REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-1086/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJŽ iz [adresa] i Sjeverne Irske, Romanby, Northalleston, North Yorkshire, 7 The Close, OIB: 84609214320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mrklić & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Jeličiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jeličić & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pi-828/2011-42 od 8. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pi-828/2011-42 od 8. ožujka 2024.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
„Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 92.994,40 € zajedno sa kamatom koja od 10. ožujka 2005.g. pa do 31.12.2007.g. teče po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim za razdoblje od 01.01.2008. g. do 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku osam dana.
II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.880,97 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 08. ožujka 2024.g. pa do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku osam dana.“
2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da u odnosu na predmet spora tuženik ističe prigovor proturječnosti isprava i sadržaja isprava na koje se prvostupanjski sud poziva s razlozima i tvrdnjama koje u obrazloženju navodi te proturječnosti onoga što u pogledu kamata dosuđuje u odnosu na ono što je u tužbi istaknuto kao tužbeni zahtjev; da je sud vezan istaknutim tužbenim zahtjevom te ga nije ovlašten mijenjati ili preinačavati u bilo kojemu dijelu pa tako ni u dijelu koji se odnosi na istaknuti zahtjev za dosudu kamate na glavnicu koja je predmet spora; da je očita je razlika između onoga što je prvostupanjski sud točkom I presude tužiteljici u pogledu kamate dosudio i onoga što je prednik tužiteljice, u tužbi, odnosno tužiteljica u podnesku zaprimljenom na ročištu 1. ožujka 2012. tražila, dok na ročištu od 14. rujna 2016. nije bilo nikakve preinake tužbenog zahtjeva niti je na zapisniku s tog ročišta evidentirana činjenica postavljanja podrednog zahtjeva pa je, posljedično tomu, sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer je obrazloženje proturječno sadržaju tužbe i podneska kojim se vrši preinaka, a u dijelu koji se odnosi na istaknuti zahtjev za isplatu kamate prvostupanjski sud je prekoračio tužbeni zahtjev; da u izvođenju i ocjeni dokaza sud prvog stupnja nije vodio računa o svim činjenicama koje proizlaze iz očitovanja stranaka nego je selektivnim pristupom dokaze i očitovanja stranaka prilagođavao stajalištu prema kojem bi tužbeni zahtjev u cijelosti bio osnovan; da je u pobijanoj presudi izostalo uvjerljivo, cjelovito, dostatno i logično obrazloženje, kao što je i izostala valjana ocjena dokaza iz čega proizlazi da je tuženiku u ovomu slučaju povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravično suđenje; da je prednik tužiteljice je osporio tvrdnju tuženika da mu je nudio iznos od 29.000,00 eura za prijenos prava vlasništva, iako iz isprave koja je kao dokaz dostavljena u spis proizlazi da je takav iznos ponuđen i sud prvog stupnja to kao činjenicu potvrđuje, ali pogrešno pod točkom 75. obrazloženja smatra da je tuženik trebao na ove okolnosti predložiti saslušanje Marina Mrklića kako bi isti objasnio o kakvoj se ponudi radi već, ako je prvostupanjski sud smatrao da je radi dokazivanja ove činjenice bilo svrsishodno ili potrebno provesti ovaj dokaz, budući da je tužitelj osporio da je on putem svog punomoćnika nudio ovaj prijedlog tuženiku, teret osporavanja u ovomu slučaju je na tužitelju te je sud prvog stupnja u odnosu na ovaj dokaz počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 221.a i članka 8. u vezi s člankom 345. stavkom 1. ZPP; da pod točkom 49. obrazloženja prvostupanjski sud tvrdi da tuženik nije dokazao tvrdnju da je kćerki tužitelja za tužitelja predao iznos od 20.000,00 eura i tužitelju osobno 40.000,00 eura, da je prethodno sa svoje devizne štednje predigao 45.000,00 USD i da je raspolagao i drugim iznosima novca, a pritom ne daje ocjenu iskaza tužitelja ni svjedoka ŠJ i UJ kao ni pregleda isprava o stanju na tuženikovim štednim knjižicama i novčanim depozitima pa je i ova tvrdnja opterećena proturječnošću izvedenim dokazima i izostankom obrazloženja što sadržajno predstavlja bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a što sud prvog stupnja praktično i priznaje u točki 50. obrazloženja, dok već u točki 51. obrazloženja, kroz tvrdnju da nema pisanih tragova o tomu što se dalje događalo s tim novcem izražava jedan neodređen i proturječan stav kod činjenice da su svjedoci i tuženik obrazložili što se dogodilo s tim novcem; da prvostupanjski sud određene tvrdnje, koje u obrazloženju iznosi, ne temelji na dokazima nego praktično nagađa o tomu bi li ili ne bi tužitelj primio ispunjenje u eurima ili u gotovini, međutim, na te okolnosti nije ni izvodio dokaze niti ih obrazlaže u dijelu u kojem se spominju kroz iskaz zainteresirane svjedokinje ŽJ, koja je skrivila prekid veze s tuženikom i koja ima interes da njen otac u ovomu slučaju uspije u parnici te na taj način ostvari nepripadajuću dobit, ali i da napakosti i ošteti tuženika ne samo u materijalnom nego i u emotivnom smislu; da je u pobijanoj presudi u cijelosti izostalo obrazloženje o tomu zbog čega sud prvog stupnja odustaje od primjene Britanskog prava na konkretan pravni odnos pa se u ovomu dijelu presuda ne može ispitati te je time ponovno počinjenja bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP; da pod točkom 94. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je temeljem odredbe članka 9. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev, međutim, pri tomu nije naveo koji ZOO primjenjuje na ovaj pravni odnos pa proizlazi da primjenjuje pozitivni ZOO jer on u odredbi članka 9. propisuje dužnost ispunjenja obveze dok ZOO/91 nema odredbu članka 9. budući da je ta odredba izvan snage stavljena 8. listopada 1991., a ako sud primjenjuje ZOO koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., osim odredbe članka 26. stavaka 1. do 3. i članka 29. stavaka 2. do 6. i stavka 8. koji se primjenjuju od 1. siječnja 2008., onda je na ovaj slučaj primijenjeno pogrešno materijalno pravo, uzimljući u obzir da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijenio ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio; da svi dostavljeni računi, koji su dostavljeni, odnose se upravo na predmetnu kuću na kojoj su i u trenutku kupnje bila priključena dva brojila struje i vode i do trenutka prijenosa potrošača s ranijeg vlasnika na tuženikovo ime i nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji odnosili su se upravo na predmetni objekt, a kako tužitelj ovu činjenicu nije osporavao, a sud po načelu otvorenog pravosuđenja nije zaključio da je sporno pitanje na koja trošila se računi odnose, nije pored dostavljenih dokaza trebalo ništa drugo dokazivati; a kada je jedan od suvlasnika platio koji trošak kojeg je trebao platiti drugi suvlasnik onda tu imamo stjecanje bez valjane osnove u korist onoga za koga je izdatak napravljen; da, pored toga i u pogledu činjenica vezanih za način korištenja ovih sredstava u iznosu od 17.394,40 eura, kojeg je tužitelj doznačio za troškove pravnog posla kupoprodaje na tuženikov račun, sud prvog stupnja zanemaruje prigovor radi prijeboja u odnosu na ovaj uplaćeni iznos i izdatke za režijske troškove, koji je posve jasno istaknut u ovoj parnici; da u konkretnom pravnom slučaju nije bilo potrebe postavljati protutužbeni zahtjev kod istaknutog procesno-pravnog prigovora prijeboja za kojeg sud prvog stupnja tvrdi da nije postavljen, a radi se o režijskim troškovima i troškovima ulaganja u zajedničku nekretninu; da je sud prvog stupnja proturječno i pogrešno zaključio da nije postavljen procesno-pravni prigovor prijeboja i da nije postavljen materijalni prigovor radi prijeboja, obzirom da je procesno-pravni prigovor postavljen, a materijalno-pravni prigovor radi prijeboja nije istican stoga što tuženik tvrdi da tužitelj prema njemu nema osnovanu ni dospjelu tražbinu pa stoga nema ni potrebe isticati takav prigovor; da sve da i nije postojao dogovor među strankama da će tuženik izvršiti ulaganja u kuću izvođenjem građevinskih radova, a radi se o opsežnim građevinskim radovima (produljenje i proširenje balkona, uređenje fasade, uređenje interijera i sl.), tuženik ima tražbinu prema tužitelju temeljem stjecanja bez valjane pravne osnove, a prvostupanjski sud prigovor prijeboja odbija s tvrdnjom da ne postoji dokaz o postignutom sporazumu među strankama; da ako je sud prvog stupnja prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i vještaka, što je jasno navedeno pod točkom 126. obrazloženja presude pa priznao da je tuženik imao ulaganje u kuću s osnova građevinskih radova u iznosu od 146.000,00 kuna, onda je obrazloženje u tomu dijelu proturječno izreci presude, jer je makar za taj dio trebalo umanjiti dosuđujući dio naknade koja je priznata tužitelju pa je i ovdje počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP; da budući da je odluka o glavnoj stvari nezakonita, nezakonita je odluka i u dijelu koji se odnosi na kamate iz razloga koji su prethodno izneseni, ali i u dijelu koji se odnosi na rješenje o troškovima postupka jer proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan te da je trebalo donijeti odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev; da, podredno, sud prvog stupnja nije obrazložio koje radnje u postupku je cijenio potrebnim za donošenje odluke, a koje nisu bile potrebne za donošenje odluke pa u tomu dijelu postoji nedostatak obrazloženja.
2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao osnovan, uz dosudu troškova postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. ZPP.
4. Na žalbu nije odgovoreno
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da joj vrati ukupni iznos od 92.994,40 eura koji se sastoji od: 80.000,00 eura na ime polovice iznosa od 160.000,00 eura koji iznos je uplaćen sa računa B.C. Wilson i C.A. Wilson na račun TJ, prodavateljice kuće u [adresa], predio Mavaršćica, označenu kao čest. zgr. [katastarska čestica] i zemljište na kojoj se kuća nalazi označeno kao čest. zem. [katastarska čestica] sve zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Huseinbašić Vladimire; 4.400,00 eura, koji iznos predstavlja polovicu ukupnog iznosa troškova agencije za promet nekretninama „Nirvana i odvjetničkih troškova“ te iznos od 8.594,40 eura, koji je iznos po navodima tužbe doznačen tuženiku radi plaćanja poreza na promet nekretnina u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja, a koji iznos tuženik, po tvrdnjama tužitelja, nije uplatio za doznačene svrhe već je taj iznos zadržao za sebe.
7. U ovomu parničnom postupku, obzirom i na žalbu žalitelja, nije sporno: da su se sada pokojni suprug tužiteljice ŠJŽ i tuženik usmeno dogovorili o kupoprodaji predmetne nekretnine na jednake dijelove te da će tužitelj prethodno platiti cjelokupnu kupoprodajne cijene, a da će mu tuženik vratiti jednu polovicu te cijene - iznos od 80.000,00 eura; da je u provedbi tog dogovora, između prodavateljice s jedne strane i tuženika kao kupca s druge strane sklopljen kupoprodajni predugovor od 3. veljače 2004., koji sadrži sve bitne sastojke ugovora o kupoprodaji; da je 9. ožujka 2004. uslijedilo plaćanje ugovorenog iznosa od 160.000,00 eura, na način da su sada pokojni ŠJŽ i SJ zajednički uplatili iznos kupoprodajne cijene od 160.000,00 eura na račun prodavateljice TJ; da je na tuženikov račun uplaćen iznos od 17.394,40 eura za troškove provedbe pravnog posla (agencijski i odvjetnički troškovi, troškovi prometa na promet nekretnine) te je tuženik putem svoje punomoćnice izvršio uplatu provizije i odvjetničkih troškova za što je odvjetnik izdao potvrdu; da je nastavno 25. ožujka 2004. sklopljen Kupoprodajni ugovor između TJ, kao prodavateljice te sada pokojnog supruga tužiteljice ŠJŽ i tuženika, kao kupaca, u pogledu obiteljske kuća u [adresa], predio Mavaršćica, označene kao č. zgr. [katastarska čestica] i zemljište na kojem se ta kuća nalazi, označeno kao č. zem. [katastarska čestica], sve upisano zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (članak 1.) na način da prodavateljica prodaje, a kupci kupuju, svaki za po 1/2 dijela cjeline nekretnina iz čIanka 1. Ugovora, zajedno s namještajem, za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 160.000 eura, plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koju su kupci već isplatili prodavateljici, što ona potvrđuje potpisom na tomu Ugovoru (članak 2.) pa je stoga prodavateljica ovlastila kupce da mogu temeljem ovog Ugovora postići uknjižbu kupljenih nekretnina na svoje ime i bez njezinog daljnjeg sudjelovanja (članak 3.); da su stranke nastavno izvršile faktičnu („prešutnu) diobu predmetne kuće na način da tužiteljica koristi apartman na drugom katu, a tuženik na prvomu katu, dok od dva apartmana u prizemlju svatko koristi zasebno po jedan apartman.
8. Sporno je da li je tuženik vratio iznos od 80.000,00 eura, na ime polovice plaćene kupovnine te da li je tuženik u pogledu preostale tužiteljičine tražbine u iznosu od 12.994,40 eura istaknuo valjani procesno-pravni prigovor prijeboja u svezi s plaćenim režijskim troškovima za predmetnu nekretninu i troškovima ulaganja „u zajedničku nekretninu“.
9. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica i ocijene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) utvrdio:
- da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je on utuženi iznos vratio na način da je tuženikova majka predala ŽJ, kćerki tužiteljice, iznos od 20.000,00 eura te nastavno i iznos od 40.000,00 eura sada pokojnom AJ i to u dva navrata po 20.000,00 eura, a da je prethodno sa svoje devizne štednje podigao iznos od 45.000,00 USD, koji iznos predstavlja protuvrijednost od 40.000,00 eura te da je raspolagao sa značajnom količinom novca u svojoj kući;
- da iz izlista devizne štednje proizlazi da je tuženik uistinu 30. srpnja 2003. sa svoje devizne štedne knjižice podigao iznos od 45.000,00 USD, međutim, što se tiče daljnje sudbine istoga nema pisanih tragova o tomu što se dalje događalo s tim novcem;
- da je Ugovor o kupoprodaji predmetne kuće u [adresa], predio Mavarščica, označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] i zemljište na kojoj se kuća nalazi označeno kao čest. zem. [katastarska čestica] sve zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sklopljen 25. ožujka 2004., dakle osam mjeseci nakon što je tuženik sa svog računa podigao iznos od 45.000,00 USD, za kojeg tvrdi da je kasnije poslužio za isplatu kupoprodajne cijene;
- da je nelogično da je tuženik podigao predmetni iznos od 45.000,00 USD osam mjeseci prije sklapanja kupoprodajnog ugovora za potrebe isplate kupoprodajne cijene za kupnju predmetne kuće, kada se još nije znalo da se predmetna kuća prodaje i da je taj novac nastavno cijelo vrijeme držao u svojoj kući te je nelogično i da taj novac tuženik nije nastavno isplatio osobno prodavatelju na ime kupoprodajne cijene svog suvlasničkog dijela već da umjesto tuženika, tuženikov dio kupoprodajne cijene plaćaju AJ i SJ koji su radi isplate cjelokupne kupoprodajne cijene morali ishoditi i kredit;
- da štoviše, tuženik i njegova majka ŠJ žive u blizini kuće koja je kupljena pa su jednostavno taj novac koji su, po njihovim navodima držali u kući, mogli predati prodavatelju;
- da tuženikova majka ŠJ, koja je tuženika inače zastupala prigodom sklapanja predmetnog Kupoprodajnog ugovora, opravdava podizanje novca i držanje istog u kući osam mjeseci prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora time da je 2003. propala kupnja jedne kuće u [adresa] u predjelu Bušinci te da joj je tuženik prigodom odlaska na brod dao svojih 45.000,00 UDS koje je podigao sa banke sa ciljem da za njega i njegovu tadašnju djevojku ŽJ pronađe jednu nekretninu, međutim, tuženik nije predložio dokaze kojima bi potvrdio iskaz svoje majke u pogledu propale kupnje pa je stoga, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, navodi tuženika i njegove majke ŠJ da je iznos od 45.000,00 USD podignut s računa tuženika radi kupnje kuće koja je kupnja propala te da je su potom taj novac držali kući, ocijenjeni nedokazanim;
- da tuženik na okolnost tvrdnji da je njegova majka ŠJ predala sada pokojnom AJ i njegovoj kćerki NJ iznose od po 20.000,00 eura nije dostavio bilo kakav pisani dokaz, poput potvrde o preuzimanju ili predaji tog novca ili pak dokaz o uplati toga novca na račun te, pored toga, nitko od drugih, nesrodnih, saslušanih svjedoka nije potvrdio navode tuženika i njegove majke da je ona sada pokojnom AJ i njegovoj kćeri NJ predala iznose od po 20.000,00 eura pa po ocjeni suda prvog stupnja nije logično ni životno da majka tuženika predaje sada pokojnom AJ i ŽJ ukupan iznos od 60.000,00 eura, a da za to ne traži pisanu potvrdu od njih dvoje, kao dokaz, da su primili te iznose i to tim više što je tuženikova majka ŠJ imala iskustvo u pisanju potvrda o predaji novca i to baš za potrebe kupnje predmetne kuće, uzimljući u obzir da spisu prileže potvrde sačinjene između odvjetnika Tomislava Grgurića i ŠJ i to od 22. ožujka 2004. na iznos od 8.800,00 eura te od 3. veljače 2004. na iznos od 2.000,00 USD, kao dokaz da je ŠJ
ŠJ navedene iznose predala Tomislavu Grguriću;
- da je, posljedično tomu, razvidno da je svjedokinja ŠJ i za znatno manje iznose (od 2.000,00 USD i 8.800,00 eura) sačinjavala potvrde pa bi stoga bilo logično za očekivati da je i za predaju iznosa od 60.000,00 eura sačinila potvrdu o primopredaji toga iznosa u slučaju da je taj iznos uistinu i predala sada pokojnom AJ i ŽJ i to tim više što svjedokinja ŠJ tvrdi da je taj novac ona bila predala sada pokojnom AJ par dana prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora 25. ožujka 2004., na način da mu je predala dva puta po 20.000,00 eura u kuvertama;
- da je, s tim u svezi, logičan iskaz svjedokinje ŽJ da njezin otac ne bi bio prihvatio eure već bi inzistirao na bankovnoj doznaci u britanskim funtama, a to s obzirom da je živio u [adresa] gdje je sredstvo plaćanja funta te je logičan i životan iskaz da sa tolikim iznosom gotovine njezin otac ne bi mogao ući u [adresa] niti bi takav iznos mogao deponirati u bilo kojoj banci bez provjere podrijetla toga novca;
- da su sada pokojni AJ i ŽJ strani državljani, koje je ŠJ prije navodne predaje novca vidjela jedan ili dva puta pa u takvomu slučaju nije ni logično niti životno da ŠJ predaje iznose od po 20.000,00 eura, odnosno ukupno 60.000,00 eura te još 5.700,00 eura bez potvrde osobama koje faktični ne poznaje i koji su uz to stranci;
- da iz sadržaja e-mail poruke odvjetnika Marina Mrklića, inače punomoćnika tužitelja, upućene dana 17. kolovoza 2006. odvjetniku Miji Jeličiću, punomoćniku tuženika proizlazi da je u toj poruci odvjetnik Marin Mrklić naveo da je gospodin ŽJ spreman gospodinu ŠJ isplatiti iznos od 29.000,00 eura pod uvjetom da mu gospodin Ćuk izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za cijelo te se u istomu nigdje ne navodi da je tuženik isplatio tužitelju bilo kakav novčani iznos pa ni iznos od 65.700,00 eura već se iz sadržaja spornog e-maila može se zaključiti da punomićnik tužitelja daje tuženiku ponudu da će mu tužitelj platiti iznos od 29.000,00 eura, a da mu tuženik zauzvrat izda tabularnu ispravu u cijelosti na ime tužitelja, koju ponudu tuženik, pak, nije prihvatio;
- da se u spornoj e-mail poruci niti tuženik tvrdi da je tužitelju predao bilo kakav novčani iznos, a niti tužitelj priznaje da je primio bilo kakav novčani iznos, ne navode se uplate, kao ni eventualni ostatak duga, a niti radovi na kući, a nije ni logično da sada pokojni AJ, u slučaju da je tuženik vratio 80.000,00 eura, nudi tuženiku za njegov suvlasnički dio samo 29.000,00 eura;
- da u odnosu na tuženikovu tvrdnju da je na račun tužiteljice on uplatio iznos od 1.000,00 USD, spisu prileže samo potvrda uplate iznosa od 1.000,00 USD na račun (njezine kćerke) ČJ, a kao svrha uplate navodi se „uplata poklona“, dakle ne povrat duga ili kredita pa stoga nije prihvaćena tvrdnja tuženika da se uplata navedenog iznosa odnosi na povrat predmetnog duga;
- da postoje materijalni dokazi za isplatu cjelokupne kupoprodajne cijene od strane sada pokojnog AJ i tužiteljice prodavatelju, dok opstojnost dogovora da će svaki od kupaca postati suvlasnik u ½ dijela kuće tuženik ne spori, a činjenica tog dogovora može se utvrditi i iz toga da su sada i tužiteljica i tuženik uknjiženi kao suvlasnici te nekretnine svaki u ½ dijela, iz čega proizlazi da je dogovor između sada pokojnog AJ i tuženika u pogledu suvlasništva nad predmetnom nekretninom ispunjen, a jedino nema dokaza da je tuženik tužiteljici vratio iznos od 80.000,00 eura, kako je to, između stranaka bilo usmeno ugovoreno;
- da u odnosu na iznos od 17.394,40 eura, koji je sada pokojni AJ uplatio na tuženikov računa, radi plaćanja tužiteljevog djela troškova agencije za promet nekretninama „Nirvana“ i odvjetničkih troškova te poreza na promet nekretninama tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo da ne spori činjenicu da mu je doznačen navedeni iznos, koji je trebao poslužiti za plaćanje troškova i poreza te da su stranke dogovorile da će tuženik isti vratiti, što je ovaj i učinio, međutim, u svomu iskazu na ročištu od 7. rujna 2010. tuženik navodi drugačije - da je točno da mu je iznos od 17.394,40 eura doista uplaćen na njegov račun te da je od tog iznosa njegova majka platila odvjetniku Grguriću, koji je ujedno i vlasnik agencije za promet nekretnina, troškove u iznosu od 8.800,00 eura, a od preostalog iznosa je on platio svoj dio poreza na promet nekretnina te da je nakon toga preostalo oko 4.000,00 eura od kojeg iznosa sve ove godine on plaća razne tužiteljeve režijske troškove kao što su troškovi vode, struje, pražnjenje jame, popravci npr. bojlera, slavina i sl.;
- da od cjelokupnog iznosa kojeg je sada pokojni AJ doznačio tuženiku za plaćanje provizije i poreza (17.394,40 eura), tuženik je za potrebe sada pokojnog AJ uplatio tek iznos od 4.400,00 eura, koji se odnosi na polovicu troškova provizije i odvjetnika, dok je cjelokupan preostali doznačeni iznos od 12.994,40 eura, tuženik zadržao za sebe pa se, posljedično tomu, osnov zbog kojeg je sada pokojni AJ doznačio tuženiku iznos od 17.394,40 eura ostvario se samo za iznos od 4.400,00 eura, dok se nije ostvario za preostali uplaćeni iznos od 12.994,40 eura;
- da je obveza tuženika da iznos od 17.394,40 eura utroši na ono što je ugovoreno između njega i sada pokojnog AJ, a to je plaćanje troškova provizije agenciji za nekretnine, troškova odvjetnika i porez na promet nekretnina mogla se ugasiti samo suglasnošću volja stranaka, a čega u konkretnomu slučaju nema pa je stoga tuženik bio dužan predmetnim iznosom od 17.394,40 eura platiti upravo troškove provizije agenciji za nekretnine, troškove odvjetnika i porez na promet nekretnina, a ne taj iznos iskoristiti na plaćanje nekih drugih obveza;
- da, osim toga, tuženik nije dostavio dokaze da je upravo on plaćao troškove struje, vode, telefona i druge režijske troškove, jer se priloženi računi ne mogu se dovesti u svezu sa kućom u [adresa], zbog čega sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnju tuženika da se radi o računima koje je on plaćao za kuću u [adresa];
- da su i sada pokojni AJ i tuženik sudjelovali u adaptaciji predmetne kuće, što govori u prilog tvrdnji sada pokojnog AJ da je dogovor između njih bio da svatko uredi svoj dio kuće;
- tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je između njega i sada pokojnog AJ postignut dogovor ili sporazum ili, pak, da je sklopljen ugovor prema kojem bi tuženik izvršio potrebne građevinske radove koji bi mu se zauzvrat priznali kao povrat predmetnog duga;
- da tuženik u ovomu postupku nije podnio ni protutužbeni zahtjev prema tužiteljici kojim bi zatražio isplatu iznosa koje je on platio na ime podmirenja troškova struje, vode, telefona i dr, a koje je trebala platiti tužiteljica niti je istaknuo ni procesnopravni prigovor prijeboja niti materijalnopravni prigovor radi prijeboja pa u tomu smislu, ako u postupku u odnosu na tražbinu tužene strane, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članaka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tuženika na ime restitucije.
10. Obzirom na ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio kao osnovan takav tužiteljičin tužbeni zahtjev, zaključujući, u bitnomu: da tuženik u ovomu postupku nije dokazao da je ispunio svoju obvezu iz usmenog dogovora sa sada pokojnim AJ, a koja se obveza odnosi na to da će tuženik vratiti polovicu od uplaćenog iznosa kupoprodajne cijene, dakle 80.000,00 eura pa je stoga valjalo obvezati tuženika da tužiteljici vrati, odnosno isplati iznos od 80.000,00 eura, prema odredbi članka 9. ZOO; da se osnov zbog kojeg je sada pokojnim AJ doznačio tuženiku iznos od 17.394,40 eura ostvario samo za iznos od 4.400,00 eura, dok se nije ostvario za preostali uplaćeni iznos od 12.994,40 eura pa stoga prema odredbi članka 1111. stavka 3. ZOO na strani tuženika postoji obveza vraćanja iznosa od 12.994,40 eura; da obzirom da su sada pokojni AJ i SJ uplatili iznos kupoprodajne cijene 8. ožujka 2004., to je tuženiku posljednji dan za povrat duga protekao sa 8. ožujka 2005. pa je tuženik pao u kašnjenje 9. ožujka 2005. pa, posljedično tomu, tužiteljici na dosuđeni iznos od 80.000,00 eura pripada kamata počev od 9. ožujka 2005., međutim, kako je tužiteljica zatražila kamatu od 10. ožujka 2005. te kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je tužiteljici dosuđena kamata počev od 10. ožujka 2005. pa do konačne isplate; da je u odnosu na iznos od 12.994,40 eura koji iznos predstavlja osnovu koja se nije ostvarila, a tuženik, neovisno o tomu, nije taj iznos vratio tužiteljici, već ga je zadržao za sebe, sukladno članku 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a u konkretnomu slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je znao svrhu za koju mu je iznos od 17.394,40 eura doznačio sada pokojni AJ, a to je plaćanje poreza, odvjetničkih usluga i provizije, međutim, tuženik unatoč tomu iznos od 12.994,40 eura nije utrošio za tu namjene već je istog zadržao za sebe pa u takvomu slučaju kamata na iznos od 12.994,40 eura prema odredbi članka 1115. ZOO teče od dana stjecanja, dakle od 9. ožujka 2024. kada je doznačen tuženiku iznos od 17.394,40 eura, međutim, kako je tužiteljica zatražila kamatu počev od 10. ožujka 2005. te kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je tužiteljici dosuđena kamata počev od 10. ožujka 2005. pa do isplate; da su po ocjeni prvostupanjskog suda odredbe o tijeku i visini zakonske zatezne kamate su odredbe materijalnog prava uređene ZOO kada je riječ o novčanim obvezama građanskog prava i sudovi su ih dužni primjenjivati onako kako su one propisane zakonom pa stoga, kada je potraživanje zakonske zatezne kamate osnovano sud je dužan dosuditi zakonsku zateznu kamatu po stopi koja je propisana zakonom neovisno o tomu po kojoj je stopi vjerovnik zakonsku zateznu kamatu zatražio.
11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, iako je u konkretnomu slučaju na pravni odnos stranaka u postupku temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) zbog čega, međutim, tuženik ni uz primjenu materijalnopravnih odredbi navedenog zakona (ZOO/91) u ovomu postupku ne može za sebe ostvariti povoljnije pravo.
12. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, kraj činjenice da su pravni prednik tužiteljice i tuženik sve modalitete predmetnog pravnog posla usmeno dogovorili u Republici Hrvatskoj i da je taj njihov usmeni dogovor nastavno i realiziran bankovnim uplatama na račun prodavateljice predmetnih nekretnina i račun tuženika u Republici Hrvatskoj te da su se i same stranke tijekom cjelokupnog postupka (pa tako i žalitelj u aktualnoj žalbi) pozivale isključivo na konkretne odredbe domaćeg prava, onda u takvim okolnostima, kada zapravo između stranaka nije ni bilo sporno da su one, u konkretnomu slučaju, prešutno odabrale pravo Republike Hrvatske kao mjerodavno pravo u smislu odredbe članka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91 i 88/01) (tako i Revr-23/2017-3 od 8. rujna 2021.), a koje pravo Republike Hrvatske kao mjerodavno pravno je pravilno primijenio prvostupanjski sud u konkretnomu slučaju pa stoga, u takvim okolnostima odnosnog slučaja, nije ni bilo nužno potrebno to posebno dodatno i obrazlagati, kada primjenu domaćeg prava nijedna stranka u postupku ni u jednomu trenutku nije ni dovodila u pitanje (u vidu prigovora itsl….) niti to čini žalitelj u aktualnoj žalbi.
12.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP jer pobijanom presudom, nije prekoračen tužbeni zahtjev tužiteljice „u pogledu dosuđene kamate“ već je sud prvog stupnja (po načelu da je manje sadržano u većem), pravilnom primjenom materijalnog prava, tužiteljici dosudio zateznu kamatu propisanu prisilnim zakonskim odredbama, a koja je manja (niža) od kamate koju je zahtijevala tužiteljica.
12.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje, jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti tuženik nije uspio dovesti u dvojbu.
12.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 221.a ZPP jer je sud prvog stupnja uz, u svemu bitnomu, pravilnu primjenu ove zakonske odredbe zaključio o postojanju činjenica odlučnih za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužiteljice.
12.4. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP jer pobijana presuda, suprotno njegovim žalbenim navodima, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud prvog stupnja pobijanom presudom nije odlučio o njegovom istaknutom procesno- pravnom prigovoru prijeboja, valja istaknuti da tuženik samo osnovom navoda istaknutog na ročištu od 20. svibnja 2020., koji glasi: „Pored toga, tuženik je imao i troškove s naslova ulaganja u iznosu od oko 30.000,00 eura, pa on ima tražbinu prema tužitelju“ (stranica 21 spisa) ne znači da je tuženik time na valjan način istaknuo procesno-pravni prigovor prijeboja (prigovor radi prebijanja u smislu odredbe članka 333. stavka 3. ZPP), uzimljući u obzir da sama činjenica opstojnosti bilo kakve tražbine prema tužitelju, sama po sebi, ne znači istovremeno i isticanje „prigovora radi prebijanja“, kraj činjenice da nijednom riječju nije spomenut ni izraz „prijeboj“ niti odredba članka 333. stavka 3. ZPP pa stoga tuženik osnovom svoga, s tim u svezi, propusta da postupi na zakonit i valjan način, ne može (ni) pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku.
12.5. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.
12.6. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
13. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prethodno navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda (članak 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne, logične i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije doveo u sumnju niti žalitelj izjavljenom žalbom.
15. Povratno, takva su utvrđenja, sa takvim zaključkom – pravnog značaja (u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice), rezultat valjane i savjesne ocjene suda prvog stupnja, dostupnih mu i predočenih dokaza, ocjene za koju je taj sud u svojoj odluci dao valjane, dovoljno logične i uvjerljive razloge, ocjene na koju je taj sud imao pravo i koju kao takvu, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
16. Naime, u slučaju međusobno suprotstavljenih, različitih navoda stranaka o tomu je li tuženik vratio predmetni dug, kada i tužiteljica i tuženik nude argumente u prilog svojih stavova sud prvog stupnja je opravdano, postupajući po pravilu o teretu dokazivanja, istinitim utvrdio (prihvatio) navode tužiteljice, zaključujući da tuženik nije ničim uvjerljivim, logičnim ili životnim dokazao da je vratio predmetni dug, uzimljući pri tomu u obzir da tuženik na okolnost tvrdnji da je njegova majka ŠJ predala sada pokojnom AJ i njegovoj kćerki NJ iznose od po 20.000,00 eura nije dostavio bilo kakav pisani dokaz, poput potvrde o preuzimanju ili predaji tog novca ili pak dokaz o uplati toga novca na račun te, pored toga, nitko od drugih, nesrodnih, saslušanih svjedoka nije potvrdio navode tuženika i njegove majke da je ona sada pokojnom AJ i njegovoj kćerki NJ predala iznose od po 20.000,00 eura pa stoga nije logično ni životno da majka tuženika predaje sada pokojnom AJ i ŽJ ukupan iznos od 60.000,00 eura, a da za to ne traži pisanu potvrdu od njih dvoje, kao dokaz, da su primili te iznose i to tim više što je tuženikova majka ŠJ imala iskustvo u pisanju potvrda o predaji novca i to baš za potrebe kupnje predmetne kuće, uzimljući u obzir da spisu prileže potvrde sačinjene između odvjetnika Tomislava Grgurića i ŠJ i to od 22. ožujka 2004. na iznos od 8.800,00 eura te od 3. veljače 2004. na iznos od 2.000,00 USD, kao dokaz da je ŠJ navedene iznose predala Tomislavu Grguriću tako da je, posljedično tomu, razvidno da je svjedokinja ŠJ i za znatno manje iznose (od 2.000,00 USD i 8.800,00 eura) sačinjavala potvrde pa bi stoga bilo logično za očekivati da je i za predaju iznosa od 60.000,00 eura sačinila potvrdu o primopredaji toga iznosa u slučaju da je taj iznos uistinu i predala sada pokojnom AJ i ŽJ i to tim više što svjedokinja ŠJ tvrdi da je taj novac ona bila predala sada pokojnom AJ par dana prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora 25. ožujka 2004., na način da mu je predala dva puta po 20.000,00 eura u kuvertama te je, s tim u svezi logičan iskaz svjedokinje ŽJ da njezin otac ne bi bio prihvatio eure već bi inzistirao na bankovnoj doznaci u britanskim funtama, a to s obzirom da je živio u [adresa] gdje je sredstvo plaćanja funta te je logičan i životan iskaz da sa tolikim iznosom gotovine njezin otac ne bi mogao ući u [adresa] niti bi takav iznos mogao deponirati u bilo kojoj banci bez provjere podrijetla toga novca.
17. Pri tomu okolnost što je sud prvog stupnja tako ocijenio predložene i dostupne mu dokaze, ocjenom s kojom tuženik nije zadovoljan, ne može tu presudu činiti nevaljanom i nezakonitom, obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenog utvrđenja – na kojemu se ta presuda temelji, dao valjano obrazloženje (po članku 338. stavku 4. ZPP), s razlozima koji tu presudu opravdavaju.
18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da obveza tuženika u pogledu povrata duga u iznosu od 80.000,00 eura proizlazi iz obveznog odnosa između pravnog prednika tužiteljice i tuženika, a da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje (po članku 17. stavku 1. ZOO/91) te da njegova obveza povrata preostalog doznačenog iznosa od 12.994,40 eura, koji je tuženik zadržao za sebe unatoč tomu što je taj iznos bio uplaćen za potrebe plaćanja poreza na promet nekretnina u ime sada pokojnog AJ pa se, posljedično tomu, osnov zbog kojeg je sada pokojni AJ doznačio tuženiku iznos od 17.394,40 eura ostvario samo za iznos od 4.400,00 eura, dok se nije ostvario za preostali uplaćeni iznos od 12.994,40 eura pa je posljedično tomu, u tomu dijelu došlo do tuženikovog stjecanja bez osnove (po članku 210. stavku 3. ZOO/91), zbog čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.
19. Suprotno paušalnim žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP pravilno odlučio i o troškovima postupka.
20. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.
21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je kao neosnovan zahtjev toga žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ove presude.
U Puli – Pola 4. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Mirna-Nada Terlević Sebastijan
