Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-602/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene ČM, zbog kaznenih djela iz čl. 179.a i čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženice i Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj: K-347/2022-97 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optužene ČM i ODO-a te se potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optužena ČM proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 179.a KZ/11 (sud prvog stupnja pogrešno je naveo brojeve „Narodnih novina“ 114/22. i 114/23., jer je riječ o izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela, a niti su blaže za optuženicu) na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da joj je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. U slučaju opoziva uvjetne osude vrijeme koje je optuženica provela u pritvoru i istražnom zatvoru od 23. listopada 2022. do 13. prosinca 2022. na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava se u izrečenu kaznu zatvora na način da se jedan dan pritvora i istražnog zatvora izjednačava s jednim danom zatvora.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 1. i 2. t. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08 – sud prvog stupnja nije naveo puni naziv ovog Zakona niti je naznačio brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svojim izmjenama i dopunama) naloženo je optuženoj ČM da naknadi troškove kaznenog postupka koji se odnose na paušalnu svotu od 150,00 eura, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude su optužena ČM putem branitelja Josipa Petrovića, odvjetnika, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženica se žali „zbog svih žalbenih razloga“ i predlaže da se pobijana presuda „preinači odnosno ukine, a podredno ublaži u korist optužene“.

2.2. ODO se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da nadležni županijski sud prvostupanjsku presudu ukine i „predmet vrati na ponovni postupak“.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-700/2024 od 2. rujna 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba optuženice nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika u segmentu povrede kaznenog zakona osnovana, ali iz razloga koji će biti iznijeti u nastavku i u odnosu na ovu žalbu je odlučeno kao u izreci ove presude.

6. Premda se optuženica žali „zbog svih zakonskih razloga“, iz sadržaja njenog pravnog lijeka proizlazi da je uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o uvjetnoj osudi, slijedom čega je ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporavajući predmetnu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica u žalbi u bitnome ukazuje na činjenicu da je oštećeni BM naposljetku reterirao od ranijih tvrdnji kojima je teretio optuženicu na način da je „ispravio“ svoju raniju izjavu za koju je rekao da je posljedica „revolta, neznanja i nemogućnosti procjene“. Stoga po ocjeni žaliteljice nije bilo osnova za osuđujuću presudu protiv nje, tim više što ostali ispitani svjedoci nisu imali neposredna saznanja o konkretnoj inkriminaciji, već su, kako se ističe u žalbi, iskazivali na temelju njihova dojma o optuženici i vodeći se vlastitim interesima. Razloge suda prvog stupnja kojima obrazlaže svoju odluku žaliteljica nalazi paušalnima i neargumentiranima.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio valjane i argumentirane razloge koji optuženičinom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

8.1. Točno je da je oštećenik prilikom trećeg ispitivanja na raspravi 12. listopada 2023. odstupio od prethodna dva svjedočenja u kojima je izravno teretio optuženicu da se u inkriminiranom razdoblju neprimjereno ponašala prema njemu, upravo na način opisani u činjeničnom supstratu djela. No unatoč povlačenju svojih prijašnjih optužbi na teret optuženice, sud prvog stupnja je s pravom prihvatio kao vjerodostojna i istinita njegova ranija dva svjedočenja, budući da se u njima detaljno, u svemu podudarno i sasvim određeno izjasnio o optuženičinom zlostavljačkom ponašanju prema njemu i upućenoj prijetnji usmrćenjem, s time da je drugi iskaz, kojim je u pogledu svih bitnih pojedinosti potvrdio onaj prvi, dao u kontradiktornom i konfrontacijskom postupku na raspravi 29. ožujka 2023. U tom kontekstu sud prvog stupnja je osnovano otklonio oštećenikovo naprijed spomenuto reteriranje uz dodatnu životnu argumentaciju takvog njegovog postupka – normalizacijom odnosa do kojeg je u međuvremenu došlo između optuženice i oštećenika do te mjere da je rezultiralo i povlačenjem oštećenikove tužbe za razvod braka. Osim toga iskazi ostalih ispitanih svjedokinja (RM, IM i LM) na neposredan ili posredan način također govore u prilog agresivnog i maltretirajućeg postupanja optuženice spram oštećenika.

8.2. Argumentum a contrario prvostupanjski je sud posve opravdano odbio obranu optuženice kao nevjerodostojnu.

8.3. Slijedom iznijetog žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Nije u pravu ni ODO kada iz iste žalbene osnove pobija predmetnu presudu, a koji razlog nalazi u izostanku utvrđenja subjektivnog elementa kada je u pitanju kazneno djelo prijetnje. Naime, tu odlučnu činjenicu je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio u točki 31.1. obrazloženja osporene presude.

10. Mada u uvodu žalbe državnog odvjetnika nije naznačena žalbena osnova povrede kaznenog zakona, iz njenog sadržaja je evidentno da je ona prvenstveno podnesena iz tog razloga, s obzirom da ODO osporava pravno stajalište suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju između kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11, što bi upućivalo na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 4. ZKP/08.

10.1. U ovom segmentu žalbe državni odvjetnik je u pravu, međutim, s obzirom da je u konkretnom slučaju izostala njegova žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj se sud drugog stupnja našao u procesno-pravnoj situaciji u kojoj može samo deklaratorno ukazati na ovu povredu zakona, jer bi u protivnome povrijedio načelo zabrane reformacije in peius iz čl. 13. ZKP/08. Drugim riječima, u nedostatku žalbe ODO-a zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji ovaj drugostupanjski sud ne može bez kršenja naprijed navedenog zakonskog pravila preinačiti pobijanu presudu i optuženicu proglasiti krivom za dva kaznena djela u realnom stjecaju, jer to povlači za sobom i izricanje teže sankcije, što nije obuhvaćeno predmetno žalbom ovlaštenog tužitelja. Zbog toga je u odnosu na tu žalbu u konačnici i odlučeno kao u izreci ove presude.

10.2. Dakle, na ovome mjestu valja samo konstatirati da je prvostupanjski sud u korist optuženice povrijedio kazneni zakon kada je konkretnu inkriminaciju tretirao kao prividni stjecaj u kojem se kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 pojavljuje kao glavno kazneno djelo koje u sebi uključuje kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11 kao sporedno djelo. Prema pravnom stajalištu ovoga žalbenog suda pogrešan je stav suda prvog stupnja da je ovdje riječ o konsumpciji kao jednom od oblika prividnog stjecaja. Nije sporno da su oba predmetna delikta ostvarena unutar istog inkriminiranog razdoblja i na štetu iste žrtve – optuženičina supruga BM, međutim, prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja te okolnosti nisu dovoljne za zaključak o postojanju prividnog stjecaja. Naime, ponajprije treba poći od nepobitne činjenice da je kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11, čiji zakonski opis, između ostaloga, uključuje i izazivanje straha za sigurnost člana obitelji, supsidijarno kazneno djelo, budući da ono egzistira ako opisanim radnjama nije počinjeno teže kazneno djelo, a u konkretnom slučaju se upravo o tome radi – držeći u ruci manji nožić i upućujući svome suprugu riječi: „sad ću te zaklati, đubre jedno staro“, optuženica je ostvarila sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11, koje je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11 teže kazneno djelo, s obzirom da je za taj delikt propisan stroži zakonski okvir kažnjavanja, tj. predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. U tom smislu se kaznenom djelu prijetnje iz naznačene zakonske odredbe treba dati puno veći značaj, budući je za nj propisana teža kazna u cilju zaštite osobnog pravnog dobra. Osim toga ne treba izgubiti iz vida još jednu važnu okolnost – predmetnim dvama kaznenim djelima štite se različita pravna dobra, zbog čega su ona smještena i u različite glave KZ/11 – kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 je kazneno djelo iz skupine kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece i njegov je zaštitni objekt pružanje zaštite svakom članu obitelji od nasilja unutar njegove obitelji, pri čemu nasilje obuhvaća više postupaka tjelesnog, psihičkog ili spolnog zlostavljanja, dok je, s druge strane, kazneno djelo prijetnje iz kategorije kaznenih djela protiv osobne slobode i njime se štiti osobna sigurnost pojedinca kao psihički uvjet osjećaja osobne slobode. U tom smislu nepravo iz kaznenog djela prijetnje nije obuhvaćeno nepravom kaznenog djela nasilja u obitelji u mjeri da nije potrebno posebno kažnjavanje, tim više što konkretna žrtva (optuženičin suprug) nije samo član obitelji, već je istodobno i pojedinac koji uživa zaštitu od povrede i ugrožavanja osobnih prava i sloboda građanina, a jedno od njih je upravo pravo na osobnu sigurnost. Drugačijim stavom, tj. onim zauzetim u pobijanoj presudi, de facto se negira istinski pluralitet kaznenih djela od kojih svako od tih djela ističe samostalni zahtjev za kaznom.

11. Optuženica smatra da je prvostupanjski sud na njenu štetu povrijedio kazneni zakon jer da se u ovom slučaju ne radi o učestalom nasilju kroz duži period, već o eventualno jednom ili dva događaja na kraju inkriminiranog perioda.

12. Valja odgovoriti žaliteljici da se žalbena osnova povrede kaznenog zakona iz čl. 469. t. 1. – 4. ZKP/08 ocjenjuje u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio sud prvog stupnja i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje bi s motrišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud našao dokazanim da se optuženica kroz naznačeno razdoblje spram oštećenog supruga BM ponašala upravo na način koji je preciziran u činjeničnom supstratu predmetne inkriminacije, nema dvojbe da je ta činjenična osnova s pravom podvedena pod kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11, jer su u njoj opisana sva bitna objektivna i subjektivna obilježja bića tog kaznenog djela. Naime, riječ je o inkriminiranom duljem vremenskom intervalu od 2020. do 23. listopada 2022. unutar kojeg je optuženica, kako se navodi, učestalo bila nasilna prema oštećenom suprugu, s time da su precizirani konkretni modaliteti njenog agresivnog ponašanja i zlostavljanja. Stoga žalba optuženice niti u ovom dijelu nije prihvaćena.

13. Ne može se uvažiti žalbena tvrdnja optuženice da joj je izrečena prestroga kaznena sankcija. Imajući u vidu i vrednujući kao olakotne okolnosti optuženičinu neosuđivanost, majčinstvo nad jednim punoljetnim djetetom i činjenicu da su u međuvremenu normalizirani odnosi između nje i oštećenika u mjeri da namjeravaju i dalje zajedno živjeti, sud prvog stupnja je optuženicu osudio na kaznu zatvora koja predstavlja zakonski minimum kazne propisane za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11, uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od tri godine, što se po uvjerenju ovoga žalbenog suda ne može tretirati prestrogom sankcijom, pogotovo kada se uzmu u obzir duljina inkriminiranog razdoblja i različiti načini manifestiranog neprimjerenog ponašanja optuženice koji obuhvaćaju, kako verbalne, tako i fizičke oblike agresije i maltretiranja oštećenika. Prema tome izrečena kaznena sankcija je primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženice, te ujedno na tragu ostvarenja opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ/11.

14. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić

U zamjenu potpisao

Sudac

Tomislav Brđanović