Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-12734/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, u prekršajnom predmetu protiv okr. ZK i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: broj: 5/90., pročišćeni tekst, 30/90, 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. ZK podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 18. listopada 2021., broj: 73. Pp-1641/2021-7, u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

IOdbija se kao neosnovana žalba okr. ZK i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

IINa temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. ZK je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 eura (trideset eura), u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 18. listopada 2021., broj: 73. Pp-1641/2021-7, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona okr. IK oslobođen je optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

1.Istom presudom proglašeni su krivim okr. ZK i okr. KK da su, na način činjenično opisan u izreci presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda, za koji je okr. ZK izrečena novčana kazna 380,00 kuna, što je protuvrijednost 100 DEM, odnosno 51,12 eura, a okr. HK novčana kazna 450,00 kuna, što je protuvrijednost 120 DEM, odnosno 61,35 eura, koje su dužni platiti u roku jedan mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

2.Okr. ZK i okr. KK obvezni su naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka od po 100,00 kuna, svaki, dok troškovi prekršajnog postupka u odnosu na okr. IK padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2.Protiv te presude okr. ZK po braniteljima odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev i Ivan Jukić podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom, da se preinači pobijana presuda, podredno ista ukine i predmet dostavi na ponovno suđenje i odluku.

3.Žalba nije osnovana.

4.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koji se navode u žalbi i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5.U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se navodi da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude te su razlozi o bitnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ističe se da prvostupanjski sud u obrazloženju presude na str. 11. u odlomku 44. navodi kako ispitani svjedoci nisu konkretizirali tko i na koji način je sudjelovao u inkriminiranom događaju, dok na istoj stranici u odlomku 50. navodi kako je sud iskaze svih svjedoka prihvatio kao uvjerljive i vjerodostojne, pa se postavlja pitanje kako su isti mogli vjerodostojno iskazivati kada nitko od njih nije točno naveo tko je i na koji način sudjelovao u sukobu.

3.Međutim, po ocjeni ovog suda, na opisani način razlozi o bitnim činjenicama nisu nejasni ni u znatnoj mjeri proturječni, budući da sud u odnosu na iskaze svjedoka NK, BK i PK navodi da su navedeni svjedoci potvrdili da je inkriminiranog dana došlo do verbalnog sukoba, vike i naguravanja, iako nitko od njih nije konkretizirao tko i na koji način je sudjelovao u događaju, dok su svjedoci TK i CK detaljnije iskazivali. U t. 50. pobijane odluke sud je iskaze svjedoka ocijenio vjerodostojnim u dijelu kojim suglasno iskazuju da je došlo do verbalnog sukoba između svih okrivljenika, u kojem su svi okrivljenici vikali. Kad se povežu iskazi svih ispitanih svjedoka, jasno proizlazi da je sud iste opravdano cijenio vjerodostojnim u dijelu kojem suglasno potvrđuju da je kritične prigode došlo do vike (žalitelju se stavlja na teret da je kritične prigode remetio javni red i mir vikom).

6.Okolnost koja se, nadalje, ističe žalbom, da je, suprotno obrazloženju pobijane presude, nesporno da se žalitelj nakon upozorenja udaljio od predmetnog igrališta i otišao na kavu te ponovno kasnije došao do istog mjesta s obzirom da je njegovo dijete završavalo utakmicu i trebalo ga je povesti kući, nije od značaja i ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, kako je već rečeno, okr. ZK proglašen je krivim da je vikom remetio javni red i mir, što nesporno proizlazi iz provedenih dokaza, pri čemu nije odlučna činjenica da li se nakon upozorenja udaljio i potom vratio.

7.Bit žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da nije postojao opravdan razlog zbog kojeg je žalitelj izbačen s predmetnog igrališta i da su okr. KK i okr. IK kao članovi uprave kluba svojevoljno određivali tko može biti prisutan na igralištu za vrijeme utakmice, a tko ne može te su također COVID mjere zaštite primjenjivali onako kako to odgovara njima, a ne kako to uistinu mjere propisuju.

4.Međutim i pod pretpostavkom točnosti tvrdnji okrivljenika, navedene okolnosti ne mogu ga osloboditi za remećenje javnog reda i mira vikom. Naime, bez obzira na opravdanost ili ne razloga i motiva zbog kojih žalitelju nije dozvoljeno da kao gledatelj prati nogometnu utakmicu, treba navesti da niti jedan razlog ne može opravdati ponašanje koje se žalitelju stavlja na teret, pa ukoliko je i smatrao da mu se neosnovano zabranjuje praćenje utakmice, svakako nije primjereno postupio reagirajući na to vikom i upućivanjem uvredljivih riječi.

8.Žalbom se, nadalje, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer niti jedan od svjedoka ispitanih u postupku, a koji su bili neposredno prisutni na igralištu, nije izjavio da je vidio ili da je čuo žalitelja kako galami i viče. Navodi se da svatko od ispitanih svjedoka navodi općenito i nesigurno da kako je bilo određenog komešanja, galame, gužve, međutim niti jedan svjedok nije sa sigurnošću potvrdio tko je galamio na koga, dinamiku događaja, a niti da je žalitelj galamio i vikao na ostale okrivljenike.

5.Nasuprot tvrdnjama žalbe, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno stanje. Da je okr. ZK kritične prigode vikao proizlazi iz jasnog i okolnosnog iskaza svjedoka TK, koji je u svom iskazu na glavnoj raspravi 14. listopada 2021. naveo: “ …..Tu je došlo do povišenih tonova, kao i psovki između I. i II. okr. ……Jedino što sam vidio da se dogodilo između I. i II. okr. je verbalni sukob, odnosno vrijeđanje i vikanje jedan na drugog……“. Na istoj glavnoj raspravi svjedok CK je naveo: „…..I tada je već između III. okr. i I. okr. došlo do verbalne prepirke, gdje su jedan na drugog vikali i međusobno se vrijeđali uvredljivim riječima…..“ Dakle, navedeni svjedoci nesporno terete žalitelja (1. okrivljenik) da je vikao, nema elemenata koji bi ukazivali na nevjerodostojnost njihovih iskaza koji ne ostavljaju nikakvu dvojbu u odnosu na odlučne činjenice, a u dokaznom postupku nema dokaza koji bi ukazivali suprotno. Kada se navedeni iskazi povežu sa iskazima ostalih svjedoka ispitanih u postupku, koji su svjedočili o galami, vici i gužvi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je okr. ZK kritične prigode vikom remetio javni red i mir na javnom mjestu.

6.Iz navedenih razloga neosnovano u žalbi žalitelj ističe da nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, budući da je izvedenim dokazima neprijeporno utvrđeno da je kritične prigode vikao. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je donio pravilnu odluku o krivnji okr. ZK zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim je propisano da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

9.U odnosu na dio žalbe koji se odnosi na oslobođenje optužbe okr. IK ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten odlučivati, budući da okr. ZK nije ovlaštenik prava na žalbu u odnosu na okr. IK jer nije podnio optužni prijedlog protiv njega, a prema odredbi čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika.

10.Žaleći se zbog odluke o kazni žalitelj smatra da je sud pogrešno donio odluku o prekršajnopravnoj sankciji jer nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja i zbog toga što nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobođenju od kazne, uvjetnoj osudi ili opomeni iako su za to postojali zakonski uvjeti.

7.Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski je sud, ocjenjujući sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, cijeneći na strani okrivljenika olakotne okolnosti, uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti, okrivljeniku izrekao novčanu kaznu kao blažu vrstu propisane kazne za predmetni prekršaj. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je odmjerena novčana kazna od strane prvostupanjskog suda primjerena svim okolnostima počinjenog prekršaja i ličnosti žalitelja i da će se novčanom kaznom u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu postići svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona.

8.Ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne. Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za okr. ZK. Naime, „starim“ Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira za počinjeni prekršaj bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju 1 euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 eura do 102,26 eura), dok je prema odredbi čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura. Međutim, kako je žalitelju pobijanom presudom izrečena novčana kazna koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, a nisu utvrđene okolnosti koje bi utjecale na izricanje novčane kazne u nižem iznosu te da je donošenje „novog“ Zakona isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona, budući je novčana kazna od strane prvostupanjskog suda pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja, zbog čega „novi“ Zakon nije povoljniji za okr. ZK.

11.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje podnositelja žalbe. Naime, prema podacima u spisu okrivljenik ostvaruje redovna primanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12.Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 ovjerena prijepisa: za spis, žalitelja, branitelje i tužitelja.