Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-447/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima [obrt] iz [adresa], protiv tuženika [obrt], [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima [obrt] iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-36/2023-3 od 24. svibnja 2023., u sjednici održanoj 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažuje a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-36/2023-3 od 24. svibnja 2023. u pobijanom dijelu – točkama I. i III. izreke se:

a) potvrđuje u dijelu točke I. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku [obrt] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 15.730,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za razdoblje od 24. svibnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. (povrh svote i kamata navedenih pod točkom a)) tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

- u točki II. tako da glasi:

„Nalaže se tuženiku [obrt] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 10.468,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za razdoblje od 24. svibnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu se naknade troškovi žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Djelomično se usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. „Nalaže se tuženiku [obrt] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 17.690,46 eura/133.288,75 kuna zajedno sa zateznom kamatom počam od 07.lipnja 2018. godine pa do isplate, kao i iznos od 1.096,17 eura/8.259,07 kuna zajedno sa zateznom kamatom počam od dana presuđenja 24. svibnja 2023. godine pa do isplate, koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice u iznosu od 17.690,46 eura/ 133.288,75 kuna tekućem od 7. lipnja 2018. pa do 23. svibnja 2023. i na iznos od 1.096,17 eura/8.259,07 kuna počam od 14. kolovoza 2018. do 23. svibnja 2023.

III. Nalaže se tuženiku [obrt] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati troškove postupka u iznosu od 11.401,96 eura/85.908,07 kuna2, zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

2. Ovu presudu u dijelu pod točkama I. i III., pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik radi svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tuženiku dosuditi parnični trošak sukladno troškovniku uvećano za troškove žalbenog postupka.

3. Tužitelj na žalbu nije odgovorio.

4. Žalba je osnovana samo u manjem dijelu.

5. Predmet spora zahtjev je za naknadu štete koju su divlje svinje počinile 2018. godine na pašnjacima, livadama i oranicama tužitelja, te naknadu troškova dvaju sudskih postupaka vođenih radi osiguranja dokaza nastale štete.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj svoja zemljišta (oranice, livade, pašnjake) od nastanka štete štitio na način da je stavio drvene kolce s krpama namočenim u repelent kojeg je dobio od tuženika, a dobio ga je u količini od jedne litre, da je obilazio svoje nekretnine s psima i tjerao divljač, da je s bratom obilazio nekretnine i s petardama protjerivao divlje svinje, te je oko svojih nekretnina a prema šumi koja je lovište tuženika kosio travu u širini od 4 metra koji je dio malčirao, da je obavještavao lovce koji su sa psima dolazili protjerivati divlje svinje,

- da tužitelj nije postavljao ogradu jer je za njega to s obzirom na površinu, prema njegovom iskazu, prevelika investicija, te da nije kupovao repelente jer su skupi,

- da je tužitelj vodio dva postupka osiguranja dokaza radi štete koja mu je nastala tijekom 2018. godine i ... u kojem je očevid obavljen 6. lipnja 2018. i po vještaku utvrđena ukupna šteta od 120.711,00 kuna, te je utvrđeno da je tužitelju trebalo 612 litara kemijskog sredstva Chemisol (repelent), te ... u kojem je očevid održan 14. kolovoza 2018. i utvrđena šteta u visini od 8.259,07 kuna,

pa je zaključio da je tužitelj radi sprječavanja štete od divljači poduzeo mjere koje se smatraju adekvatnim sukladno odredbi članka 83. stavak 1. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 67/16, 62/17, 99/18, dalje: ZL), sve to u skladu sa svojim mogućnostima, pa kako je poduzeo te mjere to je tuženik kao lovoovlaštenik isključivo odgovoran naknaditi nastalu štetu tužitelju kako je to propisano odredbom članka 83. ZL-a, imajući u vidu i odredbu članka 77. ZL-a kojom je propisano da je tuženik kao lovoovlaštenik obvezan poduzeti određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima i imovini na zemljištima na kojima se prostire lovište a da tuženik ničim nije dokazao da bi poduzeo mjere sprječavanja štete od divljači osim što je u programu županijske radio postaje [adresa] dao emitirati obavijest korisnicima poljoprivrednog zemljišta na području lovišta X/109 "[adresa] kojom se obavještavaju korisnici poljoprivrednog zemljišta na tom području da su obvezni izvršiti zaštitu svojih usjeva te da mogu dobiti zaštitna sredstva od tuženika, kao i da u suradnji s lovočuvarom i uz dodatno pismeno uputstvo postave zaštitna sredstva i da ih čuvaju zajedno sa usjevima od eventualnih šteta od divljači, a ako i unatoč svim predviđenim mjerama dođe do većeg obima štete od divljači, mogu radi naplate štete podnijeti pismeni zahtjev tuženiku putem lovočuvarske službe u lovištu, ili putem pošte uz pismeni zahtjev za naknadu štete, koje se podnosi na predviđenom obrascu, a koji mogu dobiti od lovočuvara.

7. Prvostupanjski sud dalje obrazlaže kako na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, primijenivši pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, utvrđuje odgovornost tuženika kao imatelja opasne stvari, jer stavljajući utvrđene činjenice u odnos s citiranim odredbama ZL-a i članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) sud je prvenstveno utvrđivao postoji li osnova za oslobođenje od odgovornosti tuženika, kao imatelja opasne stvari, a koji razlozi su utvrđeni ZL-om, kao i ZOO-om, pa razmatrajući mjere koje je poduzeo tuženik, nije našao da se isti objavljivanjem obavijesti na županijskom radiju oslobodio odgovornosti. Prvostupanjski sud smatra da bi se tuženik oslobodio odgovornosti samo u slučaju da je tijekom postupka dokazao da je kao ovlaštenik lova poduzeo sve mjere za sprječavanje štete od divljači predviđene ZL-om, odnosno da je osigurao dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, poduzeo mjere čuvanja usjeva i nasada, te izgona divljači, nabavio dovoljne količine adekvatnih zaštitnih sredstava te na primjereni način aktivirao poljoprivredne proizvođače na korištenje zaštitnih sredstava.

8. O troškovima postupka prvostupanjski je sud odlučio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, te u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti pa ni onu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer se presuda može ispitati i ona sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nekontradiktorni.

10. Žalitelj žalbenim navodima u prvom redu ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje tvrdeći da, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj nije poduzeo sve mjere za sprječavanje nastanka štete od divljači, a tuženik jest. Žalitelj tako ukazuje na to da je tužiteljev otac od tuženika tražio samo litru repelenta koju je i dobio, te da žalitelj nije postavio električnog pastira ili fiksnu ogradu, niti je svugdje stavio repelente. Nasuprot tome, žalitelj tvrdi da je on poduzeo mjere za sprječavanje štete i to: dijelio je letke radi upoznavanja korisnika poljoprivrednih zemljišta sa obvezom zaštite zemljišta od divljači te mogućnošću dobivanja zaštitnih sredstava od lovačkog društva; u programu [obrt] plaćao oglase u kojima daje obavijest vlasnicima zemljišta na koji način zaštiti zemljište od divljači (postavljanje plašila i reflektirajućih traka, paljenje vatre oko usjeva, vezanje pasa, vlastito čuvanje u polju, traženje od tuženika materijala za zaštitu usjeva, pozivanje na međusobnu suradnju vlasnika zemljišta i lovaca); nabavljao je repelente koje je davao korisnicima poljoprivrednih zemljišta na njihov zahtjev; donio je Godišnji plan sprečavanja šteta na i od divljači na području zajedničkog otvorenog lovišta broj: X/109-„[adresa] u lovnoj 2018/19. godini, sukladno kojem Godišnjem planu je postupao. Žalitelj ukazuje i na obvezu oštećenog, dakle tužitelja, bez odgađanja priopćiti mu okolnosti koje mogu biti od utjecaja na poduzimanje mjera zaštite, kao i obavijestiti ga o započetoj šteti, što da tuženik nije učinio, a u vezi s takvom tvrdnjom ukazuje na iskaze svjedoka, tužitelja, te nalaze vještaka čime u biti ukazuje i na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a (ocjena dokaza).

11. Neosnovana je tvrdnja žalitelja da bi činjenično stanje bilo pogrešno utvrđeno, odnosno s tim u vezi da nije dana valjana ocjena dokaza, dakle da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 8. u vezi članka 354. stavak 1. ZPP-a.

12. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tuženik tužitelju, točnije njegovom ocu, dao samo jednu litru repelenta jer više nije imao, a ne zato jer je on samo jednu litru tražio, kako je tuženik tvrdio i u žalbi ponavlja. Takva tuženikova tvrdnja prije svega nije vjerojatna jer nije životna i logična kada je, prema nalazu vještaka, tužitelju trebalo preko 600 litara repelenta, a ako je tuženik davao uputstva kako koristiti repelente, kako to iz obavijesti i upozorenja proizlazi, tada je nesumnjivo, sve da je od njega zatražena samo jedna litra, trebao od korisnika saznati koliku površinu zemljišta koje treba zaštiti ima (ako to nije ni otprilike znao) i uputiti ga da je zatražena količina nedovoljna, štoviše simbolična. Da mu je dao samo jednu litru jer više nije imao, kako to tužitelj i tvrdi, potvrđuje račun kojeg je tuženik priložio kao dokaz da je repelenata imao, iz kojeg proizlazi da je tuženik 3. svibnja 2018. nabavio po 10 komada dvije vrste kemijskih sredstava (repelenata), a ovaj sud zaključuje po oznakama 1/1 (za jedno sredstvo) te 0,5 (za drugo sredstvo) kako je riječ o sveukupno 15 litara repelenta, a što potvrđuje i iskaz samog tuženika o tome kako u skladištu imaju 10-15 litara repelenta, te iskaz svjedoka NČ, lovočuvara, o tome kako tuženik nabavlja godišnje 20-50 litara repelenta.

13. Tužitelj se, dakle, obraćao tuženiku da mu da kemijska sredstva, a količina koju je od tuženika dobio svakako nije bila dostatna za sve tužiteljeve nekretnine stoga se iz činjenice što su repelenti pronađeni samo na jednoj oranici, od ukupno četiri, kako je to vještačenjem utvrđeno i to na strani do šume, može zaključiti da je tužitelj poduzeo ono što je mogao.

14. Tuženikov navod da tužitelj nije ogradio svoje nekretnine, a što je također vid zaštite, pa da stoga nije poduzeo sve kako do štete od divljači ne bi došlo, imalo bi možda i značaj da vještak ABC nije utvrdio da je šteta nastala i na pašnjacima za koje je naveo da su bili ograđeni (str. spisa 91).

15. Kada žalitelj navodi što je on sve poduzeo u izvršavanju obveza radi sprječavanja štete koje ima prema zakonu, točnije ZL-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, valja reći da donošenje godišnjeg plana, što je tuženikova obveza propisana člankom 76. stavak 1. točka 1. ZL-a, svakako nije mjera sprječavanja štete od divljači. Pored toga taj plan treba sadržavati mjere koje će se u tu svrhu poduzimati, ali ne samo opisnim navođenjem mjera koje su zakonom propisane, ili utvrđene od strane nadležnog tijela u smislu članka 75. stavak 2. ZL-a, kako to sadrži tuženikov plan, već konkretnu količinu, vrijeme, aktere, rokove, jer bez toga godišnji plan nema svrhu i predstavlja samo formalno zadovoljavanje zakonske obveze, koje se ispunjavati svake godine može samo promjenom datuma donošenja na prethodnom planu.

16. Odredbom članka 75. ZL-a propisano je:

„(1) Mjere za sprječavanje štete od divljači jesu: smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu, osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, čuvanje usjeva i nasada, izgon divljači s ugroženog zemljišta, ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.

(2) Nadležno tijelo utvrđuje uobičajene mjere iz stavka 1. ovoga članka za područje županije, odnosno Grada Zagreba.“.

16.1. Navedenim člankom u stavku 1. propisane su, dakle, općenito mjere za sprječavanje štete od divljači, ali nije propisano koju od tih mjera su obvezni poduzeti lovoovlaštenici, a koje korisnici zemljišta, već se o tome može zaključivati samo iz drugih zakonskih odredbi, odnosno po logici stvari (npr. smanjivanje broja divljači svakako nije mjera koju poduzimaju korisnici zemljišta).

17. Člankom 76. propisano je:

„(1) Odlukom o ustanovljenju lovišta propisuju se mjere za sprječavanje štete od divljači koje je dužan poduzimati lovoovlaštenik, a naročito:

1. donošenje godišnjeg plana za poduzimanje određenih mjera za sprječavanje štete (sezonski, po vrstama divljači i vrstama šteta od divljači, kulturama i sl.),

2. nabavljanje zaštitnih sredstava za izvršenje godišnjeg plana iz točke 1. ovoga stavka (mehaničkih ili kemijskih repelenata),

3. pravovremena i besplatna raspodjela odgovarajućih zaštitnih sredstava korisnicima zemljišta, na njihov zahtjev, uz prethodnu javnu obavijest i davanje uputa za njihovu upotrebu.

(2) Odredba stavka 1. točke 3. ovoga članka ne primjenjuje se na ograđivanje voćaka, kultura, plantažnih i sličnih nasada korisnika zemljišta, radi sprječavanja štete od divljači.

(3) Za ostvarivanje prava iz stavka 1. ovoga članka, korisnik zemljišta dužan je lovoovlašteniku dati na uvid vlasnički ili posjedovni list, odnosno ugovor o zakupu zemljišta te na zahtjev lovoovlaštenika omogućiti utvrđivanje položaja zemljišta.“

18. Članak 79. ZL-a odnosi se na korisnike zemljišta, a glasi:

„Korisnici zemljišta imaju pravo i dužnost:

1. odgovarajućim sredstvima poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači u svojim rasadnicima, voćnim nasadima i na usjevima te surađivati u poduzimanju mjera za sprječavanje štete od divljači na svom zemljištu sredstvima dobivenim od lovoovlaštenika prema njegovim uputama,

2. priopćivati, bez odgađanja, lovoovlašteniku okolnosti koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje štete koju može nanijeti divljač na njihovu zemljištu, a i obavijestiti ga o započetoj šteti,

3. omogućiti lovoovlašteniku da na njihovu zemljištu poduzima mjere za sprječavanje štete od divljači,

4. ukloniti poljoprivredne usjeve najkasnije mjesec dana od agrotehničkog vremena za berbu ili žetvu uroda.“

19. Iz Obav(i)jesti tuženika od 20. travnja 2018. proizlazi da je tuženik obavještavao korisnike poljoprivrednog zemljišta sa područja navedenog lovišta, da su obvezni izvršiti zaštitu svojih usjeva pri čemu je ukazao na članak 78. ZOL-a (obveze poduzimanja mjera zaštite za korisnike propisane su člankom 79. ZL-a, opaska drugostupanjskog suda), te ih je pozivao da od njega mogu dobiti zaštitna sredstva, a da u suradnji s lovočuvarom i uz dodatno pismeno uputstvo postave zaštitna sredstva i da ih čuvaju zajedno sa usjevima od eventualnih šteta od divljači. U obavijesti se navodi i to da ako i unatoč svim predviđenim mjerama dođe do većeg obima štete od divljači, mogu radi naplate štete podnijeti pismeni zahtjev tuženiku, putem lovočuvarske službe u lovištu, a pismeni zahtjev za naknadu štete podnosi se na predviđenom obrascu koji se može dobiti od lovočuvara.

20. Iz teksta koje je tuženik putem radio postaje slao u razdoblju od 12. – 16. svibnja 2018. proizlazi da je tuženik upozoravao i molio sve vlasnike poljoprivrednih kultura da se pridržavaju zakonske obveze zaštite vlastitih usjeva od mogućih šteta od divljači, te je pri tom naveo neke od mjera kojima se vrši zaštita a to je postavljanje plašila i reflektirajućih traka, paljenje vatre oko usjeva, vezanjem pasa i vlastitim čuvanjem u polju, te ih je pozvao, ako se odluče da im je zaštita potrebna, da im se obrate i da će im dati materijal potreban za zaštitu, kao i pismeno uputstvo kako ih primijeniti.

21. Tužitelj je, dakle, bio dužan odgovarajućim sredstvima poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači (članak 79. stavak 1. ZL-a), a tuženikova obveza je bila nabavka zaštitnih sredstva za izvršenje godišnjeg plana (mehaničkih ili kemijskih repelenata) i pravovremena i besplatna podjela korisnicima zemljišta, na njihov zahtjev, uz prethodnu javnu obavijest i davanje uputa za njihovu upotrebu (članak 76. stavak 1. točke 2. i 3. ZL-a). Dakle, da bi tužitelj uopće mogao poduzeti mjere zaštite sredstvima iz godišnjeg plana tuženika, bilo je potrebno prije svega da ih tuženik u godišnjem planu predvidi, nabavi i u dostatnoj količini preda tužitelju na njegovo traženje. Kako je utvrđeno da se tužitelj tuženiku obratio i da mu je on dao nedostatnu količinu kemijskog repelenta, to se ne može na teret tužitelju prebaciti nepoduzimanje zakonom propisanih mjera i ispunjen je uvjet za tuženikovu odgovornost za štetu koju su tužitelju počinile divlje svinje, sukladno članku 83. stavak 1. ZL-a kojim je propisano: „Za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti.“

22. Žalbeni navodi koji se tiču tvrdnje kako tužitelj, kao korisnik zemljišta ima obvezu obavještavati lovoovlašenika o otpočetoj šteti (članak 79. stavak 1. točka 2. ZL-a) nisu od utjecaja na pitanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu, jer bi tuženik bio taj koji bi trebao dokazati da ga je o otpočetoj šteti tužitelj mogao obavijestiti ranije i da bi, da je to učinio, šteta bila manja jer bi on mogao poduzeti mjere da se daljnja šteta spriječi. Iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi koje bi to mjere bio poduzeo tuženik kako bi daljnju štetu spriječio, a niti da je ikakve mjere poduzeo nakon što je saznao za prvu štetu, onu na koju se odnosi prvi postupak osiguranja dokaza, jer je nakon te štete nastala i daljnja šteta, ona na koju se odnosi drugi postupak osiguranja dokaza.

23. Isto vrijedi i za pravo korisnika zemljišta na koje ukazuje žalitelj, a propisano je odredom članka 80. ZL-a koja glasi:

„Korisnici zemljišta imaju pravo zahtijevati provođenje mjera za sprječavanje šteta od divljači od nadležnog upravnog tijela, ako smatraju da lovoovlaštenik prava lova ne postupa u smislu odredbi članaka 75., 76. i članka 77. stavak 1. ovog Zakona.“

Nekorištenje tog prava od strane korisnika zemljišta ne oslobađa tuženika odgovornosti za štetu koju je počinila divljač, niti tuženik obrazlaže što bi se dogodilo da je tužitelj to svoje pravo koristio.

24. Osnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu samo u odnosu na dosuđenu visinu naknade štete i to u odnosu na priznati postotak PDV-a. Naime, ovdje je riječ o šteti na stočnoj hrani za koju je u vrijeme nastanka štete i provedenog osiguranja dokaza (2018. godine) bio propisan PDV od 13%, a ne 25% (članak 38. stavku 3. točka l) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, dalje: ZPDV). U vrijeme donošenja sudske odluke, u svibnju 2023., na snazi su i izmjene i dopune ZPDV („Narodne novine“ 106/18,121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23) a prema članku 38. stavak 2. točka z) tada važećeg ZPDV-a, na proizvode koji se pretežito koriste kao hrana za životinje obračunava se i plaća PDV od 5%. Kako se visina štete, prema članku 1089. stavak 2. ZOO-a, određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, to je na iznos štete utvrđene po vještacima i to 106.271,00 kuna, po nalazu i mišljenju vještaka ABC (94.850,00 kuna na oranicama + 11.421,00 kuna na pašnjacima i livadama), te 6.607,26 kuna prema nalazu i mišljenju vještakinje ABC (5.127,84 kune + 661,50 kuna + 443,52 kune + 187,92 kune + 186,48 kuna, koliko iznosi utvrđena šteta bez PDV-a), dakle na ukupnu svotu od 112.878,26 kuna trebalo dodati 5% PDV-a odnosno 5.643,91 kunu, što čini ukupnu svotu od 118.522,17 kuna odnosno 15.730,60 eura prema fiksnom tečaju od 1 euro = 7,5345 kn sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22), radi čega je odlučeno kao pod točkom I.a) ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao pod točkom I.b) alineja prva na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

25. S obzirom da je tužitelj po visini uspio 84% (15.730,60:18.786,62), a u pogledu osnove sa 100% to njegov ukupni uspjeh čini 92 %, (184:2) a uspjeh tuženika 8%, zbog čega je tužitelju valjalo dosuditi troškove na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, dakle u punom iznosu one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25.1. Neosnovano žalitelj tvrdi da tužitelju nije trebao biti priznat puni iznos naknade za podnesak od 17.10.2021. jer se tim podneskom, osim što je postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka, tužitelj i očitovao na nalaz vještaka.

25.2. Osnovano žalitelj smatra da tužitelju nije trebalo priznati trošak pristupa na ročište 4. 12. 2019. u punom iznosu, budući je ročište odgođeno zbog potrebe da se tuženik očituje na tužiteljev odgovor na odgovor na tužbu, koji je žalitelj zaprimio od tužitelja tek na tom ročištu, a odgovor na žalbu (na prethodno donesenu presudu) tužitelju nije trebao biti priznat jer nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice.

26. Slijedom navedenog trebalo je dosuđeni trošak umanjiti za 248,86 eur (50% od 497,71 eur), za pristup na ročište 4. 12. 2019., te troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 497,71 eur, dakle ukupno 746,57 eura, što uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 186,64 iznosi 933,21 eur, radi čega je odučeno kao pod točkom I.b) alineja druga ove drugostupanjske presude.

27. Kako je tuženik sa žalbom uspio tek u neznatnom dijelu, što tužiteljev uspjeh čini pretežitim, to je o njegovom zahtjevu da mu se naknade troškovi žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 5. ZPP-a.

U Dubrovniku, 04. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković