Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2774/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj P-1289/2019-38 od 3. svibnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj P-1289/2019-38 od 3. svibnja 2023. godine, u dijelu pod točkom I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom II izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.353,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom III izreke kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.317,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništenim dio odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-62000156758/2007 solemniziran kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova, pod brojem OV-6097/07, dana 14. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., kao kreditora, i to:

- čl. 2. koji glasi: „…CHF (…CHF) odnosno u protuvrijednosti od kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- čl. 3. toč. 1.2. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti … CHF (…CHF)…“;

- čl. 3. toč. 1.4. koji glasi: „kamate se obračunavaju u CHF…“;

- čl. 4. toč. 1. koji glasi: „Ugovorene strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“;

-čl. 4. toč. 3. koja glasi: „…banka ima pravo povećati ugovorenu redovnu kamatnu stopu, a sve prema važećoj Odluci banke.“, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.353,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.317,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja u iznosu od 163,81 eur, u iznosu od 54,87 eura, te u iznosu od 108,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troška u iznosu od 664,74 eura.

3. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja, glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu utvrđenja ništetnosti odredbi kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odluke o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da izreka presude ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, u tom dijelu, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Neosnovani su žalbeni navodi da je tužitelj sklopio predmetni ugovor sa prednicom tuženika Slavonskom bankom d.d. pa da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne presude, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba petotuženika Addiko bank d.d. i utvrđeno je da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petottuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13- dalje ZZP)

8. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se tužitelj kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

9. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

10. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

11. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

12. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

13. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on kredit podizao isključivo kao fizička osoba za izgradnju obiteljske kuće i to u iznosu od 85.000,00 CHF, a kredit je dogovarao s djelatnicom banke u poslovnici [adresa] koja mu je ponudila kredit u CHF, te mu nije nudila druge kredite jer je navela da je to najbolji kredit, a nije mu spominjala rizike vezano za takve kredite u odnosu na promjenu tečaja i kamatnih stopa, te nije mogao utjecati na sadržaj ugovora kojeg je pripremila banka nakon što je ostvario uvjete za kredit. Kada mu je djelatnica pokazala ugovore nije mu objašnjavala sadržaj ugovora nego ga je on samo odnio kod javnog bilježnika na ovjeru. Nakon porasta tečaja i promjene kamatnih stopa rata mu se povećala do 5.000,00 tadašnjih kuna, a da mu je takva rata bila od početka on ne bi niti imao uvjete za podizanje kredita. Ugovor je konvertirao i nešto manje mu je priznato i povodom toga su mu rate kredita bile smanjene, a kredit je nakon konverzije i zatvorio, ali niti nakon konverzije ne smatra da je potpuno obeštećen. Da je znao da će mu se rate tako povećavati ne bi nikada uzeo takav kredit.

19. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

20. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Stoga je tuženiku, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

22. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, tek kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

23. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

24. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

25. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

26. Stoga, glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezani uz CHF treba uputiti na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine gdje se taj sud izjasnio da, bez obzira na sklapanje aneksa ugovoru o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

27. Slijedom toga je, u tom dijelu,valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

28. Međutim, u ovom predmetu nije sporno da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-62000156758/2007 kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita radi promjene valute na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure.

29. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos 1/2019 je odgovoreno na pitanje Općinskog suda u Pazinu važnost za jedinstvenu primjenu prava, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. I Ustavni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine odbio prijedlog više predlagatelja i osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti sustavom ZID ZPK/15, te ocijenio da je usklađen s Ustavom Republike Hrvatske.

31. Stoga, ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu mjeru zakonodavca, te predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci.

32. Aneks uz ugovor koji je nesporno zaključen između stranaka ne može se ocijeniti nepoštenim niti posljedično ništetnim, a izvršena konverzija je imala svrhu i učinak kako na promjenu valute kredita, tako i na nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine izmjene, dok primjena ZID ZPK/15 derogira odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se sve svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ne vraćaju već su iskorištene u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene aneksom uz ugovor o kreditu, a ZID ZPK/15 je propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, odnosno, vraća potrošaču.

33. S obzirom na činjenicu da je tužitelj zaključio aneks uz ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 njegova tražbina na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

34. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeto je pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u eure i pravima potrošača, tako da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo, u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO, od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

35. Na taj način je, glede materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, obveza tuženika na povrat više plaćenih svota po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz Ugovora o kreditu prestala je sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 odnosno, zaključivanjem Aneksa, ali je ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze-izvršene konverzije i koja obveza proizlazi iz odredbe 1115. ZOO.

36. Iz nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka proizlazi da se dosuđena svota odnosi na preplatu kada bi se redovna kamata obračunavala prema početnoj stopi naznačenoj u ugovoru o kreditu od 4,40%, a razlika koju je tužiteljica platila po ugovorenom kreditu se odnosi na razliku u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, a od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa oduzet je ranije izračunata preplata po osnovi povećanja kamatnih stopa i na taj način se dobio preplaćeni iznos na temelju razlike u tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita, 15. lipnja 2007. godine.

37. Međutim, tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer su isplate koje je na temelju njih učinio vraćene u njegovu imovinu s obzirom da su iskorištene za njegov račun, prema obvezama koje je tuženik preuzeo Aneksom, a preplata je iskorištena za ispunjenje obveza iz Aneksa, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu“, zbog čega je donošenjem pobijane presude u dijelu pod točkom II izreke na temelju ovakvog nalaza i mišljenja vještaka, ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik u žalbi.

38. Naime, nije moguće obračun vršiti na način da se primjenjuje tečaj CHF na dan kada je tužitelju isplaćen kredit po Ugovoru o kreditu kao fiksni tečaj, jer tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na više plaćene svote, te je činjenično stanje u tom dijelu ostalo pogrešno utvrđeno.

39. Stoga je valjalo, u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 370. ZPP, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

40. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, te će, s obzirom na to da su Aneksom ugovorne strane suglasno utvrdile kako je na temelju ZID ZPK/15 iznos konverzije kredita denominiran u CHF mijenjan s iznosom kredita denominiranog u euro i sadrži odredbu kojom se osnovni Ugovor mijenja u pogledu kamatne stope, o ovoj odlučnoj činjenici odlučiti uz prethodno izjašnjenje vještaka (čl. 250. ZPP) jesu li prilikom uračunavanja izvršenih uplata uzete u obzir sve izvršene uplate, odnosno je li preplaćena razlika potpisivanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu uračunata ili nije prilikom konverzije CHF u eure, imajući na umu pravno shvaćanje iz ove odluke glede prava tužitelja na isplatu zatezne kamate na pojedinačno označene svote od dana njihova dospijeća pa do dana konverzije i tek po tom utvrđenju, uz ocjenu i daljnjih žalbenih razloga tuženika, odlučiti o tužbenom zahtjevu i donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 3. prosinca 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb