Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5212/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Đuri Vučiniću, Marku Vučiniću i Karlu Vučiniću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-334/2024 od 10. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-334/2024 od 10. srpnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. i dosuđujućem dijelu izreke pod točkom II. te pod točkom III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] od 6. studenog 2006., koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva – 0,90% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora", dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 175,51 €, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 8. studenog 2006. do isplate, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa do zatraženih 178,79 € na ime naknade za obradu kredita, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o [broj kredita] od 6. studenog 2006., koja glasi: "Prijevremena otplata - Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora"., dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku s osnova neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužiteljici iznos od 111,51 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2012. dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 111,52 € na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 859,73 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje odnosno podredno preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o [broj kredita] od 6. studenog 2006., koji se odnosi na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao i odredbe čl. 11. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 175,51 € te iznosa od 111,51 € po osnovi stečenog bez osnove.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj sadržajno ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje sadržajno tuženik u žalbi.

6. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik. Naime, tuženik u žalbi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i prednik tuženika temeljem Ugovora o [broj kredita] od 6. studenog 2006., zasnovali ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 32.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 0,90 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora, a isto tako da su čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorile naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz koje proizlazi da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim što je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom tuženika kao kreditora;

- da je tuženik tužiteljici na ime naknade za obradu kredita dana 7. studenog 2006. naplatio 175,51 €, a na ime naknade za prijevremenu otplatu dana 13. lipnja 2012. iznos od 111,51 EUR, s time što je tužiteljica tog dana kredit prijevremeno otplatila, a kako to uostalom proizlazi iz ispisa prometa po kreditnoj partiji, kao i podneska tuženika od 23. svibnja 2024. s priloženim izvodom po računu;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio zahtjev tuženika kojeg je bilo potrebno ispuniti da bi se ugovor o kreditu potpisao, pa nije imala mogućnost umanjenja ili neplaćanja naknade, a nisu joj u banci objašnjavali koji su razlozi zbog kojih naknadu za obradu kredita mora platiti i što se s njome plaća te o tome nije dobila nikakve letke koji bi je informirali niti joj je te okolnosti objašnjavao osobni bankar. Isto tako, proizlazi da su joj djelatnici tuženika rekli da ukoliko želi kredit ranije vratiti, mora nešto platiti banci.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio u pogledu odredbe o naknadi za obradu kredita da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, a takva ugovorna odredba protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da nije u pravu tuženik kada navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasno vidljiva i razumljiva, jer u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnosi ulazna naknada i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno naveo što čini troškove obrade kredita pri čemu posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim, izvanrednim troškovima radilo, tim više što je, kao što je rečeno tužiteljica snosila troškove pribavljanja isprava, sredstava osiguranja i solemnizacije ugovora. Isto tako, glede odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno čl. 81. ZZP/03, a takva ugovorna odredba protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, zaključuje da nije u pravu tuženik kada navodi da je i ova odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasno vidljiva i razumljiva, jer u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnosi izlazna naknada, kako se ona računa i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom prijevremene otplate pa je i promašeno pozivanje tuženika na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kojim nastoji prikazati izlaznu naknadu kao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, jer naknada za prijevremenu oplatu kredita nije ugovorena na taj način, niti je njezin iznos vidljiv, kao ni parametri kojima bi ta "naknada štete" trebala biti izračunata. Slijedom navedenog, kako su navedene odredbe ništetne, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. i 11. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njenog iskaza.

10. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,90% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu obradu kredita. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

15. Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, a što on nije dokazao, niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga, iz predloženih i izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

16. Također, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su troškovi za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s aktom kreditora, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Pritom valja naglasiti da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

18. Također, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi čl. 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 87. st. 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

19. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo."

20. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

21. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,90 % od iznosa kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

24. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

25. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat