Poslovni broj Gž-1107/2020-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sidoniji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Veleučilište Baltazar Zaprešić, Zaprešić, Vladimira Novaka 23, OIB: 47643253160, zastupanog po odvjetnicima iz OD Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj P-15/2019-12 od 4. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažavanjem žalbi stranaka ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj P-15/2019-12 od 4. prosinca 2019. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Nalaže se tuženiku Veleučilište Baltazar Zaprešić, Zaprešić, Vladimira Novaka 23, OIB: 47643253160, da tužitelju IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje teku od 4. prosinca 2019. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 4.596,87 kuna, u roku 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 110.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 6. listopada 2017., kao i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 60.000,00 kuna od 6. listopada 2017., pa sve do 3. prosinca 2019."

2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu pobijajući presudu suda prvog stupnja u točki II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka i žalbe.

2.1. Tužitelj u žalbi osporava dosuđenu visinu novčane naknade u iznosu od 60.000,00 kn za izradu programa, dijela elaborata i promicanje novog specijalističkog stručnog studija "Menadžment javnog sektora" temeljem sklopljenog ugovora o djelu sa tuženikom, a koju naknadu da je sud donio na paušalnom iskazu jednog svjedoka ne uzimajući u obzir sve izvedene personalne dokaze koji su jedinstveni u činjenici da je tužitelj dio svoga profesionalnog života, sa statusom i iskustvom eminentnog stručnjaka u području javnih službi i upravnih znanosti, posvetio tom projektu. Tužitelj drži obrazloženje presude u suprotnosti s njezinom izrekom jer da sud obrazlaže da vrijednost tužiteljeva djela nije objektivna imovinska kategorija dok je matematičkom preciznošću i na temelju iskaza samo jednog svjedoka odredio visinu tužiteljeve naknade. Stoga tužitelj smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje jer da pobijana presuda ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge što upućuje na zaključak o njenoj arbitrarnosti jer nije utemeljena na dostatnoj, uvjerljivoj i osnovanoj argumentaciji, a čime da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tužitelj osporava i primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o tijeku zakonske zatezne kamate kao i odluke o parničnom trošku jer da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva te je propustio uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i na pravičan način odlučiti o visini parničnog troška.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda posebice da bi prilikom utvrđivanja visine naknade sud trebao uzeti u obzir emotivni odnos tužitelja prema studiju kao i ostvarene prihode tuženika od toga studija, a koje okolnosti nisu od utjecaja na visinu naknade za rad ostvaren temeljem ugovora o djelu. Također tuženik navodi da tužitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje činjenicom što njegov tužbeni zahtjev sud nije u cijelosti usvojio te da je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatom kamate od dana podnošenja izvansudskog zahtjeva za isplatu pa do donošenja presude. Stoga tuženik predlaže žalbu tužitelja odbiti u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu žalbenog troška tuženiku.

4. Tuženik je pravovremeno izjavio žalbu protiv točke jedan citirane presude pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz obvezu tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku, a podredno da se presuda ukine u točki I. izreke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

4.1. U žalbi tuženik ističe da je sud u donošenju pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onog što se u presudi navodi o sadržaju isprava i samih isprava, a što se odnosi na pogrešnu ocjenu iskaza svjedoka PŠ u svezi s njegovom Izjavom od 24.10.2017. te izvedenim zaključkom suda koji je suprotan sadržaju Izjave, a na kojoj činjenici sud temelji svoju odluku o postojanju dogovora između stranaka te preuzimanja financijske obveze tuženika na isplatu novčane naknade tužitelju za izradu programa i promociju novog specijalističkog stručnog studija. Tuženik navodi da je i u odnosu na visinu novčane naknade sud također počinio prednje navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da nije jasno je li visinu naknade sud utvrdio sukladno navodnom sporazumu između svjedoka PŠ i tužitelja ili temeljem slobodne ocjene pa da se stoga pobijana presuda ne može ispitati niti u pogledu utvrđene visine naknade. Tim više, u presudi da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer da nije jasno koje je usporedne vrste poslova i uobičajene naknade prvostupanjski sud imao na umu kod utvrđenja visine novčane naknade. Konačno, pod pretpostavkom da tužitelj ima pravo na novčanu naknadu, da je prvostupanjski sud trebao provesti vještačenje radi utvrđenja primjerene naknade, a koji dokazni prijedlog da je sud neosnovano odbio provesti.

4.2. Nadalje tuženik u žalbi tvrdi da je sud u donošenju pobijane presude pogrešno utvrdio činjenično stanje da je među strankama došlo do sklapanja usmenog ugovora o djelu bez određivanje naknade, kojim je od tužitelja naručena izrada programa novog specijalističkog studija, a u prilog čemu da govore iskazi svjedoka da se naknada za izradu studija nikada nije isplaćivala budući da su osobe koje su radile na njegovoj izradi vodile studij i predavale predmete tih studija, pored činjenice da bi namjeru sklapanja takvog posla dekan iznio pred Upravno vijeće prije nego što bi preuzeo takvu financijsku obvezu u ime i za račun tuženika.

4.3. Također tuženik u žalbi osporava primjenu materijalnog prava kada je sud temeljem odredbi članka 247., članka 590. i članka 603. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) zaključio da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora te sklopile ugovor o djelu temeljem kojeg bi tužitelju pripala dosuđena novčana naknada jer da je tužitelj kao nastavnik bio dužan sudjelovati u radu stručnih tijela te izradi programa i elaborata novog stručnog studija, sve bez plaćanja dodatne naknade. Sud da je pogrešno primijenio odredbu članka 103. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti, odredbu članka 72. stavak 1. i 4. Statuta tuženika te odredbe članka 2. točka 5. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu tuženika kada je utvrdio da sudjelovanje u izradi programa novog studija nije bila ugovorna obveza niti zakonska obveza tužitelja.

5. Žalbe stranaka su osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu po osnovi ugovora o djelu za izradu programa, dijela elaborata i promicanje novog specijalističkog stručnog studija "Menadžment javnog sektora" tuženik isplati novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 170.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6.10.2017. do isplate.

7. Po provedenom postupku sud je utvrdio:

- da je tužitelj, za vrijeme dok je radio kod tuženika kao vanjski suradnik na temelju ugovora o autorskom radu nastavnika od 1.10.2015., u suradnji s ŽŠ, osmislio i izradio dio elaborata o osnivanju i prijedlog programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora,

- da je tužitelj bio i voditelj toga specijalističkog stručnog studija od veljače 2016. pa do travnja 2018., dakle u periodu dok je bio vanjski suradnik i potom kao zaposlenik tuženika,

- da je stručni tim za izradu potonjega Elaborata imenovan Odlukom Stručnog vijeća tuženika na sjednici održanoj 18. lipnja 2015.,

- da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovoru o radu te počeo s radom 1. kolovoza 2016., a da je novi studij Menadžment javnog sektora počeo s izvođenjem u listopadu 2016. na temelju dopusnice nadležnog ministarstva od 12. siječnja 2016.,

- da je tužitelj vršio promociju novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora kao vanjski suradnik, a potom i kao zaposlenik tuženika,

- da nije sporno da tužitelju nije nikad isplaćena novčana naknada za opisane poslove i aktivnosti, već je sporno ima li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu novčane naknade za obavljene poslove i aktivnosti i u kojoj visini,

- na temelju iskaza svjedoka FŠ i iskaza tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da je u smislu članka 590. ZOO-a između parničnih stranaka sklopljen ugovor o djelu, kojim je tuženik, po dekanu FŠ, kao tadašnjem zakonskom zastupniku, naručio od tužitelja izradu programa jednoga novoga specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora, koji je tužitelj i izradio (zajedno sa svjedokom MŠ),

- da je Izjavom svjedoka PŠ od 24.10.2017. potvrđena činjenica da novčana naknada za pružene intelektualne usluge, stručno znanje i vještine tužitelja u okolnostima slučaja nije bila formalno određena,

- da je riječ o konsenzualnom ugovoru koji nastaje sporazumom stranaka pa i bez određivanja naknade koju, u slučaju kad ona nije određena, određuje parnični sud prema odredbi čl. 613. st. 2. ZOO-a, te da se radi se o neformalnom tipu ugovoru za čiju pravnu valjanost nije potrebno da je sklopljen u pisanom obliku,

- da izrada toga programa nije bila ugovorna obveza tužitelja niti je to bila njegova zakonska obveza prema sadržajnoj regulaciji odredaba Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 21/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13), niti prema Statutu i Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i plaćama tuženika,

- da tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu za izradu predmetnog Programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora, za izradu dijela Elaborata kao i naknada za aktivnosti promicanja novoga studija,

- da tužitelju ne pripada naknada za voditeljstvo studija jer dok je voditeljstvo studija tužitelj obavljao kao vanjski suradnik ista nije bila normirana u internim aktima tužitelja, a kasnije je s tog osnova tužitelju bila umanjena nastavnička norma.

7.1. Temeljem prednjih utvrđenja sud prvog stupnja odbija dokazni prijedlog tuženika za provođenje vještačenja jer da visinu sporne novčane naknade nije moguće utvrditi vještačenjem već ju sud utvrđuje slobodnom ocjenom dokaza u smislu članka 223. stavak 1. ZPP-a, a primjenom kriterija iz članka 613. stavak 2. ZOO-a, te zaključuje da tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu za izradu predmetnog Programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora u visini od 60.000,00 kuna te obvezuje tuženika na isplatu tužitelju navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja kao trenutka kada je naknada utvrđena i valorizirana u novčanom obliku te kada je tuženiku poznat točan iznos koji je u obvezi isplatiti tužitelju za obavljeni posao. U preostalom dijelu sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a utvrđuje da je tužitelj u ovomu sporu uspio s 35,29%, a tuženik sa 64,71%, pa obvezuje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8.1. Međutim, tužitelj i tuženik u žalbama osnovano ističu da je u donošenju pobijane presude ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te je sud prvog stupnja propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama zbog čega presudu nije moguće ispitati.

9. U ovoj fazi postupka sporno je jesu li tužitelj i tadašnji dekan tuženika, PŠ, zaključili usmeni ugovor o djelu za izradu programa i elaborata kao i promicanje novog specijalističkog studija Menadžment javnog sektora te je li pritom dogovorena novčana naknada tužitelju i u kojoj visini ili je isto predstavljalo ugovornu i zakonsku obvezu tužitelja kao nastavnika tuženika.

10. Zaključak suda prvog stupnja, temeljen na iskazu svjedoka PŠ i iskazu tužitelja, da je, u smislu odredbe članka 590. ZOO-a, sklopljen ugovor o djelu kojim je PŠ kao tadašnji dekan i zakonski zastupnik tuženika, u ime i za račun tuženika, naručio od tužitelja izradu novog specijalističkog stručnog studija te ugovorio isplatu novčane naknade tužitelju koja samo nije bila formalno određena, za sada se ne može valjano pravno ispitati posljedično čemu niti prihvatiti.

10.1. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je takav zaključak suda prvog stupnja proturječan sadržaju Izjave PŠ od 24.10.2017. u kojoj se izričito i jasno navodi da PŠ, u razdoblju obnašanja funkcije dekana, u ime i za račun tuženika nije donosio bilo kakve odluke kojima bi za tuženika nastale bilo kakve financijske obveze glede isplate autorskih honorara tužitelju. Navedeno izrijekom potvrđuje svjedok PŠ u svom iskazu na zapisniku na ročištu 4.7.2019., navodeći da je tu Izjavu potpisao te potvrđuje istinitost njezinog sadržaja. Također svjedok u iskazu navodi da pred Upravnim vijećem tuženika nikada nije bilo iznijeto pitanje isplate novčane naknade tužitelju, da pitanje naknade tužitelju nije bilo regulirano nikakvom ispravom već da je njegova volja, želja i namjera kao dekana i čovjeka bila da se tužitelja (kao i sve koji svojim radnim angažmanom i intelektualnim kapacitetima doprinesu boljitku tuženika) honorira za izvršeni angažman.

10.2. Ugovor o djelu je neformalni i konsenzualni dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (članak 247. ZOO-a). Dakle, u konkretnome da bi ugovor o djelu bio zaključen i kao takav obvezivao njegove ugovorne strane (tužitelja i tuženika) novčana naknada je morala biti dogovorena jer uz izvršenje djela/pružanja intelektualne usluge tužitelja (izrada programa novog specijalističkog studija), ista je bitni element ugovora o djelu. Ukoliko novčana naknada nije određena (ali je bila dogovorena), sukladno odredbi članka 613. stavak 2. ZOO-a, utvrdit će je sud prema vrijednosti djela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla.

10.3. Stoga se za sada ne mogu prihvatiti utvrđenja suda prvog stupnja o sklapanju usmenog ugovora o djelu između stranaka obzirom na proturječnosti u ocjeni iskaza svjedoka PŠ i sadržaja njegove Izjave od 24.10.2017. glede (ne)postojanja dogovora stranaka o novčanoj naknadi.

11. Nadalje osnovano tuženik upire u žalbi na za sada neprihvatljivosti zaključka suda prvog stupnja, zasnovanog prvenstveno na iskazu svjedoka PŠ, da je kao dekan, u ime i za račun tuženika, naručio od tužitelja izradu programa novog specijalističkog studija, jer je sud propustio cijeniti, uz ostale dokaze i značaj Zapisnika sa 96. sjednice Stručnog vijeća tuženika održane 18.6.2015., na kojoj je donijeta Odluka o imenovanju stručnih timova za izradu elaborata za buduće nove studijske programe, kojom je između 10. imenovanih timova za izradu elaborata različitih specijalističkih studija, imenovan i tim za Elaborat specijalističkog diplomskog stručnog studija Menadžment javnog sektora, sa šest članova među kojima je i tužitelj.

12. Osnovano u žalbi ukazuje tuženik da je svjedok BŠ iskazivao o naknadi za rad cijelog stručnog tima procjenjujući doprinos tužitelja u istom oko 30%, pa imajući u vidu i prednje navedeni Zapisnik sa 96. sjednice Stručnog vijeća tuženika održane 18.6.2015., u pravu je tuženik kada navodi da je nejasno zašto je pri ocjeni visine naknade u konkretnome sud prvog stupnja prihvatio ukupnu procjenu visine naknade cijelog stručnog tima i omjera samostalnog doprinosa tužitelja u istome.

12.1. U tom smislu osnovano tuženik u žalbi navodi da je obrazloženje suda prvog stupnja nejasno i proturječno samo sebi u određivanju visine naknade tužitelju gdje se navodi da se ista donosi slobodnom ocjenom u smislu čl. 223. st. 1. ZPP-a uz primjenu kriterija iz članka 613. stavak 2. ZOO-a, a zatim se sud referira na iskaz svjedoka FŠ i tužitelja, zaključujući da je postojao sporazum ugovornih strana o ukupnoj cijeni rada cijeloga stručnog tima (200.000,00 kuna) i procjeni omjera (30%) samostalnog doprinosa tužitelja.

12.2. Prednje navedeni zaključak suda prvog stupnja o utvrđivanju visine novčane naknade tužitelja (samo) prema iskazu svjedoka PŠ osnovano osporava i tužitelj u žalbi kao i okolnost da sud u obrazloženju tako utvrđene visine novčane naknade tužitelju s jedne strane navodi da je u konkretnome slučaju u pitanju intelektualno djelo tužitelja čija se vrijednost ne može utvrditi matematičkom točnošću i preciznošću, dok je s druge strane sud upravo matematičkom preciznošću i na temelju iskaza samo jednog svjedoka odredio visinu tužiteljeve naknade, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

13. Također osnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud prilikom odmjeravanja troškova postupka pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a. Naime, kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva uzimajući u obzir uspjeh u parnici obje parnične strane (izraženo pravno shvaćanje u odluci VSRH Rev 860/2023).

14. Konačno, treba istaći da sud prvog stupnja nije cijenio niti druge personalne dokaze u svezi (ne)plaćanja novčane naknade za sudjelovanje i rad u timovima za izradu stručnih studija kao niti rješenja v.d. dekana HŠ od 7.11.2017. i rješenje Upravnog vijeća tuženika od 19.12.2017. u svezi spornih isplata za rad u stručnim timovima za izradu specijalističkih studija. Obzirom na navedeno za sada se ne može ispitati pobijana presuda niti glede pravilne primjene materijalnog prava na koji žalbeni razlog se poziva tuženik u svezi obveze tužitelja da kao nastavnik sudjeluje u radu stručnih tijela tuženika u izradi programa novog studija bez naknade pozivom na odredbu članka 103. stavak 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 21/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17, 96/18 i 119/22), odredbu članka 72. stavak 1. i 4. Statuta tuženika te članka 2. točka 5. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu tuženika.

14.1. Također se ukazuje sudu prvog stupnja da prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica o tome je li između tužitelja i tadašnjeg dekana kao ovlaštene osobe tuženika zasnovan ugovor o djelu na način da su u konkretnim okolnostima postigli suglasnost o svim bitnim sastojcima ugovora kako je prednje izneseno, valja uzeti u obzir i ovlaštenja dekana za preuzimanje financijskih obveza u ime i za račun tuženika sukladno odredbama Statuta tuženika, a vezano za Izjavu PŠ od 24.10.2017. Nadalje je u ponovljenom postupku potrebno podrobnije i kritičnije ocijeniti obvezu tužitelja kao nastavnika sudjelovati u radu stručnih tijela tuženika prema ugovornoj obvezi tužitelja iz članka 6. Ugovora o autorskom radu od 1.10.2015. u svezi s odredbom članka 103. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te članka 72. Statuta tuženika i članka 2. točka 5. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu tuženika.

15. Slijedom izloženog prvostupanjski sud će u ponovnom postupku otkloniti počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem i žalbenim navodima stranaka te ponovnom ocjenom svih provedenih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, kako personalnih tako i materijalnih, uzimajući u obzir sve isprave, dokumentaciju kao i iskaze svih saslušanih svjedoka i stranaka, utvrditi odlučne činjenice i za to dati dostatne, argumentirane, jasne i neproturječne razloge te na temelju rezultata cjelokupnog postupka donijeti novu i zakonitu odluku kojom će odlučiti i o troškovima ovog žalbenog postupka.

16. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 369. st.1. ZPP-a prihvatiti žalbe stranaka i ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Rijeci 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić