Poslovni broj Gž-140/2022-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ingrid Bučković, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Larise Gačanin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Aleksandri Raach, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3339/2019-34 od 5. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3339/2019-34 od 5. studenoga 2021.

Obrazloženje

1.Presudom suda pravog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.668,10 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.1. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 25.964,50 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.2. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelji naknadi parnični trošak u iznosu od 15.750,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2.Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva. Pogrešno tuženik u žalbi navodi da ništetnost mora biti utvrđena izrekom sudske odluke. Naime, ništetni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke koje bi trebali proizvoditi da su valjani. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana (čl.327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO). Ugovor postaje ništetnim u trenutku kad se to tvrdi sudskom odlukom odnosno samo deklarira, nešto što već postoji, a ugovor je ništetan i bez sudske odluke.

6.Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP- a, naime, točno je da je podneskom tužiteljice od 27. listopada 2020. izvršena preinaka tužba u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a. Međutim, Izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje ZIP ZPP/19) stupile su na snagu 1. rujna 2019. Tim izmjenama i dopunama (čl. 39.) u čl. 190. dodan je novi st. 2. prema kojem iznimno od pravila iz st. 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

7. Odredba čl. 117 ZID ZPP/19 propisano je među ostalim da se čl. 39. ZID ZPP/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku.

8. Slijedom navedenog imajući u vidu navedenu odredbu čl. 190. ZPP-a te njezinu obveznu primjenu na postupku koji je u tijeku, prema stajalištu ovoga suda preinaku je sud prvog stupnja pravilno dopustio odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučio prema konačno postavljenom zahtjevu.

9. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razlog o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu 8. lipnja 2007., da se radilo o kreditu za kupnju vozila na iznos od 20.807,96 CHF;

- da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu utvrđeno da je korisnik kredita dužan plaćati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva prema odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,10%,

-da je ugovoren rok otplate kredita na 84 mjeseca, s tim da je kredit otplaćen u lipnju 2014. ;

-da je tijekom trajanja otplate kredita po navedenom ugovoru kamatna stopa početnog postotka više puta mijenjanja na više, slijedom čega je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta;

-da je financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. utvrđeno da iznos od 9.668,10 kn predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, kao i da iznos od 25.964,50 kn predstavlja ukupnu razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope utvrđuje da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije određena niti odrediva s obzirom na činjenicu da stranke nisu ugovorile elemente – parametre kojima bi banka imala pravo promijeniti kamatnu stopu, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja može izazvati neravnoežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i na štetu tužiteljice. Glede primjene materijalnog prava, ocjenjuje da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj br. 41/14 i 110/15. - dalje ZZP/14) odnosno odredba čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 46/07, 79/07 - dalje ZZP/07), te da je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost o odredbi po promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. U odnosu na prigovor da tužiteljica nije potrošač, isti ocjenjuje neosnovanim jer je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je kredit uzet radi kupnje osobnog vozila, a koje i danas vozi, a tuženik takav prigovor ničim ne dokazuje.

14. Vezano za prigovor zastare, sud smatra prigovor u cijelosti neosnovanim i paušalnim obzirom da se isplatu utuženih iznosa temelji na ništavosti odredbi ugovora o kreditu kao što je već naprijed obrazloženo.

15. U odnosu na prigovor radi prijeboja sud je mišljenja da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici, niti ju je tuženik brojčano izrazio jer je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu ostala neizmijenjena, nije bila nedopuštena niti nepoštena tako da se na konkretni ugovor odnosi odredba čl. 11. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju i neovisno o tome što je tužiteljica naknadu preplaćene kamate tražila te da joj je presudom dosuđena prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, jer samim time sklopljenim ugovorom o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nije postao ugovor s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom.

16. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

17.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18.Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. protivno odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 46/07 i 79/07 - dalje ZZP/07).

19.Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

20.Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

21.Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

22.U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama nije predložio saslušanje zaposlenika tuženika, pa je sud prvog stupnja osnovom toga utvrdio da tužiteljica o navedenom nije pregovarala, niti je informirana o svim bitnim parametrima.

23.Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

24.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 8. lipnja 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,10 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

25.Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,10 % godišnje što je početna kamatna stopa.

26. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovariti promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27.Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 5,10%, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora

25.Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

26.Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 28. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

27.Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 5,10 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,10 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 5,10 % sve dokle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

Nije osnovan ni prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev. Navedeno iz razloga što je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

28.Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.

29.Glede primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba odgovoriti da je i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.) postojala obveza tumačenja nacionalnog prava u duhu Europske unije i pravne stečevine, s obzirom na činjenicu sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2005. pa je sud bio ovlašten provoditi test nepoštenosti ugovornih odredbi, suprotno tvrdnjama žalitelja.

30.Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 9.668,10 kn i tečajne razlike iznos od 25.964,50 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502.c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi , zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi ili uz zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

31.Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,10 %. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07 u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32.Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

33.Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa). S tim u vezi treba dodati da spisu prileži podnesak tužiteljice od 26. listopada 2020. ( list 154- 159 spisa), a koji je zaprimljen u sudu 27. listopada 2020.

34.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ingrid Bučković