Poslovni broj: Usž-3818/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja OK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe (OIB: 84397956623), Zagreb, A. Mihanovića 3, radi konvalidacije staža, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 2365/24-8 od 6. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2365/24-8 od 6. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje točke IV. izreke rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-10/22-02/03032535959, URBROJ: 341-99-11/2-22-002472 od 27. travnja 2022.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 27. travnja 2022. poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-09/04-01/03032535959, URBROJ: 341-14-03/1-04-022497 od 18. listopada 2006. (točka I. izreke). Navedenim rješenjem tuženika tužitelju je u mirovinski staž utvrđeno razdoblje od 1. lipnja 1991. do 8. listopada 1991. kao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Lječilište Topusko, (točka II. izreke). U mirovinski staž, kao staž osiguranja, tužitelju je priznato razdoblje od 9. listopada 1991. do 25. veljače 1993. kao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Lječilište Topusko, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda (točka III. izreke). Točkom IV. izreke rješenja odbijen je zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž, kao staž osiguranja, prizna razdoblje od 26. veljače 1993. do 5. kolovoza 1995. kao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Lječilište Topusko, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
3. Prvostupanjskim rješenjem od 18. listopada 2006. tužitelju je u mirovinski staž, kao staž osiguranja, utvrđeno vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Lječilište Topusko, od 1. lipnja 1991. do 14. svibnja 1992. (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž utvrdi vrijeme od 15. svibnja 1992. do 5. kolovoza 1995. (točka II. izreke).
4. Tužitelj žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je pobijana presuda činjenično istovjetna ranijoj presudi koja je poništena presudom ovog Suda, poslovni broj: Usž- 2557/2023-3 od 14. ožujka 2024. Istaknuo je da je nakon toga spis dobio novi poslovni broj te smatra da je prema pravilima postupka trebao biti određen drugi sudac jer je teško očekivati da će isti sudac promijeniti svoje pravno shvaćanje. Poziva se na upise o izvršenim prijavama na mirovinsko osiguranje prema potvrdi Ispostave Topusko od 3. studenoga 2021. ukazujući na nepravilnosti vezane za upis njegove stručne spreme. Navodi da je cjelokupan postupak konvalidacije staža proveden u Vukovaru, gdje je svoj staž konvalidirao i CK, kojem je radna knjižica zaključena s danom 7. kolovoza 1995. Navodi da ostaje nerazjašnjena činjenica zašto odluka o visini osobnog dohotka od 25. veljače 1993. ne proizvodi pravne učinke i dalje do 5. kolovoza 1995. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i točku IV. izreke rješenja tuženika te predmet vrati na ponovni postupak
5. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže istu odbiti.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da žalba nije osnovana.
8. Prvostupanjski sud presudu je donio postupajući prema uputi iz presude ovog Suda, poslovni broj: Usž-2557/2023-3 od 14. ožujka 2024. kojom je poništena ranija presuda tog suda poslovni broj: UsI-2711/22-4 od 23. kolovoza 2023. zbog nedostatnog obrazloženja, odnosno zbog toga što je sud propustio cijeniti odluku o visini osobnog dohotka od 25. veljače 1993.
9. Sud je postupio sukladno načelu izjašnjavanja stranaka sadržanom u članku 6. ZUS-a i održao je usmenu raspravu, na kojoj je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.
10. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan,
11. Prvostupanjski sud je sukladno članku 49. ZUS-a, slobodnom ocjenom dokaza, uzimajući u obzir sve činjenice koje su od važnosti za donošenje odluke, pravilno utvrdio da je osporeno rješenje zakonito, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 119. stavak 5. ZUS-a). U pobijanoj presudi sud je naveo da tužitelj nije dostavio relevantnu materijalnu dokumentaciju o postojanju radnog odnosa kod poslodavca Lječilište Topusko nakon 25. veljače 1993., a njegovu izjavu nije cijenio vjerodostojnim dokazom jer je tužitelj u iskazu bio općenit i kontradiktoran. Sud je zaključio da odluka o visini osobnog dohotka od 25. veljače 1993. nije dokaz da je tužitelj kod navedenog poslodavca radio nakon tog datuma u kontinuitetu do 5. kolovoza 1995. na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, dajući za to argumentirane i valjane razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
12. Prvostupanjski sud se očitovao na prigovor tužitelja da je drugim osobama (JK i CK) priznato razdoblje od 26. veljače 1993. do 5. kolovoza 1995. kao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Lječilište Topusko, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, navodeći da su oni u radnoj knjižici imali upisane podatke o zaposlenju kod navedenog poslodavca, što kod tužitelja nije slučaj.
13. Neosnovan je prigovor tužitelja da je spis nakon vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak trebao biti dodijeljen drugom sucu u rad jer se prema članku 40. Pravilnika o radu u sustavu eSpis („Narodne novine“, 33/15., 123/15., 42/16., 29/17. 119/18., 112/17., 39/20., 138/20., 147/20., 70/21., 99/21., 145/21., 23/22., 12/23., 9/24. i 136/24.) predmet u kojem je odluka ukinuta vraća u rad sucu koji je odluku donio, na koji način je postupljeno.
14. Slijedom iznesenog, ovaj Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ista mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva se na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
15. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica.
16. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 4. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
