Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1971/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica SP, odvjetnica u [adresa], protiv tužene PBZ d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici BŠ, PŠ, ŠŠ, NŠV, CŠ, RŠ, FŠ, JŠ, BŠV, SŠ, ZŠ, LŠ, HŠ, SS i SK, odvjetnici iz Odvjetničkog društva L i p, [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1121/2021-19 od 27. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba PBZ d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1121/2021-19 od 27. ožujka 2024., u dijelu pod točkom I. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.037,44 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.037,44 eura, za iznos od 828,35 eura i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

„ll. Nalaže se tuženiku PBZ d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 573,27 EUR/4.319,38 kn na ime razlike više plaćene kamate zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od

15%, od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:

- iznos od 06,13 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2007. godine

- iznos od 05,96 EUR s danom dospijeća 30. rujan 2007. godine

- iznos od 05,89 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2007. godine

- iznos od 05,90 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2007. godine,

- iznos od 05,79 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2007. godine,

- iznos od 05,82 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2008. godine,

- iznos od 14,23 EUR s danom dospijeća 29. veljače 2008. godine,

- iznos od 14,31 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2008. godine,

- iznos od 13,74 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2008. godine,

- iznos od 13,48 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2008. godine,

- iznos od 13,43 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2008. godine,

- iznos od 13,01 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2008. godine,

- iznos od 12,85 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 12,81 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2008. godine,

- iznos od 13,80 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2008. godine,

- iznos od 12,82 EUR s danom dospijeća 30. studenog 2008. godine,

- iznos od 13,44 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2008. godine,

- iznos od 13,36 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2009. godine,

- iznos od 13,21 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2009. godine,

- iznos od 12,82 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2009. godine,

- iznos od 12,64 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2009. godine,

- iznos od 12,22 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2009. godine,

- iznos od 11,83 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 11,65 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2009. godine,

- iznos od 11,53 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2009. godine

- iznos od 11,30 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2009. godine,

- iznos od 10,99 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2009. godine,

- iznos od 10,93 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2009. godine,

- iznos od 10,82 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2009. godine,

- iznos od 10,76 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2010. godine,

- iznos od 10,48 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2010. godine,

- iznos od 10,46 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2010. godine,

- iznos od 10,16 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 10,01 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2010. godine,

- iznos od 10,38 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2010. godine,

- iznos od 09,97 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2010. godine,

- iznos od 10,04 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 09,64 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2010. godine,

- iznos od 09,14 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2010. godine,

- iznos od 09,27 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2010. godine,

- iznos od 09,46 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2010. godine,

- iznos od 08,81 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2011. godine,

- iznos od 08,61 EUR s danom dospijeća 28. veljače 2011. godine,

- iznos od 08,15 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2011. godine,

- iznos od 07,85 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2011. godine,

- iznos od 08,08 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2011. godine,

- iznos od 07,77 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2011. godine,

- iznos od 07,85 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2011. godine,

- iznos od 07,27 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 06,69 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2011. godine,

- iznos od 06,30 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2011. godine,

- iznos od 05,92 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2011. godine,

- iznos od 05,63 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2011. godine,

- iznos od 05,33 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2012. godine,

- iznos od 04,95 EUR s danom dospijeća 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 04,51 EUR s danom dospijeća 31. ožujka 2012. godine,

- iznos od 04,14 EUR s danom dospijeća 30. travnja 2012. godine,

- iznos od 03,76 EUR s danom dospijeća 31. svibnja 2012. godine,

- iznos od 03,34 EUR s danom dospijeća 30. lipnja 2012. godine,

- iznos od 02,94 EUR s danom dospijeća 31. srpnja 2012. godine,

- iznos od 02,52 EUR s danom dospijeća 31. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 02,10 EUR s danom dospijeća 30. rujna 2012. godine,

- iznos od 01,70 EUR s danom dospijeća 31. listopada 2012. godine,

- iznos od 01,29 EUR s danom dospijeća 30. studeni 2012. godine,

- iznos od 00,86 EUR s danom dospijeća 31. prosinca 2012. godine,

- iznos od 00,42 EUR s danom dospijeća 31. siječnja 2013. godine.“

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 828,35 eura (preko iznosa od dosuđenih 1.037,44 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi žalbeni trošak u iznosu od 84,38 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012206109, sklopljenog 3. siječnja 2007. između tužiteljice i tuženice, koji je potvrđen kod javne bilježnice BA iz [adresa], pod brojem OU-10/07 dana 4. siječnja 2007., a čl. 1. glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 6.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 11.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 11.9.glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“ Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos od 573,27 eura (4.319,38 kuna) na ime razlike više plaćenih kamata, zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok se pod točkom III. izreke nalaže tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.517,29 eura (11.431,99 kuna) na ime tečajne razlike, zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.865,79 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (27. ožujka 2024.), pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 250,00 eura.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi sadržajno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju.

5. Prvostupanjski sud raspravio je sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Međutim, žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 18. prosinca 2023. (list 69-73 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u Ugovoru o kreditu broj 9012206109, sklopljenom 3. siječnja 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 573,27 eura (4.319,38 kuna) na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope te za isplatom iznosa od 1.517,29 eura (11.431,99 kuna) na ime tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koje iznose, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, tužiteljica tvrdi da ih je preplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu, te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od nje neosnovano naplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski proizlazi:

- da su parnične stranke 3. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012206109 koji je potvrđen kod javne bilježnice BA iz [adresa], pod brojem OU-10/07 dana 4. siječnja 2007., kojim je tuženica, kao kreditor, stavila na raspolaganje tužiteljici kredit od 13.376,02 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važeće na dan korištenja kredita, koji kredit se tužiteljica, kao korisnik kredita obvezala vratiti u 72 jednaka mjesečna anuiteta, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), te da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje (čl. 4. Ugovora),

- da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatio uplatom zadnje rate 31. siječnja 2013.,

- da je tužiteljica u iskazu navela da je bila dugogodišnji klijent tuženice, da je namjeravala kupiti novi automobil, kojeg je i izabrala u auto-kući V u [adresa], da je njihov predstavnik preporučio kredit u PBZ, rekavši da je najpovoljniji kredit u CHF, a da osim toga, za kupnju automobila u PBZ, ugovora o kreditu u drugoj valuti nije niti bilo, da kada su ona i suprug došli u banku radi realizacije kredita, da im je djelatnik banke ponudio otiskan i pripremljen ugovor koji je ona trebala samo potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika, što je ona i učinila, da je kredit podigla kao građanka, za osobne potrebe, s tim da nije znala da ne postoji mogućnost pregovaranja s bankom o uvjetima kredita, a niti joj je javni bilježnik posebno objašnjavao odredbe ugovora, s tim da joj pojam valutna klauzula nije sasvim jasan, kao niti pojam promjenjive kamatne stope,

- da je tuženica unijela u ugovor obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze, temeljem jednostrane odluke, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tuženica ničim nije dokazala da je postupala sukladno odredbi Direktive Vijeća EU broj 93/13, koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo,

- da su odredbe o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakva je i tužiteljica, neprecizne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze,

- da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužiteljica kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogla utjecati, a temeljem iste odredbe njoj je nametnuta obveza koju ona, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu,

- da ugovorna odredba kojom je vezana glavnica iz ugovora o kreditu, za valutu CHF, nije bila razumljiva,

- da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene stalne sudske vještakinje LB, dipl.oec. iz F j.d.o.o. [adresa], na koji nalaz, odnosno na konačan izračun, stranke nisu imale primjedbi, proizlazi zaključak da je tužiteljica preplatila svoje dugovanje prema tuženici na način da preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta koja se odnosi na tečajnu razliku iznosi 1.517,29 eura (11.431,59 kuna), a da razlika temeljem promjene kamatne stope iznosi 573,27 eura (4.319,38 kuna).

10. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP/03), pozivom i na temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica uspjela dokazati da je tuženica jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope te vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupala nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja (na način da je unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora, dovela tužiteljicu, kao korisnika kredita, u neravnopravan položaj, prebacujući pri tome i rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita), čime smatra da je tužiteljica, kao vjerovnik, stekla pravo tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi ugovora o kreditu te time i pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, slijedom čega, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te razlike između iznosa koji je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

11. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivim na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. (da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a /05 (čl. 104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. Svoja uvjerenja (u pogledu ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

13. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopili 3. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012206109 na iznos od 13.376,02 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važeće na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine vozila, na rok otplate od 72 mjeseca, uz valutnu klauzulu te da je istim Ugovorom ugovorena redovna kamata u visini od 4,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji kredit je isplaćen, čiji sadržaj između stranaka također nije sporan. 14. Treba naglasiti, mada se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., da je navedenom presudom potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 3. siječnja 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

16. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

19. Dakle, već je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je, neovisno o tome što se nije pozivao na naprijed navedena utvrđenja, već je postojanje navedenih okolnosti utvrđivao u ovom konkretnom slučaju, osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite. Pri tome je neupitno da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

21. Naime, pravilno sud prvog stupnja zaključuje, da u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima koji utječu na njezinu promjenu, s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice, dok sama tuženica u svrhu dokazivanja svojih tvrdnji nije predlagala izvođenje konkretnih dokaza.

22. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi N143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

23. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da tužiteljica nije prigovarala povećanju kamatne stope (do koje tvrdi da je došlo zbog tržišnih uvjeta, a da je ista kroz cijelo razdoblje bila niža od zakonom dopuštene), niti je tražila raskid ugovora.

24. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude B, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

25. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

26. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

27. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo predviđeno izričitom zakonskom odredbom čl. 22. ZOO-a, te da je time odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

28. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

29. U odnosu na preostale žalbene razloge, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužiteljicu da utvrdi ništetnost spornih odredaba Ugovora, s time da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani.

30. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ju je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF i promjenu kamatne stope) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužiteljica nije sudjelovala, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužiteljica imala pravo izbora valute.

31. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na to da je sklapanje spornog Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu, kao i pozivanje tuženice na praksu Suda Europske unije, s tvrdnjom da iz presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava.

32. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku vezano za ništetnost spornih odredbi, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

33. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

35. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici (razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku).

36. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

37. Međutim, ovdje je za ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Rukovodeći se navedenim objedinjenim pravnim shvaćanjem, nepravilnim se ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojim u cijelosti otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja, čemu osnovano u žalbi upire tuženica.

39. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. studenog 2021., pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare u odnosu na potraživanje u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, budući da je za taj dio potraživanja, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a (u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, čl. 323. st. 1. ZOO-a), počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 14. lipnja 2018., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare, neosnovani.

40. Međutim, imajući u vidu da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), pogrešan je zaključak suda prvog stupnja kojim i u tom dijelu otklanja prigovor zastare, na što osnovano u žalbi upire tuženica, budući da je za taj dio potraživanja tužiteljice, rok zastare počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. studenog 2021., dakle, po proteku petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu, trebalo odbiti.

41. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu preplatila tuženici iznos od ukupno ukupno 1.517,29 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos i to sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

42. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.517,29 eura (na temelju više plaćenog iznosa zbog razlike u tečaju za valutu CHF), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke ove presude), a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu (s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude glede isplate razlike zbog promjene kamatne stope, pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog neosnovano odbijenog prigovora zastare), i odbiti zahtjev tužiteljice za plaćanje iznosa od 573,27 eura zajedno s pripadajućim kamatama te presuditi kao pod točkom II.1. izreke ove presude.

43. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženice kada osporava odluku o troškovima postupka te je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

44. Budući je tužiteljica u pogledu pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od približno 73%, dok je uspjeh tuženice približno 27%, slijedom čega je uspjeh tužiteljice u sporu valjalo umanjiti za uspjeh tuženice u sporu, čime se u konačnome dobije uspjeh tužiteljice u sporu od približno 46%.

45. Stoga, tužiteljici prema odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku, koji trošak je obračunao sud prvog stupnja sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje Tarifa), i to za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zastupanje na tri ročišta (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i za sastav dva obrazložena podneska (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sve po 100 bodova, što je sveukupno 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura, čemu se ima pribrojiti PDV u iznosu od 300,00 eura, čime se dobije iznos od 1.500,00 eura, kojem treba pribrojiti trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,98 eura, što je sveukupno 1.533,98, a razmjerno uspjehu tužiteljice od približno 46% iznosi 705,63 eura, čemu se ima pribrojiti plaćeni trošak vještačenja priznat tužiteljici u cijelosti u iznosu od 331,81 eura, tako da se u konačnome dobije iznos od 1.037,44 eura.

46. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 1.037,44 eura, valjalo potvrditi te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 828,35 eura, odluku suda prvog stupnja preinačiti i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II.2. izreke ove presude.

47. Kako je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, valjalo joj je dosuditi razmjeran trošak sastava žalbe na pobijanu odluku (čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a), te naložiti tužiteljici da tuženici naknadi navedeni trošak sukladno Tbr. 10. st. 1. Tarife u iznosu od 67,50 eura (27% od 250,00 eura), što uvećano za pripadajući 25% PDV-a u iznosu od 16,88 eura, ukupno iznosi 84,38 eura. Za ovu žalbu tuženici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe jer tuženica nije dokazala da je istu platila.

48. Zbog izloženog, tuženici je dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od 84,38 eura, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

49. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš