Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4141/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-225/2021-29 od 21. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-225/2021-29 od 21. lipnja 2024. u stavku I, III . i IV. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-4182663 od 13. lipnja 2007., zaključenog između tužiteljice ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, a koja ugovorna odredba glasi:

''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća… '',

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu navedenog u točki I/ izreke temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 3.335,97 EUR (tri tisuće tristo trideset pet eura i devedeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,42 EUR od 1.9.2007. do plaćanja;

- na iznos od 2,89 EUR od 1.2.2008. do plaćanja;

- na iznos od 4,14 EUR od 1.3.2008. do plaćanja;

- na iznos od 7,06 EUR od 1.4.2008. do plaćanja;

- na iznos od 2,68 EUR od 6.5.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,54 EUR od 1.6.2008. do plaćanja;

- na iznos od 3,26 EUR od 1.7.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,67 EUR od 1.8.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,27 EUR od 1.9.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,27 EUR od 1.10.2008. do plaćanja;

- na iznos od 4,19 EUR od 1.11.2008. do plaćanja;

- na iznos od 9,37 EUR od 1.12.2008. do plaćanja;

- na iznos od 7,91 EUR od 1.1.2009. do plaćanja;

- na iznos od 19,85 EUR od 15.2.2009. do plaćanja;

- na iznos od 197,04 EUR od 25.3.2009. do plaćanja;

- na iznos od 17,46 EUR od 17.4.2009. do plaćanja;

- na iznos od 16,53 EUR od 10.5.2009. do plaćanja;

- na iznos od 28,02 EUR od 19.7.2009. do plaćanja;

- na iznos od 13,88 EUR od 11.8.2009. do plaćanja;

- na iznos od 15,20 EUR od 15.9.2009. do plaćanja;

- na iznos od 13,21 EUR od 18.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 14,41 EUR od 12.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 14,54 EUR od 11.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 20,78 EUR od 31.1.2010. do plaćanja;

- na iznos od 19,85 EUR od 28.2.2010. do plaćanja;

- na iznos od 24,10 EUR od 30.3.2010. do plaćanja;

- na iznos od 23,70 EUR od 11.4.2010. do plaćanja;

- na iznos od 25,56 EUR od 9.5.2010. do plaćanja;

- na iznos od 29,41 EUR od 15.6.2010. do plaćanja;

- na iznos od 34,58 EUR od 11.7.2010. do plaćanja;

- na iznos od 33,79 EUR od 15.8.2010. do plaćanja;

- na iznos od 76,73 EUR od 10.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 32,19 EUR od 21.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 51,31 EUR od 12.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 45,07 EUR od 23.1.2011. do plaćanja;

- na iznos od 47,72 EUR od 20.2.2011. do plaćanja;

- na iznos od 47,72 EUR od 13.3.2011. do plaćanja;

- na iznos od 44,14 EUR od 8.4.2011. do plaćanja;

- na iznos od 51,44 EUR od 15.5.2011. do plaćanja;

- na iznos od 136,07 EUR od 22.7.2011. do plaćanja;

- na iznos od 89,45 EUR od 10.8.2011. do plaćanja;

- na iznos od 64,90 EUR od 18.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 56,14 EUR od 14.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 57,63 EUR od 17.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 62,01 EUR od 24.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 64,13 EUR od 13.1.2012. do plaćanja;

- na iznos od 65,99 EUR od 10.2.2012. do plaćanja;

- na iznos od 66,52 EUR od 10.3.2012. do plaćanja;

- na iznos od 41,26 EUR od 4.7.2012. do plaćanja;

- na iznos od 65,99 EUR od 3.8.2012. do plaćanja;

- na iznos od 64,93 EUR od 5.9.2012. do plaćanja;

- na iznos od 62,67 EUR od 2.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 64,93 EUR od 8.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 66,79 EUR od 9.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 65,99 EUR od 10.1.2013. do plaćanja;

- na iznos od 60,95 EUR od 9.2.2013. do plaćanja;

- na iznos od 65,06 EUR od 12.3.2013. do plaćanja;

- na iznos od 1.108,65 EUR od 25.4.2013. do plaćanja;

i to:

- po stopi od 15% godišnje od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austra d.d. Zagreb da tužiteljici ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.352,32 (tisuću tristo pedeset dva eura i trideset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. "

2. Protiv dijela presude, u stavku I., III. i IV. izreke žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 13. lipnja 2007. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF te zahtjev za isplatom na ime preplate iznosa od 3.335,97 eura sa zateznim kamata.

6. U žalbenom postupku, sporan osnov kao i da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli te zastara, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud navedenu odredbu pravilno primijenio.

11. Na žalbene navode valja odgovoriti da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

12. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje je tuženik predložio nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te je prvostupanjski sud dao valjane razloge kada je i odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika.

13. Na žalbene navode valja odgovoriti da nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik obzirom da tuženik nije bio onemogućen u raspravljanju imajući u vidu navedeno ovlaštenja suda iz čl. 220. st. 2. ZPP-a.

14. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 13. lipnja 2007. temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.844,00 CHF;

- da je ugovorena valutna klauzula;

- da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. ;

- da je tuženik odustao od saslušanja svog djelatnika koji su sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita ( list 326 spisa);

- da iz objektivnog iskaza tužiteljice ( list 427 spisa) proizlazi da joj nisu objašnjeni nikakvi rizici ugovaranja valutne klauzule;

- da je odbijen dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika;

- da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i da navedeno znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela dana 7. travnja 2021.;

- da je tuženik na raspravi 6. ožujka 2024. naveo da ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ( list 326 spisa);

- da se o valutnoj klauzuli u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužiteljica kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja;

- da ovakva ugovorena odredba valutne klauzule dovodi do neravnoteže u u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne stane da utječe na to;

16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF kako je to pobliže navedeno u izreci dok je neosnovan preostali dio zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, te sukladno čl. 322 i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. ZOO-a te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način

17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

18. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u pobijanom dijelu su bez pravnog uporišta.

19. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

20. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

23. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

24. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

25. Stoga je, sud je temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

26. Na žalbene navode valja odgovoriti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i 110/2015- dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

27. Nadalje, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

28. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužiteljicu informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

29. Jednako tako, prvostupanjski sud je i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice ( list 426 spisa) iz kojeg i proizlazi da joj nisu objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule te je suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je iskaz tužiteljici prihvatio.

30. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da tuženik tijekom postupka odustao od izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora (list 326 spisa).

31. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

32. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odnosno zaposlenika banke da li je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe i iskaza proizlazi da nije primila nikakve obavijesti vezano za osporenu odredbu i da se o osporenoj odredbi nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

33. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

34. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

35. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

36. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

37. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije odnosno Promotivnih uvjeta kredita ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate.

38. Imajući u vidu navedeno, neodlučni su paušalni navodi tuženika da sud nije provodio "odgovarajuće" dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

39. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena jednostrano je prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

40. Na žalbene navode vezano za ništetnost odredbi ugovora koji je u cijelosti izvršen valja reći da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) pa su stoga žalbeni navodi neosnovani.

41. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Ž, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

42. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

43. Stoga su, neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP).

44. Slijedom navedenog, neutemeljeni su žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

45. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

46. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu pravomoćna dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 7. travnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl.225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

47. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

48. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, a kraj nesporne visine prvostupanjski sud je pravilno postupio kada j obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplati iznos od 3.335,97 eura.

49. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl.1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

50. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

51. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

52. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 , 37/2022, 126/2022 i 138/2023) koja je bila na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave, pa su suprotni žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

53. U odnosu na žalbene navode vezano za trošak pristupa na ročište za objavu valja reći da je odredbom čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

54. Obzirom na navedeno, to se trošak zastupanja na ročište za objavu presude može smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a time da je punomoćnik tužiteljice na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud postupio kada je primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a i tužiteljici dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude.

55. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke ove drugostupanjske odluke.

56. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to zahtjev tuženika nije osnovan te trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke ove odluke.

U Zagrebu 3. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej