REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-34/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trećetužiteljice NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i četvrtotužiteljice ĆON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (pravne sljednice tužitelja CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]), koje zastupa punomoćnica Mirjana Helebrant, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko–upravni odjel, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3027/2021-2 od 21. prosinca 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-150/2020-185 od 12. srpnja 2021., u sjednici održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je I-tužiteljica ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uznemiravana na radnom mjestu čime su povrijeđena njena prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na dostojanstvo, čast i ugled.

2. Utvrđuje se da je II-tužiteljica AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uznemiravana na radnom mjestu čime su povrijeđena njena prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na dostojanstvo, čast i ugled.

3. Utvrđuje se da je III-tužiteljica NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uznemiravana na radnom mjestu čime su povrijeđena njena prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na dostojanstvo, čast i ugled.

4. Utvrđuje se da je IV-tužitelj CO iz [adresa], uznemiravan na radnom mjestu čime su povrijeđena njegova prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na dostojanstvo, čast i ugled.

5. Zabranjuje se tuženoj Republici Hrvatskoj svako daljnje isto ili slično uznemiravanje IV-tužtelja CO, iz [adresa], na radnom mjestu.

6. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti I-tužiteljici MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 90.000,00 kn na ime neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana podnošenja tužbe 28.07.2006. godine pa do isplate.

7. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti II-tužiteljici AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 90.000,00 kn na ime neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana podnošenja tužbe 28.07.2006. godine pa do isplate.

8. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti III-tužiteljici NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 90.000,00 kn na ime neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana podnošenja tužbe 28.07.2006. godine pa do isplate.

9. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti IV-tužitelju CO, iz [adresa], iznos od 90.000,00 kn na ime neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana podnošenja tužbe 28.07.2006. godine pa do isplate.

10. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti I-tužiteljici MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 35.173,85 kn na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% u razdoblju do 31.12.2007., u razdoblju od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 1.867,07 kn od 15.01.2006. pa do isplate;

- na iznos od 4.922,56 kn od 15.02.2006. pa do isplate;

- na iznos od 6.820,60 kn od 15.03.2006. pa do isplate;

- na iznos od 6.434,44 kn od 15.04.2006. pa do isplate;

- na iznos od 6.045,40 kn od 15.05.2006. pa do isplate;

- na iznos od 6.433,00 kn od 15.06.2006. pa do isplate;

- na iznos od 2.650,77 kn od 15.07.2006. pa do isplate.

11. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti II-tužiteljici AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.717,16 kn na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% u razdoblju do 31.12.2007., u razdoblju od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 169,28 kn od 15.03.2006. pa do isplate;

- na iznos od 2.013,75 kn od 15.05.2006. pa do isplate;

- na iznos od 1.701,31 kn od 15.06.2006. pa do isplate;

- na iznos od 984,79 kn od 15.07.2006. pa do isplate;

- na iznos od 195,08 kn od 15.08.2006. pa do isplate;

- na iznos od 233,57 kn od 15.09.2006. pa do isplate;

- na iznos od 1.004,42 kn od 15.10.2006. pa do isplate;

- na iznos od 1.282,44 kn od 15.11.2006. pa do isplate;

- na iznos od 2.132,52 kn od 15.12.2006. pa do isplate.

12. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II/ Nalaže se I-IV tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 63.750,00 kn u roku od 15 dana.".

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) i čl. 386. ZPP zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti obje nižestupanjske presude ili iste ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su uznemiravani na radnom mjestu čime su povrijeđena njihova prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na dostojanstvo, čast i ugled, kao i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti. Prvo i drugotužiteljica su postavile i zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Sudovi su odbili tužbene zahtjeve za utvrđenje da su tužitelji uznemiravani na radnom mjestu, te da su time povrijeđena njihova prava osobnosti jer tužitelji nisu učinili vjerojatnim da je ponašanje AON, koja je u spornom razdoblju obavljala dužnost pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, bilo neželjeno ponašanje koje je imalo za cilj ili stvarno predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja koja uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, dok je tuženica dokazala da AON, nije uznemiravala tužitelje u smislu odredbe čl. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR). Sudovi su zaključili da je u okolnostima narušene radne atmosfere i međuljudskih odnosa, u Uredu koji je tek počeo raditi i svi dijelovi radnog procesa nisu bili dovoljno precizirani, ponašanje tadašnje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u određenim situacijama bilo neprimjereno, međutim njeno ponašanje nije bilo uzrokovano nekom od zabranjenih osnova diskriminacije iz čl. 2. st. 1. ZR.

6.1. Prema ocjeni sudova tuženica je dokazala da AON prvotužiteljicu MO nije uznemiravala odnosno izravno ili neizravno diskriminirala na temelju bračnog stanja, roditeljskog statusa, porodičnih obveza, profesionalnog statusa i ugleda, imovnog stanja, hijerarhijskog položaja i na osnovi pripadnosti i aktivnosti u Udruzi za ženska ljudska prava B.a.b.e., da drugotužiteljicu AO nije uznemiravala odnosno izravno ili neizravno diskriminirala na temelju imovnog stanja, obiteljskih obveza, profesionalnog statusa, hijerarhijskog položaja i aktivnosti u civilnim udrugama, da trećetužiteljicu NO nije uznemiravala odnosno izravno ili neizravno diskriminirala na temelju roditeljskog statusa, porodičnih obveza, dobi, profesionalnog statusa, hijerarhijskog položaja i aktivnosti u ženskim udrugama, te četvrtotužitelja CO nije uznemiravala odnosno izravno ili neizravno diskriminirala na temelju spola, bračnog statusa, profesionalnog statusa i ugleda i hijerarhijskog položaja.

6.2. Nadalje sudovi su ocijenili da u postupanju tuženice, odnosno pravobraniteljice za ravnopravnost spolova AON, nema štetne radnje koja bi predstavljala uznemiravanje tužitelja, pa tuženica svojim radnjama nije mogla dovesti do oboljenja tužitelja odnosno sudovi su ocijenili da tužitelji nisu dokazali pretpostavke za postojanje odgovornosti tuženice na temelju čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03 – dalje: ZZR).

6.3. Stoga su zaključili da nema ni pretpostavki za pružanje zaštite od diskriminacije i uznemiravanja kao ni za ostvarivanje prava na naknadu štete s osnove povrede prava osobnosti i izgubljene zarade.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Neutemeljeno tužitelji u reviziji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima iznesenim u obrazloženju. Drugostupanjska presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1. Tužitelji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP dovode u pitanje činjenična utvrđenja i osporavaju zaključak sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva što predstavlja prigovore činjenične naravi. Takvim navodima tužitelji zapravo iznose vlastite stavove o ocjeni provedenih dokaza i izvode drugačije zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kako drugostupanjsku odluku nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 386. ZPP) to činjenične navode tužitelja iznesene u reviziji ovaj sud nije mogao razmatrati niti ispitivati njihovu osnovanost.

8.2. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju tužitelji sadržajno ukazuju jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

9. Tužitelji u reviziji neosnovano osporavaju pravilnost primjene odredbe čl. 6. ZR prema kojoj ako radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbi čl. 2. ZR, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije. U ovoj parnici tužitelji su iznijeli činjenice koje se odnose na diskriminaciju po više različitih osnova iz čl. 2. st. 1. ZR, te na uznemiravanje. Međutim nižestupanjski sudovi su u obrazloženjima pobijanih odluka naveli jasne razloge za ocjenu da tužitelji nisu učinili vjerojatnim da je ponašanje pravobraniteljice, premda neprimjereno, motivirano bilo kojom od navedenih zabranjenih osnova diskriminacije iz čl. 2. st. 1. ZR.

9.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova potvrđuju tvrdnje tuženice da pravobraniteljica nije diskriminirala tužitelje osnovama koje je svaki od tužitelja zasebno naveo u tužbi. Naime, postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke pravobraniteljice, kao osobe nadređene tužiteljima, te njihove subjektivne osjećaje i percepciju njenog ponašanja, već i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu su tužitelji i pravobraniteljica bili izloženi (rad u uredu koji je bio posve novo radno iskustvo svih zaposlenih u uredu, neprecizno definirani radni procesi, nesnalaženje u organizaciji radnih procesa, pogreške koje su se svima događale, nesnalaženje u poštovanju hijerarhijskog odnosa, prevelika autoritativnost, narušena radna atmosfera i poremećeni međuljudski odnosi).

9.2. Imajući u vidu izloženo, te činjenice na kojima tužitelji temelje svoje tvrdnje o uznemiravajućem i diskriminatornom ponašanju tuženice, pravilno su sudovi nižeg stupnja zaključili da se takve tvrdnje tužitelja ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZR. Jednako tako niti jedan od tužitelja nije učinio vjerojatnim da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

9.3. Stoga, tužitelji nisu učinili vjerojatnim da je u predmetnom slučaju došlo do uznemiravanja ili diskriminacije odnosno da su stavljeni u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova diskriminacije iz čl. 2. st. 1. ZR.

10. Nadalje, tužitelji neosnovano osporavaju pravilnost primjene čl. 30. ZR prema kojem je u sporovima koji se vode radi zaštite prava dostojanstva radnika teret dokazivanja na poslodavcu. To stoga jer su sudovi na temelju provedenog dokaznog postupka ocijenili da je tuženica kao poslodavac dokazala, da u tužbi navedenim radnjama pravobraniteljica nije uznemiravala i zlostavljala tužitelje.

11. Osim toga, tužitelji su tijekom postupka svojim navodima ukazivali i na mobing. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom zakonu, ali prema (sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno, psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takvo ponašanje, zbog učestalosti i dugog trajanja, često dovodi do značajnih mentalnih, psihosomatskih i drugih zdravstvenih poremećaja kod osobe izložene takvom zlostavljanju, uzrokujući time povredu prava osobnosti.

11.1. Međutim u postupcima u kojima tužitelji traže naknadu štete zbog mobinga, kao u konkretnom slučaju, teret dokaza je na tužiteljima. To stoga jer ZR nije osigurao specifičnu zaštitu radnika na radnom mjestu, već se u tom slučaju primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) i to odredbe čl. 4. ZOO, čl. 8. ZOO, čl. 1100. ZOO, čl. 1107. ZOO, čl. 1047. ZOO, čl. 1048. ZOO i čl. 1095. ZOO, pa je u tim slučajevima teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu, na tužiteljima.

11.2. Prema ocjeni vijeća tužitelji nisu dokazali da se u konkretnom slučaju radi o ponašanju pravobraniteljice koje, premda u pojedinim situacijama jest bilo neprimjereno dužnosti koju obavlja, predstavlja zlostavljanje na radnom mjestu odnosno mobing u sadržaju i trajanju opisanom pod točkom 11. obrazloženja ove odluke. Jednako tako ponašanja tuženice odnosno pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kao nadređene osobe, navedena u tužbi, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nisu mogla uzrokovati psihička oboljenja tužitelja. Subjektivni osjećaj svakog od tužitelja da je bio izložen uznemiravanju i mobingu nije dokaz uzročno-posljedične veze između ponašanja i radnji pravobraniteljice i zdravstvenog stanja tužitelja jer njezino ponašanje nije imalo obilježja mobinga niti bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem povrede dostojanstva tužitelja. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelji nisu dokazali postojanje štetne radnje te time niti uzročne veze između štete i štetne radnje, kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

12. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija protiv drugostupanjske presude podnesena, na temelju članka 393. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić