Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10186/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. AJ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 13. rujna 2024., broj: Pp-604/2024-11, u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

IU povodu žalbe okr. AJ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnim sankcijama na način da se okr. AJ, za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašena krivom, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu čl. 37. st. 3. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), izriče novčana kazna 132,72 EUR (sto trideset dva eura i sedamdeset dva centa), koju je okrivljenica obvezna platiti u roku 30 dana od primitka ove odluke, a ako u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je kazna plaćena u cijelosti.

IIOdbija se žalba okr. AJ kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

IIINa temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. AJ je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 13. rujna 2024., broj: Pp-604/2024-11, u ponovljenom postupku, okr. AJ je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 150,00 eura, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenica obvezna naknaditi 30,00 eura.

2.Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljenica putem braniteljice odvjetnice Ivane Moravec, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi krivnje.

3.Žalba nije osnovana.

4.Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica navodi da su u presudi u potpunosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama i to konkretno u vezi „životne ili ekonomske ugroze za oštećenika činjenica da on nije dobio deku od prve kćeri sa psom i mačkom, jedan mehanički sat i stolnjake koje je njegova majka radila ručni rad“. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenica očigledno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

5.Suprotno gore navedenim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. S obzirom da za ispunjenje bića djela za koje je okrivljenica proglašena krivom nije odlučno je li osobna imovina, čije je korištenje OJ bilo onemogućeno promjenom brave na ulaznim vratima kuće, od životne ili ekonomske ugroze za njega pa se, dakle, ne radi o odlučnoj činjenici, to izostanak razloga u vezi navedene činjenice ne znači da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neosnovano smatra okrivljenica. Druga je stvar što se okrivljenica ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. AJ zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

6.U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica, u bitnom, ističe da ni dokazi izvedeni u ponovljenom postupku nisu ni na koji način doprinijeli razjašnjenju činjenica, niti su dokazali nešto što već nije bilo sudu poznato, da činjenični opis prekršaja za koji je ona proglašena krivom ne odgovara ni jednom materijalnom dokazu u ovom spisu te da je ona SMS porukama dokazala da promjenom brave na ulaznim vratima kuće nije onemogućila svog supruga u korištenju njegovih osobnih stvari.

7.Suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

8.Bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedoka OJ, koji je iskazivao okolnosno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Točan je žalbeni navod da činjenični opis prekršaja za koji je okrivljenica proglašena krivom ne odgovara ni jednom materijalnom dokazu u ovom spisu, jer se pobijana presude, pravilno i osnovano, temelji na personalnim dokazima (obrani kojom okrivljenica ne osporava da je u inkriminirano vrijeme promijenila bravu na ulaznim vratima kuće te da novi ključ nije predala OJ te iskazu svjedoka OJ iz kojeg proizlazi da je u predmetnoj kući, osim onih stvari za koje je putem SMS poruka tražio da mu ih okrivljenica preda, bilo još neke njegove osobne imovine).

9.Okolnost da se OJ odselio iz kuće u kojoj je imao osobne stvari te da je na miran i sporazuman način tražio od okrivljenice svoje osobne stvari koje mu je ona na isti takav način dostavljala, a što se ističe u žalbi, nema utjecaja na pravilnost i osnovanost prvostupanjske presude, jer iz iskaza OJ jasno proizlazi da je, osim osobnih stvari koje je preuzimao uz prethodnu komunikaciju s okrivljenicom putem SMS poruka, postoje i njegove osobne stvari koje su bile u kući i do kojih, zbog promjene brave na ulaznim vratima kuće, nije mogao doći. Okolnost da osobne stvari OJ u korištenju kojih je bio onemogućen zbog promjene brave na ulaznim vratima kuće nisu od „životne ili ekonomske ugroze“ nikako ne znači da se u ponašanju okrivljenice nisu stekla obilježja prekršaja za koji je proglašena krivom, kako se to smatra u žalbi, jer se za ispunjenje bića predmetnog prekršaja ne traži postojanje takve ugroze, a niti je bitno jesu li to jedine stvari u čijem je korištenju OJ bio onemogućen ili je te stvari OJ nabrojao samo primjerice. Bitno je da su se u kući, na čijim ulaznim vratima je okrivljenica promijenila bravu a novi ključ nije predala OJ, nalazile neke njegove osobne stvari u čijem je korištenju on bio onemogućen, a što sumnjivo proizlazi iz personalnih dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku. Neosnovano okrivljenica u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije pitao svjedoka OJ zašto i te stvari, kao što je to učinio za ostale stvari, nije zatražio SMS porukom, jer navedena okolnost nije bitna za odluku o krivnji. Pritom ovaj sud primjećuje da takvo pitanje, koje se u žalbi ističe kao bitno, OJ nije postavila ni braniteljica koja je bila nazočna njegovom ispitivanju.

10.Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11.Iz sadržaja žalbe je evidentno da okrivljenica, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenica uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bila počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava. Međutim, s obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenice u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašena krivom, to žalba okrivljenice ni u tom dijelu nije osnovana.

12.Iako je u uvodu žalbe istaknula i žalbenu osnovu odluke o prekršajnopravnim sankcijama, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni. No, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13.Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, čak i precijenjene jer je novčana kazna izrečena uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne bez da su utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi to opravdavale. Olakotne okolnosti neosuđivanost i djelomično priznanje prekršaja, koje je utvrdio prvostupanjski sud, po stavu ovog suda, nisu naročito olakotne koje bi mogle biti temelj za primjenu instituta ublažavanja kazne, no u tom pravcu je izostala žalba tužitelja već kod donošenja presude u prvom postupku. Zbog navedenog, uz činjenicu da je za ovu vrstu prekršaja vrlo izražena i generalno preventivna svrha kažnjavanja, nema osnove za daljnje ublažavanje kazne.

14.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom je utvrđena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 9. Prekršajnog zakona, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15.U prethodnoj (ukinutoj) presudi, prvostupanjski sud je okr. AJ proglasio krivom i izrekao joj novčanu kaznu 1.000,00 kuna. Protiv te presude žalbu je podnijela samo okrivljenica. Žalba okrivljenice je, rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Ppž-1083/2023 od 9. siječnja 2024., prihvaćena, a prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud okrivljenicu proglašava krivom za isti prekršaj, no izriče joj novčanu kaznu 150,00 eura. Preračunavanjem, prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450), prethodno izrečenu novčanu kaznu u sada važeću novčanu valutu, jasno proizlazi da je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, okrivljenici izrekao veću novčanu kaznu.

16.Iz prethodno navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud izmijenio svoju raniju presudu na štetu okrivljenice, iako je bila podnesena samo žalba u njenu korist, čime je povrijeđeno načelo iz čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona, koju povredu je po službenoj dužnosti trebalo otkloniti na način kako je to učinjeno u t. I. izreke ove drugostupanjske odluke.

17.Okrivljenica je u uvodu žalbe istaknula da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa stoga ista nije niti razmatrana.

18.Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenice.

19.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja ili nesposobna za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

20.Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljicu i tužitelja.