Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2968/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Gleinstätten-Leutschach-Groß St. Florian eGen, OIB: 63515166110, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Remenar & Remenar j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 57, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1523/2019-36 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1523/2019-36 od 26. ožujka 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-451/19, odnosno ovrha po prijedlogu/zahtjevu za izravnu naplatu od 12. kolovoza 2019. ovrhovoditelja Raiffeisenbank Groβ St. Florian-Wettmannstätten eGen, [adresa], OIB: 39846186666, kao ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, LL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koji zahtjev za izravnu naplatu je podnesen FINA-i temeljem bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV-23193/07 od 11. prosinca 2007. godine, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 287.933,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2015. do isplate po stopi propisanoj u čl. 29. ZOO-a, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2019. do isplate po stopi propisanoj u čl. 2. ZOO, te je nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava po tom zahtjevu sa računa tužitelja (ovršenika) na račun tuženika (ovrhovoditelja) kao i u dijelu kojim je traženo obvezivanje tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2024. do isplate (točka II. izreke).

2.Protiv citirane odluke pravovremeno se žali tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana odluka, sukladno žalbenim navodima, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači prvostupanjska presuda prihvaćanjem zahtjeva i obvezivanjem tuženika na naknadu parničnih troškova tužitelju.

2.1.Na žalbu je odgovorio tuženik predlažući je odbiti.

3.Žalba tužitelja je osnovana.

4.Razmatrajući sadržaj žalbe kojim se želi ukazati na povredu prava na pristup sudu i pošteno suđenje utvrditi je da u njoj nisu navedeni ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi zbog kojih bi bilo osnova utvrditi povredu prava na pristup sudu ili na pošteno suđenje u konkretnom slučaju.

4.1.Na to ne upućuje ni sam predmet spora o kojem je prvostupanjski sud odlučivao u prvom stupnju sudske jurisdikcije. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora , korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10). Nadalje, prema stanju spisa nema elemenata za zaključak da je postupljeno arbitrarno, pristrano, neobjektivno ili da je na neki drugi način dovedena u pitanje objektivnost i nepristranost suca u očima stranaka, a time pravo tužitelja na pošteno i pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava RH (Narodne novine 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10,85/10, 5/14).

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-451/19, odnosno ovrhe po prijedlogu/zahtjevu za izravnu naplatu od 12. kolovoza 2019. ovrhovoditelja Raiffeisenbank Groβ St. Florian-Wettmannstätten eGen, [adresa], Republika Austrija, OIB: 39846186666, kao ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, a koji zahtjev za izravnu naplatu je podnesen FINA-i temeljem bjanko zadužnice ovjerene u potpisu po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV-23193/07 od 11. prosinca 2007. godine, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 287.933,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2015. do isplate, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2019. do isplate te da je nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava po tom zahtjevu sa računa tužitelja (ovršenika) na račun tuženika (ovrhovoditelja).

5.1.Nije sporno da je zaključkom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr- 451/2019-3 od **.**.2019. LL, ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga određenog u članku 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 06/24 dalje: OZ), odnosno istaknutog prigovora zastare.

6.Prema odredbi članka 55. stavak 3. OZ-a, u svezi odredbe članka 52. stavak 5. i članka 210. stavak 1. i 2. OZ-a, tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u prijedlogu u povodu kojeg je upućen na parnicu te sud u parnici može raspravljati i odlučivati isključivo o tim razlozima, jer je tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom propisani put pravne zaštite samo u okviru i svezi tih razloga, i to samo kad ovršni sud u ovršnom postupku zaključkom odluči ovršenika uputiti na parnicu, kako je ovdje i postupljeno.

7.Prvostupanjski sud u bitnom je utvrdio slijedeće činjenice:

- kako je tužitelj sačinio-izdao bjanko zadužnicu dana 11. prosinca 2007. na kojoj je ovjeren njegov potpis po javnom bilježniku Jasenki Crnčec istog dana pod poslovnim brojem OV-23193/07, kojom je dao suglasnost da se na temelju iste radi naplate tražbine zaplijene svi njegovi računi kod svih banaka i novčana sredstva isplate izravno vjerovniku,

- kako je tužitelj kao korisnik kredita spomenutu bjanko zadužnicu sačinio i predao tuženiku kao kreditoru radi osiguranja naplate tražbine kreditora po Ugovoru o jednokratnom kreditu broj 434.027,

- kako je tuženik kao ovrhovoditelj (nakon popunjavanja isprave čime je bjanko zadužnica postala zadužnicom) zatražio putem FINA-e prisilnu naplatu svoje tražbine dana 16. prosinca 2015., a po stupanju na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18., dalje: ZPONS) FINA je prestala s izvršenjem osnove za plaćanje (članak 12.), te je tuženik kao ovrhovoditelj novim prijedlogom od 12. kolovoza 2019. predložio ponovno evidentiranje iste osnove za plaćanje u očevidnik

FINA-e i nastavak provedbe ovrhe,

- kako je kod tuženika došlo do statusne promjene uslijed koje je pripojen drugom društvu te je promijenio naziv i osobni identifikacijski broj,

- kako je pravni temelj prijenosa novčanih sredstava naplata novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u postupku koji provodi FINA, a ne transakcija oporeziva porezom na dodanu vrijednost,

- kako je tuženik osim izravne naplate temeljem zadužnice pokrenuo i ovršni postupak na nekretnini ovršenika temeljem Očitovanja javnog bilježnika Jasenke Crnčec kao ovršne isprave i to 2013. koji se vodi kod Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, pod poslovnim brojem Ovr-1328/2013 koja ovrha nije dovršena.

8.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio kako nisu ostvareni razlozi na koje se tužitelj pozvao, radi čega je osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja njegov zahtjev radi utvrđenja nedopustivosti ovrhe odbio kao neosnovan.

8.1.Pri tome je u bitnome smatrao kako su stranke Ugovorom o jednokratnom kreditu broj 434.027 od 11. prosinca 2007. ugovorile primjenu austrijskog prava pa tako Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. čijim paragrafima 1478. i 1479. je propisan tridesetogodišnji zastarni rok koji do podnošenja isprave na naplatu odnosno traženja ovrhe pod Ovr-1328/13 po ovršnoj ispravi (javnobilježničkom očitovanju OU- 605/07 od 11. prosinca 2007.) nije protekao, podredno da nije protekao ni desetogodišnji zastarni rok iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 156/23 dalje:ZOO), a podnošenjem kojih je nastupio prekid zastare; kako je prigovor da je na naplatu FINI predana obična preslika isprave već pravomoćno ocijenjen neosnovanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj OVR-451/2019 od 7. rujna 2020. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku Gž-Ovr-386/2020; kako je kod upisa imena/naziva i računa u čiju korist treba izvršiti naplatu ovrhovoditelj postupio u skladu sa člankom 7. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima te kako se ne radi o transakciji koja bi bila oporeziva PDV-om, radi čega nije bitno ima li ovrhovoditelj PDV ID broj.

9.U žalbenom postupku u bitnome tužitelj ustraje u tvrdnji o osnovanosti prigovora zastare, nezakonitom pokretanju postupka izravne naplate uslijed dostave obične preslike zadužnice kao osnove za plaćanje, dodatno smatrajući kako se, jer je u pitanju privatna isprava s ovjerenim potpisom, radi o vjerodostojnoj ispravi temeljem koje se može voditi postupak pred javnim bilježnikom, a ne ovršnoj ispravi podobnoj za naplatu putem FINA-e, da je ništav ugovor o kreditu 434.027 od 11. prosinca 2007., a slijedom toga i tražbina iz glavnog ugovora, pa tako i predmetna tražbina čija se naplata ovdje traži temeljem bjanko zadužnice kao sredstva osiguranja po tom ugovoru, kao i sama ovrha, što je sud propustio utvrditi iako je na ništetnost dužan paziti po službenoj dužnosti, radi čega ocjenjuje kako je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu i pravo na pošteno suđenje.

10.Protivno tvrdnji žalitelja, popunjena bjanko zadužnica na kojoj je javno ovjerovljen potpis dužnika ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl. 183. primjenjivog OZ/96).

11.Glede prigovora da se temeljem običnog preslika ne može pokrenuti ovrha, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je taj prigovor ocijenjen neosnovanim pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda Ovr-451/2019 od 7. rujna 2020. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku Gž-Ovr-386/2020.

11.1.Dodati je da se tuženik kao ovrhovoditelj tražeći Zahtjevom za izravnu naplatu od 12. kolovoza 2019. ponovno evidentiranje iste osnove za plaćanje u očevidnik FINA-e i nastavak provedbe ovrhe naplatom, pozvao na izvornik zadužnice koji je bio dostavljen uz prijedlog za ovrhu od 16. prosinca 2015. (list 34 spisa) te da se, prema obavijesti FINA-e od 12.05.2021. spomenuti izvornik nalazi kod FINE (str.138. spisa).

12.Glede prigovora zastare navesti je kako i u situaciji primjene materijalnog prava RH ne bi se moglo govoriti o primjeni 10-togodišnjeg zastarnog roka, na što osnovano ukazuje žalitelj pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2018. prema kojemu:

„Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ- Narodne novine 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371 ZOO/91 (sada članak 225. ZOO/05), dok se na tražbine potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje zastrani rok od 10 godina iz članka 379/ ZOO/91 (sada članak 233. ZOO/05).

13.Nadalje, po ocjeni ovog suda, protivno stavu žalitelja, u primjeni domaćeg materijalnog prava, kao početak tijeka roka zastare ne bi se mogao uzeti dan izdavanja zadužnice odnosno bjanko zadužnice.

14.Prema odredbi članka 183. st 1. OZ/96, koji je bio na snazi u trenutku izdavanja bjanko zadužnice ovjerene u potpisu pod Ov-23193/07 od 11. prosinca 2007. dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno naplaćuje vjerovniku.

14.1.Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

14.2.Imajući u vidu naprijed citirano pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, kao i odredbu članka 183. st. 1. OZ/96, proizlazi da predmetna zadužnica predstavlja privatnu ispravu ovjerenu u potpisu izdavatelja kod javnog bilježnika i da ista nije solemnizirana.

14.3.Stoga takva zadužnica ne predstavlja sudsku odluku (pa ni sudsku nagodbu) niti predstavlja rješenje o ovrsi, već samo ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, u kojoj situaciji nema mjesta primjeni zastarnog roka iz odredbe članka 233. stavak 1. ZOO-a, kako je to smatrao prvostupanjski sud.

15.Prema odredbi članka 215. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

15.1.Stoga se rokovi početka zastare bjanko zadužnice koja je izdana u svrhu osnovnog pravnog posla računaju od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla koji se osigurava, odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (u tom smislu VSRH u Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017. i Rev-732/23 od 9. travnja 2024.).

16.S obzirom na to da se ovdje radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom RH, imajući u vidu da je predmetna bjanko zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja za obveze iz Ugovora o jednokratnom kreditu 434.027 od 11. prosinca 2007. zaključenog u Republici Austriji, valja imati na umu glede mjerodavnog prava, odredbu članka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u pojedinim odnosima (Narodne novine 53/91 i 88/01, dalje: ZRS) koji je bio na snazi u vrijeme ugovaranja, prema kojoj je za ugovor mjerodavno pravo što su ga stranke same izabrale, što su i učinile koristeći svoje autonomno pravo pri sklapanju ugovora s međunarodnim obilježjem (spomenutim ugovorom koji upućuje na Opće uvjete poslovanja list 81-99 spisa).

16.1.Sve da u ovom slučaju i nije ugovorena primjena prava Republici Austriji, na primjenu tog prava upućuje i odredba članka 20. stavak 1. točka 20. ZRS, prema kojoj se za ostale ugovore koji nisu poimenično navedeni u čl. 20. toč. 1.-19., kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponuditelja.

16.2.Sjedište ponuditelja je u Republici Austriji, gdje je i sklopljen ugovor, pa je i primjenom kolizijskih propisa RH za predmetni ugovor mjerodavno pravo Republike Austrije (tako i u odluci VSRH Rev-1305/2014 od 13. studenog 2018. i Rev-861/2018-2 od 5. studenog 2019.).

16.3.Zbog iznijetih razloga pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da se o spornim pravnim pitanjima ima odlučiti primjenom austrijskog privatnog prava, što se žalbom s osnovom ne dovodi u pitanje.

17.Međutim, ispitujući presudu u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st. 2 ZPP-a glede pravilnosti primjene materijalnog prava, za sada se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda o tome da nije protekao zastarni rok iz čl. 1478. i 1479. Austrijskog građanskog zakonika.

17.1.To stoga što po stavu ovog suda navedene odredbe OGZ-a primjenjuju se samo ako za poseban slučaj nije propisan kraći rok (tako i VSRH u Rev 861/2018-2 od 5. studenog 2019., Rev-1305/2014), koju činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio.

18.Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa i time pogre šne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u svezi okolnosti radi li se o posebnom slučaju za koji je propisan kraći rok zastare i od kada bi zastarijevanje počelo teći, odnosno kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (kada je tražbina dospjela), što bi bilo od značaja za valjanu primjenu relevantnih materijalnopravnih odredbi austrijskog prava pri odlučivanju o prigovoru zastare i pitanju prekida zastare, to je pobijanu odluku valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

19.U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud imajući u vidu izložene primjedbe i upute dopuniti činjenično stanje, raspravit će i ostale prigovore iznesene tijekom postupka, nakon čega će o osnovanosti zahtjeva ponovo odlučiti u skladu sa pravilno izabranim i primijenjenim materijalnim pravom na konkretan odnos stranaka.

20.Uz odluku o glavnoj stvari prvostupanjski će sud ponovo odlučiti o troškovima cijelog pa i žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Splitu, 4. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić