REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4247/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. AŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. PŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Dražen Matijević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, Zagreb, Mirogojska 8, OIB 47767714195, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-613/2024-2 od 7. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-855/23-117 od 5. listopada 2023., u sjednici održanoj 4. prosinca 2024.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatraju da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatraju da im reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što im je, prema njihovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske, što obrazlažu tvrdnjom da „i prvostupanjska i drugostupanjska presuda pokazuju vrlo jasno izraženu pristranost tuženici, a na štetu nas tužitelja“.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Pravomoćnom prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete od tuženika za koju tvrde da su je pretrpjeli zbog smrti njihova oca, a za koju odgovornim smatraju tuženika ustvrđujući da je do smrti došlo zbog liječničke pogreške, odnosno zbog toga što liječnici tuženika nisu postupili prema pravilima struke. Nižestupanjski sudovi smatraju utvrđenom činjenicu da pri dijagnostici i liječenju oca tužitelja nije bilo liječničke pogreške.
4.1. Tužitelji su u prijedlogu naznačili pitanja koja glase:
„1. Mora li medicinska ustanova koja za štetu prouzročenu pacijentu odgovara temeljem odredbe čl. 173 ZOO (sada čl. 1063 ZOO) po načelu predmnijevane uzročnosti, dokazati da su njeni djelatnici poduzeli sve mjere i iskoristili sve dostupne medicinske postupke da bi spasili neposredno ugrožen život pacijenta, ili oštećenici - tužitelji moraju dokazivati i dokazati da to nisu učinili - što znači dokazivati negativnu činjenicu?
2. Kada za štetu odgovara medicinska ustanova - bolnica - temeljem odredbe čl. 173 ZOO (sada čl. 1063 st. 1 ZOO) postoji li u određenim slučajevima istovremeno njena odgovornost i po odredbama čl. 182 ZOO (sada čl. 1082 ZOO)?
3. Ako takva odgovornost postoji je li ona paralelna, tj. mogu li se u istom sporu usporedno primjenjivati i odredbe čl. 173 (1063) ZOO i čl. 182 (1083) ZOO?“
4.1. U odnosu na shvaćanje, od kojega polaze sva tri pitanja, prema kojemu bi odgovornost bolnice za štetu nastalu zbog liječničke pogreške trebala biti zasnovana na članku 173. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari i od opasne djelatnosti, a ne na članku 154. stavka 1. toga Zakona, tužitelji tvrde da o tome postoji opsežna i njima dostupna sudska praksa, no ne pozivaju se ni na jednu konkretnu sudsku odluku. Kada već tako tvrde, tužitelji su morali, jer tako je propisano člankom 387. stavkom 3. ZPP, uz prijedlog za dopuštenje revizije dostaviti sudske odluke na koje se pozivaju ili ih određeno naznačiti. Tako tužitelji nisu naznačili razloge važnosti ovih pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP. No, tužiteljima se napominje da prema shvaćanju ovoga suda, s kojim je podudarno shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u predmetnim presudama, za štetne posljedice nastale pacijentu zbog propusta njezinih djelatnika bolnica odgovara po načelu krivnje, na temelju članka 154. st. 1. ZOO/91, sada članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO/05), kako je to primjerice obrazloženo u presudama ovoga suda Rev 146/2006-2 od 30. ožujka 2006., Rev 96/2010-2 od 6. srpnja 2011., Rev-x 837/2016-2 od 2. travnja 2019. i Rev 2230/2015- 3 od 9. listopada 2019.
4.2. U odnosu na shvaćanje tužitelja da bi u konkretnome slučaju odgovornost tuženika proizlazila i iz članka 182. stavka 1. ZOO/91, koji na naknadu štetu obvezuje onoga koji bez opasnosti za sebe uskrati pomoć osobi čiji su život ili zdravlje očito ugroženi, tužitelji tvrde da o tome pitanju nema sudske prakse. Kada ni tužitelji u prijedlogu ničim ne obrazlažu koja bi to logika upućivala na to da bi na činjenicu liječničke pogreške, sve i da je ona u ovome postupku utvrđena, valjalo primijeniti zakonsku odredbu o kojoj je u pitanju riječ, za zaključiti je da ni ova pitanja nemaju razloge važnosti.
5. Tvrdnju o pristranosti nižestupanjskih sudova tužitelji u prijedlogu ničim nisu argumentirali. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije pretežno se svodi na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Sve i da se radi o tome, to samo po sebi ne upućuje na pristranost suda. Tužitelji u prijedlogu ne tvrde da im nije omogućeno sudjelovati u postupku, bilo tako da im je onemogućeno iznijeti činjenice i predlagati dokaze, bilo tako da im je onemogućeno izjasniti se o tuženikovim zahtjevima i tvrdnjama. Tako tužitelji nisu učinili vjerojatnima tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava.
6. Kako je člankom 389.a stavkom 3. ZPP propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaciti, između ostaloga, i onaj prijedlog za dopuštenje revizije koji ne sadržava jasno naznačene razloge važnosti pravnoga pitanja, a stavkom 4. toga članka da će odbaciti prijedlog ako ocijeni da stranka nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 4. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
