Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2723/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vatroslavu Abramoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1896/2021 od 26. lipnja 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1896/2021 od 26. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.816,47 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u točki I. izreke presude. U točki II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.042,11 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na način kako je navedeno u točki II. izreke presude. U točki III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 724,37 eura sa zateznim kamatama te je prigovor radi prijeboja tuženika odbijen kao neosnovan. Konačno, u točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.160,71 eura sa zateznom kamatom od 26. lipnja 2024. do isplate, dok je u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 3.797,29 eura, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja odbijen kao neosnovan. Ujedno je rješenjem utvrđeno da je povučen preostali dio tužbenog zahtjeva poviše iznosa od 4.042,11 eura, a do zatraženih 4.514,07 eura.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama II., III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbaciti odnosno odbiti, podredno presudu ukinuti i u tome dijelu predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Tuženik je zatražio trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160 / 51404627 - 5102386421 dana 4. svibnja 2005., na iznos od 38.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, i to kao nenamjenski kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu (krediti za zatvaranje obveza – iz minusa u plus), s rokom vraćanja od 144 mjeseca (12 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF;

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva te u trenutku ugovaranja iznosi 7,99% godišnje, obračunava se primjenom direktne metode, s time što su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika;

- da tuženik tijekom postupka nije osporio da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 7,99% podizao kamatnu stopu, niti da je bila riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da je do promjene visine anuiteta tuženika došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu;

- da je tužitelj Ugovor o kreditu podignuo kao potrošač;

- da je predmetni Ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen dana 16. svibnja 2014.;

- da je tužitelj otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi uplatio više 4.042,11 eura, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Hanika.

9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je ocijenio osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja dok je smatrao neosnovanim zahtjev tuženika u pogledu utvrđenja da postoji njegova novčana tražbina prema tužitelju, temeljem Ugovora i to u iznosu od 724,37 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose, koji zahtjev je istaknut u svrhu prebijanja novčanih tražbina stranaka.

10. Predmet spora u ovoj fazi postupka je osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 4.042,11 eura na ime preplate zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, zahtjeva tuženika u vidu prijeboja potraživanja stranaka kao i pravilnost odluke o trošku postupka.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

15. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostaloga je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

17. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja i svjedokinju FM, čije iskaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

18. Vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

19. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

20. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

21. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

22. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 13. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

26. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao tužitelju isplatiti traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

27. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna (članak 154. stavak 5. i članak 155. ZPP-a).

28. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). U odnosu navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 52. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

29. Slijedom svega navedenog pozivom na odredbu članka 368. stavak 1.

ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti, jer sa žalbom nije uspio (članak 166. ZPP-a u svezi članka 154. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić