijane presude da je isti nepodoban i nepotreban.

9. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti po njemu predloženo saslušanje njegove djelatnice CF, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a čije saslušanje je predložio na okolnost da je tužiteljica bila upoznata sa svim odredbama sklopljenog ugovora, te informirana o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kreditu uz valutnu klauzulu u CHF.

10. Ovdje valja navesti da se iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. može zaključiti da su tužene banke, pa tako i tuženik kao prvotuženik u tom postupku, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustili dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih je prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve nepovoljne odredbe nose te da u tom postupku kolektivne zaštite, a imajući u vidu narav predmeta spora, predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i zbog čega nisu niti izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka. Stoga ovaj sud, identično kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2021., U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. i U-III-7125/2021 od 30. ožujka 2023., smatra da su u pojedinačnom potrošačkom sporu banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, na drugi način dale odgovarajuće obavijesti konkretnom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj informiranosti o svim rizicima ugovaranja takvih odredbi pristao na sklapanje takvog ugovora. Prema shvaćanju Ustavnog suda izraženog u navedenim odlukama - u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer bi se u protivnom odluka temeljila na odlučnoj okolnosti o kojoj banci ni u jednom sudskom postupku koji je proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, a što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumači Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

11. Stoga proizlazi da je predloženi dokaz saslušanjem svjedokinje CF trebalo izvesti jer okolnost na koju je predloženo njezino saslušanje nije bila predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavlja odlučni dokaz koji bi mogao utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini.

11.1. Načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno loši položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom je slučaju povrijeđeno - jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

12. Valja istaknuti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023. i Rev 129/2023-2 od 18. listopada 2023., zauzeo pravno shvaćanje da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti, obzirom na osobu potrošača koji je pokrenuo postupak i obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje, obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je, prema izraženom pravnom shvaćanju, tuženik mogao tvrditi da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu potrošaču na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

13. Stoga, obzirom je prvostupanjski sud odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem svjedokinje koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, koji dokaz je tuženik - trgovac predložio na okolnost da je tužiteljica bila upoznata sa svim odredbama sklopljenog ugovora (promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF), te informirana o parametrima vezanim za odobrenje kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, to je takvim postupanjem povrijedio tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03.

14. Osim toga, odbijanjem personalnih dokaznih prijedloga tuženika, odnosno onemogućavanjem tuženika u dokazivanju odlučnih činjenica je li tužiteljica u predugovornoj fazi od strane tuženika obaviještena na jasan i razumljiv način o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima na njezine buduće obveze, protivno je čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je na taj način onemogućen tuženiku pristup sudu, a ujedno je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju se tuženik sadržajno poziva u žalbi, a koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

15. Osnovano tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da je izreka proturječna obrazloženju, te nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, točkama II. i IV. izreke pobijane presude tužiteljici je dosuđen ukupan iznos od 7.250,61 EUR/54.629,78 kn (kojeg potražuje preinačenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 20. listopada 2023.), dok je u točkama 22. i 23. obrazloženja navedeno da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik na ime razlike isplati iznos od 54.045,38 kn (7.173,05 EUR), koji da je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Radi se dakle o dosudi tužiteljici većeg iznosa od iznosa za koji prvostupanjski sud navodi da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđen kao razlika između početno ugovorene i naknadno izmijenjene kamatne stope, te tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja, a pobijana presuda o više dosuđenom iznosu ne sadrži nikakve razloge. Također, osnovano tuženik ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge u vezi preinake tužbe (iz podnesaka tužiteljice od 9. lipnja 2021. i 20. listopada 2023., koji sadrže povećane tužbene zahtjeve u odnosu na tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 29. studenog 2019.), o čijoj dopuštenosti je prvostupanjski sud propustio donijeti odluku, kao i razloge neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na preinačene zahtjeve, te razloge zašto nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike i Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su u primjeni od 1. siječnja 2013.

16. Zbog odbijanja provođenja naprijed navedenog dokaza ni činjenično stanje u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi utvrđeno po prvostupanjskom sudu ne može se za sada prihvatiti pravilnim, a posljedično ne može se ispitati niti zakonitost presude u dijelovima kojima je odlučeno o zahtjevima za isplatu.

17. Već zbog navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je ne upuštajući se u ocjenu daljnjih žalbenih navoda tuženika, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i izložena pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dakle, održati će novu glavnu raspravu i izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje CF na predloženu okolnost informiranosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke i valutom obveze vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, te radi utvrđenja je li tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na ugovaranje takvog ponuđenog joj Ugovora o kreditu. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice za predmet spora na način propisan čl. 8. ZPP-a, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice, vodeći računa da je člankom 1. Ugovora o kreditu definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, time da neravnotežu ne uzrokuje ni dio članka 7. Ugovora o kreditu o dijelu u kojem je naznačena visina prvog anuiteta od 427,11 CHF, pri čemu će biti dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama. U novoj odluci prvostupanjski sud će ujedno odlučiti o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Varaždin, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer