Poslovni broj: UsII-103/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Nove hrvatske banke, dioničko društvo, Zagreb, Varšavska ulica 9, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, uz sudjelovanje zainteresirane osobe BF, [adresa], radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r j e š i o j e

Nastavlja se upravni spor koji je prekinut ovosudnim rješenjem poslovni broj:UsII-103/2023-5 od 27. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, KLASA: UP/II- 008-07/23-01/316, URBROJ: 401- 01/10-23-2 od 23. svibnja 2023., te za vraćanje predmeta tuženiku na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Ovaj je Sud prekinuo upravni spor ovosudnim rješenjem poslovni broj:UsII- 103/2023-5 od 27. rujna 2023. Naime, na snagu je stupila Direktiva (EU) 2019/1024 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije implementirane u Zakonu o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj 25/13., 85/15. i 69/22), a ta je Direktiva implementirana u izmjene Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2022. godine i to u poglavlju koje se odnosi samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije, pa je ovaj Sud Sudu Europske Unije uputio prethodno pitanje glede tumačenja tih definicija Direktive, kao i iznimki od obveze davanja informacije. Zahtjev za prethodnu Odluku dostavljen je Sudu Europske Unije te je zaprimljen pod oznakom C-336/23 od 31. svibnja 2023. Sud Europske Unije presudu je donio 21. studenoga 2024. a ovaj Sud je navedenu presudu primio 22. studenoga 2024.Presudom je odlučeno da navedenu Direktivu treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u njezino područje primjene.

2. Slijedom navedenog doneseno je rješenje po službenoj dužnosti o nastavku spora (članak 105. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, 36/24.- ZUS/24).

3. Osporavanim rješenjem tuženika, točkom 1. izreke, poništeno je rješenje Nove hrvatske banke d.d., od 14. travnja 2023. Točkom 2. izreke djelomično se odobrava ZF pravo na pristup podacima o poslovnim subjektima od kojih je Nova hrvatska banka primila usluge pravnog savjetovanja u 2022. godini (od 1. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022.) i iznosima koji su isplaćeni pojedinom poslovnom subjektu, na način da se prekrije podatak o osobnom identifikacijskom broju odvjetnika fizičke osobe, te se u tom dijelu zahtjev odbija. Točkom 3. izreke rješenja nalaže se trgovačkom društvu Novoj hrvatskoj banci d.d. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

4. Tužitelj u tužbi navodi da osporava rješenje tuženika od 23. svibnja 2023. u cijelosti radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Uvodno ukazuje na članak 26. stavak 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojem tužba ima odgodni učinak ako je rješenjem omogućen pristup informaciji, te se poziva na ovosudnu presudu poslovni broj: UsII-117/16 od 16. kolovoza 2016. u vezi roka za davanje informacija odnosno postupanje po rješenju tuženika. Poziva se, u vezi poslovne tajne, na Zakon o zaštiti tajnosti podataka, članak 19., Zakon o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti te na Odluku o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom, članak 8. i na Pravilnik-Klasifikacija informacija od 25. veljače 2022. Ističe da predmetne informacije koje traži podnositelj zahtjeva jesu klasificirane kao „Tajno“. Nadalje navodi da većinski udio Republike Hrvatske u društvu ne znači da se financira iz javnih sredstava, pa smatra da se članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne primjenjuje na njega. Poziva se na poslovnu i bankovnu tajnu, na Zakon o kreditnim institucijama, članak 156. te smatra da je dužan kao kreditna institucija čuvati podatke s posebnom pažnjom u odnosu na sve svoje klijente, pa obrazloženje tuženika iz osporavanog rješenja da je to neprikladan pokušaj za razlog ograničenja pristupa traženim informacijama je bez ikakve osnove. Ističe da bi odavanje traženih podataka imalo za posljedicu nejednakosti banke u donosu na druge banke koje takve podatke nisu dužne davati u javnosti te bi odavanje podataka dovelo do opasnosti da će klijenti pokrenuti postupke protiv njega radi odavanja bankovne tajne. Smatra da je nužno preispitati dosadašnja praksu tuženika i ovog Suda u sličnim predmetima u vezi primjene članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama na način da se taj članak primjenjuje restriktivno. Predlaže poništiti rješenje tuženika od 23. svibnja 2023. i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, s uputom da se odbije zahtjev podnositelja za pristup informacijama.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da navodi iz tužbe nisu osnovani. Uvodno ističe da iz javno dostupnih podataka u sudskom registru (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-23/25801 od 3. srpnja 2023.) proizlazi da je tužitelj pripojen trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Ostaje kod obrazloženja osporavanog rješenja. Upire na pozivanje tužitelja na presudu ovoga Suda poslovni broj:UsII-117/16 od 16. kolovoza 2016., te se očituje da je točka 3. osporavanog rješenja u ovom predmetu u skladu sa sudskom praksom jer je dan rok od 8 dana za postupanje od pravomoćnosti rješenja, a ne od primitka rješenja. Ističe da tužba ima odgodni učinak sukladno članku 26. Zakona o pravu na pristup informacijama. U vezi tužbenih navoda u odnosu na bankovnu tajnu ostaje kod navoda iz obrazloženja rješenja , str. 3 i 4., te smatra da sama činjenica što je tužitelj odlučio zatražiti usluge pravnog savjetovanja od odvjetnika, odnosno odvjetničkog društva, koji su ujedno i klijenti tužitelja , ne znači da se bankarska tajna proširuje i na usluge koje je odvjetnik pružio tužitelju jer u takvom pravnom odnosu tužitelj ne nastupa kao bankarska institucija odnosno pružatelj bankarskih usluga već kao primatelj usluge pravnog savjetovanja. Nadalje navodi da, imajući na umu ustaljenu sudsku praksu u vezi primjene članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, u rješenju je navedeno da pozivanje na bankarsku tajnu predstavlja pokušaj tužitelja za novi razlog ograničenja prava na pristup informacijama. Ističe i obrazloženje osporavanog rješenja, str. 4, gdje se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz-6/2016 od 17. listopada 2018. Navodi da u ovom predmetu nije tražen podatak jesu li poslovni subjekti od kojih je tužitelj primio usluge pravnog savjetovanja ujedno i klijenti tužitelja, te upućuje na str. 5 osporavanog rješenja.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Zainteresirana osoba BF, iako pozvan nije dostavio odgovor na tužbu.

7. Tužitelju je dostavljen odgovor tuženika na tužbu na temelju članka 6. Zakona o upravnim sporovima („ Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14. , 29/17 i 110/21.- ZUS) koji je se primjenjivao u konkretnoj upravnoj stvari u vrijeme podnošenja tužbe.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Prema podacima spisa predmeta i obrazloženju osporavanog rješenja tuženika, zainteresirana osoba BF je zahtjevom za pristup informacijama od 16. ožujka 2023. od prvostupanjskog tijela javne vlasti, tražio informaciju za 2022. godinu i to; od kojeg poslovnog subjekta su primljene usluge pravnog savjetovanja i koliko su iznosila plaćanja i prema kojem poslovnom subjektu u kojem iznosu za pravne usluge tijela javne vlasti.

10. Rješenjem Nove hrvatske banke od 14. travnja 2023. zahtjev za pristup informacijama je odbijen, s obrazloženjem među ostalim da zatražene informacije predstavljaju poslovnu i bankovnu tajnu u odnosu na pravne subjekte koji su i klijenti navedene banke. Navedeno je i da bi odavanjem bankovne tajne došlo do ugrožavanja konkurentnosti na tržištu u odnosu na druge banke te bi dovelo do odlijeva klijenata, nestabilnosti i urušavanja poslovanja banke.

11. Tuženik se u osporavanom rješenju poziva na ovosudnu presudu poslovni broj:UsII-501/18, prema kojoj se i u slučaju Hrvatske poštanske banke d.d. radi o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“25/13. i 85/15. -ZoPPI), a prema ovosudnoj presudi poslovni broj:UsII-105/20 u predmetu koji se odnosio na isplate koje je Hrvatska poštanska banka d.d. vršila odvjetnicima nije prihvaćeno pozivanje na poslovnu tajnu, imajući na umu da se radi o trgovačkom društvu koje je u većinskom vlasništvu države. Tuženik se poziva i druge ovosudne odluke iz kojih proizlazi da isplate koje tijelo javne vlasti vrši odvjetnicima predstavljaju informaciju o raspolaganju javnim sredstvima.

12. Nadalje, u vezi bankovne tajne, tuženik ističe da predmetnim zahtjevom nije tražen podatak o tome je li koji od pravnih subjekata od kojih je banka primala usluge savjetovanja i klijent banke. Poziva se na članak 156. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20. i 151/22.

- ZOKI), te navodi da sama činjenica da je banka primila uslugu pravnog savjetovanja od subjekta koji je ujedno i klijent banke ne znači da navedeno ulazi u doseg bankarske tajne. Ističe presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz-6/2016 od 17. listopada 2018. iz koje proizlazi da se ZOKI ne može u konkretnom slučaju uzimati kao lex specialis u odnosu na ZoPPI.

13. Tuženik navodi da je proveo test razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku (članak 25. stavak 5. ZoPPI-a) te obrazlaže da u odnosu na podatak o osobnom identifikacijskom broju odvjetnika fizičke osobe, ne prevladava javni interes već potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZoPPI-a, pa je sukladno članku 15. stavku 5. ZoPPP-a trebalo prekriti navedene podatke i odbiti zahtjev u tom dijelu.

14. Obrazloženje rješenja tuženika u ovom predmetu sukladno je ovosudnoj praksi u istovrsnim predmetima traženja informacija koje se odnose na raspolaganja javnim sredstvima.

15. Pozivanje tužitelja na presudu ovoga Suda poslovni broj:UsII-117/16 od 16. kolovoza 2016. nije osnovano jer kako to pravilno navodi tuženik u odgovoru na tužbu, točka 3. osporavanog rješenja u ovom upravnom sporu u skladu je sa sudskom praksom jer je dan rok od 8 dana za postupanje od pravomoćnosti rješenja, a ne od primitka rješenja.

16. Prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj tužbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost osporavanog rješenja tuženika.

17. Osporavano rješenje doneseno je u granicama zakonom propisanih ovlasti tuženika, koji je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, obrazložene u smislu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.), pa ovaj Sud nije našao osnove rješenje tuženika ocijeniti nezakonitim. Ovo osobito imajući na umu da tužitelj pravilnost osporenog rješenja pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je to rješenje utemeljeno, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

18. Slijedom navedenog je, na temelju članka 105. stavka 5 i članka 116. stavka 1. ZUS-a/24, u vezi članka 169. stavka 1. ZUS-a/24 odlučeno kao u izreci rješenja i presude.

U Zagrebu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Mira Kovačić