REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3337/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lana commerce d.o.o., Karlovac, Trg bana Petra Zrinskog 6, OIB 11251801593, kojeg zastupa punomoćnik Fran Olujić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2421/2023-14 od 8. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2421/2023-14 od 8. srpnja 2024 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje i provođenje novog prethodnog postupka.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2421/2023-14 od 8. srpnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.179.155,88 EUR s kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 80.000,00 EUR s kamatama od donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi kronologiju događaja na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev te zaključuje da, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, ne proizlaze osnovanima tužiteljeve tvrdnje da bi postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela prilikom donošenja odluke u tužiteljevom zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za gradnju nasipa zaštitnog zida bilo posljedica proizvoljne i samovoljne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešnog tumačenja zakona pod nedopuštenim pritiskom.

1.2. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, za primjenu odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19) o odgovornosti države za nepravilan ili nezakonit rad uprave nije dostatno da je pogrešna odluka rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja nadležnog tijela, kao u konkretnom slučaju, već se mora raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava, što, po ocjeni prvostupanjskog suda, konkretno nije slučaj.

1.3. Osim toga, prvostupanjski sud navodi i kako tužitelj 28. lipnja 2019. nije podnio uredan i potpuni zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, već je to učinio tek 8. ožujka 2021., postupajući po uputi prvostupanjskog tijela te mu je dozvola izdana nakon pribave potrebnih isprava.

1.4. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da su odluke bile posljedice postupanja Građanske inicijative i interesa javnosti ukazuje da različita shvaćanja investitora i javnosti ne moraju imati za posljedicu nedopušten pritisak na nadležna tijela.

1.5. Ukazuje i da tužitelj nije dostavio odluke građevinske inspekcije kojima mu je zabranjena gradnja bez građevinske dozvole, već je samo predložio da ih sud pribavi, što je suprotno odredbi članka 232. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), pri čemu je nesporno da se protiv tih odluka nije žalio.

1.6. Zaključno, prvostupanjski sud ocjenjuje da nadležna tijela nisu postupala nezakonito i nepravilno pa nije ispunjen uvjet za naknadu štete, zbog čega su odbijeni svi tužiteljeve dokazni prijedlozi, uključujući i prijedloge za saslušanje svjedoka na okolnost da je postojao pritisak na donošenje spornih odluka, te je odbijen tužbeni zahtjev, a tužitelju naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Ukazuje da je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, te da u dijelovima uopće nema obrazloženja te na druge razloge iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, zbog čega presudu nije moguće ispitati.

2.2. Osim toga, navodi i da tužitelju nije niti dana mogućnost da pred sudom neposredno izvede dokaze, iz kojih bi nesporno bila utvrđena uzročno posljedična veza nastanka štete, jer je sve predložene dokaze prvostupanjski sud odbio te u ovako kompleksnom predmetu održao pripremno ročište te zaključio prethodni postupak i glavnu raspravu za 28 minuta.

2.3. Smatra da je takvim postupanjem tužitelju onemogućeno njegovo elementarno konvencijsko pravo na pristup sudu jer se to pravo ne iscrpljuje u formalnoj mogućnosti sudjelovanja u postupku, već se mora ostvarivati sadržajno, a ne ovako, pretjerano formalistički, slijedom čega se predlaže pobijanu presudu ukinuti i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem pojedincem.

2.4. U nastavku žalbe ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava Zubac protiv Hrvatske (Zahtjev broj 40160/12) i Vugdelija protiv Hrvatske (Zahtjev broj 14692/18) u kojim presudama je Europski sud naglasio i ponovio opća načela u pogledu prava na pristup sudu. Navodi da je svojim odlukama Europski sud utvrdio da je pravo na pristup sudu narušeno kada postupovna pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava.

2.5. Navodi i da Republika Hrvatska odgovara po načelu kauzaliteta, neovisno o krivnji, te da tuženica nije niti iznošenjem navoda kojima bi se takav stav tužitelja osporio, kao niti predlaganjem odgovarajućih dokaza na takve okolnosti, dokazala kako u predmetnom slučaju ne postoji njena odgovornost utemeljena na načelu kauzaliteta.

2.6. Poziva se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o pravu na pristup sudu i pravično suđenje (poslovni broj U-III-1467/2021 od 15. veljače 2022., U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., U-III-6002/2011 od 1. listopada 2012. i druge), iz kojih proizlazi pogrešno postupanje prvostupanjskog suda.

2.7. Smatra da je prvostupanjski sud počinio cijeli niz bitnih povreda odredaba parničnog postupka te predlaže preinačiti presudu odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode žalitelja, smatra da je pobijana presuda pravilno obrazložena te predlaže da sud odbije žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troškova pristojbe za odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

6. Ovaj sud prvenstveno ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi kako smatra da bi za odgovornosti tijela uprave bilo potrebno da ista počinila izuzetno teški povredu zakona koja je posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava, a što je bio temeljni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.

7. Imajući u vidu takvo obrazloženje prvostupanjskog suda, ostaju nejasni razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud odbio provesti dokaze koje je predložio tužitelj, upravo na okolnost da su predmetne, kasnije ukinute, odluke bile donesene pod pritiskom, te da nisu samo posljedica pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Takvim postupanjem prvostupanjski je sud onemogućio tužitelja u pristupu sudu, te je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, što je samo po sebi dovoljan razlog za ukidanje odluke.

9. Pri tome ovaj sud ukazuje i na ustavnopravnu praksu, odnosno pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske koje pitanje odgovornosti države postavljaju na drugačije temelje.

10. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske, vezano na odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete uzrokovane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, u odluci poslovni broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. („Narodne novine“ broj 36/07.), u točkama 5., 6. i 7., zauzeo je pravno stajalište prema kojemu je za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu tadašnjeg članka 13. Zakona o sustavu države uprave („Narodne novine“ broj: 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 127/00., 59/01., 199/03. i 79/07.) trebaju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke:

- prvo, nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave,

- drugo, postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositeljima, i

- treće, uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositeljima (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo).

11. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe), te da je primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban izraz načela vladavine prava, kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava Republike Hrvatske.

12. Navedena odluka Ustavnog suda predstavlja i dalje načelno stajalište tog suda, citirano u brojnim odlukama od kojih je jedna od posljednjih odluka poslovni roj U-III-3903/2022 od 11. rujna 2024., u kojoj je Ustavni sud Republike Hrvatske doduše odbio tužbu navodeći da je u okolnostima konkretnog slučaja naknada štete supsidijarni pravni lijek pod pretpostavkom da povreda nije otklonjena redovnim za tu vrstu povrede otvorenim pravnim lijekom, tj. žalbom zbog šutnje uprave.

13. Osim toga, Ustavni je sud u svojoj odluci poslovni broj U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. („Narodne novine“ broj 31/00.) ukazao na okvirni sadržaj načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja ističući da, cit. „u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje“.

14. Pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeta u ustavnosudskoj praksi ustanovljuju obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava, koje su dužna uvažavati i poštivati sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom odlučivanja o konkretnom pravnom pitanju, kako je to također naveo Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-3695/2010 od 10. studenog 2011.

15. Dakle, po sustavu objektivne odgovornosti država je odgovorna za svaku štetu koja je posljedica nezakonitog ili nepravilnog obavljanja državne službe, bez obzira na to postoji li krivnja službene osobe ili te krivnje nema, jer odgovara po principu uzročnosti.

16. Preuzimajući odgovornost za nezakonit ili nepravilan rad upravnih te pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave, Republika Hrvatska preuzela je na sebe jamstvo će se službenici i namještenici pridržavati pravila pravnog poretka i time država jamči pravnu i stvarnu sigurnost te ostvarivanje temeljnih Ustavom određenih sloboda i prava čovjeka i građanina. Republika Hrvatska primamo i neposredno odgovara za rad državnih službenika.

17. Stoga je sadašnji članak 14. Zakona o sustavu državne uprave, koji je istovjetan članku 13. ranijeg Zakona o sustavu državne uprave, pravna osnova po kojoj država odgovara za štetu i pruža široku pravnu osnovu za zaštitu fizičkih i pravnih osoba čija su prava oštećena radom državnih tijela po načelu uzročnosti, a ne krivnje. Iz navedenog razloga u postupcima radi naknade štete po članku 14. Zakona o sustavu državne uprave sud nije dužan utvrđivati postojanje odnosno razinu krivnje upravnog tijela, već prvenstveno to da li je predmetna odluka, za koju se tvrdi da je uzrok štete, bila pravilna i zakonita.

18. No, pri tome treba imati u vidu i dodatne kriterije koji proizlaze iz odluke Ustavnog suda broj: U-III-4378/2017 od 26. veljače 2018.) u kojoj je navedeno da se arbitrarnim (nezakonitim) može ocijeniti „(…) pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim; tako ona obrazloženja odluka nadležnih sudova i drugih državnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu.“.

19. Osim ovog stajališta Ustavnog suda, treba cijeniti i odluku Suda EU u predmetu E (C-46/93) koja se može primijeniti i u ovakvom slučaju, a govori o (dodatnom) kriteriju za ocjenu nezakonitosti i navodi da se povreda koja dovodi do odgovornosti države mora biti dovoljno ozbiljna te da ne postoji formula po kojoj se može unaprijed odlučiti je li povreda dovoljno ozbiljna, već će to ovisiti od slučaja do slučaja. U toj se odluci Suda EU ukazuje da dovoljno ozbiljna povreda postoji kada su očito i teško prekoračene granice pojedinih pravila pri čemu je potrebno voditi računa o jasnoći i preciznosti prekršenog pravila, o tome je li stajalište neke od institucija pridonijelo pogrešnom tumačenju, postoji li ranija sudska praksa koja objašnjava značenje neke norme, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne itd.

20. U smislu odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave, nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

21. Dakle, odgovornost države za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela postoji kad nezakonitost, odnosno nepravilnost u radu predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona - onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta ni u mjerodavnom zakonodavnom okviru

22. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj je 28. lipnja 2019. Upravnom odjelu za poslove provedbe dokumenata prostornog uređenja, Grada Karlovca, Karlovačkoj županiji podnio Zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za gradnju nasipa - zaštitnog zida na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], taj mu zahtjev dva puta odbijen, a građevinska je dozvola izdana tek nakon presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-661/2020 od 21. listopada 2020.

23. Tom je presudom Upravni sud u Rijeci poništio rješenje Grada Karlovca, Upravnog odjela za poslove provedbe dokumenata prostornoga uređenja KLASA: UP/I 361-03/19-01/000117, URBROJ: 2133701-05/04-20-0017 od 24. siječnja 2020. i rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/II-361 03/20-02/93, URBROJ: 531-09-2-20-2 od 9. travnja 2020.

24. Upravni sud u Rijeci, u obrazloženju rješenja kojim poništava pobijane odluke, navodi da je između stranaka bilo sporno pitanje da li je zahtjev za izdavanje građevinske dozvole pravilno odbijen, kao i da je, nakon uvida u isprave u spisu i sve što je prethodilo donošenju pobijane odluke, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju rješenja Upravni sud u Rijeci u bitnome potvrđuje mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 10. srpnja 2019. o provođenju arhitektonskog natječaja, pri čemu ukazuje i na dodatne isprave koje bi tužitelj trebao dostaviti radi izdavanja građevinske dozvole.

25. Iz ovakvom sadržaja odluke Upravnog suda proizlazi njegov stav prema kojemu, da su sporne odluke Grada Karlovca i Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine doista bila pravilne i zakonite, Upravni sud iste ne bi iste poništio i dao uputu tim tijelima o načinu daljeg postupanja sa zahtjevom koji im je uputio tužitelj. Kako je to već navedeno, po sustavu objektivne odgovornosti država je objektivno odgovorna za svaku štetu koja je posljedica nezakonitog ili nepravilnog obavljanja državne službe, bez obzira na to postoji li krivnja službene osobe ili te krivnje nema, jer odgovara po principu uzročnosti (načelo kauze).

26. Nadalje, s obzirom na to da je tužitelj, u ovom konkretnom slučaju, 10. srpnja 2019., dakle prije donošenje prvog rješenja kojim se odbija njegov prijedlog za izdavanje građevinske dozvole, dobio tumačenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, o tome da za gradnju zaštitnog zida na navedenoj privatnoj parceli nije potrebno provoditi urbanističko-arhitektonski natječaj, a da mu je zahtjev prvi puta odbijen 10. rujna 2019., između ostalog, i zbog tog razloga, zasad nije valjano odgovoreno niti na pitanje da li je tužitelj ima legitimno pravo očekivati da će tijelo uprave postupiti na način da mu omogući ostvarenje prava.

27. Ovo posebno stoga što je, nakon donošenja rješenja Upravnog suda u Rijeci, tužitelj pravilno pozvan na dostavu isprava u skladu s rješenjem US, te je, nakon njihove dostave, građevinska dozvola izdana.

28. Dakle, sve ove gore navedene okolnosti, pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske i obrazloženje rješenja Upravnog suda u Rijeci, ukazuju da se tužbeni zahtjev u ovom konkretnom slučaju ne može odbiti bez provođenja daljih dokaza, barem ne bez provođenja onih dokaza na okolnost postojanja odgovornosti koje je predložio tužitelj, počevši od pitanja utjecaja javnosti na donošenje odluke na dalje.

29. Naime, neovisno o tome što upravno tijelo svoje odluke donosi prvenstveno vezano za činjenice slučaja i zakonske propise (odnosno, tako bi barem trebalo biti), sud ne može zatvarati oči na pitanje utjecaja javnosti na proces donošenja takvih odluka. Stoga, makar djelovanje pojedinih udruga, samo po sebi, ne bi bilo protivno pozitivnim zakonskim propisima i predstavljalo bi njihovo zakonsko pravo, učinak takvog djelovanje (primjerice, protesti, prikupljanje potpisa, peticije, objave na društvenim mrežama i drugo) može utjecati i na postupak odlučivanja o određenom zahtjevu. U kojoj mjeri i na koji način, to sud utvrđuje u svakom pojedinom slučaju, ovisno o dokazima koji mu se predlože i koje sud izvede.

30. Primjer takvog utjecaja dopuštenog djelovanja javnosti ogleda se u slučaju donošenja Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“ broj 72/17), koji je donesen u Hrvatskom saboru jednoglasno, sa 134 glasa „ZA“. U prijedlogu tog zakona govori se o zašiti više od 100.000 osoba koje su njime obuhvaćene, kao i o zaštiti njihovih prava. No, povodom tog zakona Sud EU donio je presudu u predmetu C-630/17 (EA protiv Raiffeisenbank St. Stefan - Jagerberg - Wolfsberg eGen) 14. veljače 2019. kojom je utvrđeno da je takav zakon protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a Ustavni sud Republike Hrvatske isti je zakon ukinuo svojim rješenjem poslovni broj U-I-3678/2017 od 3. studenog 2020. U tom slučaju, neovisno o načelno prihvatljivim namjerama zakonodavca koje su bile sukladne iskazanom interesu javnosti, posljedica je bio zakon protivan Ugovoru o funkcioniranju Europske unije i samim tim, Ustavu Republike Hrvatske.

31. Stoga se pitanje utjecaja javnosti na donošenje odluke upravnog tijela ne može samo tako odbaciti navođenjem da su isti postupali u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, već bi prvostupanjski sud trebao ocijeniti sve elemente slučaja, onako kako je gore navedeno.

32. Pri tome, a imajući u vidu da prvostupanjsko upravno tijelo pokriva područje tzv. „grada na četiri rijeke“, mala je vjerojatnost da je ovakav slučaj zahtjeva za izgradnju zaštitnog zida usamljen, pa je za dokazivanje da je konkretna odluka bila uobičajena za tu vrstu slučajeva dovoljno da tuženik dostavi dokaz da je i u drugim takvim slučajevima jednako postupao.

33. Međutim, ako tuženik nema takvih dokaza ili navede da takvih zahtjeva nije niti bilo, a tužitelj dokaže da postoje izgrađeni takvi ili slični potporni zidovi koji su smatrani jednostavnom građevinom u smislu odredbe članka 128. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) ili za koje je građevinska dozvola izdana pod drugim uvjetima, sud je dužan navedeno uzeti u obzir prilikom donošenje odluke o odgovornosti države.

34. U tom smislu, ukoliko bi, nakon provedenog postupka, sud smatrao da je tužitelj dokazao osnovu za naknadu štete, tužitelj bi bio dužan dokazati nastanak i visine štetu kao posljedice protupravnog obavljanja službe, a na tuženoj bi bio teret dokazivanja da ne šteta potječe od uzroka koji se nalazio izvan same stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći niti otkloniti (viša sila) odnosno da je šteta nastala isključivom radnjom samog oštećenika ili treće osobe, a tu radnju nije bilo moguće predvidjeti niti su se posljedice mogle izbjeći ili ukloniti.

35. Primjerice, i prvostupanjski sud ukazuje da tužitelj 28. lipnja 2019. nije podnio uredan i potpun zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, već je to učinio tek 8. ožujka 2021., postupajući u skladu s uputom prvostupanjskog upravnog tijela, a koje je pak postupalo u skladu s uputom i pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Upravnog suda u Rijeci vezano uz pribavljanje odgovarajućih vodopravnih uvjeta i vodopravne potvrde da je glavni projekt izdan u skladu s vodopravnim uvjetima.

36. Međutim, ovaj sud ukazuje da se taj propust može staviti samo djelomično na teret tužitelja, jer je tužitelj, nakon što je pravilno upozoren na to koju dokumentaciju treba dostaviti, istu i dostavio u zadanom roku, pa mu je građevinska dozvola izdana. Stoga se tužitelju ne može staviti na teret cijelo razdoblje od 28. lipnja 2019., kao dana podnošenja zahtjeva, do 8. ožujka 2021., kao dana izdavanja građevinske dozvole, jer je u dijelu tog razdoblja tijelo uprave davalo pogrešne upute tužitelju koje su dovodila i do kasnije poništenih odluka.

37. Nadalje, iz isprava u spisu nije vidljivo da li je tužitelj mogao pristupiti traženju građevinske dozvole za izgradnju odnosno rekonstrukciju građevine ugostiteljsko-turističke namjene tek nakon izgradnje potpornog zida (kako je to učinio) ili je takvu dozvolu mogao zatražiti i ranije, pa shodno tome ranije započeti i s izvođenjem radova, čime bi šteta bila smanjena.

38. Zbog toga, a i zbog drugih činjenica koje proizlaze iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj, doista proizlazi postojanje djelomične odgovornosti za nastanak štete i na strani tužitelja, no za utvrđivanje omjera te suodgovornosti, kao i moguće visine štete, potrebno je provesti dokaze.

39. S obzirom na to da je prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, odbio provesti predložene dokaze, činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

40. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članaka 369., 370. i članka 377. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci, a odluku o troškovima žalbenog postupka donijeti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

41. U nastavku postupka prvostupanjski će sud provesti novi prethodni postupak i održati novo pripremno ročište na kojemu će odlučiti o prijedlozima za provođenje dokaza, imajući u vidu primjedbe ovog suda (članak 377. stavak 1. ZPP-a).

42. Naime, odluku o provođenju predloženih dokaza (i okolnosti na koje se isti provode) odnosno o odbijanju dokaza prvostupanjski sud donosi na pripremnom ročištu (članak 292. stavci 3. i 4. ZPP-a), što u ovom slučaju nije učinjeno. Iz navedenog razloga predmet je vraćen radi provođenja novog prethodnog postupka, kako bi stranke mogle predložiti sve dokaze koje smatraju odlučnim za donošenje pravilne presude, imajući u vidu navode ovog suda i pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske, a upravo kako bi se izbjeglo donošenje tzv. „presude iznenađenja“.

43. U odnosu na tužiteljev zahtjev da se predmet dodijeli drugom sucu, ovaj sud isti smatra neosnovanim, jer činjenica da je prvostupanjski sud svoju odluku zasnovao na različitom pravnom shvaćanju odgovornosti od onoga na koji ukazuju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske sama po sebi ne pobuđuje sumnju u njegov budući rad, pa stoga zahtjev tužitelja da se predmet dodijeli drugom sucu nije osnovan.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak