REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-3034/2024-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja VP, [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi ponovnog određivanja starosne mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1079/2023-13 od 12. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1079/2023- 13 od 12. lipnja 2024.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/23-01/03009852496, URBROJ: 341-99-05/3-23-002046 od 26. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/23- 01/03009582496 (ispravno glasi: KLASA: UP/II 140-02/23-01/03009852496), URBROJ: 341-99-05/3-23-002046 od 26. lipnja 2023. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-02/21-01/03009852496, URBROJ: 341-21-05/3-21-9899 od 20. prosinca 2021. (točka 1. izreke), izmijenjeno je navedeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 20. prosinca 2021. (točka 2. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za ponovno određivanje starosne mirovine (točka 3. izreke).

3. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 20. prosinca 2020. tužitelju je određena starosna mirovina od 1. prosinca 2021. u svoti od 13.127,20 kuna mjesečno (točka 1. izreke), umjesto te mirovine određena je najviša mirovina u svoti od 12.735,32 kune mjesečno (točka 2. izreke), određeno je da mu isplata mirovine pripada od 1. prosinca 2021. i da će ju mjesečno unatrag isplaćivati Zavod iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske (točka 3. izreke) te da se tim rješenjem mijenja rješenje istog javnopravnog tijela od 30. svibnja 2018. (točka 4. izreke).

4. Tuženik žalbom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Citira članak 100. stavke 3., 4., 5. i 8. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. – dalje: ZOMO) te smatra da ih prvostupanjski sud pogrešno tumači. Navodi da iz članka 100. stavka 3. ZOMO-a proizlazi da je kod određivanja nove svote starosne mirovine nakon prestanka zaposlenja izričito propisan uvjet od navršene najmanje jedne godine staža osiguranja na temelju obveznog osiguranja na mirovinsko osiguranje (zaposlenja), dok su stavcima 4. i 5. propisane opcije određivanja pripadajuće svote mirovine za slučaj kada je starosna mirovina bila isplaćivana za vrijeme zaposlenja i kada je mirovina bila obustavljena za vrijeme zaposlenja, a u kojima je propisan različit polazni faktor. Nadalje navodi da je stavkom 8. istog članka ZOMO-a propisan uvjet od navršene najmanje jedne godine staža osiguranja po osnovi drugog dohotka uz uvjet uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, u kojem slučaju nema zakonom propisane opcije isplate mirovine za slučaj obustave isplate mirovine te je propisana mogućnost jednog polaznog faktora prilikom izračuna pripadajuće svote mirovine. Smatra da iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi razlikovanje propisanog uvjeta od navršene najmanje jedne godine staža osiguranja nakon umirovljena po osnovi zaposlenja ili po osnovi drugog dohotka, za koje je zakonodavac propisao različite načine određivanja nove svote mirovine vezano za obustavu ili isplatu mirovine, a posljedično tome i različit polazni faktor. Stoga ističe da u konkretnom slučaju nema mogućnosti kumuliranja propisanog uvjeta od najmanje jedne godine staža osiguranja nakon umirovljenja po različitim osnovama, dijelu ostvarenom po osnovi zaposlenja (11 mjeseci i 19 dana), a dijelu po osnovi drugog dohotka (5 mjeseci i 24 dana), kao kumulativnoj osnovi za ispunjenje dodatnog uvjeta staža osiguranja nakon umirovljenja. Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, smatra da su bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 118. stavka 2. i članka 129. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Navodi da je činjenično stanje pravilno utvrđeno u smislu da je tužitelj nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu od 4. veljače 2018. ostvario staž osiguranja po osnovi zaposlenja u trajanju od 11 mjeseci i 19 dana, iz čega proizlazi da nije ispunio uvjete iz članka 100. stavka 3. ZOMO-a, a po osnovi drugog dohotka u trajanju od 5 mjeseci i 24 dana, iz čega proizlazi da nije ispunio uvjete iz članka 100. stavka 8. ZOMO-a. Iako je tužitelju 2018. godine priznato pravo na starosnu mirovinu prema ZOMO-u, te čak i da postoji zakonska mogućnost kumuliranja staža osiguranja po dvije posebne osnove, navodi da bi se tužitelju odredila nova svota već priznate starosne mirovine na osnovi novog staža osiguranja nakon umirovljenja, a što u konkretnom slučaju znači da nema novog priznanja prava na mirovinu te stoga niti osnove za primjenu članka 37. stavka 4. ZOMO-a, koji se primjenjuje kod priznanja prava na mirovinu. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

5. Tužitelj, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu utemeljio na pogrešnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava, odnosno članka 100. ZOMO-a.

8. Iz spisa proizlazi da je tužitelju pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 30. svibnja 2018. priznato pravo na starosnu mirovinu na temelju članka 33. ZOMO-a, počevši od 4. veljače 2018. Nesporno je da je tužitelj nakon stjecanja prava na mirovinu u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2020. i od 8. svibnja 2020. do 12. svibnja 2020., navršio 11 mjeseci i 19 dana staža osiguranja te da je u 2018. godini ostvario drugi dohodak za koji je plaćen doprinos po kojoj osnovi je ostvario 5 mjeseci i 24 dana staža osiguranja.

9. S obzirom na navršeni staž nakon stjecanja prava na mirovinu, podneseni zahtjev tužitelja od 5. studenoga 2021. javnopravna tijela su pravilno razmatrala u smislu članka 100. stavka 3. ZOMO-a, koji omogućuje određivanje nove starosne mirovine pod propisanim uvjetima.

10. Prvostupanjsko javnopravno tijelo je utvrdilo da ukupni staž osiguranja koji je tužitelj ostvario nakon priznanja prava na starosnu mirovinu iznosi 1 godinu, 5 mjeseci i 13 dana, tumačeći članak 100. ZOMO-a na način da se navršeni mirovinski staž po različitim osnovama može kumulirati, te da stoga ukupni mirovinski staž za ponovni izračun mirovine tužitelja iznosi ukupno 44 godine, 5 mjeseci i 14 dana. Tuženik je osporenim rješenjem poništio rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 20. prosinca 2021. i odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da se prema članku 100. ZOMO-a mirovinski staž ostvaren po različitim osnovama ne može kumulirati.

11. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi, pozivajući se na članak 17. stavak 1. i članak 30. stavak 1. ZOMO-a, izrazio shvaćanje da je pravilno postupilo prvostupanjsko javnopravno tijelo kada je zbrojilo razdoblja ostvarenog mirovinskog staža nakon priznanja prava na starosnu mirovinu u ukupnom trajanju od 1 godine, 5 mjeseci i 13 dana jer je za to postojala osnova u članku 100. stavku 3. i stavku 8. ZOMO-a, dok je tumačenje tuženika ocijenio pretjerano formalističkim i proizvoljnim. Pri tome je istaknuo da se u konkretnom slučaju nije radilo o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, već drugačijem i pogrešnom tumačenju članka 100. stavka 3. i stavka 8. ZOMO-a zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti da tuženik poništi rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela pozivom na članak 118. stavak 2. ZUP-a, kao i da je vrijeme od kada tužitelju pripada ponovno određena starosna mirovina trebalo odrediti primjenom članka 37. stavka 4. ZOMO-a.

12. Razmatrajući odlučna pravna pitanja u konkretnom slučaju, ovaj Sud nalazi da se pravno stajalište prvostupanjskog suda glede primjene članka 100. stavka 3. i stavka 8. ZOMO-a, pa posljedično i članka 118. stavka 2. ZUP-a, ne može prihvatiti, te razlozi usvajanja tužbenog zahtjeva nisu valjani niti utemeljeni na mjerodavnim odredbama ZOMO-a.

13. Člankom 100. stavkom 3. ZOMO-a propisano je da se korisniku starosne mirovine može nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje odrediti nova mirovina ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu i ispunjava uvjete starosti i mirovinskog staža za starosnu mirovinu. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. toga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na starosnu mirovinu.

14. Člankom 100. stavkom 8. ZOMO-a propisano je da se korisniku prijevremene starosne mirovine, starosne mirovine ili starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika može odrediti nova mirovina i ako je kao korisnik mirovine ostvario najmanje jednu godinu staža osiguranja po osnovi drugog dohotka za koji su u cijelosti uplaćeni doprinosi i ako su ispunjeni uvjeti godina života i mirovinskog staža iz članaka 33., 34., 35., 180. i 182. toga Zakona. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. toga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na prijašnju mirovinu, a polazni faktor određuje se u visini polaznog faktora na temelju kojega je bila određena prijašnja mirovina.

15. Pravilnim tumačenjem citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je uvjet za ponovno određivanje starosne mirovine da je tužitelj nakon priznanja prava na starosnu mirovinu ostvario najmanje jednu godinu staža osiguranja po osnovi zaposlenja ili da je ostvario najmanje jednu godinu staža osiguranja s osnove drugog dohotka za koji su u cijelosti uplaćeni doprinosi. Dakle, zakonodavac navedenim odredbama nije predvidio mogućnost zbrajanja ostvarenog staža osiguranja po različitim osnovama kao uvjet za ponovno određivanje starosne mirovine, a imajući na umu i ostale stavke članka 100. ZOMO-a, pravilno tuženik navodi da jasno razlikovanje propisanih uvjeta navršenog staža osiguranja po različitim osnovama proizlazi i iz činjenice da su propisani različiti načini određivanja nove svote mirovine vezano za obustavu ili isplatu mirovine, a posljedično tome i različiti polazni faktor za njezin izračun.

16. Pored činjenice da je tužitelj nakon stjecanja prava na mirovinu do podnošenja zahtjeva ostvario staž osiguranja u trajanju kraćem od minimalno propisane jedne godine (11 mjeseci i 19 dana po osnovi zaposlenja, odnosno 5 mjeseci i 24 dana po osnovi drugog dohotka), pravilno je tuženik zaključio da nije bilo zakonske mogućnosti da se udovolji njegovom zahtjevu za određivanje nove svote starosne mirovine, ni po članku 100. stavku 3. ZOMO-a ni po članku 100. stavku 8. ZOMO-a.

17. Pri tome nije pravilno ni shvaćanje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni članka 118. stavka 2. ZUP-a jer je žalbu protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela, kojim je po zahtjevu tužitelja ponovno određena nova starosna mirovina, podnio isključivo tužitelj, a tuženik je poništio prvostupanjsko rješenje i odbio tužiteljev zahtjev. Imajući na umu okolnost da pogrešno tumačenje materijalnog prava rezultira i njegovom pogrešnom primjenom, odnosno da je u konkretnom slučaju ovaj Sud utvrdio da su prvostupanjsko javnopravno tijelo i prvostupanjski sud pogrešno tumačili i primijenili članak 100. stavak 3. i stavak 8. ZOMO-a, tuženik je rješavajući o žalbi u upravnom postupku pravilno postupio u skladu s člankom 118. stavkom 2. u vezi s člankom 129. stavkom 3. ZUP-a te nije došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius na koje ukazuje prvostupanjski sud. 18. Ocjenjujući nepravilnim tumačenje prvostupanjskog suda u odnosu na članak 100. stavak 3. i stavak 8. ZOMO-a, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na pravilno utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je ocijenio da je žalba tuženika osnovana te je poništio presudu Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1079/2023-13 od 12. lipnja 2024. i odbio je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 26. lipnja 2023.

19. Napominje se prvostupanjskom sudu da je dužan očitu pogrešku u pisanju klase osporenog rješenja tuženika u izreci presude ispraviti u skladu s člankom 64. stavkom 1. ZUS-a.

20. Slijedom navedenoga, na temelju članka 74. stavka 2. u vezi s člankom 57. stavkom 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan