Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-499/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Krleža, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika ĆJ, zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 51/2001., 105/2004., 84/2005., 71/2006., 110/2007., 152/2008. i 57/2011., dalje: KZ/97) odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: K-379/2019-98 od 23. veljače 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika ĆJ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik NJ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz čl. 218. st. 1. KZ/97 te je uslijed toga na temelju članka 6., 50., 56. i 218. st. 1. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 82. st. 2. KZ/97 od okrivljenika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 211,69 eura / 1.595,00 kuna te je naloženo okrivljeniku da predmetni iznos od 211,69 eura / 1.595,00 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju čl. 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP-22) okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je u zakonskom roku podnio okrivljenik NJ, osobno, bez navođenja zakonskih razloga, s prijedlogom da ga se oslobodi optužbe ili da se postupak vrati na ponovno odlučivanje te ujedno moli da ga se pozove na sjednicu vijeća na kojoj će se odlučivati o njegovoj žalbi.

2.1. Okrivljenik NJ žali se i putem branitelja Krešimira Kmeta, odvjetnika u Slavonskom Brodu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da županijski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku, a podredno da istu preinači na način da ga oslobodi optužbe. Ujedno traži javnu sjednicu prilikom odlučivanja o žalbi.

2.2. Žalbe okrivljenika razmatrat će se jedinstveno.

3. Općinsko državno odvjetništvo (dalje: ODO) u Vinkovcima podnijelo je odgovor na žalbu okrivljenika navodeći da žalba nije osnovana jer prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, na koju se okrivljenik poziva u žalbi, niti povredu kaznenog zakona te s obzirom da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je izveden pravilan zaključak o krivnji i kaznenoj odgovornosti okrivljenika, predlaže da se žalba okrivljenika u cijelosti odbije kao neosnovana.

4. Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP-22 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koje je dopisom broj KŽ-DO-596/2023-3 od 5. rujna 2023. isti vratilo ovom sudu.

5. Na zakazanu javnu sjednicu vijeća pristupili su zamjenica Županijske državne odvjetnice (ŽDO) u Varaždinu Biserka Šmer Bajt i branitelj okrivljenika Krešimir Kmet, odvjetnik u Slavonskom Brodu, dok je s okrivljenikom ŠJ uspostavljena audio-video veza putem Kaznionice u Glini.

6. Branitelj okrivljenika izjavio je da ostaje u cijelosti kod žalbe i žalbenih navoda te je dodao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da je povrijedio Kazneni zakon. Prije svega, navodi se da se predmetni postupak vodio zbog događaja koji se zbio u siječnju 2012. i koji je iniciran naknadnim pronalaskom opuška cigarete, a koji opušak obrana nikada nije vidjela, iako je u prvostupanjskom postupku zatražila da se isti prezentira u sudnici. Protek vremena, zaborav svjedoka te odbijanje dokaznih prijedloga obrane rezultirao je donošenjem osuđujuće presude okrivljenika ĆJ, čime je isti osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Po stavu obrane prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-22. Prije svega ukazuje se da nije jasno tko bi počinio kazneno djelo i u kojoj ulozi, jer se okrivljeniku stavlja na teret počinjenje djela po prethodnom dogovoru i zajedno s nepoznatom muškom osobom. Prvostupanjski sud nije dopustio aktivnu obranu optuženika, jer je odbio sve dokazne prijedloge koje je obrana stavila tijekom dokaznog ročišta. Ono što se ima navesti je da je i oštećena, sada pokojna, u svom iskazu navela da se radilo o dvije nepoznate muške osobe od kojih je jedna imala pedesetak godina i koja je bila krupnije građe, a da je druga osoba imala oko četrdeset godina te uskog lica. Nadalje, oštećena je iskazala da je praktično sve inkriminirane radnje počinila upravo starija muška osoba od pedesetak godina i krupnijeg lica. Dakle, uloga okrivljenika u ovom predmetu je upitna, a radilo se u to vrijeme o osobi koja je imala 21. godinu i koja nikako ne odgovara opisu počinitelja kojeg je dala oštećenica. Na temelju ovakvog neodređenog saznanja vodio se cijeli postupak i na temelju očevida na kojeg obrana nije moga utjecati. Sve istražne procesne radnje su obavljene bez sudjelovanja obrane, a prvostupanjski sud nije dopustio izvođenje niti jednog predloženog dokaza obrane, pa se ovdje postavlja pitanje zakonitosti vođenja kaznenog postupka. Pošto se rasprava vodila pred novim predsjednikom vijeća svi ranije izvedeni dokazi imali su se ponovno izvesti. Prvostupanjski sud nije dopustio, na prijedlog obrane, neposredno saslušati sve predložene svjedoke, pa je uslijed toga pogrešno utvrđeno činjenično stanje, čime je došlo i do bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Ukazuje se da je vještak za biološka vještačenja također jasno ukazao da metoda njegovog rada nije apsolutno sigurna, da postoje pogreške u procesima ispitivanja i radnjama te da ne postoji 100% podudarnost DNA materijala koja bi odgovarala nekoj osobi. Ukazuje se na činjenicu da je prvostupanjski sud u toč. 31. svog obrazloženja jasno ukazao da nema konkretnog dokaza da bi okrivljenik počinio terećeno kazneno djelo, no da za to postoji zatvoreni krug indicija koje ukazuju na zaključak suda. Prvostupanjski sud također je pogrešno primijenio i odredbe Kaznenog zakona, jer se po stavu obrane ovdje moglo eventualno raditi o pomaganju, a opreza radi, navodi se i pogrešna primjena odredbi o zastari kaznenog progona. Obrana smatra da bi se na okrivljenika zbog svih ovih okolnosti, kao i zbog proteka vremena, imalo primijeniti kaznenopravno načelo in dubio pro reo te bi se stoga okrivljenika imalo osloboditi krivnje. Prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji sud je kao otegotno naveo da je okrivljenik ranije osuđivana osoba, iako iz uvida u kaznenu evidenciju proizlazi da je 2012. okrivljenik bio neosuđivana osoba. Zaključno, zbog svih ovih iznesenih žalbenih razloga, obrana i dalje predlaže da se primarno preinači presuda na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

7. Okrivljenik se pridružio navodima svog branitelja te je naveo da ostaje kod navoda svoje pismeno podnijete žalbe.

8. Zamjenica ŽDO u Varaždinu je navela da je ODO u Vinkovcima dalo opsežan pisani odgovor na žalbu okrivljenika i njegovog branitelja, pri čemu se osvrnulo na svaku od njihovim žalbama ukazanim razlozima i dalo suprotno stajalište o nepostojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. ZKP-22, okolnosno objasnilo i ukazalo na dijelove presude u kojima dokazi obrane nisu bili takve naravi da bi utvrđivali nedvojbeno činjenično stanje, već su bili odugovlačeći, čime pravo na obranu prema stajalištu optužbe nije povrijeđeno, a isto tako dali su okolnosti iz kojih se osnovano zaključuje da nije ni činjenično stanje pogrešno utvrđeno, s obzirom na nađene materijalne tragove i DNA okrivljenika te ostale okolnosti koje su navedeni dokaz s ostalim posrednim dokazima zatvorile krug indicija, a koji daju osnovu za presudu kakvu je donio prvostupanjski sud. Stoga, predlaže da se žalbe okrivljenika odbiju.

9. Žalba nije osnovana.

10. Valja reći da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-22, jer se pobijana presuda može ispitati, izreka presude je razumljiva te nije proturječna ni sama sebi, ni razlozima presude, presuda ima razloga te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

11. Žalitelj ističe da mu prvostupanjski sud nije dao neposredno saslušati svjedoke te da je i time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, što nije točno. Naime, prema čl. 407. st. 1. ZKP-22 rasprava koja je odgođena mora započeti iznova ako se izmijenio sastav vijeća, a prema st. 3. istog članka ZKP-22 rasprava mora iznova početi i svi se dokazi moraju ponovno izvesti ako se rasprava drži pred drugim predsjednikom vijeća, a isto vrijedi i u slučaju ako je odgoda trajala dulje od tri mjeseca.

12. U konkretnom slučaju rasprava je odgođena i započela je iznova pred novim predsjednikom vijeća te su dokazi ponovno izvedeni na način da su pročitani zapisnici o saslušanju svjedoka, što je prema čl. 431. st. 1. toč. 8. ZKP-22 bilo moguće, odnosno dopušteno, budući su svjedoci i vještak prethodno ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka. Naime, radi se o izmjeni ZKP (Narodne novine 126/2019), čime je omogućeno sudu da i bez suglasnosti stranaka pročita iskaze svjedoka i vještaka koji su već bili ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka.

13. Nije u pravu žalitelj ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome tvrdi da je sama oštećena opisala dvojicu muškaraca u dobi od 40 i 50 godina, a da je on u inkriminirano vrijeme bio star 21 godinu. Na navedeno treba reći da je procjena nečije dobi subjektivna te da je oštećena u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala 88 godina te je moguće da se zabunila u procijeni godina muškaraca koji su joj došli u kuću. Međutim, ono što je ovdje nesporno je pronađen DNA okrivljenika na opušku cigarete pronađenom na podu, u kuhinji oštećene. Žalitelj navodi da je s ocem i majkom obilazio područje na kojem se nalazi i kuća oštećene, sakupljajući staro željezo te da je moguće da su bili i u njezinoj kući. Postavlja se pitanje što bi radili u kući, ako su sakupljali staro željezo koje se uobičajeno nalazi u dvorištu, šupi, garaži ili nekim pomoćnim zgradama i zbog čega bi na pod kuhinje osobe koja bi ga primila u kuću, bacio opušak. Osim toga, žalitelj govori da je s njim i ocem bila i majka, dok oštećena spominje samo dvojicu muškaraca, a ne i žensku osobu. Oštećena također navodi da inkriminiranog dana kod nje nije bio nitko drugi, već samo dvojica muškaraca koji su je napali i počinili kazneno djelo razbojništva na njezinu štetu.

14. Navodi žalitelja da DNA nije sa 100% sigurnošću određen, nisu prihvatljivi, budući se vještak za biološke tragove očitovao da je 99,99% siguran da predmetni rezultat DNA pripada okrivljeniku i da bi jedino u slučaju da okrivljenik ima jednojajčanog brata blizanca bilo moguće da na pronađenom opušku nije DNA okrivljenika. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o indicijama koje upućuju na okrivljenika, već o sasvim konkretnom dokazu, budući okrivljenik nema jednojajčanog brata blizanca.

15. Navodi žalitelja da je stariji muškarac (nepoznat) poduzeo sve radnje prema oštećenoj, također nisu prihvatljivi, jer je činjenični opis optužnice sastavljen prema kazivanju oštećene koja je navela da su obojica muškaraca ušla u njezinu kuću, zatražila od nje toplu vodu, ispitivali je s kim živi, rekli da su pljačkaši i neka im da novac, nepoznata osoba ju je tri puta udarila šakom po glavi, zatim su je obojica uhvatila objema rukama za tijelo i ugurali su ju u spavaću sobu, gdje su ju srušili na pod, samoljepivim trakama, platnenim remenom kućnog ogrtača i telefonskim kabelom svezali joj noge iznad i ispod koljena, a ruke u predjelu zgloba kabelom pegle, pri čemu su joj govorili neka im da pare, pa će je onda pustiti, nakon čega su joj samoljepivim trakama oblijepili glavu preko usta i nosa, pretraživali spavaću sobu i kuhinju te su iz nađenog novčanika uzeli i za sebe zadržali ukupno 1.595,00 kuna. Stoga, nema govora o tome da bi okrivljenik pomagao nepoznatoj osobi počiniti kazneno djelo razbojništva, pa tako ni primjeni pravnog pravila: „in dubio pro reo“ (u slučaju sumnje osloboditi), već je točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i ispravno je primijenjen KZ kad je okrivljenik proglašen krivim da je s nepoznatom osobom postupao zajednički i dogovorno i da su obojica supočinitelji kaznenog djela razbojništva na štetu oštećene UJ.

16. Žalitelj se poziva i na krivu primjenu odredaba o zastari kaznenog postupka, bez da isto obrazlaže, pa vezano uz to treba reći da je kazneno djelo razbojništva za koje se okrivljenik tereti počinjeno 31. siječnja 2012. Za počinitelja kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97 propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina, pa prema čl. 19. st. 1. alineja 3. u vezi čl. 20. st. 6. KZ/97 zastara kaznenog progona nastupa kad protekne 20 godina od počinjenja kaznenog djela, tj. 31. siječnja 2032. Budući da zastara kaznenog progona u konkretnom slučaju nije nastupila prije primjene Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011., dalje: KZ), koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013., to treba uzeti u obzir čl. 86. KZ koji navodi, ako se prije nastupa kaznenog progona promijeni rok zastare, da će se primijeniti zastarni rokovi novog zakona. U konkretnom slučaju, na temelju čl. 81. st. 1. alineja 3. KZ, kazneni progon zastarijeva nakon 20 godina, dakle isto 31. siječnja 2032. (kao i prema KZ/97), u kom slučaju se primjenjuje KZ/97, budući se rok zastare nije promijenio. 17. Na temelju čl. 478. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP) žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničng stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi, između ostalog, i žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.

18. Valja reći da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne okrivljeniku olakotnim cijenio činjenicu da je otac jednog malodobnog djeteta, da je nezaposlen i bez imovine, dok mu je otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost. Pri tome je u pravu žalitelj kad navodi da mu prvostupanjski sud nije mogao cijeniti otegotnim njegovu raniju osuđivanost, jer nije bio osuđivan prije počinjenja predmetnog kaznenog djela. Međutim, prvostupanjski sud je mogao i morao uzeti u obzir činjenicu da je okrivljenik u dva navrata osuđivan nakon počinjenja kaznenog djela, a što je bitno kod ocijene ličnosti okrivljenika, a i odmjeravanja kazne, jer je očito da okrivljenik svoje ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela nije uskladio s pozitivnim zakonskim normama, već se nastavio protupravno ponašati. Olakotnim pak je okrivljeniku trebalo cijeniti protek vremena od počinjenog kaznenog djela.

19. Odmjerenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci ovaj drugostupanjski sud smatra adekvatnom počinjenom kaznenom djelu i osobi okrivljenika te smatra da će se istom postići kako specijalna, tako i generalna prevencija, odnosno da će se djelovati na okrivljenika osobno da više ne čini kaznena djela, kao i na cijelu populaciju ljudi da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.

20. Budući nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je, na temelju čl. 82. KZ/97 od okrivljenika oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 211,69 eura/1.595,00 kuna te mu je naloženo da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

21. S obzirom na navedeno, žalba okrivljenika ĆJ nije osnovana, a budući da ovaj drugostupanjski sud ispitujući žalbu nije utvrdio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP, to je na temelju čl. 482. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Varaždinu 4. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic