REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-153/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog CE i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog DE za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2024. broj K-29/2023-118 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 9. srpnja 2024. broj I Kž-101/2024-12, u sjednici održanoj 4. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog DE za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđenici CE, NE i DE, proglašeni su krivima svaki zbog počinjenja dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članaka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 51. KZ/11 te su im, na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 te člankom 48. stavkom 1. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11, za ta djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za oba kaznena djela osuđenom CE po četiri godine, a osuđenom NE i osuđenom DE po tri godine te su na temelju tih propisa uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđeni na jedinstvene kazne zatvora i to osuđeni CE na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina, a osuđeni ME i osuđeni DE na jedinstvene kazne zatvora od po pet godina svaki.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 osuđenicima je u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to osuđenom CE od 16. veljače 2021. pa nadalje, osuđenom NE od 21. prosinca 2022. pa nadalje, a osuđenom DE od 11. ožujka 2021. pa nadalje.
1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24; dalje: ZKP) oštećeni ŠE te ABC su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.
1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a u vezi s člankom 145. stavcima 1. do 6. ZKP-a osuđenici su presuđeni na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od po 1.589,67 eura svaki i to sa osnova provedenih prometnog vještačenja u iznosu 325,45 eura, sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 485,26 eura te balističkog i mehanoskopskog u iznosu od 3958,32 eura kao i iznos od po 1.500,00 eura svaki sa osnova paušalne svote, dok su svi osuđenici na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08 oslobađaju obveze nadoknade ostalih troškova ovog kaznenog postupka.
2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđeni ABC je putem braniteljice Jadranke Sloković, odvjetnice iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) na temelju članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP-a, s prijedlogom da se prihvati njegov zahtjev za izvanrednog preispitivanje te preinači presuda Županijskog suda u Zagrebu broj 18 K-29/2023-118 od 22. siječnja 2024. na način da se na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a osuđenici u cijelosti oslobode obveze naknade troškova kaznenog postupka.
3. Postupajući u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-a prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da ga smatra neosnovanim.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i braniteljici.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u zahtjevu ističe da su on te osuđenici NE i DE, presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-51/2021 od 6. listopada 2022. na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. ZKP-a u vezi s člankom 145. stavcima 1. do 6. ZKP-a bili u cijelosti oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka. Ukazuje da je tu presudu državni odvjetnik pobijao isključivo u odnosu na odluku o kazni, a ne i u pogledu troškova kaznenog postupka. Kako je navedena presuda bila ukinuta to je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku dana 22. siječnja 2024. donio novu presudu broj K-29/2023-118 te je u vezi troškova kaznenog postupka osuđenicima naložio nadoknade troškove ovog kaznenog postupka u iznosu od po 1.589,67 eura svaki i to sa osnova provedenih prometnog vještačenja u iznosu od 485,26 eura te balističkog i mehanoskopskog vještačenja u iznosu od 3958,32 eura, kao i iznos od po 1.500,00 eura svaki sa osnova paušalne svote.
6.1. Osuđenik ističe da je u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude bio istaknuo prigovor da je prvostupanjski sud na opisan način postupio protivno odredbi članka 13. ZKP-a jer je presudu nedopušteno izmijenio na štetu osuđenika i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP-a, ali da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, navedeni prigovor nije prihvatio.
6.2. Citirajući dio obrazloženja (točke 8.7.-8.9.) drugostupanjske presude osuđenik navodi da je pogrešan stav suda drugog stupnja, jer se, bez obzira na to što je prvotna presuda bila ukinuta po službenoj dužnosti, kako se državni odvjetnik žalio samo zbog odluke o kazni, a ne i u odnosu na troškove postupka, zabrana reformacije in peius odnosila na odluku o troškovima kaznenog postupka. Osuđenik se u argumentaciji svoji tvrdnji poziva na odluke ovoga suda broj Kzz 14/04-2 od 17. lipnja 2004. i broj I Kž-411/2016-11 od 15. veljače 2017.
7. Iako je djelomično u pravu osuđenik kada tvrdi da je pogrešno obrazloženje suda drugog stupnja u dijelu (točka 8.8.) u kojem navodi „da institut zabrane reformatio in peius zabranjuje svaku izmjenu u presudi na štetu optuženika, ako je pravni lijek bio izjavljen samo u njegovu korist, što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Ranija prvostupanjska presuda je ukinuta po službenoj dužnosti, dok su uslijed te odluke žalbe državnog odvjetnika, optuženog CE, optuženog NE i optuženog DE postale bespredmetne.“ Iz ovakvog obrazloženja bi proizlazilo da se navedena zabrana svake izmjene presude na optuženikovu štetu primjenjuje jedino kada je pravni lijek podnesen isključivo u optuženikovu korist, a da se to pravilo ne primjenjuje kada je podnesen pravni lijek (i) na optuženikovu štetu, što je pogrešno. Naime, i kada je podnesen pravni lijek na štetu optuženika nije dopuštena kasnija izmjena presude na njegovu štetu u dijelu koji se tom žalbom ne pobija. Dakle, ako se državni odvjetnik žali samo zbog odluke o kazni, presuda se u kasnijoj fazi postupka (neovisno radi li se o ponovljenom postupku do kojeg je došlo zbog ukidanje prvotne presude po službenoj dužnosti) ne može izmijeniti na njegovu štetu u nepobijanom dijelu, npr. u pogledu utvrđivanja nepovoljnijeg činjeničnog stanja ili primjene kaznenog zakona, već samo u pogledu onog što je pobijano žalbom državnog odvjetnika. Kada se državni odvjetnik žali samo zbog odluke o kazni, on na taj način prihvaća ostali dio presude kao ispravan i stoga se presuda više u tom dijelu ne može mijenjati na štetu optužene osobe.
7.1. Međutim, izuzetak od ovog pravila odnosi se na odluku o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, i stoga ispravno drugostupanjski sud u nastavku obrazloženja navodi da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije bio vezan ranijom izrečenom kaznom (jer je tužitelj i prvu odluku u tom pravcu pobijao) i troškovima kaznenog postupka. Ovaj stav u vezi troškova kaznenog postupka i zabrane instituta zabrane reformacije in peius je odavno zauzet u pravnoj teoriji i stručnim radovima (vidi: Mladen Grubiša, Krivični postupak, Postupak o pranim lijekovima, Informator, Zagreb, 1987., str. 188., Ana Garačić, Zabrana reformacije in peius II. dio, Odvjetnik 9-10, 2005.godina, str. 36) kao i u sudskoj praksi (Odluka Okružnog suda u Karlovcu od 28. lipnja 1976., broj Kž-214/76, objavljeno u knjizi Ana Garačić, Zakon u kaznenom postupku, Pravni lijekovi, Organizator, Zagreb 2010., str. 138.). Kraj takvog stanja stvari, irelevantno je u argumentaciji svojih tvrdnji pozivanje osuđenika na jednu odluku ovoga suda (Kzz-14/04-2) jer se ne radi o ustaljenoj sudskoj praksi koja bi bila osnova za tumačenje dosega instituta zabrane reformacije in peius, dok druga odluka (I Kž-411/2016-11) na koju se poziva nije primjenjiva na ovaj slučaj jer se ne odnosi na pitanje troškova kaznenog postupka u kontekstu navedene zabrane.
8. Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 4. prosinca 2024.
Predsjednik Vijeća:
Dražen Tripalo
