REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4214/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ST GRAMIT d.o.o., OIB: 29903300873, Split, J. Klovića 16/a, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društva Leko i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., OIB: 46830600751, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Zovko, odvjetnik u Odvjetničkom društvo Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2682/2019-80 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se tužiteljeva i tuženikova žalba i ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2682/2019-80 od 18. rujna 2024. u pobijanim točkama II. do VI. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom II. izreke tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 176.548,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora od 26. siječnja 2021. do isplate u roku od osam dana. Točkom III. izreke je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 125.780,24 EUR i iznosa od 284.873,07 EUR kao i za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos za razdoblje od 29. lipnja 2019. do 25. siječnja 2021., dok je točkama IV. do VI. izreke odlučeno o troškovima postupka. Prema obrazloženju, sud je ocijenio djelomično osnovanim, a djelomično neosnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na tužiteljevo potraživanje po računu broj 7-1-1/2019, Okončanu situaciju od 27. lipnja 2019. ispostavljeno na iznos od 4.424.270,43 kn, i to pozivom na odredbe članaka 602. i 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Sud obrazlaže da je utvrdio odlučne, a dijelom i nesporne činjenice kako je tužitelj bio podizvođač u odnosu na glavnog izvođača društvo Končar-Inženjering za energetiku i transport d.d. koji je s tuženikom kao naručiteljem sklopio ugovor „Rekonstrukcija transformatorske stanice“ 110/35/10 (20) (kV Blato; u daljnjem tekstu: osnovni ugovor). Nesporno je da je Dodatkom broj 2 osnovnom ugovoru od 6. studenoga 2018. tužitelj naveden kao novi podizvoditelj za vrijednost radova od 2.352.398,70 kn odnosno u omjeru od 18,88% od vrijednosti osnovnoga ugovora, te je također nesporno da je Dodatkom broj 3 osnovnom ugovoru od 1. srpnja 2019. povećana vrijednost osnovnog ugovora s 10.986.216,50 kn na 13.880.728,91 kn.

2. Sud primjenom odredbe članka 602. ZOO-a ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije ističući da je citiranom zakonskom odredbom propisano kako podizvođač može zahtijevati neposredno od naručitelja, ovdje tuženika, isplatu tražbine koju ima prema izvođaču na teret iznosa koji naručitelj duguje izvođaču.

3. Kako tužitelj kao podizvođač zahtijeva utuženi iznos s osnove razlike u cijeni radova te zbog izvođenja radova koji nisu bili predviđeni troškovnikom, dakle naknadnih izvantroškovničkih radova, sud je po provedenom vještačenju utvrdio odlučnu činjenicu vrijednosti radova koje je izveo tužitelj u iznosu od 671.156,65 EUR, pri čemu je prihvatio nalaz vještaka koji svoj izračun temelji na ugovorenim cijenama, jer su ugovorne stranke ugovorile da se jedinične cijene ne mogu mijenjati, dok je za neugovorene naknade izvantroškovničke radove prihvatio izračun koji je vještakinja sačinila na temelju isprava u spisu. Kako je nesporno da je tužitelju prije parnice, kao i tijekom parnice isplaćeno ukupno 494.608,35 EUR, proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos od 176.548,29 EUR u kojem dijelu je sud ocijenio osnovani tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 620. ZOO-a. S obzirom na činjenicu da je tijekom postupka tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 125.780,24 EUR, međutim tuženik na povlačenje nije pristao, sud je u tom iznosu kao i za razliku od 284.873,07 EUR tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, kao i za zatezne kamate za razdoblje prije isteka 60 dana od završetaka radova, odnosno za razdoblje prije 26. siječnja 2021., pri čemu se poziva na Posebne uzance o građenju „Službeni list SFRJ“ 18/1977. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka III., IV. i V. izreke presude zbog svih zakonom predviđeni razloga, osporavajući prije svega točku III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 125.780,24 EUR i 284.873,07 EUR, a sve s obzirom na pogrešno prihvaćen nalaz građevinskog vještaka. Ističe da je sud propustio utvrditi stvarnu vrijednost izvedenih radova kako je to tužitelj predložio utvrditi provođenjem građevinskog vještačenja, dakle da se osim vrste i količine ugovorenih i neugovorenih odnosno naknadnih izvantroškovničkih radova utvrdi vrijednost tako izvedenih radova po tržišnim cijenama odnosno troškovniku kojeg je dostavio tužitelj, a prihvatio tuženik. Upravo iz iskaza saslušanih svjedoka je sud trebao utvrditi kako je tuženik dogovorio s tužiteljem izvođenje potrebnih radova do gotovosti građevine po troškovniku koji mu je dostavljen, slijedom čega je proturječna izreka presude u točki III. kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Pobija se presuda i u odnosu na odbijen zahtjev s osnova potraživanja zateznih kamata na dosuđeni iznos, jer je iz građevinske knjige vidljivo da su svi radovi dovršeni 20. veljače 2020., da je tužitelj zatražio tehnički pregled, na što je naručitelj bio u obvezi reagirati u roku od pet dana pri nadležnom tijelu i nakon toga sastaviti primopredajni zapisnik. Tuženik je kao dobar gospodarstvenik trebao na vrijeme izvršiti pregled izvedenih radova, a iz ponašanja tuženika je vidljivo da za svako produženje dovršetka građevinskih radova odgovora tuženik te je isti obvezan i podmiriti tužitelju zatezne kamate po izdavanju predmetne okončane situacije. Osporava i odluku o trošku postupka jer osporava omjer uspjeha u parnici kako je to obrazložio prvostupanjski sud slijedom čega predlaže presudu preinačiti, a podredno pobijani dio presude ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

5. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka II. i IV. izreke presude također zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredo postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, odnosno ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer presuda proturječi sama sebi i razlozima, a o odlučnoj činjenici odnosno prigovoru promašene pasivne legitimacije te o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva postoji proturječnost u razlozima presude sa sadržajem isprava i iskazima svjedoka. Sud ne daje razloge glede ocjene prigovora promašene pasivne legitimacije s obzirom na odredbu članka 602. ZOO-a, prema kojoj za naplatu svojih tražbina prema izvođaču njegovi podizvođači mogu postaviti neposredni zahtjev naručitelju pod uvjetima da naručitelj duguje izvođaču za radove koje je izvršio njegov suradnik tj. podizvođač. Odlučne činjenice za primjenu odredbe članka 602. ZOO-a sud nije cijenio, a iz iskaza svjedoka FE, zaposlenika Končara, proizlazi da je tuženik sve radove pa i izvantroškovničke, obuhvaćene ugovorima i aneksima, platio izvođaču. Otuda proizlazi zaključak da tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari pogotovo stoga što i sud navodi da je ugovoreno kako će tužiteljeve situacije ovjeriti F kao glavni izvođač i potom ih dostaviti tuženiku na plaćanje, a iz rezultata provedenog postupka je razvidno da okončanu situaciju koja je predmet ovog postupka niti je F potvrdio, niti ju je dostavio tuženiku. Žalitelj smatra da je ostvarena povreda odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a kada je sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi jer predmetni račun nije ispostavljen sukladno odredbama ugovora, smatrajući da u slučaju ukidanja platnog naloga tužbeni zahtjev mora biti odbijen ,a tužba odbačena. Pogrešna je primjena odredbe članka 620. ZOO-a kada sud prihvaća u dijelu tužbeni zahtjev jer između stranaka nesporno nije sklopljen ugovor o građenju, već je tužitelj bio u ugovornom odnosu s glavnim izvođačem koji je pak s tuženikom sklopio ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji transformatorske stanice Blato. Ističe da su radovi po tom ugovoru završeni 27. studenoga 2020. dok je tužitelj predmetnu okončanu situaciju izdao 27. lipnja 2019., prije završetka radova, potom ističe da sama činjenica da su neki radovi za koje tuženik nije dobio nalog izvršeni ne znači da je takve radove dužan i platiti, tim više jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelj prezentirao tuženiku izvantroškovničke radove, koje je tuženik analizirao, sastavio analizu cijena i potom reducirao tužiteljev troškovnik te je u svezi tih radova s Ž kao glavnim izvođačem sklopljen Dodatak broj 3. osnovnom ugovoru i glavni izvođač je tuženiku izjavio da sklapanjem tog Dodatka dalje nema potraživanja po osnovi naknadnih i nepredviđenih radova. Iz obrazloženja presude nije jasno odnosi li se dosuđeni iznos na sve izvantroškovničke radove ili na samo one izvedene do lipnja 2019. godine prema utuženom računu, jer je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje Maje Petrović koja je izvršila obračun na temelju dnevnika koji je vođen 3. prosinca 2018. do 27. studenoga 2020., dok prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio koje radove je tužitelj izveo do lipnja 2019. godine, kako je navedeno u računu koji je predmet spora, odnosno kolika je vrijednost radova izvedenih do lipnja 2019. godine i je li tuženik dao pisanu suglasnost za izvođenje tih radova, imajući u vidu da se cijelo vrijeme dogovaralo o cijeni i radovima, što je rezultiralo sklapanjem dodataka. Sud, naprotiv, prihvaća izračun vještaka u pogledu sveukupne vrijednosti izvedenih radova po tužitelju čime je prekoračio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju naknadu za sve radove, a ne one do 27. lipnja 2019. na što se odnosi utužena okončana situacija. Stoga je pogrešna i odluka o troškovima postupka pa predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

6. Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu osporavajući istu u cijelosti s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu, a tuženiku naknaditi trošak žalbenog postupka.

7. Žalbe su osnovane.

8. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. ZPP-a u granicama iznijetih žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud pazio po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnoga prava. Presuda je zbog pogrešnog pravnog pristupa zahvaćena bitnim povredama postupka zbog kojih se za sada ne može ispitati.

9. Iz činjeničnih navoda koje je tužitelj obrazložio po prigovoru protiv prigovora o rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Kristiana Hukelja iz Zagreba poslovni broj Ovrv-6396/19 od 3. srpnja 2019., dakle u postupku koji je nastavljen kao po prigovoru protiv platnog naloga, a kojim je činjeničnim navodima kao činjeničnom osnovom tužbe sud vezan, na što s pravom ukazuje tuženik u svojoj žalbi, proizlazi da u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa po računu kojeg je tuženik ispostavio kao okončanu situaciju u lipnju 2019. godine, i to za razliku ugovorenih od stvarno izvedenih i naručenih radova te za razliku ranije ugovorenih cijena radova i cijena ugovorenih radova koje je ponudio sam tužitelj, kao i za naknadne neugovorne i izvantroškovničke radove koje je tužitelj morao izvesti kako bi se projekt završio. Tako to obrazlaže tužitelj u svom podnesku predanom na pripremnom ročištu 17. svibnja 2021. (na listu 140. do 145. spisa). Nesporno je između stranaka da je tužitelj podizvoditelj glavnog izvođača po osnovnom ugovoru s tuženikom, odnosno da je tužitelj izvodio radove na temelju sklopljenog Dodatka 2. osnovnom ugovoru te na temelju podizvoditeljskog ugovora s društvom Končar-inženjering za energetiku i transport d.d. od 6. studenog 2018. i njegovih dodataka. Također su nesporne činjenice da je tužitelju kao podizvoditelju prije ispostavljanja Okončane situacije, a na temelju osnovnog ugovora, po njegovim situacijama koje je ovjerio glavni izvoditelj, tuženik platio iznos od 2.352.398,70 kn što nije predmetom ovoga postupka. Nadalje je nesporno između stranaka da je tijekom postupka, a nakon sklapanja Dodatka 3. osnovnom ugovoru tuženiku za njegove radove plaćeno još daljnjih 1.374.234,83 kn na temelju Dodatka 1. podizvoditeljskom ugovoru, slijedom čega je tužitelj djelomično povukao tužbu, na što tuženik nije pristao.

10. S obzirom na navedene činjenice iznesene u tužbi i tijekom postupka, tuženik kao žalitelj osnovano ističe kao žalbeni razlog bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na mjerodavne odredbe materijalnog prava koje je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti.

11. Uvodno valja reći da žalbene navode tuženika koji se odnose na primjenu odredbe članka 453. ZPP-a ovaj sud neće cijeniti s obzirom na činjenicu da tuženik žalbom ne osporava točku I. izreke presude.

12. Tuženik kao žalitelj osnovano ukazuje na proturječnost razloga presude kada sud istu, dosuđujući tužitelju iznos naveden u točki II. izreke presude, kao mjerodavnu odredbu materijalnog prava navodi odredbu članaka 602. i 620. ZOO-a. Odredbom članka 620. ZOO-a reguliran Ugovor o građenju, kojeg, kako proizlazi iz isprava u spisu i očitovanja stranaka te iskaza svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja, tužitelj nije sklopio s tuženikom. Ugovor o građenju tuženik je sklopio s glavnim izvođačem kojem je tužitelj bio podizvođač. U tom smislu osnovanost tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj neposredno postavlja prema tuženiku sud nije mogao procjenjivati primjenom odredbe članka 620. ZOO-a.

13. Mjerodavna je odredba članka 602. ZOO-a na koju sud s pravom ukazuje pri ocjeni tuženikova prigovora promašene pasivne legitimacije. Međutim, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom te zakonske odredbe, sud je propustio utvrditi odlučne činjenice, na što s pravom ukazuje tuženik kao žalitelj. Naime, žalitelj s pravom ukazuje na to da bi prema njemu tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 602. ZOO-a mogao biti ocijenjen osnovanim samo za slučaj da tuženik kao naručitelj duguje izvođaču iznos s osnove naknade za izvedene radove, jer se prema citiranoj zakonskoj odredbi suradnici izvođača mogu obratiti neposredno naručitelju i zahtijevati od njega da im isplati njihove tražbine na teret iznosa koji u tom času duguje izvođaču. Dakle, da bi tužiteljev zahtjev kao podizvođača prema tuženiku kao naručitelju mogao biti ocijenjen osnovanim, bilo je potrebno utvrditi duguje li upravo tuženik kao naručitelj u času ispostavljanja situacije koja je predmet spora glavnom izvođaču, tužiteljevom ugovornom partneru. Tijekom postupka je radi utvrđivanja odlučne činjenice odnosa tuženika s glavnim izvođačem po osnovnom ugovoru odnosno postojanja tražbine glavnog izvođača prema tuženiku provođeno više dokaza, između ostalog je u spis dostavljen i Dodatak 3. osnovnom ugovoru kojim je povećana vrijednost radova iz osnovnog ugovora te su saslušani svjedoci, kako djelatnici glavnog izvođača tako i djelatnici tuženika. Sud propušta u tom smislu utvrditi odlučnu činjenicu postoji li u trenutku utuženja, odnosno u trenutku presuđenja, dug tuženika prema glavnom izvođaču, na teret kojeg bi tužitelj mogao neposredno zahtijevati od tuženika isplatu svoje tražbine, u iznosu kojem sud smatra da je osnovan. U tom smislu presudu za sada nije moguće ispitati te su ostvareni žalbeni razlozi bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik kao žalitelj.

14. Žalitelji osnovano ističu nedostatke obrazloženja pobijane presude kada sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i na temelju toga dosuđuje iznos iz točke II. izreke rješenje, ali i odbija tužbeni zahtjev kao u točki III. izreke rješenja, ne obrazlažući posebno činjenično, a niti pravno na temelju čega je prihvatio izračun vještaka koji, kako proizlazi iz razloga obrazloženja, predstavlja obračun svih izvedenih radova, dok je predmet spora tužiteljev zahtjev po navedenoj Okončanoj situaciji koji je pobliže određen navodima tijekom postupka i koji je dokumentiran ispravama koje je tužitelj za taj zahtjev dostavio u spis. Stoga su nejasni razlozi obrazloženja prema kojima sud prihvaća nalaz vještaka iz kojeg proizlazi da je sačinjen obračun svih radova te da ja potom odbijen iznos koji je nesporno plaćen bilo prije, bilo tijekom postupka iz kojeg obračuna onda proizlazi razlika od 176.548,29 EUR što je sud dosudio tužitelju kao osnovano zahtijevani iznos s osnove izvantroškovničkih ugovorenih i neugovorenih radova.

15. Prema ocjeni ovoga suda, osim na odlučne činjenice za primjenu odredbe članka 602. ZOO-a na koje je već ukazano ovim rješenjem, valja radi pravilnosti primjene materijalnog prava u ponovljenom suđenju ukazati i na slijedeće odlučne okolnosti. S obzirom na isprave u spisu proizlazi da tužitelj nije u ugovornom odnosu s tuženikom. Glede zahtjeva za isplatu utuženog iznosa, tuženik isti obrazlaže zahtjevom za povećanje cijena kojeg je navodno usmeno dogovorio sa zakonskim zastupnikom tuženika, što je trebalo biti naknadno osnaženo ugovorom, što je u većoj mjeri izostalo, osim u vrijednosti ugovorenoj Dodatkom 3. osnovnom ugovoru. Proizlazi da dio utuženog iznosa nema osnove niti u osnovnom ugovoru, kako proizlazi iz isprava u spisu, pa onda nije moguća niti primjena odredbe članka 602. ZOO-a u odnosu na tužitelja kao podizvoditelja. U tom smislu su neodlučni navodi tuženika o ugovorenoj nepromjenjivosti jediničnih cijena iz osnovnog ugovora za one neugovorene radove koje je tužitelj prema podacima iz ovjerene građevinske knjige i građevinskog dnevnika izveo, što mu je i ovjerio nadzorni inženjer. Pri tome valja reći da se i za slučaj ugovorene nepromjenjivosti jediničnih cijena za ugovorene radove, sukladno odredbi članka 627. ZOO-a može zahtijevati izmjena cijena ako se iste povećavaju za više od 10%, no to je odlučno u odnosu između tužitelja i njegovog ugovornog partnera.

16. Glede činjenične osnove tužiteljeve tražbine s osnove izvedenih radova koji nisu ugovoreni, valja reći da prije svega treba utvrditi u daljnjem tijeku postupka koji dio tih radova za koje tužitelj ispostavlja predmetnu Okončanu situaciju obuhvaća Dodatak 3. osnovnom ugovoru, a onda i Dodatak 1. Podizvoditeljskom ugovoru na temelju kojeg je tijekom postupka tužitelju isplaćen dodatni iznos. Radovi koji su obuhvaćeni tim dodacima ugovora su plaćeni i u odnosu na te radove nema daljnje osnove niti u smislu odredbe članka 602. ZOO-a, a niti u smislu odredaba kojima se uređuje mogućnost povećanja cijene, jer je o tome postignuta suglasnost volja ugovornih strana, ugovori nisu pobijani i nema osnove za te radove potraživati bilo koji daljnji iznos. Za sada iz razloga presude koji se odnose na utvrđivanje odlučnih činjenica iz nalaza i mišljenja vještaka nije moguće utvrditi što je od utuženog obuhvaćeno Dodatkom 3. osnovnom ugovoru.

17. Kako iz rezultata dokaznog postupka i to saslušanih svjedoka, stranke, nadzornog inženjera pa i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj doista izveo određene radove koji nisu bili ugovoreni, a tuženik ih je nesporno primio, dok prema iskazu saslušanog glavnog nadzornog inženjera proizlazi da su neki od neugovorenih radova dosta bili neophodni radi primjene propisa koji se odnose na sigurnost predmetne građevine, a radi se o transformatorskoj stanici, za sada nije moguće ocijeniti pravilnost i zakonitost presude s obzirom na to da iz razloga obrazloženja nije jasno na koje radove se odnosi razlika koju je sud dosudio odnosno na što se odnosi odbijeni iznos. Naime, za radove koji su kao neugovoreni nesporno izvedeni, a nisu obuhvaćeni Ugovorom između tuženika i glavnog izvoditelja niti njihovim Dodacima, a koji su sadržani u Okončanoj situaciji, tužitelj bi imao pravo zahtijevati naknadu koristi koju je tuženik primio i na temelju instituta stjecanja bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. stavka 2. ZOO-a. Tom je odredbom propisano da se pod prijelazom imovine jedne osobe u imovinu druge osobe, a bez osnove, smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Ovo stoga što sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, vezan je činjeničnom osnovom iz koje proizlazi da je bez ugovora tužitelj za tuženika obavio određene poslove tj. izvršio određene radove koje je tuženik primio i koji su prema ocjeni nadzornog inženjera bili nužni za dovršetak predmetnog objekta, pri čemu valja reći i to da nalozi nadzornog inženjera za izvođenje radova ne mogu dovesti do zaključka da su ti radovi ugovoreni od ovlaštene osobe.

18. Osnovano tužitelj kao žalitelj ukazuje na nedostatak razloga pobijane presude, odnosno na propust suda pravilno odrediti zadatak vještaku, s obzirom na činjenicu da se za slučaj izvršenih radova koje je tuženik primio i koji su mu očito bili nužni i potrebni, a nisu ugovoreni, ima odrediti vrijednost koristi koju je tuženik primio i koju u slučaju stjecanja bez osnove ima naknaditi tužitelju po pravilima koja uređuju taj institut izvanugovornih obveznih odnosa. U tom smislu su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi o propustu suda utvrditi vrijednost takvih izdataka koje je tužitelj eventualno učinio za tuženika bez ugovora i bez odgovarajućeg naloga, a koji su bili korisni za tuženika, ne po ugovornim, već po tržišnim cijenama u vrijeme kada je tuženik stekao korist. Ako se utvrdi postojanje takvih radova u utuženom računu, tada i zahtjev za zatezne kamate na neplaćeni iznos treba procjenjivati po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, a s obzirom na tuženikovo poštenje ili nepoštenje u odnosu na tužitelja.

19. Zbog navedenog je presudu valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će, imajući u vidu primjenu materijalnog prava na koje je ukazano, ponovno ocijeniti sve isprave u spisu te će dodatno saslušati vještaka građevinske struke radi utvrđenja odlučnih činjenica koje od utuženih izvanugovornih radova je tuženik platio glavnom izvođaču, a koje radove od utuženih eventualno tuženik nije platio, iako ih je tužitelj izveo i to stoga što su prema rezultatu dosadašnjeg dokaznog postupka isti bili nužni i potrebni za dovršetak predmetne specifične građevine. Ako se na temelju ponovnog provođenja vještačenja odnosno ponovnom ocjenom isprava u spisu utvrdi da određeni naknadi radovi nisu obuhvaćeni ugovorom između tuženika i glavnog izvoditelja, tada treba utvrditi koliko iznose izdaci koje je učinio tužitelj, a bili nužni i korisni za tuženika pa glede takovih radova valja ocijeniti tužbeni zahtjev s osnove izvanugovornog instituta obveznog prava na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem. S obzirom na rezultate provedenog ponovljenog dokaznog postupka sud će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će obrazložiti odlučne činjenice s obzirom na primjenu materijalnog prava koje će primijeniti te će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas