Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-781/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FŠ iz [adresa], kbr. 356, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Brčić, odvjetnica u [adresa], protiv tužene Općine Lumbarda, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-969/2020 od 27. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice FŠ, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-969/2020 od 27. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se kako je tužiteljica za cijelo vlasnica slijedećih nekretnina:
[katastarska općina]
[katastarska općina]
[katastarska općina]
- čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina] te se ovlašćuje tužiteljica da temeljem ove presude zatraži i postigne upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama za cijelo uz istovremeno brisanje tuženika za cijelo sa svih predmetnih nekretnina.
2. Ovlašćuje se tužiteljica da kod zemljišnoknjižnog odjela ovog suda temeljem ove presude zatraži besteretni otpis čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina] i zatraži upis predmetnih nekretnina u novi zk. ul. na svoje ime za cijelo.
3. Ovlašćuje se tužiteljica da kod zemljišnoknjižnog odjela ovog suda temeljem ove presude zatraži besteretni otpis čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], oboje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina] i zatraži upis predmetnih nekretnina u novi zk. ul. na svoje ime za cijelo.
4. Ovlašćuje se tužiteljica da kod zemljišnoknjižnog odjela ovog suda temeljem ove presude zatraži besteretni otpis čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina] i zatraži upis predmetnih nekretnina u novi zk. ul. na svoje ime za cijelo."
II. Zahtjev za naknadu parničnog troška tužene u iznosu od 10.000,00 kn se odbija.".
2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke (kojim je odbijen tužbeni zahtjev), žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP-a). Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica u žalbi sadržajno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je vlasnica slijedećih nekretnina:- čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]; - čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina]; - čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], oboje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina]; - čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] tijelo II k. o. [katastarska općina], koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da joj je navedene nekretnine 2010. darovao suprug ŠŠ, tako da se osobno nalazi u njihovom kvalificiranom posjedu više od 11 godina, a po svojim pravnim prednicima više od 135 godina, pa da je vlasništvo istih stekla dosječošću.
7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:
- da je pregledom zk izvadaka za nekretnine koje su predmetom spora utvrđeno da je na svim utuženim nekretninama, osim na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica], kao vlasnica upisana tuženica, dok je kat. čest. [katastarska čestica] još uvijek u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa organom upravljanja Mjesna zajednica Lumbarda, ali da je između stranaka nesporno da je upravo tuženica pasivno legitimirana i za ovu nekretninu, dok pasivna legitimacija tuženice za sve preostale nekretnine proizlazi iz njenog upisa u zemljišne knjige,
- da tijekom provedenog postupka između stranaka nije bilo sporno da je tuženica kao vlasnica predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama upisana temeljem Izjave od 21. ožujka 1977., kojom su braća F i AŠ sav svoj nepokretni imetak ustupili u vlasništvo predniku tuženice, a koja Izjava je provedena u zemljišnim knjigama rješenjem pod posl. br. Z-199/78, s time da su pethodno braća F i AŠ pravo vlasništva na utuženim nekretninama stekli temeljem Diobenog ugovora od 15. svibnja 1972.,
- da je uvidom u Diobeni ugovor od 15. svibnja 1972. utvrđeno kako je istim izvršena dioba nekretnina između braće Š i AŠ pok. A, s jedne strane, te PŠ "P", oca svekra tužiteljice i VŠ, svekra tužiteljice, s druge strane,
- da je u točki VII predmetnog Diobenog ugovora ugovoreno da će GŠ "Butušin" predmetne nekretnine, koje su pripale u isključivo vlasništvo F i AŠ, i dalje zadržati u posjedu do kraja listopada1975., koje će tada predati u posjed njihovim vlasnicima, pod uvjetom da prije isteka navedenog roka ne dođe do sklapanja novog ugovora kojim će se eventualno regulirati ovaj odnos na drugačiji način,
- da je uvidom u presudu Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-361/81 od 21. listopada 1981., koja je postala pravomoćna 12. rujna 1982., utrđeno kako je istom VŠ, svekru tužiteljice, naloženo da sve nekretnine koje su predmetom ovoga spora, preda u posjed pravnom predniku tuženice, a iz razloga što je tijekom tog parničnog postupka utvrđeno da VŠ ne pripada niti pravo vlasništva, niti pravo posjeda istih nekretnina,
- da su VŠ, svekar tužiteljice, a potom i njegov sin ŠŠ, suprug tužiteljice, više puta tuženici predlagali da se nekretnine koje su predmetom tužbe zamijene, i to na način da iste pripadnu u vlasništvo VŠ, odnosno SŠ, a koji bi za uzvrat tuženici ustupili neke svoje nekretnine,
- da iz dopisa VŠ od 23. listopad 2000. upućenog tuženici, proizlazi da je VŠ svjestan da utužene nekretnine predstavljaju vlasništvo Općine L, kao i iz prijedloga SŠ od 22. kolovoza 2017., iz kojeg proizlazi da je nesporno da je tuženica vlasnica predmetnih nekretnina, a koje vlasništvo je stekla darovanjem od Š i AŠ,
- da je presudom istoga suda od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 30. svibnja 2018. pod poslovnim brojem Gž-1022/2018, pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev SŠ, supruga tužiteljice, na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. sačinjene od strane Š i AŠ, i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kako je bio prije provođenja ove izjave u zemljišne knjige, s time da iz obrazloženja donesenih odluka proizlazi kako ŠŠ u tom postupku ne može ostvariti nikakvu građansko pravnu korist, jer niti on, niti njegov prednik GŠ, nisu raspolagali svojim pravima izjavom od 21. ožujka 1977., niti su sa davateljima izjave, braćom F i AŠ, sklopili bilo kakav drugi pravni posao usmjeren na stjecanje prava vlasništva ovih nekretnina,
- da je ŠŠ, suprug tužiteljice, nakon što nije uspio u tom postupku, Zamolbom koja je protokolirana kod tuženice 5. studenog 2019., ponovno predložio zamjenu nekretnina, time što tada za utužene nekretnine predlaže dati svoj građevinski teren u predjelu [adresa] označen kao kat. čest. [katastarska čestica], postupajući po kojoj molbi je tuženica donijela odluku o zamjeni nekretnina od 22. studenog 2019., kojom je, između ostalog propisano kako će se nekretnine zamijeniti uvažavajući tržišnu cijenu predmetnih nekretnina utvrđenu temeljem procjene stalnog sudskog vještaka, a da će razliku u utvrđenoj vrijednosti nekretnina ŠŠ uplatiti u korist proračuna Općine Lumbarda, nakon čega je tuženica angažirala stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina, s time da u konačnome do zamjene nekretnina nikada nije došlo, jer je ŠŠ [adresa] na ime razlike u vrijednosti nekretnina trebao uplatiti, po njegovoj procjeni, preveliki iznos,
- da su i tijekom predmetnog parničnog postupka stranke ponovno pokušale zamijeniti nekretnine, do koje zamjene nekretnina niti u ovom postupku nije došlo,
- da je uvidom u Ugovora o darovanju od 12. rujna 2020. utvrđeno kako je ŠŠ svoju supruzi, tužiteljici FŠ, darovao sve nekretnine koje su predmetom ovoga spora.
8. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud odbija postavljeni tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 388. st. 1. i čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje: ZV) te na odredbu čl. 28. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i na pravna pravila Općeg građanskog zakonika, s obrazloženjem da su prednici tužiteljice, a i sama tužiteljica, bili nesavjesni, odnosno nepošteni posjednici spornih nekretnina, budući da su od 1981. znali da pravo vlasništva predmetnih nekretnina pripada tuženici (kada je donesena presuda kojom je VŠ, ocu supruga tužiteljice, naloženo da nekretnine preda u posjed pravnom predniku tuženice), s time da je isti još od kraja listopada 1975., kao sastavljač i potpisnik Diobenog ugovora iz 1972., bio svjestan da mu ne pripada pravo na posjed ovih nekretnina, slijedom čega zaključuje da posjed tužiteljice, odnosno njezinih pravnih prednika, nije bio kvalificiran, niti podoban za stjecanje vlasništva dosjelošću.
9. U žalbenom stupnju postupka i nadalje je sporno je li tužiteljica na predmetnim nekretninama stekla pravo vlasništva dosjelošću. Tužiteljica u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te zaključak prvostupanjskog suda o tome da su njezini prednici i ona sama bili nesavjesni posjednici, uz daljnje tvrdnje da Izjava braće Š i AŠ od 21. ožujka 1977. nije pravno valjana te da kao takva ne može predstavljati pravovaljan ugovor o darovanju na temelju kojeg bi tuženica mogla upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu. Tužiteljica se žalbenim navodima poziva na zakonitost posjeda njezinog supruga, odnosno pravovaljanost Ugovora o darovanju kojim su sada pok. braća F i AŠ predmetne nekretnine 1975. darovale njezinom suprugu, uz tvrdnju da tuženica nikada nije ušla u posjed predmetnih nekretnina, te da njezin upis vlasništva u zemljišne knjige ne može zamijeniti predaju posjeda.
10. U konkretnom slučaju, kako je to već prethodno i navedeno, tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je u nesmetanom, zakonitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine osobno 11 godina, a po svojim pravnim prednicima više od 135 godina.
11. Imajući u vidu činjenice na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev, jasno slijedi da je u konkretnom slučaju tužiteljica (na kojoj je po čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokazivanja činjenica koje su stvarna osnova njezine tužbe), u ovom postupku trebala dokazati da je na predmetnim nekretninama stekla pravo vlasništva dosjelošću, tako da je nekretnine (samostalno ili putem svojih prednika) posjedovala neprekidno kao zakonit, pošten i istinit samostalni posjednik (i to primjenom pravila koja su bila na snazi u vrijeme kada je započeo posjed stvari određene kvalitete), odnosno dokazati da je samostalno (ili putem svojih prednika) vršila posjed spornih nekretnina, neprekidno kroz za to zakonom određeno vrijeme.
12. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.
13. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.
14. Prema odredbi čl. 159. st. 1., 2. i 3. ZV-a, propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, s time da je samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Stavkom 4. istog članka je propisno da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.
15. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je isitnit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).
16. Jedna od osnovnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (koji se primjenjuje do 31. kolovoza 1980. temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“, broj: 73/91, dalje OGZ), tako i u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, „Narodne novine" broj 53/91, dalje: ZOVO), a jednako je propisano i sada odredbom čl. 159. ZV-a, pošten (savjestan) posjed. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 328. OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, sada čl. 18. st. 5. ZV-a). Poštenje (savjesnost) posjeda se pretpostavlja.
17. Dakle, sukladno spomenutim odredbama, nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, i to neovisno o duljini posjedovanja, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo ako postoji samostalan posjed, dakle, ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed), pa je za zaključiti da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.
18. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi da je u kvalificiranom posjedu predmetnih nekretnina najmanje od 2010., kada je njoj ove nekretnine (usmeno) darovao suprug ŠŠ, a da su prije toga nekretnine bile u kvalificiranom posjedu njezinog supruga koji ih je stekao darovanjem od ranijih stvarnih i knjižnih vlasnika, braće Š i AŠ, početkom mjeseca listopada 1975., u vrijeme kada je njezin suprug imao 5 godina, kada je isti postao njihov izvanknjižni vlasnik, u kojem trenutku su posjed na nekretninama za njega (kao tada maloljetnog vlasnika) nastavili vršiti njegov otac, VŠ i njegov djed, GŠ "V", koji su te nekretnine osobno i putem svojih prednika posjedovali još od 6. kolovoza 1885. , a nakon čega je posjed istih nastavio osobno vršiti suprug tužiteljice te potom i sama tužiteljica nakon što su joj predmetne nekretnine darovane.
19. Iz rezultata provedenog postupka kao nesporno proizlazi da se radi o nekretninama koje su 1975. (u vrijeme kada su, po tvrdnjama tužiteljice, predmetne nekretnine darovane njezinom suprugu SŠ, a iz čijeg prava tužiteljica izvodi svoje pravo na posjed spornih nekretnina), bile upisane kao vlasništvo pravnih prednika SŠ, između kojih su i braća F i AŠ (za koje tužiteljica tvrdi da su njezinom suprugu 1975. darovali predmetne nekretnine).
20. Iz rezultata provedenog postupka kao bitno proizlazi i to da su na nekretninama koje su predmetom spora braća F i AŠ stekli pravo vlasništva temeljem Diobenog ugovora od 15. svibnja 1972., sklopljenog s prednicima tužiteljice, PŠ "Butušinom", djedom njezinog supruga i VŠ, svekrom tužiteljice, kojim ugovorom je, između ostalog, ugovoreno i to da će GŠ "B" predmetne nekretnine (koje su pripale u isključivo vlasništvo F i AŠ), i dalje zadržati u posjedu do kraja listopada1975., koje će tada predati u posjed njihovim vlasnicima, pod uvjetom da prije isteka navedenog roka ne dođe do sklapanja novog ugovora kojim će se eventualno regulirati ovaj odnos na drugačiji način. Nadalje, kao bitno je utvrđeno i to da je tuženica kao vlasnica predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama upisana temeljem Izjave od 21. ožujka 1977., kojom su braća F i AŠ sav svoj nepokretni imetak ustupili u vlasništvo predniku tuženice, a koja Izjava je provedena u zemljišnim knjigama rješenjem pod posl. br. Z-199/78, nakon čega je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-361/81 od **.**.1981., VŠ, svekru tužiteljice, naloženo da sve nekretnine koje su predmetom ovoga spora, preda u posjed pravnom predniku tuženice, s time da po toj presudi od prednika tužiteljice, niti od same tužiteljice, nije tražena predaja predmetnih nekretnina u posjed, već je posjedovno stanje ostalo neizmijenjeno, nakon čega su VŠ (**.**.2000.), a potom i ŠŠ, suprug tužiteljice (22. kolovoza 2017. i 5. studenog 2019.), u više navrata tuženici predlagali da se nekretnine koje su predmetom tužbe zamijene, do koje zamijene nije došlo, dok je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Korčuli od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017, odbijen tužbeni zahtjev SŠ, supruga tužiteljice, na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. sačinjene od strane Š i AŠ, i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bio prije provođenja ove izjave u zemljišne knjige.
21. Dakle, imajući u vidu sve naprijed obrazložene činjenice, ukazuje se pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenom posjedu pravnih prednika tužiteljice i same tužiteljice.
22. Prije svega u odnosu na žalbene navode kojima tuženica prigovara valjanosti pravnog posla na temelju kojeg je tuženica (odnosno njezin pravni prednik) upisala pravo vlasništva na spornim nekretninama u zemljišnu knjigu, za odgovoriti je da u ovom postupku u kojem se raspravlja pitanje stjecanja prava vlasništva temeljem dosjelosti, u kojem, stoga, tužiteljica usmjerava tužbu na tuženicu kao upisanu zemljišnoknjižnu vlasnicu predmetnih nekretnine, nema mjesta razmatrati pitanje valjanjosti tog pravnog posla i uknjižbe tuženice kao vlasnice spornih nekretnina. Radi navedenog, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude svi žalbeni navodi kojima tužiteljica prigovara valjanosti pravnog posla na temelju kojeg je tuženica upisana kao vlasnica spornih nekretnina (da Izjava od 21. ožujka 1977. predstavlja ugovor o darovanju koji nije sačinjen u propisanoj pisanoj formi, koji je ništetan, da se tuženica nije prihvatila darovanja jer nije ušla u posjed darovanih nekretnina, da upis vlasništva u zemljišne knjige ne može zamijeniti predaju posjeda).
23. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je presudom od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 30. svibnja 2018. pod poslovnim brojem Gž-1022/2018, pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev SŠ, supruga tužiteljice, na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. sačinjene od strane Š i AŠ, i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bio prije provođenja ove izjave u zemljišne knjige, pa su na naprijed navedeno utvrđenje bez utjecaja žalbeni navodi tužiteljice da je protiv navedene pravomoćne presude izjavljena revizije.
24. Stoga je za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a time i za ocjenu osnovanosti žalbenih prigovora tužiteljice, od odlučnog značaja bilo ocijeniti poštenje posjeda prednika tužiteljice i same tužiteljice, pri čemu je za naglasiti da u konkretnom slučaju, tužiteljica pravo na posjed može izvoditi samo iz prava na posjed svoga supruga za kojega tvrdi da su mu predmetne nekretnine darovane (te time i njegovog oca i djeda, za koje tvrdi da su vršili posjed za njezinog supruga u vrijeme kada je isti bio maloljetan), ali ne i iz prava preostalih pravnih prednika svoga supruga, braće Š i AŠ, jer se radi o osobama koje su te iste nekretnine Izjavom iz 1977. dali u vlasništvo predniku tuženice koji se na temelju iste upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, pa je u ovom postupku prilikom ocjene (ne)poštenja posjeda, valjalo utvrđivati jesu li kroz razdoblje od 1975. pa do podnošenja tužbe u ovome sporu (2020.), pravni prednici tužiteljice i sama tužiteljica, znali ili prema okolnostima slučaja, morali znati, da im ne pripada pravo na posjed spornih nekretnina, imajući u vidu i to da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).
25 I po ocjeni ovoga suda, suprugov otac VŠ i djed GŠ "B" (koji su, po tvrdnjama tužiteljice vršili posjed za njezinog supruga u vrijeme kada je isti bio maloljetan), već su tijekom postupka koji je pravni prednik tuženice vodio protiv VŠ, svekra tužiteljice (u kojem je Općinski sud u Korčuli 21. listopada 1981. donio presudu poslovni broj P-361/81 kojom je VŠ, svekru tužiteljice, naloženo da sve nekretnine koje su predmetom ovoga spora, preda u posjed pravnom predniku tuženice), znali ili barem morali znati, odnosno, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo samostalno posjedovati utužene nekretnine, dakle da im ne pripada pravo na njihov samostalni posjed ili da te nekretnine, iako ih na određeni način posjeduju, nisu njihove, čime su već tada postali nepošteni posjednici, a time je punoljetnošću nepošten postao i suprug tužiteljice, a sve imajući u vidu i to da je nakon toga i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Korčuli od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017., odbijen tužbeni zahtjev SŠ, supruga tužiteljice, na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. (na temelju koje se tuženica upisala kao vlasnica spornih nekretnina u zemljišne knjige), i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provođenja ove Izjave u zemljišne knjige. Dakle, radilo se o nekretninama vezano za koje su prednici tužiteljice s tuženicom (prednikom tuženice), vodili sporove koji za njih nisu imali pozitivan ishod, nakon čega su prednici tužiteljice, VŠ, svekar tužiteljice, a potom i njezin suprug ŠŠ, od 2000. godine pa sve do pokretanja ovoga spora, u više navrata tuženici predlagali da se nekretnine koje su predmetom tužbe zamijene za neke druge njihove nekretnine, do koje zamijene nije došlo, koje nekretnine su, s druge strane, dakle, od Izjave 21. ožujka 1977. (odnosno 1978.), dakle nakon što su po tvrdnjama tužiteljice, 1975. darovane njezinom suprugu, u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo tuženice (ranije prednika tuženice), tako da se tužiteljica ne može pozivati na savjesnost svojih prednika, ali isto tako niti na svoju savjesnost, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.
26. Naime, samoj tužiteljici u vrijeme kada je udajom za ĆŠ stupila u posjed spornih nekretnina (nesporno 2009.), pa tako i u vrijeme za koje tvrdi da joj je predmetne nekretnine njezin suprug usmeno darovao (2010.), sve naprijed navedeno nije moglo ostati nepoznato, a svakako joj nije mogla ostati nepoznata činjenica tijeka postupka koji je njezin suprug vodio protiv tuženice (u kojem je donesena presuda Općinskog suda u Korčuli od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017., kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev njezinog supruga na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja Izjave u zemljišne knjige), te da je njezin suprug od 2017. pa sve do pokretanja ovoga spora, u više navrata tuženici predlagao da se nekretnine koje su predmetom tužbe zamijene, slijedom čega tužiteljica, u smislu istaknutih zakonskih odredaba, nije bila pošten (savjestan) posjednik prijepornih nekretnina, i kao takva, nije ih mogla steći dosjelošću, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja.
27. Dakle, kako su prednici tužiteljice, pa tako i njezin suprug (za kojega tvrdi da joj je sporne nekretnine darovao), svakako već tijekom postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda kojom je **.**.1981. VŠ, svekru tužiteljice, naloženo da sve nekretnine koje su predmetom ovoga spora, preda u posjed pravnom predniku tuženice, a potom i tijekom 2018. (u postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda u Korčuli od 14. ožujka 2018. pod poslovnim brojem P-951/2017., kojom je pravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Izjave od 21. ožujka 1977. i na povrat zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja Izjave u zemljišne knjige, imali saznanja o upisu tuženice kao vlasnice sporne nekretnine, kada su imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed nekretnina, u takvim okolnostima su neosnovane tvrdnje tužiteljice da se kroz cijelo razdoblje (u svakom slučaju od 1975. kada su, po njezinim tvrdnjama, nekretnine darovane njezinom suprugu), pa do podnošenja tužbe u ovome sporu, nalazila osobno i putem svojih prednika u isključivom, samostalnom i poštenom posjedu spornih nekretnina.
28. Naime, u smislu naprijed navedenih odredbi, za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću potrebno je, osim potrebne duljine posjeda te da taj posjed bude barem pošten, da posjednik određenu stvar posjeduje kao njezin vlasnik, što isključuje takav posjed bilo koje druge osobe, a iz dokaza izvedenih tijekom postupka nema utemeljenja za izvođenje zaključka da se tužiteljica, bilo putem svojih prednika, bilo osobno, nalazila u isključivom i samostalnom posjedu spornih nekretnina, pri čemu u takvim okolnostima, tužiteljica svoje poštenje ne može pravdati time da su sporne nekretnine neprekidno bile u posjedu nje i njezinih prednika, a da tuženica po pravomoćnoj presudi koju je ishodila protiv njezinog svekra, nije tražila predaju nekretnina u posjed.
29. Na žalbene navode tužiteljice kojima upire na pravovaljano darovanje spornih nekretnina njezinom suprugu, ali isto tako i na pravovaljano darovanje istih nekretnina njoj od strane njezinog supruga, za odgovoriti je da se u situaciji u kojoj tužiteljica tvrdnju o stecanju vlasništva spornih nekretnina temelji na dosjelosti, navedeni žalbeni navodi tužiteljice ukazuju pravno neodlučnima. Iste tvrdnje bi se mogle jedino razmatrati u kontekstu dokazivanja zakonitosti posjeda njezinog supruga, koja zakonitost posjeda, s obzirom na sve naprijed obrazloženo (nepošten posjed njezinog supruga), u takvim okolnostima, također nije od odlučnog značaja.
30. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, neodlučni su i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, i žalbeni navodi kojima tužiteljica prigovara da je na okolnost mirnog i poštenog posjeda spornih nekretnina predlagala izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koje je sud prvog suda odbio izvesti, imajući u vidu da se radi o dokazima koji, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, nisu dokazi kojima bi se u skladu s čl. 220. ZPP-a, mogle utvrditi odlučne činjenica koje su važne za ocjenu poštenja posjeda spornih nekretnina, radi čega je pravilna odluka suda prvog stupnja kojom je odbio prijedlog za izvođenje navedenih dokaza.
31. Kako u okolnostima konkretnog slučaja žalbenim navodima nije bilo čime dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tužiteljici i njezinim prednicima, kao nepoštenim posjednicima, s obzirom na to da je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka uspjela oboriti presumpciju poštenog posjeda tužiteljice (i njezinih pravnih prednika – svekra i supruga) na spornim nekretnininama, to je i prema ocjeni ovoga suda, pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da u situaciji kada tužiteljica (njezini prednici) nije bila pošteni posjednik spornih nekretnina, da kao nepošteni posjednik nije mogla steći vlasništvo prijepora dosjelošću.
32. Pri tome, sve da tužiteljici naprijed navedeno nije bilo poznato (dakle, da se eventualno radilo o njezinom samostalnom i savjesnom posjedu spornih nekretnina), te da se prihvati njezina tvrdnja da joj je sporne nekretnine suprug usmeno darovao 2010., u takvoj situaciji od tada pa do podnošenja tužbe u ovom postupku, nije proteklo zakonom određeno vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisano odredbom čl. 159. st. 4. ZV-a, tako da niti navedeno ne bi imalo utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
33. Polazeći od svega naprijed obrazloženog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
34. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 3. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
