- 1 -              Rev 855/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 855/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. K. iz B. M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje stvari, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-272/2022-2 od 9. svibnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru broj P-971/2021-5 od 17. studenoga 2021., u sjednici održanoj 19. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom tužiteljica je utvrđena vlasnicom predmeta, pobliže opisanih u toč. I. izreke, ukupno 404 predmeta, i tuženica obvezana na predaju tužiteljici u posjed istih, time da se tuženica može osloboditi te obveze isplatom protuvrijednosti tih predmeta u iznosu od 1.500.000,00 kn. Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 27.762,50 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je odluka suda prvog stupnja i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti uz obvezu naknade troškova parničnog postupka tuženici u iznosu od 15.000,00 kn.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-4022/2022-2 od 16. svibnja 2023., dopuštena je tužiteljici revizija protiv drugostupanjske odluke, uz obrazloženje da je odgovor na postavljeno pitanje važan za razvoj prava kroz sudsku praksu i da o istom nema prakse revizijskog suda, a u odnosu na pitanje:

 

„Od kakvog je značenja za utvrđenje prava vlasništva i predaju pokretnina u posjed okolnost što nisu rješenjem pokretnine ministarstva nadležnog za kulturu utvrđene kao kulturno dobro te neovisno o tome navedenom, je li za utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama koje predstavljaju kulturno dobro dovoljno da fizička osoba posjeduje navedene pokretnine ili je kao nužna pretpostavka za utvrđenje prava vlasništva obvezan i upis posjednika u nadležni upisnik koji vodi ministarstvo nadležno za kulturu?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je podnijela reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava revizije.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Suprotno tvrdnji revidentice, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva 404 pokretnine i predaju u posjed istih, koje da je njen prednik stekao na temelju kupnje, razmjene, darovanja i drugih sličnih osnova. Proizlazi da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari trebala dokazati vlasništvo prednika (pok. supruga), na način da se utvrdi postojanje i valjanost pravnih poslova (titulus) koje navodi kao i odgovarajući način stjecanja (modus).

 

9. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena pa stoga, iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi:

 

- da je pok. suprug tužiteljice V. K., presudom broj Kzz-30/14-4 od 11. studenoga 2014., zbog primjene novog blažeg Kaznenog zakona, oslobođen od optužbe da je prisvojio iskopane i nađene predmete koji predstavljaju kulturno dobro, te da bi time počinio kazneno djelo protiv javnog reda i nedozvoljeno obavljanje istraživačkih radova,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Osijeku Kv-265/2015 od 27. svibnja 2015. odbijen zahtjev pok. V. K. za povrat oduzetih predmeta (koji su predmet ove parnice), iz razloga jer nema dokaza da je on do tih predmeta došao na legalan način a svi predmeti su autentični arheološki artefakti koji vremenski i tipološki pripadaju našem kulturnom krugu i kao takvi su od interesa za Republiku Hrvatsku, a pozivom na odredbe Kaznenog zakona prema kojima se i u situaciji kada kazneni postupak nije završio osuđujućom presudom ukoliko to zahtijevaju probici javne sigurnosti i zaštite časti i dostojanstva građana, predmeti mogu oduzeti, što je utvrđeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4042/2015 od 28. prosinca 2017.,

 

- da su kao svjedoci arheolozi T. H., koji je naveo da se sporni predmeti koji predstavljaju kulturno dobro, ne mogu legalno kupiti bez potvrde o porijeklu tog predmeta, te D. D., koji je vještačio oduzete predmete i utvrdio da predstavljaju kulturno blago time da je moguće biti vlasnikom kulturnog dobra uz dozvole nadležnih tijela, da nijedan nije vidio tužitelja da je vršio iskapanja, a policija je istoga zatekla s detektorom metala i manjim arheološkim predmetima dok su ostali pronađeni u pretresu njegova doma i koji su dosta vrijedni,

 

- da iz stranačkog iskaza prvotnog tužitelja sada pok. V. K., proizlazi da je on ove predmete stekao kupnjom, razmjenom na numizmatičkim sajmovima ili kupnjom kod aukcijskih kuća, dio je naslijedio od pok. brata ili dobio na dar.

 

10. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud u bitnom smatra da tijekom postupka nije dokazano da bi prednik tužiteljice sporne predmete našao u zemlji, moru ili vodi u kom slučaju bi smatra, bila na snazi predmnjeva iz odredbe čl. 19. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20 i 117/21 - dalje: ZZOKD) o vlasništvu Republike Hrvatske nad dobrom za koje se predmnijeva da ima svojstva kulturnog dobra. Taj sud drži da, budući je otpala osnova za oduzimanje predmeta u kaznenom postupku, to tuženica nije mogla steći vlasništvo temeljem zakona na privremeno oduzetim predmetima te prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

11. Drugostupanjski sud pak, pozivom na odredbe čl. 18., čl. 20., čl. 36., čl. 37. i ččl. 37.a ZZOKD te čl. 115. i čl. 140. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), navodi da tužiteljica nije dokazala način i zakonitost stjecanja i ostvarenja prava vlasništva na oduzetim predmetima.

 

12. Revidentica u bitnom ukazuje na odredbe čl. 12. st. 1. i čl. 14. st. 1. i 2. ZZOKD, osporavajući da se radi o kulturnom dobru jer da to svojstvo na spornim predmetima nije utvrđeno rješenjem Ministarstva kulture niti su upisane u javni registar pritom navodeći da se radi o predmetima koje je njen suprug "prikupio" i koji nikada nisu bili predmet stručnog vrednovanja tog Ministarstva.

 

12.1. Potom navodi da se radi o starinama koje su manjeg značaja i čijim se skupljanjem i čuvanjem bave kolekcionari amateri kakav je bio i njen suprug. Navodi da je pravni temelj stjecanja prava vlasništva predmetnih pokretnina razmjena s drugim kolekcionarima, kupnja od drugih kolekcionara i sl.

 

13. Tijekom postupka utvrđeno je da su oduzeti predmeti pohranjeni u Muzeju S. te da se radi o autentičnim arheološkim artefaktima koji vremenski i tipološki pripadaju našem kulturnom krugu i kao takvi su od interesa za Republiku Hrvatsku i da radi kulturno-povijesne, znanstvene i umjetničke važnosti predstavljaju kulturno dobro. Ustavni sud RH je u predmetu broj U-III-4042/2015 postupao povodom ustavne tužbe supruga tužiteljice, u kojoj je tužbi njen suprug naveo da on može biti i da on jeste vlasnik predmetnih, kako sam navodi, kulturnih dobara.

 

14. Revidentica je po prvi put u prijedlogu za dopuštenje revizije problematizirala radi li se uopće, u konkretnom slučaju, o sporu o kulturnom dobru držeći da je za to svojstvo nekog predmeta nužno prethodno rješenje Ministarstva kulture koje se donosi na temelju provedenog stručnog vrednovanja.

 

15. Prema odredbi čl. 2. st. 3. alineja 1. ZZOKD, kulturna dobra u smislu tog Zakona jesu, među ostalim, pokretne stvari od umjetničkoga, povijesnoga, paleontološkoga, arheološkoga i znanstvenog značenja.

 

16. Odredbom čl. 6. st. 1. toč. 6. ZZOKD određeno je da je kulturni predmet koji je kategoriziran ili definiran od strane države članice Europske unije, prije ili nakon njegova nezakonitog iznošenja s državnog područja te države članice, kao dio "nacionalnog blaga koje ima umjetničku, povijesnu ili arheološku vrijednost" prema nacionalnom zakonodavstvu ili u okviru administrativnih postupaka, a u smislu čl. 36. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

 

16.1. Prema čl. 8. ZZOKD pokretno kulturno dobro mogu biti arheološki nalazi, etnografski predmeti, novac, uporabni predmeti (oružje i sl.), te druge pokretne stvari od umjetničkoga, povijesnoga, arheološkoga i znanstvenog značaja.

 

17. Iz odredbi ZZOKD, proizlazi da taj zakon razlikuje s jedne strane, dobra za koja se predmnijeva da imaju svojstva kulturnog dobra (čl. 2. st. 3. alineja 1. i čl. 8. ZZOKD), te s tim u vezi, ex lege stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske ako se dobro za koje se predmnjeva da ima svojstva kulturnog dobra nalazi ili se nađe u zemlji, moru ili vodi (čl. 19. st. 1.), a osoba koja smatra da ima pravo vlasništva na tom dobru iz st. 1. može podići tužbu radi utvrđivanja tog prava (čl. 19. st. 2. ZZOKD).

 

17.1. S druge strane, razlikuje postupanje s dobrom za koje je stručnim vrednovanjem utvrđeno da predstavlja kulturno dobro, koje se potom upisuje u Registar koji vodi ministarstvo nadležno za kulturu (čl. 12. st. 1. i čl. 14. st. 1. i 2. ZZOKD) i da, ako kulturno dobro nema vlasnika ili se on ne može utvrditi ili je nepoznat ili kulturno dobro ostane bez vlasnika, vlasnikom postaje Republika Hrvatska (čl. 18. st. 1. ZZOKD).

 

18. Ono što je pravno relevantno u konkretnom slučaju jeste i da se na nađena dobra primjenjuju propisi o nalazu blaga kako temeljem odredbe čl. 19. st. 3. ZZOKD, tako i temeljem odredbe čl. 140. ZVDSP kojom je određeno da se blagom smatraju novac, dragocjenosti i druge stvari od vrijednosti koje su bile skrivene tako dugo da se više ne može utvrditi tko im je vlasnik (st. 1.), te je nalaznik dužan uzeti nađeno blago u posjed za Republiku Hrvatsku, čime ono, ako zaista nema vlasnika, postaje vlasništvo Republike Hrvatske (st. 2.), a nalaznik i vlasnik nekretnine u kojoj je nađeno blago imaju pravo na primjerenu nagradu i na naknadu nužnih troškova (st. 5.).

 

19. U predmetu Europskog suda za ljudska prava Matas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 40581/12, presuda od 4. listopada 2016.) izraženo je shvaćanje da država ima široku slobodu procjene kada je riječ o pitanjima kulturnih dobara, a sve zbog legitimnog cilja koji se očituje u održavanju određene kvalitete života, očuvanju povijesnih, kulturnih i umjetničkih korijena neke regije i njezinog stanovništva, i da su takva dobra temeljna vrijednost čija su zaštita i promidžba dužnost javnih tijela.

 

19.1. Nadalje, u predmetu Potomska i Potomski protiv Poljske (Zahtjev br. 33949/05, presuda od 29. ožujka 2011.), provjera eventualne povrede prava na mirno uživanje vlasništva (kulturnih, arheoloških i dr. dobara) učinjena je s obzirom na, od strane ESLJP ustanovljeno, pravilo kontrole korištenja imovine, odnosno prava države da regulira uporabu i način izvršavanja vlasničkopravnih ovlasti na takvoj stvari.

 

20. Prema čl. 4. st. 3. ZZOKD, svi građani dužni su skrbiti o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, te prijaviti nadležnom tijelu dobro za koje se predmnijeva da ima svojstvo kulturnoga dobra.

 

21. U situaciji kada je prednik tužiteljice pribavio sporne predmete, te isto nije prijavio nadležnom tijelu, a nije dokazano na koji način i od koga ih je pribavio, to dok su ti predmeti bili u njegovom posjedu nije bilo ni moguće utvrđivati (stručnim vrednovanjem) predstavljaju li navedeni predmeti kulturno dobro ili ne, ali za iste prema citiranim odredbama vrijedi predmnjeva da imaju svojstva kulturnog dobra.

 

21.1. Budući se radi o rimskim novčićima, dijelovima oruđa i oružja, nakita i sl., pravilno je nižestupanjski sud primijenio, pored ostalog, odredbu čl. 140. ZVDSP i tuženicu smatrao ex lege vlasnicom navedenih predmeta.

 

22. Stoga nije od značaja, za utvrđenje prava vlasništva i predaju pokretnina u posjed, okolnost što nisu pokretnine rješenjem ministarstva nadležnog za kulturu utvrđene kao kulturno dobro, već je relevantno vrijedi li predmnjeva da te pokretnine imaju svojstvo kulturnog dobra, kao i predstavljaju li blago.

 

22.1. Nadalje, za utvrđenje prava vlasništva nad pokretninama koje predstavljaju kulturno dobro nije dovoljno da fizička osoba posjeduje navedene pokretnine, jer se vlasništvo istih ne stječe samim činom posjeda ni predaje posjeda već na način kako je to prethodno iznijeto.

 

22.2. Nužna pretpostavka za utvrđenje prava vlasništva nije i obvezan upis posjednika u nadležni upisnik koji vodi ministarstvo nadležno za kulturu. U tom smislu odredba čl. 6. st. 1. toč. 6. ZZOKD jasno određuje da kulturni predmet je onaj koji je ili kategoriziran ili definiran od strane države kao dio "nacionalnog blaga koje ima umjetničku, povijesnu ili arheološku vrijednost" bilo prema zakonodavstvu (u Republici Hrvatskoj citiranim odredbama ZZOKD i ZVDSP) ili u okviru administrativnih postupaka (kao što je upis kulturnog dobra u Registar).

 

22.3. Za stjecanje prava vlasništva na pokretninama za koje se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnog dobra, koje jesu kulturno dobro ili blago, naprotiv, nužno je dokazati valjan pravni temelj stjecanja vlasništva. Na izloženi način (kao u toč. 22., 22.1. i 22.2. obrazloženja) odgovoreno je na postavljeno pitanje.

 

23. Budući da tužiteljica nije dokazala da je njen prednik do predmeta navedenih u izreci presude došao pravnim poslom, niti kakvim, niti da je on nalaznik istih, a prema odredbi čl. 36. ZZOKD prometovati se može samo sa kulturnim dobrom zaštićenim sukladno odredbama tog zakona time da pravo prvokupa imaju tuženica, županije, gradovi i općine (čl. 37. ZZOKD), a ovlaštenike prava prvokupa dužan je obavijestiti organizator aukcije (čl. 37.a ZZOKD), to je u situaciji posebnog stvarnopravnog režima u svezi kulturnih dobara kao stvari od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (pa i onih za koje se predmnjeva da imaju svojstvo kulturnog dobra ili blago), nižestupanjski drugostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice navodeći da tužiteljica nije dokazala način i zakonitost stjecanja prava vlasništva na oduzetim predmetima.

 

24. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti pozivom na odredbu čl.  393. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 19. prosinca 2023.