Poslovni broj Gž-972/2023-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku iz Popovače, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-129/2021-22 od 15. rujna 2023., u sjednici vijeća 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-129/2021-22 od 15. rujna 2023. u toč. I izreke, točki II izreke i točke III izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju trošak u iznosu od 2.388,64 eur/17.997,21 kn sa zateznom kamatom.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-129/2021-22 od 15. rujna 2023. u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 153,46 eur/1.156,24 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju NI daljnji parnični trošak u iznosu od 153,46 eur/1.156,24 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju NI trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,11 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3206450785, kreditna partija broj 7103091529, koji su dana 5. travnja 2006. sklopili tužitelj NI, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju NI isplati iznos od 1.960,73 eur/14.773,21 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.378,64 eur/17.997,21 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu od 153,43 eur/1.156,24 kn odbijen.

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužitelj presudu pobija u odnosu na odbijajući dio točke III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obrazloženje presude nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama odnosno ti su razlozi nejasni ili proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku ili samih tih isprava ili zapisnika. U žalbi navodi da je tužitelju uz priznati trošak trebalo dosuditi i trošak sastava podneska od 3. listopada 2022. jer je navedenim podneskom dostavio dokaz o uplati predujma za provođenje vještačenja, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti na način da se tužitelju dosudi trošak prema troškovniku koji prileži u spisu i da mu se dosudi trošak sastava žalbe u iznosu od 311,06 eur/2.343,70 kn, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a nalazi u tome što sud u obrazloženju pobijane presude nije izložio sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijete i dokaze koje su predložili, te koje je od tih činjenica utvrđivao te kako ih je utvrdio i kojim dokazima.

U žalbi navodi da prvostupanjski sud propušta obrazložiti status tužitelja kao potrošača, te ne osnovano nije uzeo u obzir negativnu razliku nastalu u razdoblju kad je tečaj bio niži od tečaja isplate kredita. Također da sud prvog stupnja propušta donijeti odluku o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Navodi da je prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO), pa je utoliko sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetana. Navodi da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima kao što je ovaj pozivati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze a što je sud propustio utvrditi. Nadalje, tuženik navodi da sud svoju odluku temelji na paušalnim i subjektivnim navodima tužitelja kako nije bio informiran o pojmu valutne klauzule, da sam iskaz tužitelja je neživotan i nelogičan. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj stupajući u predmetni ugovorni odnos nije primijenio niti nužni stupanj pažnje koja u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, ne može uživati zaštitu potrošača. Također u obrazloženju pobijane presude niti jednom riječju sud prvog stupnja nije se osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojima bi se dokazala razina informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti ih je ocijenio zasebno niti zajedno. U svakom slučaju, tuženik navodi da je pitanje ništetnosti valutne klauzule ostalo nedokazano. Tuženik ističe da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta nego slijedeći dan od pravomoćne presude kojom je pružena pojedina zaštita, dakle od od 14. lipnja 2014. odnosno 15. lipnja 2018. U konačnici, ističe da su tužitelju dosuđene zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/2020) i odluke o produženju trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 83/2020). Navodi da prvostupanjski sud neosnovano nije umanjio potraživanje tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj bio niži od tečaja kojim je isplaćen kredit. Tuženik ustraje kod prigovora zastare kao prigovora mjesne nenadležnosti suda. Prigovara i o odluci o parničnom trošku. Navodi da je sud tužitelju priznao i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 eura iako su nakon Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama od 23. svibnja 2023. od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženika, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 4. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, te obrazloženje presude sadrži sve ono što što propisuje odredba čl. 358. st. 4. ZPP-a.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a . Naime, prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti smatrajući da je prorogacijska klauzula kojom je ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud sjedišta kreditora (sud u Zagrebu) ništetna. Ovo jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te s obzirom na udaljenost mjesta prebivalište tužitelja i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužitelja).

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206450785, 5. travnja 2006. za iznos od 20.482,18 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora), te ugovoren rok otplate od 84 mjeseca (članak 3. ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 20.482,18 CHF i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja je na dan sklapanja ugovora iznosi 3,99% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (članak 2 ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 279,41 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važeće za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važećeg na dan sklapanja ugovora (članak 6. ugovora),

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem u odnosu na kojeg tužitelj u slabijem položaju nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno,

-da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo utvrđeno da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredite sveukupno iznose 13.640,09 kn/1.810,35 eur preračunato prema fiksnom tečaju za eur (1 eur=7,53450 kn) od čega se iznos od 14.773,21 kn/1.960,73 eur preračunato prema fiksnom tečaju za eur; (1 eur=7,5 3450 kn) odnosi se na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita odnosno - 1.133,12 kn /150,38 eur preračunato prema fiksnom tečaju eur se odnosi na pad tečaja u odnosu na dan korištenja kredita.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF ništetna. Naime, sud utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli obzirom na takvu odredbu, da je došlo do povrede prava interesa potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 29. ožujka 2021., proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. - dalje ZZP/03 ).

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19,- dalje ZZP/14 ) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovaro, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 5. travnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnese 29. ožujka 2021. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina. .

U odnosu na žalbeni navod glede statusa tužitelja kao potrošača, treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se u ugovoru ne spominje ni obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, a prema ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za kupnju osobnog vozila. Dakle, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti, pa s obzirom na takva utvrđenja je pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03. Naime, u slučaju prigovora tuženika da tužitelj nema status potrošača, teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru odnosno da je ugovor sklopljen u komercijalnu svrhu bio je na tuženiku.

Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredaba preplatio tuženiku na ime tečajne razlike iznos od 1.960,73 eur ( 14.773,21 kn ), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl.

7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od po 33,18 eur, jer iz stanja spisa proizlazi da presuda dostavljena tužitelju 15. rujna 2023., što znači da je njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu ( 20. svibnja 2023. ) Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23). Zbog toga sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbe Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama iz 2023.

U pravu je tužitelj da mu je trebalo priznati trošak sastava podneska od 3. listopada 2022. kojim je tužitelj dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje, budući da je prvostupanjski sud pozvao tužitelja rješenjem na plaćanje predujma uz upozorenje o posljedicama nepostupanja, u iznosu od 49,77 eur ( Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -"Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje Tarifa) i trošak za pristup na ročište povodom objave presude u iznosu od 99,54 eur ( Tbr. 9. t. 3. Tarife ) budući da je na tom ročištu punomoćnik tužitelja pročitana izreka presude prvostupanjskog suda te su ukratko obrazloženi razlozi donošenja takve presude koja je punomoćnici uručena u ovjerenom prijepisu presude (čl. 335. st. 8. ZPP), dakle ukupno 149,31 eur uvećano za PDV od 25 % ( Tbr. 42. Tarife ) što iznosi 37,33 eur i daje zbroj od 186,64 eur

Prema tome tužitelju bi pripadao daljnji trošak od 186,64 eur, umanjeno za neosnovano priznatu pristojbu na presudu u iznosu od 33,18 eur, tako da tužitelju pripada daljnji trošak u iznosu od 153.,46 eur.

Tužitelju je dosuđen trošak sastava žalbe u iznosu od 31,11 eur ( Tbr. 10. t. 5. i Tbr 42. Tarife), budući da je uspio u žalbenom postupku.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je uvažnjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena u točki III izreke za iznos od 153,46 eur, a kako je odlučeno u točki 2. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić