Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-2397/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-2738/2021-2 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-2738/2021-2 od 24. svibnja 2024.,

II. Djelomice se uvažava tužiteljeva žalba, a odbija tuženikova žalba te se rješenje Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-2738/2021-2 od 24. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izrijeke:

-potvrđuje u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR-a sa zateznim kamatama,

-preinačava u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troška odbijen i u tom dijelu rješava:

„Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 115,99 EUR-a (odnosno isplatiti ukupno iznos od 1.865,99 EUR- a) sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2024. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neutemeljen.“

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-4324644 od 21.8.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 25.536,65 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se iznos kredita otplaćuje na način da se dio glavnice kredita u iznosu CHF 19.241,13 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 6.295,92, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj 418-50-4324644 od 21.8.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 6.957,02 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12. 2007.godine, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, koje teku na iznos od:

-9,95 EUR od 30.11.2007.godine do isplate,

-8,98 EUR od 31.12.2007. godine do isplate,

-12,37 EUR od 31.01.2008. godine do isplate,

-14,24 EUR od 29.02.2008. godine do isplate,

-17,44 EUR od 31.03.2008. godine do isplate,

-12,63 EUR od 30.04.2008. godine do isplate,

-13,17 EUR od 31.05.2008. godine do isplate,

-15,54 EUR od 30.06.2008. godine do isplate,

-12,06 EUR od 31.07.2008. godine do isplate,

-12,23 EUR od 31.08.2008. godine do isplate,

-14,29 EUR od 30.09.2008. godine do isplate,

-29,93 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

-19,45 EUR od 30.11.2008. godine do isplate,

-32,77 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

-34,81 EUR od 31.01.2009. godine do isplate,

-35,74 EUR od 28.02.2009. godine do isplate,

-41,56 EUR od 31.03.2009. godine do isplate,

-42,06 EUR od 30.04.2009. godine do isplate,

-38,01 EUR od 31.05.2009. godine do isplate,

-35,03 EUR od 30.06.2009. godine do isplate,

-35,82 EUR od 31.07.2009. godine do isplate,

-37,39 EUR od 31.08.2009. godine do isplate,

-37,26 EUR od 30.09.2009. godine do isplate,

-35,67 EUR od 31.10.2009. godine do isplate,

-38,65 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

-41,04 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,

-44,45 EUR od 31.01.2010. godine do isplate,

-43,67 EUR od 28.02.2010. godine do isplate,

-48,28 EUR od 31.03.2010. godine do isplate,

-47,41 EUR od 30.04.2010. godine do isplate,

-49,11 EUR od 31.05.2010. godine do isplate,

-63,89 EUR od 30.06.2010. godine do isplate,

-60,85 EUR od 31.07.2010. godine do isplate,

-70,15 EUR od 31.08.2010. godine do isplate,

-66,93 EUR od 30.09.2010. godine do isplate,

-61,77 EUR od 31.10.2010. godine do isplate,

-72,67 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

-86,53 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

-76,71 EUR od 31.01.2011. godine do isplate,

-80,16 EUR od 28.02.2011. godine do isplate,

-75,78 EUR od 31.03.2011. godine do isplate,

-76,56 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

-95,15 EUR od 31.05.2011. godine do isplate,

-96,96 EUR od 30.06.2011. godine do isplate,

-110,37 EUR od 31.07.2011. godine do isplate,

-102,45 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,

-93,78 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

-87,09 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

-86,44 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

-90,48 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,

-94,01 EUR od 31.01.2012. godine do isplate,

-94,49 EUR od 29.02.2012. godine do isplate,

-92,04 EUR od 31.03.2012. godine do isplate,

-93,69 EUR od 30.04.2012. godine do isplate,

-94,82 EUR od 31.05.2012. godine do isplate,

-92,92 EUR od 30.06.2012. godine do isplate,

-93,42 EUR od 31.07.2012. godine do isplate,

-92,00 EUR od 31.08.2012. godine do isplate,

-88,93 EUR od 30.09.2012. godine do isplate,

-92,20 EUR od 31.10.2012. godine do isplate,

-93,77 EUR od 30.11.2012. godine do isplate,

-92,67 EUR od 31.12.2012. godine do isplate,

-86,49 EUR od 31.01.2013. godine do isplate,

-91,74 EUR od 28.02.2013. godine do isplate,

-92,20 EUR od 31.03.2013. godine do isplate,

-90,14 EUR od 30.04.2013. godine do isplate,

-83,75 EUR od 31.05.2013. godine do isplate,

-83,58 EUR od 30.06.2013. godine do isplate,

-85,15 EUR od 31.07.2013. godine do isplate,

-87,67 EUR od 31.08.2013. godine do isplate,

-91,16 EUR od 30.09.2013. godine do isplate,

-89,36 EUR od 31.10.2013. godine do isplate,

-90,64 EUR od 30.11.2013. godine do isplate,

-92,08 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,

-92,98 EUR od 31.01.2014. godine do isplate,

-94,88 EUR od 28.02.2014. godine do isplate,

-94,26 EUR od 31.03.2014. godine do isplate,

-92,16 EUR od 30.04.2014. godine do isplate,

-91,48 EUR od 31.05.2014. godine do isplate,

-91,79 EUR od 30.06.2014. godine do isplate,

-94,17 EUR od 31.07.2014. godine do isplate,

-1.660,59 EUR od 13.08.2014. godine do isplate.“

2.Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

3.Protiv prvostupanjske odluke o trošku postupka žali se tužitelj, pobijajući odluku u cijelosti, sadržajno zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno podredno ukinuti tu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

4.Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se i tuženik, pobijajući odluke u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.Na žalbe nije odgovoreno.

6.Tužiteljeva žalba je djelomice utemeljena.

7.Tuženikova žalba nije utemeljena.

8.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su tužbeni zahtjevi na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-432464, koji je sklopljen između stranaka dana 21. kolovoza 2007., koje odredbe se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF, kao nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.957,02 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove.

9.Među strankama nije sporno kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, dana 21. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50- 4324644 (dalje Ugovor), na temelju kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 25.536,65 CHF-a, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca, kako je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF-a, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,49% i određeno kako je kamata promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a u članku 3. određena i naknada (tzv. ulazna naknada) od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i kako je kredit otplaćen.

10.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su stranke 21. kolovoza 2007. sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj418-50-4324644, na temelju kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.536,65 CHF-a,

-kako tužitelj u tužbi od 27. veljače 2019. navodi da je tuženik predmetnim, unaprijed formuliranim i standardiziranim, Ugovorom ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF-a, a otplatu kredita vezao uz ovu valutu te naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,49 % godišnje, ugovorivši kako je ista promjenljiva i ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a vezano za ove nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, zbog protupravnog postupanja tuženika, protiv tuženika kako je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača pa i tužitelja, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica-švicarski franak ništetna jer je tuženik, kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a što proizlazi i iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a kako prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je ništetna i odredba o promjenljivoj ugovornoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu,

-kako se tuženik usprotivio tužbi navodeći da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu, da se tužitelj pogrješno poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 4. srpnja 2014., ističući i prigovor zastare potraživanja te navodeći i kako se odluke donese u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, a ako sud zauzme suprotan stav, tužitelj da mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, kako je valutna klauzula u valuti CHF-a tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo što nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u pogledu predmetne valutne klauzule u CHF-a i o promjenljivoj kamatnoj stopi navodeći kako je ta odredba tužitelju bila također lako uočljiva, jasna i razumljiva i nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti,

-kako iz tužiteljeva iskaza proizlazi da je imao potrebu i htio kupiti automobil marke Opel Astra, gospođa koja je radila u prodaji mu je sve sredila i sve „išlo preko nje“ i jedino je s njom kontaktirao po pitanju ugovora i automobila, kako mu je ona kazala kako kredit ide preko tuženika i da je najpovoljnije uzeti kredit u švicarskim francima, a taj kredit odnosno valuta je najsigurnija, javni bilježnik kako mu nije čitao sadržaj ugovora i sve je bilo jako brzo, kredit da je otplaćivao i kada je došlo do rasta tečaja CHF-a i to je plaćao i kredit otplatio te kako ga nitko nije upozorio na rizik podizanja kredita u valuti CHF-a,

-kako u postupku nije bilo potrebno izvoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je bila nesporna visina potraživanja temeljem dvije predmetne ništetne odredbe u iznosu od 6.957,02 EUR-a (ranije 52.417,69 kuna po fiksnom tečaju konverzije).

11.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, određena ni odredljiva, a predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno kako je redovita kamata tijekom obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kako očito proizlazi da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja tužitelja, bez pregovora o promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., s tim što tuženik nije dokazao da bi jasno definirana, odnosno određena i odredljiva kamatna stopa, odnosno promjene iste, bile precizirane u aktima tuženika na koje se poziva u čl. 9 st. 3 predmetnog Ugovora, a ako je tuženik mijenjao kamatne stope zbog promjene tržišnih uvjeta, to je činio uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom te je tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene kamatne stope, ne nudeći neku drugu mogućnost. Nadalje, kako odredba Ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija te je ista nepoštena. Osim toga, kako je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a kako su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. Naposljetku, kako tužitelju pripada pravo i na isplatu iznosa kojeg je uplatio tuženiku, a temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08 i 103/15 dalje ZOO) te je, nakon što je dopušteno uređenje tužbe, tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

12.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženikova žalba, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

13.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

16.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

17.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19.Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je predmetna odredba (u dijelu u kojemu je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) u Ugovor unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da ni u Ugovoru ni u Općim aktima tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara, što tu odredbu čini suprotnom načelu savjesnosti i poštenja, a što znači i kako je ona ništetna. Tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

20.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi s promjenjivom kamatnom stopom to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji i tuženikova obveza vraćanja preplaćenoga iznosa (ukupno i nespornoga iznosa od 6.957,02 EUR-a). Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, i nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati i zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

22.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske (odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te je pravilno i obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćeni novčani iznos po ovoj osnovi.

23.Tuženik neutemeljeno u žalbi navodi da bi prvostupanjski sud pogrješno odlučio o prigovoru zastare potraživanja jer je, prema shvaćanju ovog suda, ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok, budući je ova parnica pokrenuta 27. veljače 2019. Glede prigovora zastare potraživanja zbog ništetnosti odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi navesti je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlukom od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbe i o promjenjivim kamatnim stopama (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pa se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je najstarije potraživanje dospjelo 30. studenoga 2007., s tim što je nakon prekida zastare zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2014., a presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. i tužba u ovom predmetu podnesena 27. veljače 2019. to i nakon prekida zastare do podnošenja tužbe nije proteklo 5 godina u smislu članka 225. ZOO-a (radi se o institutu stjecanja bez osnove za koji je člankom 225. ZOO-a propisano kako tražbina zastarijeva za pet godina) pa je razvidno kako tuženikov prigovor zastare nije utemeljen.

24.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako bi tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama, odnosno da prvostupanjski sud nije utvrdio kako se radi o prosječnom potrošaču koji bi bio i savjestan prilikom sklapanja ugovora, nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje i nije bio upoznat s navedenim bitnim elementima, a o čemu se izjasnila i recentna sudska praksa. Žalitelj i u žalbi, pored ostalog, navodi kako je prvostupanjski sud pogrješno utvrdio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštene, odnosno ništetne i kako za takav zaključak nije dao valjane razloge, međutim presuda iz postupka kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužitelj u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozivati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je prvostupanjski sud u navedenom dijelu odluke pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilo primijenio materijalno pravo, prihvativši tužiteljev tužbeni zahtjev i obvezavši tuženika vratiti razliku anuiteta za utuženo razdoblje koje tužitelj potražuje na ime stjecanja bez osnove.

25.Konačno, tuženik u žalbi iznosi svoje pravne stavove, navodeći sudsku praksu različitih sudova i polemizira s navedenim stavovima prvostupanjskog suda, kao i tumačenje zakonskih odredaba i svoju ocjenu stajališta Visokoga trgovačkog suda, međutim takvi žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda te se ukazuju kao pravno neutemeljeni. Prvostupanjski sud je u postupku raspravio i valjano otklonio tuženikove prigovore, pobijana presuda je rezultat pravilno i potpuno provedenoga postupka, a visina potraživanja i nije sporna ni u ovom stadiju postupka te je pobijanom presudom odlučeno u granicama tužbenog zahtjeva.

26.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako u tom dijelu nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27.Međutim, djelomice utemeljeno tužitelj, kao i tuženik, pobijaju prvostupanjsku odluku o parničnom trošku jer je ta odluka donijeta dijelom uz pogrješnu primjenu materijalnoga prava, a odluku o trošku valjalo je donijeti pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje OT). Pritom treba navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tužitelj i tuženik u konkretnom slučaju određeno ukazuju na pogrješnu primjenu materijalnog prava u odluci o trošku postupka.

28.Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 6. ožujka 2020. i 2. ožujka 2023., kao i trošak zastupanja na tri ročišta, sve po 100 bodova po pojedinoj radnji, međutim tužitelju pripada pravo na trošak sastava žalbe protiv rješenja od 28. siječnja 2020. u visini od 50 bodova (umjesto priznatih 100 bodova), temeljem Tbr. 10. točka 4. OT, kao i trošak pristupa ročištu za objavu odluke od 50 bodova (Tbr. 9. točka 3. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR-a predstavlja iznos od 1.400,00 EUR-a, kao i uz uvećanje od 25% na ime PDV-a u iznosu od 350,00 EUR-a, ukupno predstavlja iznos od 1.750,00 EUR-a. Osim toga, tužitelju pripada pravo i na naknadu troška sudskih pristojbi koje je platio na tužbu u visini od 874,00 kn, (odnosno sada 115,99 EUR-a, izračun prema Odluci Vijeća Europske unije o prihvaćanju eura u Hrvatskoj od 1. siječnja 2023., dopuni uredbe prema kojoj Hrvatska postaje dvadeseta članica europodručja te uredbi kojom se utvrđuje fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna), jer je prvostupanjski sud pogrješno zaključio kako tužitelj taj trošak neće imati, temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), navodeći i kako je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i ima status potrošača. Naposljetku, s obzirom na tek djelomičan uspjeh po žalbama protiv rješenja i to u odluci o parničnom trošku kao sporednom potraživanju, tužitelju i tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka.

29.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude i rješenja.

Split, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Rubić