REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2222/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice, i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Silvije Hraste, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hraste & Partneri, Zagreb, Ribnjak 40, protiv tuženika ŠU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Ćuk, odvjetnik iz Zagreba, Gramača 21, radi utvrđenja i izdavanja isprave, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1130/22 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda i rješenje u točki I. izreke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1130/22 od 6. travnja 2023. i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1130/22 od 6. travnja 2023. u točki II. izreke.

III. O troškovima ovog žalbenog postupka prvostupanjski će sud odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u točki I. izreke odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženici naloži da u roku od 15 dana izda tužitelju potvrdu/certifikat autentičnosti kojim se potvrđuje da su slike

- Meandar, 1990 M 2/TÜ, dimenzija 70 x 80 cm, akrilne boje na platnu,

- Meandar, 1989 M4, dimenzija 70 x 80 cm, akrilne boje na platnu,

- Meandar, 1989 M 6/4, dimenzija 80 x 70 cm, akrilne boje na platnu,

- Meandar, 1990 M 9/3, dimenzija 80 x 70 cm, akrilne boje na platnu,

- Meandar, 1990 TÜ M3, dimenzija 80 x 70 cm, akrilne boje na platnu autorsko djelo pokojnog TU, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.

1.2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana naknadi tuženici parnične troškove u iznosu od 539,17 EUR (4.062,38 kn), a u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 788,02 EUR (5.937,34 kn).

2.1. Rješenjem je u točki I. izreke odbačena kao nedopuštena tužba u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da su navedene slike iz umjetničke kolekcije u vlasništvu tužitelja autorsko djelo i rad akademskog slikara pokojnog TU (rođenog **.**.1924., umrlog **.**.2004.) s posljednjim prijavljenim prebivalištem na adresi u [adresa].

2.1. U točki II. izreke odbačena je kao nedopuštena tužba u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je tuženica nasljednica i nositeljica autorskih prava iza pokojnog TU.

3.1. Iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj vlasnik i posjednik umjetničke kolekcije u izreci navedenih slika autora i akademskog slikara pok. TU, a koje potječu iz njegove serije MEANDRI, rađene tehnikom akril na platnu dimenzija 70x80 cm i 80x70 cm, potpisanih od autora grafitnom olovkom na poleđini, stražnjoj strani drvenog podokvira svake pojedinačne slike, da je vlasništvo tih slika stekao njihovom kupoprodajom od prijašnjeg vlasnika ŽU iz [adresa] koji te umjetnine 1991. ili 1992. godine kupio od UU iz [adresa], a koji je pak predmetne slike kupio izravno od autora TU. Tužitelj je radi utvrđivanja autentičnosti predmetnih slika iz svoje kolekcije, proveo više pojedinačnih stručnih vještačenja i ishodio potvrdu vjerodostojnosti i autentičnosti predmetnih umjetnina jer su provedene analize potvrdile autorstvo pok. TU. Tuženica, kao nasljednica i nositeljica autorskih prava iza pok. TU, odbija tužitelju izdati potvrdu odnosno certifikat autentičnosti izdan od nasljednika autora pok. TU, na čemu inzistiraju galerijske i aukcijske kuće.

3.2. Tužbeni zahtjev je ocijenjen nedopuštenim u dijelu kojim traži utvrđenje da su sporne slike u njegovom vlasništvu autorsko djelo i rad akademskog slikara pok. TU (točka I. tužbenog zahtjeva) uz obrazloženje da se ne radi o zahtjevu za utvrđenje o postojanju nekog prava niti pravnog odnosa, već zahtjevu na utvrđenje činjenice, što je u suprotnosti s odredbom članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, dok pravo na utvrđenje činjenice odnosno utvrđenje da je netko autor nekog djela sukladno odredbi članka 7. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18 i 111/21; dalje: ZAPSP) pripada samo nositelju tog prava, a tužitelj nije nositelj prava već vlasnik spornih slika.

3.3. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije, u smislu odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku dokazao postojanje pravnog interesa da se utvrdi da je tuženika nasljednica i nositeljica autorskih prava iza pok. TU.

3.4. U odnosu na zahtjev tužitelja da se tuženici naloži u roku od 15 dana izdati tužitelju potvrdu/certifikat autentičnosti kojim se potvrđuje da su predmetne slike autorsko djelo pokojnog TU, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda prvostupanjski sud obrazlaže da nema mjesta primijeni odredbe članka 118. ZAPSP-a („Narodne novine“ broj 111/21) budući da je taj zakon stupio na snagu 22. listopada 2021., a postupak je pokrenut 23. srpnja 2019., slijedom čega se sukladno odredbi članka 312. stavka 2. ZASP-21, primjenjuju odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18 i 111/21) u kojem odredba navedenog sadržaja nije postojala. Navodi da pravna osnova takvog zahtjeva ne proizlazi niti iz odredbe članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZVDSP) niti iz odredbe članka 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

3.5. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), s obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, a visina parničnih troškova tužitelja odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT).

4.1. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka ukazujući na pogrešnost zaključaka prvostupanjskog suda ističući da se radi o kontradiktornosti i zlonamjernosti tuženice, koja kao nasljednica ima zakonsku i moralnu obvezu izdati tužitelju potvrde o autentičnosti slika kojima je on vlasnik. Ističe da su zaključci suda neprihvatljivi tužitelju, naročito u situaciji u kojoj opisano postupanje tuženice iz ovog postupka, nije izolirani slučaj kada je u pitanju situacija u kojoj zakonski nasljednik i nositelj autorskih prava preminulog autora zajedno sa svojim strateškim partnerima i galeristima, zajedničkim djelovanjem opstruiraju sve ono što njima ne odgovara u umjetničkim krugovima i na tržištu umjetnina. Predlaže presudu i rješenje preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak prvostupanjskom sudu.

4.2. U odnosu na povrede postupka ističe da je održano jedno pripremno ročište na daljinu na kojem je sud odbio izvođenje svih predloženih dokaza, zaključio prethodni postupak i na istom tom ročištu proveo glavnu raspravu koju je odmah zaključio te zakazao ročište za objavu presude pa je na taj način povrijeđeno i ustavno pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na ročištu za glavnu raspravu, nakon što je sud preotvorio glavnu raspravu, na kojem su stranke ostale kao kod tužbe i odgovora na tužbu, koja je zaključena te je određeno ročište za objavu presude za 12. travnja 2023. Presudu i rješenje prvostupanjski sud je donio i objavio 6. travnja 2023. na ročištu za objavu presude o čijem održavanju nije prethodno obavijestio stranke nego istodobno s odlukom strankama dostavio dopis kojim ih obavještava o prezakazivanju ročišta za taj dan u 13,40 sati, sve nakon što je isto ročište već održano tog dana. Smatra da je time prvostupanjski sud onemogućio je stranke da pristupe na ročište za objavu donesenih odluka. Ističe i da na ročištu za glavnu raspravu prvostupanjski sud, protivno načelu otvorenog pravosuđenja, nije obavijestio stranke koja je to važna pitanja spora potrebno razjasniti, niti je zatražio dodatna razjašnjenja važnih pitanja spora zbog kojih je preotvorio glavnu raspravu.

5. U odgovoru na žalbu tuženica pobija žalbene navode i traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

7. Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao na temelju odredaba iz članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su sporne slike u vlasništvu tužitelja, autorsko djelo i rad akademskog slikara pok. TU (točka I. tužbenog zahtjeva), utvrđenje da je tuženica nasljednica i nositeljica autorskih prava iz pok. TU iz točke I. presude (točka II. tužbenog zahtjeva) te nalaganje tuženici da izda tužitelju odgovarajuću potvrdu/certifikat autentičnosti kojim se potvrđuje da su slike autorsko djelo pok. TU, a koju potvrdu će u protivnom zamijeniti presuda (točka III. tužbenog zahtjeva).

9.1. Pravilno je prvostupanjski sud odbacio tužbu u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđivanje da je tuženica nasljeđivanjem postala nositeljem autorskih prava pok. TU, što je trebalo prvenstveno utvrđivati u ostavinskom postupku (članak 41. stavak 3. ZAPSP-a), budući da iz dostavljenih rješenja (str. 17.

- 20. spisa) ne proizlazi da su ta prava u njima navedena, a dodatno ne proizlazi da je tuženica univerzalna nasljednica jer se u odnosu na imovinu navedenu u tim rješenjima njezina majka, odrekla nasljedstva nekretnine i novčanih sredstava na računima u korist kćeri, ovdje tuženice. Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da tužba nije dopuštena u odnosu na utvrđenje da je tuženica nasljednica i nositeljica autorskih prava iz pok. TU.

9.2. Stoga je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a i članka 368. ZPP-a pobijano rješenje u točki II. izreke valjalo potvrditi.

10.1. Prema ocijeni ovog suda nije pravilno prvostupanjski sud odlučio o nedopuštenosti zahtjeva za utvrđenje da su sporne slike u vlasništvu tužitelja, autorsko djelo i rad akademskog slikara pok. TU. Pravilnom primjenom odredbe članka 187. ZPP-a, prema kojoj tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a ukoliko je posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.), a zahtjev za utvrđenje autentičnosti umjetničkog djela ne predstavlja samo utvrđenje činjenice.

10.2. Tužitelj je u cilju dokazivanja pravnog interesa izričito naveo da navedena utvrđenja i zahtijevani certifikat nisu nužan preduvjet za dokazivanje vjerodostojnosti i autentičnosti slika, već isključivo predstavlja pravni put zaštite tužitelja od opstruiranja tužene koja sprječava prodaju tih slika kao i svih slika koje nisu pod njezinim ili njihovim patronatom, odnosno navodi da se njegov pravni interes ogleda u tome što tuženica čini sve da ne dođe do prodaje spornih slika. Imajući u vidu navedene tvrdnje ovaj sud ocjenjuje da navedeno predstavlja pravni interes za tužbu za utvrđenje iz točke I. tužbenog zahtjeva te da tužitelj tijekom postupka ukazao na koji način bi navedena utvrđenja donijela prednost ili korist tužitelju slijedom i na taj je način dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje konkretne tužbe iz točke I. tužbenog zahtjeva. Iako navod tužitelja da su mu navedena utvrđenja potrebna kako bi ostvario bolju prodaju spornih slika ne predstavlja pravni interes, nego ekonomski interes, postoji pravni interes tužitelja za utvrđenje tog prava.

10.3. Navedeno utvrđenje jest u suštini deklaratorna preambula zahtjevu iz točke III. tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tuženici naloži da izda tužitelju odgovarajuću potvrdu/certifikat autentičnosti kojim se potvrđuje da su slike autorsko djelo pok. TU, a koju potvrdu će u protivnom zamijeniti presuda.

10.4. U tom smislu osnovan je tužiteljev žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbe članka 187. ZPP-a kao povrede iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a koja je od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da su sporne slike u vlasništvu tužitelja, autorsko djelo i rad akademskog slikara pok. TU. Odredbom članka 187. stavka 3. ZPP-a propisano je da ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev, a odredbom stavka 4. tog članka propisano je da se isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 3. ovog članka nakon podnošenja tužbe se smatrati preinakom tužbe. Iz navedenog članka proizlazi pravo tužitelja da tužbenim zahtjevom traži utvrđenje postojanja pravnog odnosa koji u suštini predstavlja prethodno pitanje u odnosu na pitanje izdavanja certifikata. Dakle, u slučaju iz članka 187. stavka 3. ZPP-a nije potrebno dokazivati pravni interes sukladno odredbi stavka 2. tog članka, već tužitelj ima pravo da se izrekom obuhvati i pitanje koje je nužno radi razrješenja „glavnog“ pitanja, što je u ovom slučaju pravo na izdavanje potvrde o originalnosti/ od tuženika. Prvostupanjski sud je pogrešno zauzeo shvaćanje da tužitelj nema pravo da se odlučuje o deklaratornom dijelu njegova zahtjeva. Pravomoćnom odlukom o postojanju određenog pravnog odnosa stranke biti vezane i u budućim postupanjima i upravo u tome jest tužiteljev pravni interes.

10.5. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene odredbe članka 187. stavka 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 172. stavka 3. ZAPSP-a, iz kojih odredaba proizlazi pravo tužitelja zahtijevati utvrđenje postojanja prava koje u suštini predstavlja prethodno pitanje u odnosu na pitanje činidbe, u kojem slučaju nije potrebno dokazivati pravni interes prema odredbi stavka 2. tog članka, već tužitelj ima pravo da se izrekom obuhvati i pitanje koje je nužno radi razjašnjenja glavne stvari, što je u ovom slučaju pravo na izdavanje potvrde autentičnosti.

10.6. Stoga je primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a valjalo ukinuti pobijano rješenje u točki I. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

11. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 118. stavka 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 111/21; dalje: ZAPSP/21), budući da je navedeni ZAPSP/21 stupio na snagu 22. listopada 2021., dok je predmetni postupak pokrenut 23. srpnja 2019., slijedom čega se na njega sukladno izričitoj odredbi članka 312. stavka 2. ZASP-21, primjenjuju odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18 i 111/21) u kojem odredba navedenog sadržaja nije postojala. Naime, tom je odredbom propisano da su autor ili njegov nasljednik dužni na zahtjev vlasniku izdati potvrdu o autorstvu, ako je autor pod svojim imenom otuđio svoje djelo vizualnih umjetnosti, a o čemu u spisu nema valjanih dokaza, a uvođenjem takve odredbe intencija zakonodavca je upravo otkloniti nedostatke u ranijim zakonima. Stoga se u konkretnoj situaciji tužitelj osnovano pozivao na odredbe članka 30.

ZVDSP-a i članka 6. ZOO-a.

12. Ovaj sud je uvjerenja da, sve kada bi se primjenjivala odredba članka 118. stavka 1. ZAPSP/21, ona ne podrazumijeva dužnost bilo autora ili njegova nasljednika, izdati takvu potvrdu ukoliko postoji ikakva sumnja da se radi o djelu koje je autor izradio i otuđio pod svojim imenom. Tuženica u ovom postupku smatra da slike o kojima je riječ nisu autentične i da nisu djelo njenog pokojnog oca, a na te okolnosti predlaže i konkretne dokaze, između ostalog i vještačenje. Sud bi mogao obvezati autora ili njegovog nasljednika na izdavanje takve potvrde jedino u slučaju kada bi u sudskom postupku sa sigurnošću utvrdio da se uistinu radi o djelima koja su originalna i za koja autor ili nasljednik neosnovano ne želi izdati takvu potvrdu, a u konkretnom slučaju tužitelj, osim što je priložio ekspertize koje je sam dao izraditi, nije predlagao izvesti dokaze vještačenjem po sudskim vještacima adekvatnih struka, iako je na njemu bio teret dokaza, a temeljem odredbe članka 219. stavka 2. ZPP-a sud ga može, ali ne mora, upozoriti na potrebu predlaganja određenih dokaza uz navođenje razloga zašto je to potrebno.

13. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud zanemario odredbu članka 219. stavka 2. ZPP-a u vezi s osnovnim načelom efikasnosti postupka iz odredbe članka 10. stavka 1. ZPP-a. U konkretnoj je parnici tuženica predlagala provođenje vještačenja kojim bi se utvrdila upravo sporna činjenica, a o kojem prijedlogu sud nije odlučio, niti je žalitelja upozorio na njegov teret dokaza u smislu odredbe članka 219. stavka 2. ZPP-a, i članka 288.a ZPP-a.

14. Stoga je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, što osnovano u žalbi navodi tužitelj. Žalbeni navodi koji se odnose na uvjeravanje suda u situaciju na tržištu umjetnina i tuženičinu involviranost u tu situaciju, te navode da tuženica svojim aktivnostima uporno opstruira i sprječava prodaju tužiteljevih slika koje nisu pod njezinim patronatom, čime ga onemogućava u raspolaganju svojim vlasništvom i nanosi mu konstantnu štetu, osim što nisu dokazani, nisu od odlučnog značaja u smislu odredbe članka 375. stavka 1. ZPP-a. Međutim, i nalazi od strane tužitelja angažiranih eksperata mogu imati određenu dokaznu vrijednost, koju je prvostupanjski sud propustio ocijeniti i obrazložiti.

15. Prvostupanjski sud, dakle, nije utvrdio odlučnu činjenicu radi li se o originalnim djelima pokojnog TU pa će u ponovnom postupku, jer su stranke predlagale izvesti dokaz vještačenjem po od suda imenovanom vještaku, a po potrebi i druge predložene dokaze čime će otkloniti navedenu povredu, i u skladu s rezultatom tako provedenog dokaznog postupka, donijeti odluku kojom će odlučiti o deklaratornom i kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

16. Zbog navedenih je razloga prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti, primjenom odredbe članka 370. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. Budući da su prvostupanjska presuda i rješenje djelomično ukinuti, a odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u sporu o kojem još nije pravomoćno odlučeno, valjalo je i prvostupanjsku odluku o troškovima postupka ukinuti i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak u smislu odredbe članka 166. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. tog članka. Pri tome će voditi računa da trošak za nagradu punomoćniku tuženika za sastavljanje odgovora na žalbu nije neophodan za vođenje postupka, pa tužitelju ne pripada pravo na naknadu tog troška na teret protivne strane.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ivana Mlinarić