REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3676/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 2.268,76 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-274/2023-11 od 22. kolovoza 2024., 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-274/2023-11 od 22. kolovoza 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-274/2023-11 od 22. kolovoza 2024. u točki I. izreke tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 2.268,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose glavnice (kako su navedeni u izreci prvostupanjske presude) po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.101,21 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 22. kolovoza 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

2. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 16. ožujka 2006. sklopili DA kao korisnica kredita i tuženik. Tim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF i otplaćen u cijelosti. Korisnica kredita tužitelju je Ugovorom od 19. studenog 2019. ustupila tražbinu koju je stekla prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

3. Tuženikove prigovore nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari utužene tražbine, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima.

4. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, ovdje je riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, dok nije odlučno što tužitelj nije potrošač. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Uz to, utvrđeno je da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Utvrđeno je i to da tuženik korisnici kredita, DA nije dao informacije u vezi valutne klauzule niti joj je objasnio razlike o mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, odredbe o valutnoj klauzuli sklopljenog Ugovora o kreditu su nepoštene i ništetne.

5. Primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), a imajući u vidu da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) te da je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. (pravomoćnosti prvostupanjske presude poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.), prvostupanjski sud je zaključio da je tužba od 6. veljače 2023., podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO-a.

6. Uzimajući u obzir da među strankama nije bila sporna visina utužene tražbine, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecanja (čl. 323., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a).

7. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškove je odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa).

8. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tuženik je tako ponovno iznio razloge zbog čega smatra da su njegovi prigovori nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari osnovani. Tuženik je također ponovio i svoje mišljenje o tome da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Po njemu, odredba o valutnoj klauzuli bila je jasna, razumljiva, dopuštena te su oni pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će se vezati ugovor. Tuženik se protivio i odluci o parničnim troškovima. Predlaže ovom drugostupanjskom sudu preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

9. Odgovarajući na tuženikovu žalbu, tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda. U odgovoru na žalbu tvrdi kako su stavovi tuženika neosnovani i neutemeljeni. Predlaže ovom drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu uz nalog tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove žalbenog postupka.

10. Tuženikova žalba nije osnovana.

11. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

12. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda kojih ovaj sud ne nalazi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoji sporna tuženikova obveza, a rezultati dokaznog postupka ne daju uporišta za prihvaćanje tuženikovih prigovora.

13. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim točke 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zato ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnice kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnice kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnicom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnice kredita.

15. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovaj sud u potpunosti prihvaća navode iz veoma detaljnog i jasnog obrazloženja pobijane presude (koje u cijelosti sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima). Prilikom donošenja presude sud je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Uz sve navedeno, ovaj sud kod donošenja pobijane presude ne nalazi bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i na koje se tuženik poziva u svojoj žalbi.

16. Među strankama je sporno prije svega, odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice. Sporno je i postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije za postavljanje ovog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utužene tražbine.

17. Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da je kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/12, između Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, kao tužitelja i banaka (među kojima i ovdje tuženika), kao tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP), kao i naknadno važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Spomenuta presuda potvrđena je presudom ovog suda poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

18. S obzirom na to da je Ugovorom o ustupu tražbine od 19. studenog 2019., korisnica kredita DA tužitelju ustupila svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora, to se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose i na ovaj postupak. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, sud je vezan za utvrđenja u toj parnica koja je pravomoćno okončana.

19. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

20. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac ni u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača.

20.1. Stoga ovaj sud utvrđuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. poslovni broj C-383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

21. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnijeta 6. veljače 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). U prilog tome upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22, dok nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 na koje se tuženik poziva, jer tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom i na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Inače, nema osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, upravo zbog ostvarene apstraktne zaštite.

22. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021).

23. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao.

24. Naime, iz iskaza svjedoka DA, korisnice kredita (po tuženikovom prijedlogu) proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisnici kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, u nedostatku drugih odgovarajućih dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

25. Zaključno, po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost time što je prvostupanjski sud odbio tuženikov dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, radi utvrđenja odlučne činjenice da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu između korisnice kredita i tuženika. Predloženo dokazno sredstvo nije odgovarajuće za ispitivanje i dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi.

25.1. Tako je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (poslovni broj U-III-5458/2021, U-III-4372/2021, U-III-3891/2022) iznio stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti. Daljnjih dokaznih prijedloga tuženik nije imao.

26. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud ocjenjuje da je svakako valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev. Od tuda neosnovanost svih tuženikovih žalbenih navoda i pravilnost pobijane presude.

27. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je tu odluku valjano obrazložio, navođenjem pojedinačnih parničnih radnji za koje priznaje troškove.

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP-a).

29. Tužitelj je zatražio trošak žalbenog postupka ali u zahtjevu nije naveo koliki iznos žalbenog troška traži a što je bio dužan učiniti temeljem čl. 164. st. 2. ZPP-a. Pored toga, zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu nije osnovan, sve da je i određeno naveo koji iznos troška traži, jer prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije riječ o radnji nužnoj za vođenje parnice čiji bi trošak trebala snositi suprotna stranka (čl. 155. i čl. 166. ZPP-a).

Zagreb, 4. prosinca 2024.

Sudac

Nevenka Baran