Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2681/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr.sc Lidije Vojković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja 1. ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednici iza pok. ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po pun. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bošković i partneri iz Rijeke, protiv tuženika: 2. NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. ŠC, 3. ČC iz [adresa] kao nasljednice pok. ŠC, 4. CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednik iza pok. FC, a on kao nasljednik iza pok. ŠC, zastupanog po punomoćniku Berislavu Pavešiću, odvjetniku iz Rijeke 5. K NC iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice iza pok. ŠC, 6.a ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6.b AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6.c OC (sa adresom u spisu [adresa] u periodu od 21. siječnja 1991. do 1. rujna 1996. kada je brisana iz registra radi prestanka državljanstva), kao nasljednici iza pok. KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nasljednika pok. ŠC, zastupane po privremenoj zastupnici Hermini Baraković, odvj. iz Rijeke 7. SC iz [adresa], 2218 N. Supperior St. Appleton, Wi 54911 kao nasljednika pok. ŠC, 8. UC iz [adresa] kao nasljednika pok. TC, OIB: [osobni identifikacijski broj], (punomoćnik za primanje pismena IC iz [adresa]), 9. JC iz [adresa] kao nasljednika pok. ŠC i 10. ZC iz [adresa] kao nasljednika pok. ŠC, tuženici ad. 2.,3.,5., 9. i 10. zastupani po punomoćnici Ingrid Barić, odvjetnici iz Rijeke, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1451/17-5 od 23.listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1451/17-5 od 23. listopada 2017.

a)preinačava u dijelu toč. 1. izreke tako da se sudi:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji 1. ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednici iza pok. tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekli pravo vlasništva na 16/108 dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], u naravi kuća br. 93 na [adresa], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – [adresa], površine 26 čhv".

b) u preostalom dijelu kojim je u toč. 1. odbijen tužbeni zahtjev presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1451/17-5 od 23. listopada 2017. se potvrđuje.

II.Preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u toč. 2. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1451/17-5 od 23. listopada 2017. i sudi:

Dužni su tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 570,71 eura.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao pravo vlasništva na 16/108 dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], u naravi kuća br. 93 na [adresa] na [adresa], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – [adresa], površine 26 čhv, što su mu tuženici od Ad. 2. -10. tužbe dužni priznati i o tome izdati ispravu podobnu za prijenos zemljišnoknjižnog vlasništva s imena tuženika na ime tužitelja, jer će u protivnom zamijeniti ova presuda."

2.Nalaže se tužitelju, da solidarno naknadi tuženima 2.,3.,5.,6., 9. i 10. tužbe parnični trošak u iznosu od 14.765,62 kn, a 4. tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.237,50 kn, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

2.Protiv citirane odluke blagovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana odluka preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i obvezivanjem tuženika na naknadu troškova postupka sukladno žalbenim navodima, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.U bitnome žalitelj smatra kako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu, čime je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Također i da sud nije uzeo u obzir činjenice i dokumentaciju, sve pobliže navedeno pod III. žalbe, propustio je pravilno ocijeniti iskaz svjedoka ĆC i BC te tužitelja kao stranke i time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kako je selektivno analizirao i ocjenjivao dokaze te izvodio zaključke koji nemaju uporišta u dokazima, kako je po drugi put saslušan svjedok IC iako o tom prethodno sud nije odlučio, osobito iz razloga što se tužitelj protivio izvođenju tog dokaza, kako je pogrešan i nejasan zaključak o tome kako tužitelj nije dokazao da je u vrijeme donošenja rješenja O-65/93 bio u posjedu cijele nekretnine, kako je izveden pogrešan zaključak o tome tko je i koliko posjedovao nekretninu te protivan sadržaju dokumentacije u spisu, kako je nejasan i nerazumljiv zaključak o posjedu kada je tužena VC priznala tužbeni zahtjev te o zakonitosti posjeda 1/3 idealnog dijela, o pravovaljanosti pravnog osnova i savjesnosti. Također i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, odnosno iz utvrđenih činjenica je izveden pogrešan zaključak jer je protivno tome tužitelj nekretninu stekao u dobroj vjeri od ŠC daleko ranije nego li su se tuženici uknjižili kao vlasnici na temelju rješenja o naknadno pronađenoj imovini do kojega je došlo u pokušaju tužitelja da se uknjiži kao vlasnik. Glede pozivanja na stjecanje pravnim poslom ističe kako se ne radi o obveznopravnom zahtjevu za izdavanje tabularne isprave već bi izdavanje tabularne isprave bilo posljedica utvrđenja činjenice stečenog prava vlasništva tužitelja, radi čega prigovara pogrešnoj primjeni odredbe iz članka 33. ZOVO i članka 371. ZOO.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba je djelomično osnovana.

5.Tijekom žalbenog postupka preminuo je tuženik KC slijedom čega je rješenjem prvostupanjskog suda utvrđen prekid postupka zbog smrti tog tuženika (P- 1451/17-12 od 17. kolovoza 2018., list 311 spisa), a kako je u žalbenoj fazi postupka preminuo i tužitelj ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (dalje:tužitelj) postupak je prekinut rješenjem prvostupanjskog suda P-1451/17-27 od 4. rujna 2019. (list 343 spisa), nakon čega je rješenjem P-1451/2017-37 od 3. travnja 2023. (list 361-363 spisa) prvostupanjski sud pozvao nasljednike pok. KC i baš tuženike ŽC, AC i OC preuzeti postupak na strani tog tuženika i u odnosu na njega postupak nastavio te ujedno nastavio postupak prekinut zbog smrti tužitelja čiji su nasljednici (rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Josipa Čujec iz [adresa] kao povjerenika Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu poslovni broj O-1948/2019 od 12. ožujka 2020.) sin ĐC i kći MC oboje iz [adresa], preuzeli postupak na strani tužitelja. Po pravomoćnosti citiranih rješenja spis predmeta je vraćen ovom drugostupanjskom sudu radi odlučivanja po žalbi tužitelja, tako da su u uvodu ove odluke strankama uslijed spomenutih nasljednopravnih sukcesija označene i naprijed navedene osobe.

6.U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

-kako prema tekstu kupoprodajnog ugovora od 25. lipnja 1986. sastavljenom u uredu Aleksandra Bjelanovića, odvjetnika iz [adresa], prodavatelj ŠC prodaje kupcu ĐC 1/3 dijela kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-[adresa] za cijenu od 450.000,00 dinara, uz utanačenje da je ugovorenu cijenu kupac isplatio prodavatelju prilikom sklapanja ugovora, što prodavatelj potvrđuje svojim potpisom i kupcu ispušta ovlaštenja na upis prava vlasništva temeljem tog ugovora te da su stranke suglasne o predaji u posjed nekretnine kupcu po zaključenju i potpisu ugovora te isplati kupoprodajne cijene,

-kako taj ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama,

-kako iz Potvrde (pismo) od 15. srpnja 1986. za koju je nesporno da je ispisana i potpisana rukom ŠC proizlazi da ŠC šalje tužitelju na potpis ugovor, pri čemu nije vidljivo što je predmet ugovora te traži da mu nakon potpisa tužitelj vrati ugovor,

-kako je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj O-65/93 od 2. svibnja 2008. raspoređena naknadno pronađena imovina iza smrti pok. ŠC i to nekretnina označena sa kč. [katastarska čestica], u naravi kuća broj 93 na [adresa] na [adresa] z. u. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina]-[adresa] u 1/3 dijela te dosuđena tamo navedenim nasljednicima, ovdje tužitelju i tuženicima,

-kako je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka grafologa HC sporni potpis na kupoprodajnom ugovor od 25. lipnja 1986. pisan rukom ŠC,

-kako iz provedenih dokaza proizlazi da u vrijeme donošenja rješenja o naknadno pronađenoj imovini pok. ŠC O-65/93 od 2. svibnja 2008. Općinskog suda u Varaždinu tužitelj nije dokazao da je bio u posjedu cijele nekretnine,

-kako iz iskaza “naprijed saslušanih svjedoka“ u bitnome proizlazi da bi tužitelj do 1990. samo povremeno navratio u nekretninu, od 1990. do 1995. nije dolazio u nekretninu, a od 1995. ne boravi u [adresa],

-kako je osim tužitelja ključ prijeporne nekretnine imao i SC iz [adresa] te njegova kćerka VC koji su povremeno dolazili na nekretninu i to puno češće nego tužitelj i da je i on plaćao komunalnu naknadu za spornu nekretninu,

-kako je u posjedu ključa nekretnine bio i susjed Đ koji je obrađivao vrt,

-kako su nakon smrti supruge ŠC, svjedoci IC i RC, iz [adresa], gdje su prebivali, doselili u [adresa] te se o njemu brinuli od veljače do prosinca 1992. kada je preminuo, a njima ostavio svoje nekretnine u [adresa],

-kako iz iskaza svjedoka IC, RC i BC proizlazi da je vlasnik nekretnine ranije bio EC, prednik SC i ŠC čija supruga LC je nakon njegove smrti imala pravo plodouživanja iste do smrti, nakon čega je nitko ne koristi,

- kako je BC, koji je inače poznavao ranijeg vlasnika EC, 2003. vidio oglas o prodaji cijele nekretnine, uspostavio kontakt s osobom čiji broj mobitela je bio u oglasu i to SC iz [adresa] koji se predstavio kao suvlasnik za 1/3 dijela te ga upoznao da je suvlasnik za preostale 2/3 osoba živi u [adresa], kasnije je shvatio da je to tužitelj jer je jednom prigodom kada je došao vidjeti nekretninu tamo našao SC, kćerku mu VC i tužitelja, dok nije bilo govora da je tužitelj vlasnik u cijelosti,

-kako prema iskazu svjedoka IC i RC sad pok. ŠC nije odlazio iz [adresa] od smrti supruge 1985./1986. jer je bio nepokretan, u vrijeme zaključenja ugovora o kojem govori tužitelj, da su on i ŠC bili u svađi zbog nekretnina u [adresa] i nisu kontaktirali, da ŠC nikada nije pričao da je spornu nekretninu prodao tužitelju, i da tužitelj nije bio u posjedu cijele nekretnine,

-kako je iskaz svjedokinje ĆC (tužiteljeve supruge) kontradiktoran podacima koji proizlaze iz pisanih isprava u spisu i kao subjektivan neprihvatljiv,

-kako je tužitelj prije pokretanja ove parnice bio upisan za 2/3 predmetne nekretnine od čega bi 1/3 dijela stekao od svog oca, a 1/3 kupio od VC,

- kako iz dopunskog iskaza svjedoka IC proizlazi da nitko u obitelji nema saznanja o prodaji tužitelju da susjed Đ ima ključ i da je obrađivao vrt iza kuće, da su u kuću povremeno dolazili SC iz [adresa] i tužitelj ĐC dok je bio u [adresa], a od 1995. tužitelj ne živi u [adresa].

7.Utvrđujući da je kupoprodajni ugovor na koji se tužitelj poziva zaključen 1986., da nije proveden u zemljišnim knjigama i da je tužba podnesena 28. studenog 2008. prvostupanjski sud je zaključio kako na temelju pravnog posla tužitelj nije stekao pravo vlasništva sporne nekretnine (članak 33. ZOVO), odnosno i da je protekao zastarni rok iz članka 371. ZOO-a za traženje ispunjenja ugovorne obveze izdavanja tabularne isprave pa je utoliko smatrao neosnovanim tužiteljev zahtjev pozivom na taj pravni osnov.

8.Nadalje, pozivom na rezultate dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj „nije dokazao pravovaljani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva dosijedanjem niti je dokazao da se nalazi u posjedu prijeporne nekretnine najmanje deset godina, nije dokazao niti da je savjestan posjednik, jer je znao da je EC u 1/3 naslijedio njegov rođak ŠC, u 1/3 SC, a u 1/3 DC, tek 2004/2005. kako je iskazao kupio je 1/3 dijela nekretnine od VC, dok je rješenjem o nasljeđivanju od 2. svibnja 2008. utvrđen suvlasnikom u 2/18 dijela na spornom dijelu, stoga sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi stekao vlasništvo samostalnog posjeda nekretnine u cijelosti, što uključuje i idealni dio od 1/3 koji je predmet ovoga spora jer u pravo vlasništva dosjelošću može se pretvoriti samo samostalan posjed stvari, a tužitelj nije dokazao niti jednu pravnu pretpostavku za stjecanje vlasništva dosjelošću na prijeporu kroz primjenu cit. odredbe čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO.“.

8.1.Stoga je i glede utemeljenja na pravnom osnovu dosjelosti tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

9.Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe iz članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje:ZV), s obzirom na vrijeme stjecanja na koje tužitelj ukazuje smatrao kako su ovdje glede stjecanja prava vlasništva mjerodavne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ br. 6/1980, 36/1990, Narodne novine br. 53/1991, 91/1996, dalje:ZOVO).

10.Također je prvostupanjski sud, pravilno utvrđujući kako temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. lipnja 1986. tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik 1/3 cjeline kupljene od ŠC, što među strankama nije ni sporno, valjanom primjenom materijalnog prava iz članka 33. ZOVO s osnovom zaključio kako temeljem tog pravnog posla tužitelj nije stekao suvlasništvo u utuženom dijelu.

11.Pri tome je prihvatljiv i stav prvostupanjskog suda da u situaciji kada je kupoprodajni ugovor zaključen 1986., a tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva temeljem tog pravnog posla i izdavanja tabularne isprave 28. studenog 2008., budući se u potonjem dijelu (glede obvezivanja na izdavanje tabularne isprave) radi o obveznopravnom zahtjevu za ispunjenje obveze iz ugovora, je nastupila zastara potraživanja glede ispunjenja obveze i to u smislu članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO/91) koji je sadržajno odgovarajući sada važećem članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO/05), što se uopćenim žalbenim prigovorom s osnovom ne dovodi u pitanje, niti je u tom dijelu odluka opterećena bitnim povredama na koje se ukazuje ili onim na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12.Glede pozivanja tužitelja na stjecanje prava suvlasništva na temelju dosjelosti, dakle na temelju zakonskog načina stjecanja, osnovano žalitelj ističe kako je pobijana presuda opterećena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer i po ocjeni ovog suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

12.1.Međutim, ovaj sud smatra kako iz činjeničnog stanja spisa neovisno o ovoj apsolutno bitnoj povredi postupka može na temelju odredbe članka 373.a. ZPP-a dijelom preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava (su)vlasništva.

13. U odnosu na pravni osnov na koji se tužitelj poziva, navesti je kako u smislu članka 28. stavak 2. ZOVO koji se ovdje ima primijeniti (članak 388. stavak 2. ZV), savjesni i zakoniti posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, dosljedno čemu je i u ovom stadiju postupka sporno jesu li na strani tužitelja ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje temeljem ovog pravnog osnova.

14.Odredbom članka 130. stavak 2. ZV-a određeno je da se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

15.Drugim riječima, kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, dakle na temelju zakona, tako stečeno pravo vlasništva ne može imati prednost prema onom vlasništvu koje je stečeno na temelju povjerenja u zemljišne knjige.

16.Po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje pravni slijednik pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV-a).

17.Međutim, nasljeđivanje, temeljem kojeg osnova su tuženici upisani u zemljišnim knjigama je drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (članak 114. ZV) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu kao što je to i odluka suda ili druge nadležne vlasti te zakona, tako da tuženici s osnovom ne mogu osporavati osnovanost stjecanja dosjelošću pozivanjem na primjenu članka 130. stavak 2. ZV-a.

18.Prema sadržaju spisa u bitnome je utvrditi: kako je vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 93 u [adresa] površine 26m2, ZU [zk uložak] k. o. [katastarska općina]- [adresa] bio EC koji nije imao djece, a nakon smrti naslijedili su ga braća UC, ŠC i SC za po 1/3, dok je supruga mu LC imala pravo plodouživanja; kako je LC preminula; kako je prema kupoprodajnom ugovoru od 25. lipnja 1986. sastavljenom u uredu Aleksandra Bjelanovića, odvjetnika iz [adresa], prodavatelj ŠC prodao kupcu ĐC 1/3 dijela kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-[adresa], prodavatelj primio kupovninu, kupca uveo u posjed te ga ovlastio na uknjižbu prava vlasništva; kako je istovjetnost potpisa ŠC na spomenutom ugovoru potvrđena grafološkim vještačenjem na koje tuženici nisu imali prigovora ni prijedloga za drugim vještačenjem; kako je pismeno “[adresa], 15.7./86“ napisao i vlastoručno potpisao ŠC; kako je Rješenjem Općine Rijeka, Općinski komitet za urbanizam, izgradnju, katastar i komunalno-stambene poslove UP/I-03/2- 161/220 od 6. listopada 1986. obveznik ĐC iz [adresa], kao vlasnik odnosno korisnik objekta, obvezan počev od 1. travnja 1986. plaćati komunalnu naknadu za stambeni prostor površine 24 m2 u Rijeci, [adresa]; kako je tužitelj u vrijeme utuženja bio upisan kao suvlasnik za 2/3 dijela (poziva se na stjecanje 1/3 dijela darovanjem od svog oca UC 1983. te 1/3 kupoprodajom iz 2003. s VC, kćeri i jedinom nasljednicom strica mu SC); kako je ŠC živio u [adresa] i nakon smrti supruge 1985./1986. nije odlazio u [adresa], o njemu su se brinuli i s njim živjeli RC, kći njegova nećaka TC (sina brata mu UC) i njezin suprug IC koji su iz Zagreba u veljači 1992. doselili u [adresa] te o njemu brinuli do njegove smrti u prosincu 1992.; kako je Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu O-68/93 od 3. siječnja 1995. nasljednicom iza smrti ŠC temeljem oporuke proglašena RC za cijelo, u koje rješenje kao ostavinska masa nije ušla sporna nekretnina u Rijeci; kako je 2. prosinca 2005. u Općinskom sudu u Varaždinu zaprimljen prijedlog radi rasporeda naknadno pronađene imovine pok. ŠC i to kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 93 u [adresa] u [adresa] sa 26 čkv z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] za 1/3 dijela te je pravomoćnim rješenjem O-65/93 od 2. svibnja 2008. ista i raspoređena njegovim zakonskim nasljednicima (potomcima braće SC i UC te sestre PC), a među njima tužitelju ĐC za 2/18 dijela te VC za 6/18 dijela; kako je VC svoju 1/3 naslijeđenu iza smrti oca pok. SC 2004. ili 2005. prodala tužitelju, a za 6/18 dijela stečenih po rješenju o rasporedu naknadno pronađene imovine iza pok. ŠC ovdje tužitelju priznala tužbeni zahtjev te je sud prvog stupnja donio djelomičnu presudu na temelju priznanja P-3921/08 od 26. studenog 2010. kojom je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, koja je po pravomoćnosti provedena u zemljišnim knjigama tako da tužitelj sada potražuje suvlasnički dio od 16/108.

19.Protivno zaključku prvostupanjskog suda, po shvaćanju ovog suda tužitelj ĐC je sklapanjem kupoprodajnog ugovora postao zakonit, istinit i pošten posjednik predmetne nekretnine.

20.Zakonit radi toga jer je nekretninu stekao na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s ŠC **.**.1986. koji je sastavljen u pismenoj formi, potpisan od stranaka ugovornica s točno određenim bitnim sastojcima, čije postojanje u konačnici (nakon nalaza i mišljenja vještaka grafologa) tuženici i ne osporavaju niti ukazuju na razloge ništetnosti koje ni ovaj sud nije pronašao u ispitivanju po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz članka 109. ZOO/91, pa se radi o pravovaljanoj pravnoj osnovi, a posjed nije stečen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja niti se na to upire (članak 72. stavak 1. ZOVO).

20.1.Navedeno ne čini upitnom činjenica što potpis prodavatelja nije javno ovjerovljen ili što nije bio plaćen porez na promet nekretnina, kako su to tijekom postupka smatrali tuženici, a prvostupanjski sud ga bez navođenja konkretnih razloga smatrao nepravovaljanim pravnim osnovom.

20.2.Protivno stavu prvostupanjskog suda upravo pismeno “[adresa], 15.7./86“, nesporno pisano i potpisano od strane ŠC potvrđuje činjenicu zaključenja kupoprodajnog ugovora na način prikazan po svjedokinji ĆC s kojom se tužitelj suglasio, što drugi dokazi u spisu ne čine upitnim.

20.3.Naime, tvrdnja svjedoka IC i RC da ŠC nije odlazio iz [adresa] od 1985./86. pa tako ni potpisao spomenuti ugovor u [adresa], čini prihvatljivim iskaz svjedokinje ĆC (tužiteljeve supruge) i samog tužitelja, koji su iskazivali da je kupoprodajna cijena bila isplaćena prodavatelju neposredno u [adresa], prema dogovoru, ugovor kao isprava o pravnom poslu sastavljen kod odvjetnika u [adresa], gdje je tužitelj živio i radio 1986. te prodavatelju poslan na potpis, a on ga, kako iz spomenutog pismena proizlazi, vratio s pozivom da ga tužitelj kao druga strana ugovornica potpiše i jedan mu primjerak potpisanog vrati radi kompletiranja dokumentacije.

20.4.Ovakav način ugovaranja u krugu obitelji, pogotovo između starijih i mlađih srodnika po stavu ovog suda ne bi bio neuobičajen već izraz povjerenja i poštovanja mlađeg u odnosu na starijeg, čija dob i zdravstveno stanje su tražili dodatnu pažnju i angažman mlađeg srodnika, ovdje ugovorne strane, a da su u vrijeme ugovaranja odnosi među njima bili skladni svjedoči i sadržaj odnosnog pisma koje ukazuje na međusobno uvažavanje i rodbinsku prisnost, pa je s tim u svezi ocijeniti neprihvatljivim iskaz svjedoka IC i njegove supruge RC da od 1977. nisu bili u dobrim odnosima zbog spora oko imovine u [adresa].

20.5.To što u pismu ne stoji na što se ugovor odnosi ne dovodi u pitanje izloženi zaključak kada je iz teksta ugovora vidljivo da je sastavljen u pet primjeraka, koje potpisane u istom broju ŠC vraća tužitelju s pozivom na potpisivanje i vraćanje mu jednog primjerka, a u prilog tome svjedoči i činjenica da je sam ugovor datiran s 25. lipnja 1986. pa, kada se uzme u obzir vrijeme potrebno za poštansku manipulaciju, spomenuto pismo datirano s 15. srpnja 1986. bilo bi sastavljeno primjereno brzo nakon sastavljanja i otposlanja ugovora.

20.6.Navedeno ne čini upitnim ni što je svjedokinja ĆC, s kojom se tužitelj suglasio, izjavila kako je isplata izvršena prije sastavljanja ugovora u [adresa] o čemu nije sastavljena potvrda a u ugovoru stoji da je izvršena njegovim sklapanjem što prodavatelj potvrđuje potpisom, jer je ugovor pisan po odvjetniku uobičajenim pravnim rječnikom koji uključuje takve formulacije u situaciji nedvojbene isplate, da plaćanje nije obavljeno prodavatelj isplatu ne bi potpisom ni potvrdio, a što se tiče neposredne isplate prije pisanog ugovora i to je shvatljivo u obiteljskim relacijama kakve su ovdje bile.

20.7.Pored toga nitko od tuženika, osim paušalnog osporavanja da su navedena pismena vezana za isti pravni posao ničim konkretnim ne ukazuje na postojanje nekog drugog ugovora između stranaka na koje bi se pismo potpisano od ŠC eventualno odnosilo niti takvo što iz stanja spisa proizlazi.

20.8.Nadalje, svjedoci RC su ustrajni u tvrdnji kako im ŠC nikada nije govorio o prodaji sporne nekretnine a to u svojim navodima ističu i tuženici.

20.9.Sve i da je to istina, bilo bi bez značaja jer pok. ŠC kao suvlasnik je svojom imovinom mogao slobodno raspolagati, a prema iskazu svjedoka IC imao je minimalna primanja pa je osnovano pretpostaviti kako je imao potrebu za pribavljanjem sredstava za život o čemu nije morao nikome polagati račune pogotovo što su svjedoci IC brigu o njemu preuzeli tek 1992.

21.Osim toga, u kupoprodajnom ugovoru je klauzula o uvođenju u posjed njegovim zaključivanjem, a da je to učinjeno zaključivati je i iz Rješenja o komunalnoj naknadi kojim je nakon zaključivanja ugovora tužitelj određen obveznikom plaćanja komunalne naknade.

21.1.Nadalje, prema iskazu svjedoka IC, ŠC nakon smrti supruge 1985. prestao je plaćati režije za tu nekretninu i svjedok više nije viđao račune, pa kada se ima u vidu da pružatelji komunalnih usluga redovito račune ispostavljaju, a općepoznato je kako neplatiše sankcioniraju ovršnim postupcima, do čega ovdje nije došlo, onda je s osnovom zaključiti kako je tu obvezu preuzeo i izvršavao tužitelj, kako glede komunalne naknade, tako i drugih davanja (i prema dopisu na listu 111A spisa upućenom ĐC, ŠC je Elektroprimorje Rijeka obavijestio da je prestao biti vlasnik i da je od 24. travnja 1986. dužnik za sporni prostor novi vlasnik ĐC).

21.2.Spomenuti svjedok je u iskazu od 3. svibnja 2011. (list 101 spisa) iskazivao kako nakon smrti LC spornu kuću nitko nije koristio na način da bi u njoj živio, da je tužitelj od 1986. živio u [adresa] gdje je bio zaposlen, da se kuća nije koristila jer to tužitelj nikome nije dozvoljavao te zna da kuću pazi susjed Đ za kojega misli da mu je upravo tužitelj dao ključ, te da je tužitelj 1995. odnosno do Oluje bio u [adresa], misli da je dolazio u Rijeku od 1986. do 1985., a nakon toga izbjegao u [adresa]. Iz navedenog bi bilo zaključivati da se tužitelj ponašao kao gospodar kuće, a to što je od ranije bio suvlasnik po osnovi darovanja s ocem te imatelj ključa ne dovodi u pitanje izvršenje ugovora o kupoprodaji s GC i stupanje u posjed činima na koje je naprijed ukazano.

21.3.Prilikom drugog saslušanja od 28. kolovoza 2017. (list 277 spisa) svjedok je iskazivao je kako je tužitelj znao prespavati u predmetnoj nekretnini do 1990., kao i stric mu SC (koji je s obitelji prebivao u [adresa]), ali tada mijenja iskaz glede predaje ključa susjedu Đ iskazujući kako su mu sva trojica braće dala ključ i dozvolila da obrađuje vrt što se ne ukazuje prihvatljivim kada se ima u vidu da je raniji iskaz dao šest godina prije toga i tada očekivano imao potpunija saznanja.

21.4.O tome da je tužitelj imao ključ kuće iskazivala je i svjedokinja RC, a isto tako i da je tužitelj rekao kako postoji neki čovjek koji pazi na kuću, što bi promatrano povezano s iskazom njezinog supruga IC upućivalo na zaključak da se radi o susjedu Đ o kojem je i on iskazivao i kojemu je tužitelj dao ključ.

22.Proizlazi kako spomenuti svjedoci znaju da je upravo tužitelj imao ključeve, a cijeneći iskaz bračnog para RC i da tužitelj drugima nije dozvoljavao korištenje te da susjed Đ pazi kuću i obrađuje vrt uz njegovu suglasnost prema prvom iskazu svjedoka IC te iskazu njegove supruge.

23.O tome da se tužitelj ponašao kao suvlasnik i spornog dijela i samostalni posjednik potvrđuje i iskaz nesrodnog svjedoka BC, koji je kao poznanik ranijeg vlasnika EC, vidjevši 2003. oglas kontaktirao SC, koji se predstavio kao suvlasnik za 1/3 iskazavši da je suvlasnik za 2/3 osoba koja živi u [adresa], a to je mogao biti jedino tužitelj kojega je u tom svojstvu kasnije i upoznao kada je, kako je iskazivao, 2-3 puta dolazio radi kupnje kuće, u kojim prigodama bi zaticao SC i kćer mu VC te i tužitelja.

24.O tome da tada nije bilo govora da bi tužitelj bio vlasnik nekretnine za cijelo je odgovoriti kako to ni tužitelj ne tvrdi jer je u vrijeme dok je bio živ SC, isti bio suvlasnik za 1/3 po osnovi nasljeđivanja iza smrti EC, a tek poslije njegove smrti, tužitelj je od njegove kćeri VC kupio njezin dio od 1/3.

25.Stoga je svako drugo tumačenje iskaza svjedoka BC i IC neprihvatljivo, a da je kupnja obavljena kako tužitelj tvrdi potvrđuje i priznanje tužbenog zahtjeva od strane tužene pod 1. VC, kćeri i nasljednice tužiteljevog strica SC.

26.Od značaja je i činjenica da pok. ŠC oporučno nije raspolagao predmetnom nekretninom, da od vremena ugovora nije plaćao režijske troškove, a upravo polazeći od iskaza svjedoka IC da je pok. ŠC sve do svoje smrti bio bistar i potpuno sposoban za pravovaljana raspolaganja, da se smatrao vlasnikom i posjednikom sporne nekretnine zasigurno bi istu rasporedio kao što je to učinio i glede druge imovine.

27.Nadalje, u spisu nema osnova zaključivanju da je pok. ŠC nakon 1986. na bilo koji način izražavao volju ili poduzimao bilo koju radnju upravljenu na izvršavanje posjeda ili vlasničkih ovlaštenja glede predmeta spora kao ni kasnije njegovi nasljednici sve do 2005. kada je prema stanju spisa prijedlog radi rasporeda naknadno pronađene imovine podnio tužitelj.

28.Dosljedno, sud nalazi kako iz naprijed izloženog ponašanja stranaka Ugovora o kupoprodaji proizlazi da je ŠC volju da proda svoj suvlasnički dio očitovao u trenutku sklapanja ugovora, a ulazak u posjed, osim ključevima koje je tužitelj kao dotadašnji suvlasnik za 1/3 zasigurno imao, faktično manifestirao i time što više ni na koji način nije vršio posjed, već je to činio tužitelj, čime je kao prenositelj tužitelja kao stjecatelja uveo u posjed s voljom da se kao stjecatelj nađe u položaju da može izvršavati vlast nad nekretninom, na način da s njom može slobodno raspolagati.

29.Preuzimanje posjeda je i ostvareno tužiteljevim preuzimanjem obveze glede komunalnih davanja, njegovim povremenim dolascima kada bi znao i prespavati, kao što je to činio i drugi suvlasnik (za 1/3) SC te angažiranjem treće osobe, susjeda Đ da o kući brine, o čemu su iskazivali svjedoci IC.

30.Prema iskazu svjedoka BC je bio je neposredni sudionik pokušaja prodaje cijele nekretnine 2003. zajedno sa stricem SC kao suvlasnikom 1/3, koji ga je priznavao suvlasnikom za preostale 2/3 dijela, pa okolnost što kuću nije koristio za stanovanje, što je do 1995. živio i radio u [adresa], a nakon toga u [adresa] po stavu ovog suda ne ukazuje da nije bio samostalni posjednik u kontinuitetu kojega ga, prema stanju spisa, tuženici ni njihovi prednici u tome nisu ograničavali ili pak da je taj posjed prestao. 31.Protivno stavu prvostupanjskog suda o nesavjesnosti za koji nisu dani valjani razlozi, tužiteljev posjed je i pošten (savjestan) pri čemu se savjesnost pretpostavlja (članak 70. stavak 2. i 3. ZV), a iz sadržaja spisa ne proizlazi da su tuženici s osnovom dokazali da je tužitelj imao razloga vjerovati da nije stekao sporni suvlasnički dio od ŠC.

32.Stoga je ocjenom provedenih dokaza ovaj sud utvrdio da je temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. lipnja 1986. tužitelj postao zakonit posjednik, da tuženici nisu dokazali nesavjesnost njegovog posjeda te da su kontinuiranim nesmetanim posjedom vršenim na naprijed utvrđeni način, protekom roka od 10 godina od zaključenja ugovora, dakle 26. lipnja 1996. na njegovoj strani ostvarene pretpostavke za stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću iz članka 28. stavak 2. ZOVO-a.

33.Nadalje, po stavu ovog suda, sama činjenica što je tužitelj 2005. podnio prijedlog da se odnosna nekretnina rasporedi kao naknadno pronađena imovina i što je u tom postupku i on pravomoćno proglašen nasljednikom za 2/16 ne čini upitnim samostalnost njegova posjeda koja treba biti ostvarena za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer je taj prijedlog podnesen i rješenje ostvareno nakon što su na strani tužitelja, kako je navedeno još 1996. ostvarene pretpostavke za stjecanje na temelju zakona, a navedeno postupanje u ostavinskom postupku, prema prihvatljivim tužbenim navodima bio je preporučeni jednostavniji pravni put u pokušaju ostvarenja uknjižbe njegovih prava.

34.Zbog izloženog, a na temelju čl. 373.a. ZPP-a valjalo je pobijanu odluku preinačiti i uvažavanjem tužiteljeve žalbe kao osnovane prihvatiti tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik nekretnine za 16/108 dijela na kojem su upisani tuženici.

35.Glede zahtjeva za izdavanje tabularne isprave posebno je navesti kako u situaciji kada je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dakle izvornom stjecanju prava vlasništva na temelju samog zakona, nije osnovan zahtjev za izdavanje tabularne isprave, obzirom da se ne radi o derivativnom stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla i s tim u vezi upisom stjecanja vlasništva u zemljišnoj knjizi kao konstitutivnom pretpostavkom za stjecanje tog prava.

35.1.Tužitelj je u smislu odredbe članka 130. stavak 1. ZV-a ovlašten ishoditi upis stečenog prava u zemljišnoj knjizi, ali nije ovlašten zahtijevati od tuženika izdavanje tabularne isprave za upis stečenog prava vlasništva dosjelošću jer je zahtjev za izdavanje tabularne isprave po svojoj prirodi obveznopravni zahtjev koji pretpostavlja postojanje određenog građanskopravnog odnosa između stranaka, kojeg u slučaju stjecanja prava vlasništva dosjelošću, nema (tako i VSRH u Rev-1280/2015 od 12. prosinca 2018.).

35.2.Stoga je u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave tužiteljevu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

36.Uslijed djelomične preinake presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u parnici te je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je prihvaćen zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, dok je odbijen obvezno-pravni zahtjev ovaj sud stava kako je njihov uspjeh približno podjednak, pri čemu je tužiteljima primjenom odredbe čl. 154. stavak 4. u svezi sa člankom 155. i 156. ZPP-a odmjeriti troškove grafološkog vještačenja 2.700,00 kn, pristojbe na tužbu 400,00 kn, presudu 400,00 kn i žalbu na presudu u iznosu od 800,00 kn, što je ukupno 4.300,00 kn, odnosno preračunato u eur po fiksnom tečaju konverzije (7,53450) iznos od 570,71 eur.

U Splitu, 4. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić