REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-528/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2023-14 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2023-14 od 11. siječnja 2024.u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka sud će odlučiti u svojoj konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu točki I.1.2. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, vlasnik nekretnine zk.č.br. 6095/332 STAMBENA ZGRADA BR.1, 3 i 5 HORVATA GG, pov. 454 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) - stan u prizemlju, površine 36,05 m2, [adresa], neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine u A koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi,1 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-11) - stan u prizemlju, površine 36,05 m2, [adresa], neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine u A koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, 17. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17) - stan u prizemlju, površine 36,04 m2, [adresa], neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine u A koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, te je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dužna trpjeti upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi u korist tužitelja. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 nadoknaditi tužitelju GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i to po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.“

U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.451.91 Eur / 78.749.92 kn zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate, u roku od 15 dana, a u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženičin zahtjev za trošak u iznosu od 4.479,39 Eur / 33.750,00 kn.

2. Iz obrazloženja proizlazi kako tužitelj navodi da je u vrijeme upisa općenarodne imovine na nekretnini oznake zk.č.br. 6095/55 k. o. [katastarska općina] vrijedila Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Službeni list FNRJ broj 58/47), da je čl. 1 Uredbe određuje da će se državna nepokretna imovina uknjižiti u zemljišnim knjigama kojima se dokazuje vlasništvo na nepokretnostima kao općenarodna imovina s oznakom organa kome je predana na upravljanje (organa upravljanja), slijedom čega su u trenutku upisa nekretnine kao općenarodna imovina, bili su na snazi propisi prema kojima je Zemljišnoknjižni sud trebao upisati Skupštinu općine Pešćenica kao organ upravljanja. Tvrdi da je .je investitor izgradnje stambene zgrade na adresi [adresa],3,5 bio pravni prednik Grada Zagreba - Zavod za stambenu izgradnju, kojem je na temelju Rješenja broj: 04-7-14299/1-1958 od 10. studenog 1958. odobrena lokacija za izgradnju, te izdana Građevinska dozvola broj: [broj dozvole]. od 23. siječnja 1959. Tvrdi da je Grad Zagreb sukladno čl. 368. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 17. st. 4. al. 1. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora stekao pravo na neupisanim posebnim dijelovima koji nisu stečeni od strane trećih osoba, odnosno pravo vlasništva na posebnim dijelovima E-1, E-11, i E-17. Vlasništvo predmetnih posebnih dijelova tužitelj je stekao građenjem predmetna nekretnina je kroz cijelo razdoblje sistema društvenog vlasništva bila na korištenju i upravljanju prednika Grada Zagreba te stoga Grad Zagreb ispunjava i pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Sud je zaključio da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama temeljem Rješenja o dodjeli zemljišta radi izgradnje zgrade od 10. studenog 1958. (str. 57. -58. spisa) i Građevinske dozvole od 23. siječnja 1959. (str. 59. -61. spisa), odnosno građenjem. Iz obrazloženja proizlazi i kako tužitelj nije dokazao ni da je stekao vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću. U ovom dijelu svoju odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja na temelju odredbi čl. 219. st. 1. čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točkama I. i II. izreke. U žalbi u bitnome navodi kako je tijekom postupka isticao da je investitor izgradnje stambene zgrade na adresi [adresa],3,5 bio pravni prednik Grada Zagreba - Zavod za stambenu izgradnju, kojem je na temelju rješenja broj: 04-7- 14299/1-1958 od 10. studenog 1958. odobrena lokacija za izgradnju te izdana Građevinska dozvola broj: [broj dozvole]. od 23. siječnja 1959. Nadalje, iz dostavljene dokumentacije uz tužbu razvidno je da su predmetne nekretnine kroz cijelo razdoblje sistema društvenog vlasništva bile na korištenju i upravljanju prednika Grada Zagreba. S obzirom na to da je prednik tužitelja bio investitor predmetne zgrade stekao pravo korištenja zemljišta na kojem je izgrađena predmetna zgrada. Činjenica da predmetno rješenje o dodjeli zemljišta nije provedeno u zemljišnoj knjizi, slijedom čega u korist prednika Grada Zagreba nije upisano ni pravo korištenja predmetnog zemljišta radi izgradnje zgrade nije od utjecaja na vlasništvo predmetne nekretnine. U odnosu na obrazloženje prvostupanjskog suda da tužitelj ne ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ističe da je dostavljenim ispravama dokazao da je kvalificirani posjednik predmetnih nekretnina, dakle: zakonit s obzirom na to da ima valjani pravni temelj posjedovanja (pravo na posjed) izdana mu je Građevinska dozvola i Rješenje o dodjeli zemljišta, pošten jer nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, istinit jer nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. U pogledu računanja roka dosjelosti od 8. listopada 1991. ističe da ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva putem instituta redovne dosjelosti, čak i kada bi se vrijeme posjedovanja računalo od 8. listopada 1991., a sve s obzirom na to da je kvalificirani posjednik (samostalan, zakonit, pošten i istinit posjednik) predmetnih nekretnina. Sud u obrazloženju ne navodi zašto smatra da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetnih nekretnina putem instituta redovne dosjelosti već upire na izvanrednu dosjelost, odnosno rok od 40 godina. Prema odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Pogrešan je zaključak suda da među strankama postoji spor o primjeni prava vezano za dosjelost, a ne spor o činjenicama slijedom čega nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost posjeda. Neprihvaćanjem dokaza za saslušanjem predloženih svjedoka, tužitelj je onemogućen u dokazivanju činjenice posjedovanja predmetnih nekretnina, a koja činjenica je bila sporna u postupku. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu uz nadoknadu troškova cjelokupnog postupka tužitelju, uvećano za trošak žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tuženica osporava žalbene navode. Tvrdi da su sporni stanovi upisani kao vlasništvo Republike Hrvatske temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-14427/19 od 11. srpnja 2019., a prije toga bili su upisani kao općenarodna imovina bez upisanog prava korištenja. Smatra da tužitelj sporne stanove nije mogao steći građenjem, a niti dosjelošću jer do dana podnošenja tužbe 15. veljače 2023. nije protekao rok iz odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.009,60 Eur.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. , 9. 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da se pobijana presuda za sada ne može ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina navedenih u izreci presude, a što je tuženik dužan priznati i trpjeti tužiteljev upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na temelju ove odluke.

8. Među strankama nije sporno da je Republika Hrvatska rješenjem zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-2184/11 od 10. srpnja 2019., Z-14423/19 od 11. srpnja 2019 i Z-14427/19 od 11. srpnja 2019. upisana kao vlasnica nekretnina upisanih u zk.č.br. 6095/332 STAMBENA ZGRADA BR.1, 3. i 5 HORVATA GG, površine 454 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na temelju odredbe članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV)

9. Sporno je, je li tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], (posebnih dijelova) građenjem, odnosno jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Žalitelj navodi da je prednik Grada Zagreba, Zavod za stambenu izgradnju, bio nositelj prava upravljanja odnosno korištenja iako takvo pravo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. Tvrdi da je na temelju valjane pravne osnove, odnosno Rješenja o dodjeli zemljišta radi izgradnje zgrade od 10. studenog 1958. i Građevinske dozvole 23. siječnja 1959., na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva građenjem.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao građenjem temeljem Rješenja o dodjeli zemljišta radi izgradnje zgrade od 10. studenog 1958.(str. 57.-58. spisa) i Građevinske dozvole od 23. siječnja 1959. (str. 59.-61. spisa) na koje se poziva. Navedeno rješenje i građevinska dozvola nemaju oznaku zemljišno knjižne čestice, već se u njima navodi da se odobrava lokacija za izgradnju dva montažna objekta tipa Jugomont u naselju Autoput-Držićeva odnosno stambene montažne jednokatnice tipa Jugomont u naselju autoput – Držićeva ulica.

12. Dakle, iz navedenih isprava se ne može utvrditi na kojem zemljištu (kojim česticama) su sagrađene stambene montažne jednokatnice, odnosno jesu li te nekretnine sagrađene na zemljištu-česticama koje su predmet spora. Osim toga, odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, nisu se mogle primijeniti na slučaj kada je subjekt gradio na zemljištu društvenog vlasništva. Dakle, zemljište na kojem je sagrađena zgrada nije bila u sustavu vlasništva pa tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva građenjem ni sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a niti prema pravnom pravilu iz paragrafa 418. OGZ-a budući da zemljište nije imalo vlasnike pa je i predmetna zgrada s predmetnim stanovima bila u režimu društvenog vlasništva. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3164/2016-2 od 3. rujna 2019. i poslovni broj Rev-778/03 od 2. prosinca 2003.) što je sud pravilno utvrdio.

13. Međutim, žalitelj je tijekom postupka tvrdio da su predmetne nekretnine kroz cijelo razdoblje sistema društvenog vlasništva bile na korištenju i upravljanju prednika Grada Zagreba Zavod za stambenu izgradnju-Stanoinvest (bivše stambeno poduzeće koje je gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu od 1. siječnja 1966. do 31. prosinca 1975.) i da Grad Zagreb ispunjava i pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

14. Člankom 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom trećim istoga članka je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Stavkom četvrtim istoga članka je propisano da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

15. U svojoj odluci prvostupanjski sud zaključuje da se u vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu ne računa razdoblje prije 8. listopada 1991. Tvrdi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. veljače 2023., a s obzirom na to da je rok dosjedanja počeo teći nakon 8. listopada 1991., da do dana podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 159. st. 4. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno rok od 40 godina pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Ovako zauzeti pravni stav prvostupanjskog suda je u suprotnosti s odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x 974/2017., Rev-59/2021-2., Rev 291/14-2, Rev 494/2021-2, Rev 1095/2021-2, Rev 215/2022-2 i dr.).

16. Točno je da je 17. studenog 1999., Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

17. Međutim, prema zauzetom stavu u naprijed citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (...), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo.

18. Pošavši od pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999., prema kojem rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu treba računati tek od 8. listopada 1999., sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije ispitivao postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 8. listopada 1991., a iz činjeničnih navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. Pritom sud treba imati u vidu da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene već u vrijeme podnošenja tužbe (zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj SU-IV-56/19 od 14. veljače 2019.).

19. Tužitelj je tvrdio da se za cijelo razdoblje sistema društvenog vlasništva radilo o kvalificiranom posjedniku (samostalan, zakonit, pošten i istinit posjednik) i na okolnost samostalnog nesmetanog posjedovanja predmetne nekretnine od strane Grada Zagreba, 29. studenog 2023. je predložio provesti dokaze saslušanjem svjedoka BG, a na ročištu 7. prosinca 2023. predložio da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka GGK, FG, JG i BG.

20. Prvostupanjski sud je zaključio imajući u vidu pravila o teretu dokaza (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) da je na tužitelju bio teret dokaza da je tužbeni zahtjev neosnovan , jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je bio samostalni posjednik predmetnih nekretnina, da je posjed zakonit, istinit i pošten, a niti da je posjednik nekretnine 40 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, jer od 8. listopada 1991., kada počinje teći rok, pa do podnošenja tužbe (14. veljače 2023.) nije prošlo 40. godina.

21. Prvostupanjski sud je zbog pogrešno zauzetog pravnog stava da je među strankama spor o primjeni prava vezano za dosjelost, a ne o spornim činjenicama, odbio provesti dokaze saslušanjem svjedoka na okolnost samostalnog nesmetanog posjedovanja predmetne nekretnine od strane Grada Zagreba-njegovog prednika.

22. Uzimajući u obzir navedeno, ovaj sud za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenom posjedniku odnosno da se nije radio o kvalificiranom posjedniku, ali nema mogućnosti za postupanje sukladno odredbi čl. 373.a ZPP-a. Iz sadržaja i svrhe odredbe čl. 373.a ZPP-a proizlazi da drugostupanjski sud odluku donosi prema stanju spisa, nakon što je na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu uzeo u obzir činjenice i dokaze koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, odnosno koje je drukčije vrednovao ili o njihovom postojanju formirao drukčiji zaključak.

23. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a o postojanju, odnosno nepostojanju činjenice primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud zaključuje tek ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Dakle, da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a ZPP-a moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je sud izveo sve (predložene) dokaze i da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi postojanje neke (odlučne) činjenice.

24. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud odbio provesti predložene dokaze tužitelja. U takvoj procesno-pravnoj situaciji kada sud nije izveo sve dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje, odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, sud nije u mogućnosti primijeniti odredbu čl. 221.a ZPP-a (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 214/2018 i Rev-950/2021-2 od 14. rujna 2021.). Stoga se presuda u odnosu na dosjelost (pošteni - kvalificirani posjednik u) za sada ne može se ispitati.

25. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije raspravio sve odlučne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a).

26. Budući da je ovaj sud ukinuo pobijanu presudu to je u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP-a prvostupanjskom sudu ostavljeno da o troškovima ovog žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci (točka II. izreke ovog rješenja).

27. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno ocijeniti sve izvedene dokaze i izvesti predložene dokaze jer je izvođenje tih dokaza svrsishodno radi utvrđivanja odlučnih činjenica za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, nakon toga će donijeti pravilnu i zakonitu odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava i odlučit će o troškovima postupka.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio