Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Stalna služba u Prelogu

I, [adresa]

Poslovni broj: P-92/21-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, po sutkinji toga suda Nini Markuliji, u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić, odvjetnici u Čakovcu protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 20. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika JC, odvjetničkog vježbenika, 3. prosinca 2024. objavio i

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.956,92 eura (tri tisuće devetsto pedeset i šest eura i devedeset i dva centa)/ 29.813,39 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 0,81 eura od 31. ožujka 2007. do isplate,

- iznos od 0,63 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

- iznos od 3,10 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- iznos od 10,97 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- iznos od 2,78 eura od 30. studenog 2008. do isplate,

- iznos od 13,19 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- iznos od 14,79 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- iznos od 15,51 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- iznos od 14,06 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- iznos od 14,45 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- iznos od 11,28 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- iznos od 8,95 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- iznos od 9,57 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- iznos od 10,80 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- iznos od 10,69 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- iznos od 9,45 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- iznos od 11,78 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- iznos od 13,65 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- iznos od 16,31 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- iznos od 15,70 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- iznos od 19,32 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- iznos od 18,63 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- iznos od 19,96 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- iznos od 31,52 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- iznos od 29,14 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- iznos od 36,41 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- iznos od 33,90 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- iznos od 29,86 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 38,38 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- iznos od 49,22 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 41,55 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- iznos od 44,24 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- iznos od 40,81 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- iznos od 41,43 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- iznos od 55,96 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- iznos od 57,38 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- iznos od 69,01 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- iznos od 62,82 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- iznos od 56,04 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- iznos od 54,12 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- iznos od 53,61 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- iznos od 56,77 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- iznos od 59,53 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- iznos od 59,90 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- iznos od 57,99 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- iznos od 59,28 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

- iznos od 60,16 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- iznos od 58,68 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 59,07 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

- iznos od 57,96 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- iznos od 55,56 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

- iznos od 58,12 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

- iznos od 59,35 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

- iznos od 58,48 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 53,65 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- iznos od 57,76 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- iznos od 58,12 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,

- iznos od 56,51 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- iznos od 51,50 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,

- iznos od 51,38 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- iznos od 52,61 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,

- iznos od 54,58 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- iznos od 57,30 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- iznos od 55,90 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- iznos od 56,89 eura od 30. studenog 2013. do isplate,

- iznos od 58,02 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

- iznos od 58,73 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- iznos od 1.418,06 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. pa do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015.g. do 31.12. 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31.prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018 do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.504,03 eura (tisuću petsto i četiri eura i tri centa) sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovog suda 17. ožujka 2021. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako su tužiteljica kao potrošač i tuženik 21. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 218-50-3932790 u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.541,45 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, tužiteljica navodi kako je ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 5,20% od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Prema ugovoru tužiteljica otplaćuje dio glavnice kredita u iznosu od 14.789,45 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2007. Preostali dio glavnice kredita u iznosu od 5.752,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita. Tužiteljica navodi kako su obje navedene odredbe ugovora, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF ništetne i nepoštene. Nadalje, tužiteljica navodi kako je namjena kredita bila kupnja rabljenih automobila već registriranih u [adresa] te da je predmetni ugovor potrošački. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je istom utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako, navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Tužiteljica navodi i kako je kredit isplaćen 23. veljače 2007. te da je tuženik od tužitelja primjenom ništetnih nepoštenih odredaba naplaćivao iznose od 31. ožujka 2007 pa nadalje, stoga tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje sveukupno iznos od 29.813,39 kuna/3.956,92 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci ove presude, a sve s osnove stjecanja bez osnove. Naime, tužiteljica navodi kako je tuženik nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare potraživanja. Naime, tuženik navodi kako se tužiteljica poziva na presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no, ističe kako se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Također, tuženik navodi kako je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a da se navedene odluke ne bi mogle ni posredno primijeniti na autokredite. Isto tako, tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli te da je tužitelj mogao birati između ugovor uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti te kako u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Također, tuženik navodi i kako obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj da ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Zaključno, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. 3. Tužiteljica je tijekom postupka ostala kod tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva nespornom, no, osporava osnovu u cijelosti, te ističe prigovor zastare potraživanja.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (listovi 11 do 15), dopis (list 16), Otplatni plan (listovi 17 do 18), prijepis knjigovodstvene kartice (listovi 20 do 28), sudsku praksu (listovi 45 do 46 i 52 do 64), Ugovor o kreditu (listovi 47 do 51), tržišne parametre za auto kredit (list 65), Promotivne uvjete za odobravanje kredita (listovi 66 do 67) te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. U čl. 2 st. 1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U čl. 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3932790 s namjenom kupnje rabljenih automobila već registriranih u [adresa]. Također, nesporno je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.541,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s redovnom kamatom od 5,20% godišnje promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plin te je nesporno tužiteljica u cijelosti otplatila kredit.

9. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

10. Sporno jest je li nastupila zastara potraživanja, mogu li se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava primijeniti u konkretnom slučaju, sporno jest pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, dakle, osnova tužbenog zahtjeva u cijelosti.

11. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

12. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

14. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni, stoga nije osnovan prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju presude donesene u postupcima povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa ne mogu primijeniti, jer da se iste ne bi odnosile na kredite za kupnju vozila.

16. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da joj je postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, te odredbu čl. 502.c. ZPP-a (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

21. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak.

22. Isto tako, Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

25. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

26. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

27. Valja istaknuti da je u konkretnom slučaju tužiteljica tražila isplatu s osnova stečenog bez osnove za valutnu klauzulu, stoga s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarijeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. ožujka 2021., to od 14. lipnja 2018. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

30. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju i saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.

31. Iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako je sredstva od spornog ugovora o kreditu koristila za kupnju osobnog vozila koje se i koristilo isključivo za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta ni trgovačkog društva. Za ugovor o kreditu kod tuženika odlučila se jer je u navedenoj banci imala tekući račun, a i taj joj je kredit ponuđen u auto kući u kojoj je kupovala vozilo. Ponuđen joj je ugovor o kreditu u CHF valuti, iako se raspitivala o kreditu u EUR-ima, no rečeno joj je da nema dovoljno primanja odnosno kreditnu sposobnost za kredit u EUR-ima. Prilikom sklapanja ugovor je već bio pripremljen te nije bila upozorena na nikakve rizike odnosno da bi rata anuiteta mogla toliko narasti. Rečeno joj je da je početna kamatna stopa fiksna, a kasnije promjenjiva. Nije bila upoznata s time na koji način će se mijenjati kamatna stopa niti temeljem kojih parametara. Početna rata anuiteta bila je 1.060,00 tadašnjih kuna, a na kraju je iznosila i 1.700,00 kuna Radilo se o kreditu s ostatkom vrijednosti te je za otplatu iste morala na kraju i prodati taj automobil. Pročitala je ugovor o kreditu i mislila da isti razumije, ali nije bila svjesna rizika i da bi rata mogla toliko porasti. Prilikom sklapanja ugovora nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora niti na njih na bilo koji način utjecati. Banka je nije upozorila na rizike sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF niti da bi predmetna valuta bila rizičnija od valute EUR-a. Banka ju je obavještavala samo o promjeni kamatne stope, a ne i o promjeni rata anuiteta. Bilo joj je poznato da rata anuiteta može narasti ako poraste tečaj CHF, ali nije mislila da bi mogla narasti za više od 50 %. Kredit je otplatila, a rate anuiteta otplaćivala je putem trajnog naloga osobno. Ponuđen joj je kredit u CHF, a kad je pitala za kredit u EUR-ima rečeno joj je da nije kreditno sposobna i nije joj bila ponuđena opcija da uzme kredit u EUR uz sredstva osiguranja.

32. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti kao vjerodostojan i životno uvjerljiv. 33. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

34. Odredbom čl. 118. ZZP-a određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika , a navedeno je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

35. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica i u kojoj su plaćani anuiteti.

36. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

37. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

38. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

39. Prema članku 59. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

40. Prema članku 26. st. 3. ZOO-a, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

41. Sukladno čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Nedvojbeno je anuitet plaćan u kunama i to vezano uz tečaj prednika tuženika za valutu CHF u kojoj je anuitet izražen. No o promjenama anuiteta nije se pregovaralo. 43. Točno je da je temeljem čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja). Međutim, valja primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

44. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

45. Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

46. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

47. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

48. Stoga, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

49. Tuženik je priznao visinu utuženog potraživanja kao nespornu, stoga je tužiteljica odustala od dokaznog prijedlog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

50. Stoga, kako tužitelj ima pravo, obzirom na utvrđene ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, na isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta od tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sud je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvatio te naložio tuženiku isplatu iznosa od 3.956,92 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća kao dana isplate pojedinog anuiteta, a kako je to pobliže specificirano pod točkom I. izreke ove presude.

51. Naime, s obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule, to se on ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog, a temeljem članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

52. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti, istoj pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti.

53. Tužiteljici su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) te su istoj priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 16. kolovoza 2022. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 19. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 17. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, sve sa PDV-om po stopi od 25%, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,01 eura i presudu u iznosu od 86,02 eura, dakle, sveukupno u iznosu od 1.504,03 eura.

54. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Prelog, 3. prosinca 2024.

Sutkinja:

Nina Markulija

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po pun.

2. Tuženik po pun.