REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž Ob-76/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici u Valpovu, radi utvrđenja i diobe bračne stečevine, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv dijela presude poslovni broj: P Ob-403/2020-45 od 23. svibnja 2024. Općinskog suda u Osijeku, u sjednici održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P Ob-403/2020-45 od 23. svibnja 2024. Općinskog suda u Osijeku u pobijanom dijelu – točki I. izreke u cijelosti te se odbija tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen stvarnopravni zahtjev tužiteljice SI protiv tuženika OI radi utvrđenja da nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] kuća, dvor i oranica u [adresa] u [adresa], površine 734 m2, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika i njihovo suvlasništvo svakog u 1/2 dijela i da je to tuženik dužan priznati i trpjeti da tužiteljica na temelju ove presude a nakon njezine pravomoćnosti u zemljišnim knjigama zatraži i ishodi uknjižbu prava suvlasništva navedene nekretnine u 1/2 dijela, dok je prihvaćen alternativni tužbeni zahtjev za isplatu pa je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime novčanih vrijednosti njenih ulaganja u navedenu nekretninu iznosa od 10.690,95 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 17. prosinca 2020. do isplate, u roku od 15 dana. Potom je utvrđeno što još spada u bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove – dionica trgovačkog društva Karašica-Vučica d.d. a o troškovima parničnog postupka odlučeno je kako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 1.812,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja od 23. svibnja 2024. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija odbijajući dio prvostupanjske presude sadržan u točki I. izreke kojim je odbijen njezin stvarnopravni zahtjev a taj dio presude pobija zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga posebno ističući postojanje bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda koji je protivan stavovima sudske prakse (npr. Rev-2999/92) da bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga može s uspjehom ostvariti stvarnopravni zahtjev po osnovi tog ulaganja pa da su vrijednošću zajedničkih ulaganja nastale ekonomski i bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine jednog od bračnih drugova a to se upravo dogodilo u konkretnom slučaju jer su stranke u tuženikovu nekretninu uložile značajna novčana sredstva kojima su spriječile daljnje propadanje nekretnine i objektivno povećale njezinu vrijednost a taj zaključak proizlazi kako iz iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka tako i iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka koji je utvrdio tržišnu vrijednost predmetne nekretnine u iznosu od 26.300,00 eura i vrijednost ulaganja u ukupnom iznosu od 21.381,90 eura koji se iznos ne može smatrati minimalnim ulaganjima jer predstavlja čak 82% sadašnje tržišne vrijednosti nekretnine u koju je ulagano pa je po logici stvari, ulažući u dobroj vjeri u tuženikovu nekretninu kao u svoju vlastitu, tužiteljica stekla suvlasništvo te nekretnine u ½ dijela, a da ulaganja nije bilo kuća bi se srušila tako da bi sadašnja tržišna vrijednost nekretnina po logici stvari bila jednaka vrijednosti zemljišta koju je vještak procijenio na iznos od 12.999,14 eura.

2.1. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem prvopostavljenog stvarnopravnog zahtjeva te preinačenje odluke o parničnim troškovima a postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 375,00 eura.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu osporavajući žalbene navode i predlažući da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice SI protiv tuženika OI radi utvrđenja da su nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od k. č. br. [katastarska čestica] koja je u naravi kuća, dvor i oranica u [adresa] u [adresa] površine 734 m2, bračna stečevina tužiteljice i tuženika i njihovo suvlasništvo svakog u ½ dijela.

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen takav tužbeni zahtjev kao prvopostavljeni a prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate novčane vrijednosti tužiteljičinih ulaganja u tu nekretninu i slijedom toga tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 10.690,95 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 17. prosinca 2020. do isplate.

7. Tužiteljičin stvarnopravni zahtjev odbijen je iz razloga što je prvostupanjski sud ocijenio kako bez obzira na ulaganja koje su stranke vršile tijekom niza godina u nekretninu koja predstavlja posebnu imovinu tuženika stečenu nasljeđivanjem, nije došlo do bitne promjene u samom identitetu nekretnine jer je kuća bila derutna i u času useljenja te je takva i danas a time što su stranke od 1983. do 2020. promijenile dva zida unutar kuće na starim temeljima, betonirale podove i dvorište te uvele vodu u kuću i napravile kupaonicu, uvele telefon i struju u dio prostorija gdje struje nije bilo te promijenile krov (ne mijenjajući građu, već letve i crijep), tijekom vremena promijenile stolariju (djelomično stavljajući staru dobivene od susjede i novu koju su kupili) i na taj način zapravo postupno kroz razdoblje od preko 30 godina ulagale u nekretninu prilagođavajući je svojim potrebama i održavajući relativno uvjetnom za stanovanje, nije bitno promijenjen sam identitet nekretnine pa prvostupanjski sud ocjenjuje da se zapravo radi o adaptaciji i ulaganju u tuženikovu nekretninu kojima nije moguće steći pravo vlasništva, pozivajući se na odredbu članka 156. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP) kojom je propisano da se adaptacijom, nadogradnjom, dogradnjom ili ulaganjima u tuđu nekretninu ne može steći pravo vlasništva, tim više što tužiteljica nije dokazala da je među strankama postojao sporazum u tom pravcu.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tužiteljičinoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu zakonita i pravilna pa tužiteljičina žalba slijedom toga neosnovana.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tužiteljica ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno kako su tužiteljica i tuženik bili u braku od 1974 do 2020. godine te da su u razdoblju od 1984. do kraja bračne zajednice 2. srpnja 2020. živjeli u kući koju je tuženik stekao nasljeđivanjem od svoje majke a koja je kuća već tada bila stara (više od 50 godina) i ruševna pa je u nju bilo neophodno ulagati kako bi se osposobila za stanovanje, ali i da su ta ulaganja vršena postupno kroz duži niz godina.

11.1. Iako se radilo o značajnim ulaganjima (popravak krovišta - pri čemu nije mijenjana građa; zidanje dvaju zidova na starim temeljima u kuhinji, uvođenje vode i struje te izgradnja kupaonice u kući, postavljanje stolarije – vrata i prozora te betoniranje prostorija u kući i dvorišta), prvostupanjski je sud ocijenio kako se radilo o ulaganjima u postojeći objekt te da je u situaciji kada se u kući živi gotovo četrdeset godina i uobičajeno vršiti barem minimalna ulaganja, osobito zato što je kuća u času useljenja bila stara i derutna, ali da ta ulaganja ipak nisu dovela do bitne promjene ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom identitetu nekretnine, tim više što nekretnina koju je tuženik naslijedio ima površinu od 734 m2 od čega se kuća i pomoćne zgrade nalaze na površini od 191 m2 a preostalu površinu čine dvorište od 291 m2 i oranica od 252 m2.

12. Uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio a osobito okolnost da su stranke živjele u kući više od trideset godina u kojemu je razdoblju uobičajeno kontinuirano vršiti određena ulaganja kako bi bili ispunjeni barem osnovni uvjeti za stanovanje, ovaj drugostupanjski sud podržava zaključak prvostupanjskog suda kako ulaganja ipak nisu dovela do promjene identiteta nekretnine odnosno do nastanka nove nekretnine, već da se samo radilo o adaptaciji već postojećeg objekta koji predstavlja tuženikovu posebnu imovinu.

13. Iako je zgrada u koju su stranke uselile 1984. godine prije toga korištena kao gostionica, iz dokaza u spisu proizlazi kako su postojale i dvije sobe koje su stranke odmah koristile, tako da je zgrada već tada imala i stambenu namjenu, pa se ne radi o prenamjeni koja bi dovela do promjene identiteta nekretnine, a nesporno je da se nije radilo o nadogradnji ili dogradnji kojom bi nastao poseban dio nekretnine, već o adaptaciji – svojevrsnoj rekonstrukciji zbog koje prvobitni objekt nije prestao postojati.

13.1. Osim toga, ni iz nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke ne proizlazi da je došlo do promjene identiteta objekta a tužiteljica nije dokazala ni postojanje bilo kakvog sporazuma s tuženikom iz kojega bi proizlazila osnovanost njezina stvarnopravnog zahtjeva.

14. Prvostupanjski je sud stoga na temelju utvrđenih činjenica i svih okolnosti ovoga slučaja opravdano zaključio kako tužiteljica nije stekla pravo suvlasništva na tuženikovoj nekretnini, već da je osnovan samo njezin obveznopravni zahtjev za isplatu njezina dijela (1/2 zajedničkih ulaganja), što znači da je pravilno primijenio sve odredbe mjerodavnog materijalnog prava koje se primjenjuje u ovom slučaju a to su odredbe bivših Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj:11/78., 27/78., 45/89., 59/94. i 162/98.), Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91.) i Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 116/23., 17/04., 107/07., 57/11., 25/13. i 5/15.) te važećih – Obiteljskog zakona iz 2015. ("Narodne novine" broj: 103/15. i 98/19.) i ZVDSP (članka 156. stavka 1.).

15. Valja još napomenuti kako nije od utjecaja ni okolnost što se radi o relativno velikom iznosu ulaganja (21.381,90 eura) u odnosu na vrijednost cijele nekretnine (26.300,00 eura), osobito iz razloga što su ulaganja vršena tijekom više od trideset godina i njihova je visina utvrđena prema cijenama u vrijeme prestanka bračne zajednice (2. srpnja 2020.) a ulaganja su dobrim dijelom i amortizirana pa nisu u većoj mjeri doprinijela povećanju vrijednosti nekretnine na dan prestanka bračne zajednice 2. srpnja 2020.

16. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo a o razlozima odluke dao i sveobuhvatno i valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Kakio stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

18. Odbijen je i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbe jer nije uspjela u žalbenom postupku.

19. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 4. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić