Poslovni broj: K-367/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Ulica S. Radića kbr. 81.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Josipu Klisoviću kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Josipe Crnjak kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. ŠD, zbog kaznenog djela iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21,114/22 i 114/23 i 36/24– dalje u tekstu: KZ/11), povodom privatne tužbe privatnog tužitelja SD od 14. listopada 2019. godine, na raspravi održanoj i zaključenoj 29. studenog 2024. godine te odluke objavljene 03. prosinca 2024. godine, u prisutnosti privatnog tužitelja SD, opunomoćenika privatnog tužitelja, odvjetnika RD, optuženika ŠD i njegova branitelja, odvjetnika Branka Govića,

p r e s u d i o  j e

I. OPT. ŠD, sin pok. Š i S rođene R, rođen **.**.1944. s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, umirovljenik, sa mjesečnim primanjima od oko 960,00 eura, sa završenom srednjom stručnom spremom, oženjen , otac 3 djece, OIB [osobni identifikacijski broj], pukovnik HV-a, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, Medaljom Oluja, Medalja Maestral, Pohvalnica Južnog bojišta i dr., ne vodi se drugi kazneni postupak,

k r i v  j e

što je neutvrđenog dana tijekom srpnja 2019.g., a za što je privatni tužitelj saznao 12.07.2019.g., u Šibeniku, u razgovoru sa novinarkom MD, znajući da će njegova izjava biti javno objavljena i znajući da je neistinita, u cilju da omalovaži, povrijedi i našteti osobnom i javnom ljudskom, profesionalnom i moralnom integritetu, časti i ugledu privatnog tužitelja ĆD izjavio: "Svi znaju da su ĐD i ID inicirali i planirali akciju povratka u Drniš te da vojno zapovjedništvo nije u tome sudjelovalo. Vojska s tim nije imala veze. Kada se za to doznalo, a na snazi je bilo primirje, akcija je odmah obustavljena… Ne samo da ću to do kraja razotkriti nego ću razotkriti i za koga su ID i ĐD radili u Domovinskom ratu", koja izjava je prenesena i objavljena 11.07.2019.g. na portalu www.sibeniknews.com u tekstu pod naslovom "Počelo suđenje: KD, tuži ŠD zbog tvrdnji o neuspjeloj vojnoj akciji povratka u Drniš", na koji način su lažne činjenične tvrdnje postale dostupne svakom čitatelju portala ŠibenikNews pa i široj javnosti,

što je, dakle, uvrijedio drugog putem tiska zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju osoba i putem tiska pred drugim za nekog iznio neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, zbog čega je ona postala pristupačna većem broju osoba.

II. Time je počinio u stjecaju kaznena djela protiv časti i ugleda-uvredom opisano po čl. 147. st. 2., a kažnjivo po čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona, te kazneno djelo klevete, opisano po čl. 149. st. 1. i 2., a kažnjivo po čl. 149. st. 2. KZ/11, sve uz primjenu čl. 51. KZ/11.

III. Opt. ŠD se uz primjenu odredbe čl. 51. st. 1. KZ/11 prethodno utvrđuju kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo i to:

- za učin kaznenog djela protiv časti i ugleda-uvredom iz čl. 147. st. 2. KZ/11

–novčana kazna od 35 dnevnih iznosa, a što iznosi 1.120,00 (tisuću sto i dvadeset) eura,

- za učin kaznenog djela protiv časti i ugleda-klevetom iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 – novčana kazna od 50 dnevnih iznosa, a što iznosi 1.600,00 (tisuću šesto) eura.

IV. Opt. ŠD se na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11

o s u đ u j e

NA JEDINSTVENU NOVČANU KAZNU OD 65 DNEVNIH IZNOSA, ŠTO

IZNOSI 1.950,00 (tisuću devetsto pedeset) EURA

od kojih svaki pojedinačni dnevni iznos je 32,00 (trideset dva eura), a koju jedinstvenu novčanu kaznu je optuženi dužan platiti u roku od 180 (sto osamdeset) dana od pravomoćnosti ove presude.

V. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 obvezuje se optuženik da plati ovom sudu paušalni trošak u iznosu od 300,00 eura, u korist državnog proračuna RH, u roku od 30 dana od pravomoćnosti ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

1. Privatnom tužbom privatnog tužitelja SD, zastupanog po opun. ŽD, tužen je opt. ŠD, za učin dva kaznena djela protiv časti i ugleda i to za kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11 te za kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11, na način pobliže naveden u izreci ove presude.

2. Optuženi ŠD na raspravi se očitovao da se ne smatra krivim za kaznena djela koja mu se u ovom postupku stavljaju na teret. U svoju obranu naveo je da je u rujnu 2019. iznio novinarima na tiskovnoj konferenciji događaje vezane za rujanski rat, pa je tako iznio i događaj koji je bio, zanimao je novinare, protunapad na [adresa], koji je izvela policija 29. rujna i koji je bio izričito zabranjen, jer se radilo o prostoru u zoni odgovornosti 113. brigade, a i na snazi je bilo primirje. Nakon toga je uslijedila tužba od tužitelja SD prema njemu. Sve što je rekao na toj konferenciji stoji iza toga i u toku ovoga procesa je dostavio jedan primjerak, u kojem je također optužio tužitelja da je čitav taj period 1991. godine u Domovinskom ratu privatni tužitelj radio protiv hrvatske cjeloviti i samostalnosti i da je išao na ruku, da je bio desna ruka tadašnji vođa SAO krajine ED i ZD te treba pogledati djelovanje tužitelja već od samog početka 91. godine kada je obnašao dužnost VD načelnika PU Šibenik. Tada je policija kao legalna institucija mogla biti naoružana i imati veći broj pripadnika policije dragovoljaca i bila je jedina koja je provodila obranu hrvatskih zaseoka i sela koji su graničili sa tzv. SAO krajinom. Može početi od njegovog prvoga djelovanja koje se protivilo obrani Republike Hrvatske i to je bio Krvavi Uskrs 31. 03. 1991. kada je policija PU Šibenik dobila zadaću da sa oklopnim vozilom izvrši zadatak prema [adresa]. To vozilo tzv. TAP je došao samo do kazališta i tu je kako oni kažu ostao u kvaru. Da li slučajno ili neslučajno, to je bila prva zadaća koju policija nije izvršila. Druga njegova akcija je bila napuštanje policije terena u Bratiškovicima 09.05. kada je kontrolirala zaleđe Skradina i jedan dio naselja koja su bila naseljena srpskim stanovništvom od Bribira do predgrađa Skradina. Tada je VD načelnik proglašen kao izdajnik, da je prepustio veći dio Hrvatskog teritorija M, koji su nastavili sa terorom prema Hrvatskom stanovništvu na rubnim dijelovima prema SAO Krajini. Nakon tih djelovanja prema zaseocima sa Hrvatske, naročito na napadu na Ićevo, Rupe, Laškovicu i ostala rubna područja izvršen je 24.07. napad na hrvatsku policiju u Dobrijevićima. Tada se već počela formirati hrvatska vojska kao zbor narodne garde u čitavoj zemlji i on i ostali koji su radili u teritorijalnoj obrani bili su upozoreni od TD, bivšeg načelnika PU Šibenik da tužitelj koji je došao iz Slunja za načelnika PU Šibenik, nije sposoban za taj položaj, da je vrlo opasan i da je on postavljen od nekih da izvrši određeni zadatak na šibenskom području. 26.07. imali su hitan sastanak u zapovjedništvu 113. brigade, u kojem je uvijek prisustvovala policija da se pošalje jedna osoba povjerljiva u Split, u zapovjedništvu te operativne zone i da preuzme dokumente koji su važili kao državna tajna, s uputom što i kako to izvesti, a na kojem dokumentu to piše i upravo sam ja određen da idem po taj dokument, a vozilo marke Mercedes mi je osigurao upravo tužitelj sa svojim vozačem PD. Taj dokument je trebao biti o vojnoj operaciji pod nazivom Rašenka, zapovjedništvu brigade se razrađivao,. Ta akcija nije uspjela, naprasno je prekinuta jer je došlo do okršaja policije namjerno ili nenamjerno prema brdu na kojem su bili pripadnici ZNG i da ne bi bilo žrtava akcija je naprasno prekinuta. U to vrijeme krajem osmog ili početkom devetog mjeseca u 113. brigadu je došao kapetan JNA GD i intenzivno aktivirao obuku u svim strukama i oružjima koje su imali. Između pripadnika policije i vojske 09. 09. 1991. bio je sukob koji je provocirao sam privatni tužitelj, on je poslao Ć iz policije da ima ispitati neku pušku se četiri naoružana pripadnika policije i kapetanom KOS-a Đ i to je bio cilj da isprovocira GD kao izdajnika, da je izdao JNA, tu su se oni nešto pokoškali, posvađali se i vojska je policajce potjerala ća, da bi tog istog dana od 14 sati tužitelj poslao u zapovjedništvo 113. brigade tri naoružana policajaca sa dugim cijevima da privedu GD u policiju, međutim kad su to čuli pripadnici 113. brigade koji su bili na Jadrtovcu, uzeli su puške i htjeli napasti policijsku upravu, ali to se onda smirilo, načelnik SISA ND je otišao u policiju i to se smirilo i zataškalo. Isto tako, u je vrijeme došla zapovijed od ministra unutarnjih poslova policijske uprave [adresa] da smo od čitavoga naoružanja od 70% mora ustupiti noformiranim brigadama i 80 % ljudstva, što nije učinjeno, a u prilogu dostavlja dopis MUP-a od 17. 06. 1991. U to vrijeme su se često vodili pregovori sa suprotnim stranama, u kojima je učestvovao uglavnom predsjednik kriznog stožera JD i zapovjednik 113. brigade FD i neistina je ono što je tužitelj rekao, da je uglavnom on pregovore vodio. 10. 09. je Policijska uprava Šibenik zatražila od LD kao predsjednika za Dalmaciju za odnose s Kninskim korpusom, da se razminira grlo Vaćani i da se razminiraju svi prilazni putovi prema Velikoj Glavi, što je apsolutno nedopustivo da se policija petlja u organizaciju i utvrđivanju obrane prema neprijatelju. Pošto je to učinjeno i doznao se i razlog tome od 11. do 13. 09. je neprijatelj s tih položaja izvršio tenkovski napad na položaje pripadnika 113. brigade gdje su imali četiri poginula. Istog dana navečer u zapovjedništvu je dogovoreno da se žestoko uzvrati prema neprijatelju pa je odlučeno da se raketira sa jednocjevnim lanserom od 128 milimetara zapovjedništvo u Đevrskama i Kistanjama. Sutradan ujutro smo se pripremili, ali nije izvršena u četiri sata kako smo dogovorili već je izvršena iza 18 sati kada je i prestala borbena gotovost kninskog korpusa prema nama, a upravo je privatni tužitelj dojavio kninskom korpusu kada će biti akcija iz kojeg položaja, a u prilog čega vam dostavljam izvode iz ratnog dnevnika devetog korpusa u kojem se navodi da je privatni tužitelj javio HUP I da će u 16 časova ispaliti dvije rakete, jednu u Kistanje, a jednu u Đevrske, a tu se i navodi da će CD koji je iz uprave PU ŠIbenik da policija pogodi neprijateljski tenk, a da će on nakon toga izvinjavati JNA, a u tim dokumentima se i navodi da je tužitelj smijenio posadu PZO koja se nalazila na Baldekinu, jer su pucali na neprijateljski helikopter. Te večeri 12. rujna, iza osam sati je tužitelj došao u prostorije zapovjedništva 113 brigade sav uznemiren i HD načelniku 113. brigade iznio vijest koju je čuo na radiju u Kninu i Beogradu da je tog popodneva ubijen veći broj civila od djelovanja pripadnika "Zbora narodne garde" a da su i deveti korpus uzvratio i da ima dosta poginulih koji su išli djelovati prema Kistanjama i Đevrskama. Ustvari, došao je vidjeti učinak svog izdajničkog djelovanja prema Devetom Korpusu, a u prilog čega dostavlja izvještaj od 12/13 rujna 1991. glavnog štaba TO tzv. SAO Krajine, gdje se navodi da nema mrtvih i da nije gađano civilno stanovništvo već da je pogođen štab u Kistanjama, a on je došao da vidi koliko je naših poginulo i je li uspjela ta njegova izdaja. U izvodu iz dnevnika Devetog Korpusa se vidi da su policija i deveti Korpus bili na istoj frekvenciji i da je Deveti Korpus znao sve što se radi, kao i da je tužitelj imao kodni naziv 301 u [adresa], isto kao što je ED imao 301 u Kninu. Dana 16. rujna, a tome je bio prisutan, zapovjedniku brigade FD, da se ništa ne boji, da oni imaju vojnu vježbu, iako su prethodno dva momka rekla da se skuplja velika masa neprijateljske vojske i tenkovi, a upravo taj dan je oko 16:30 napadnut [adresa] i [adresa], a to znači da je privatni tužitelj imao informaciju da će biti napad na [adresa] i [adresa], a zapovjedniku brigade rekao da napada neće biti. FD je zbog napada tražio da privatni tužitelj aktivira 30 policijskih specijalaca koji su bili u hotelu, ali je on to odbio i povukao ih u [adresa], a to zna jer je vidio specijalce kako se vraćaju u [adresa] iz [adresa]. Napokon je pristao da će mu dostaviti dvadeset komada protuoklopnih sredstava za most za pripadnike 113. brigade koji nisu posjedovali takvo oružje. Međutim ni to nije došlo do pripadnika 113. brigade, nego je sve oružje skupljeno i otišlo u skladište policije tako je da je 65 ljudi iz 113 brigade s osobnim naoružanjem zaustavili napredovanje. U toku večeri je od strane pripadnika 113. brigade provaljeno u skladište policije i uzeto dvadesetak ručnih raketnih bacača 64 mm i ručnih bacača raketa 90 mm i to baš zato jer tužitelj nije htio dati to oružje i on ne samo da nije dao ljude, nego nije ni dostavio naoružanje koje je obećao pripadnicima 113 brigade. Nadalje, privatni je tužitelj odbio razmjenu pripadnika KOS-a kojeg je policija čuvala u bolnici dva dana sa pripadnikom naše policije UD, momkom od 19 godina, koji je poginuo u jutro 17. rujna, a to zna jer je razgovarao s roditeljima i oni su tražili ovu razmjenu, a da je tužitelj to odbio zaključuje jer razmjena nije izvršena. Dana 21. rujna 1991. na sastanku u zapovjedništvu brigade na kojem je bio i pristan privatni tužitelj, bilo je govora da se izvrši protunapad sutra ujutro na Šibenskom mostu i tada je privatni tužitelj u ime policije odbio da učestvuje u tome s obrazloženjem da on i njegovi ljudi neće biti topovsko meso, za tenkove koji su bili na drugoj strani mosta. Toga dana, odnosno 22. rujna, nakon oslobađanja mosta nastupilo je apsolutno primirje. Dana 28. rujna u večernjim satima kada je bio dežuran u prostorije 113. brigade, došao je privatni tužitelj i rekao GD da je policija sve riješila s AD i da idu ujutro u oslobađanje [adresa], a tu su osim njega bili su ČD, GD te privatni tužitelj, a nakon privatnog tužitelja u prostorije su došli AD i ĐD. Tu su raspravljali do pola noći o toj akciji, GD je govorio da se ta akcija ne može izvesti, da je primirje i da brigada u tome neće učestvovati. Kad smo se tu večer rastali, jasno je bilo da 113. brigada u toj akciji neće sudjelovati, mi iz vojske nismo znali što će policija raditi i oko 11:00 sati navečer smo uputili jedan top 85 mm na komunikaciju u Pakovo Selo Drniš u slučaju da neprijatelj u slučaju provokacija policije izvrši protunapad na [adresa] i taj top je vraćen sutra ujutro a da nije djelovao, a 30. rujna zapovjednik je izdao zapovijed da tri topa preuzmu komunikaciju, zaštite tu istu komunikaciju ukoliko bi se izvršio protunapad iz [adresa], a u prilog dostavlja dnevno izvješće zapovjednika 113. brigade upućeno glavnom stožeru HV-a u kojem se nigdje ne navodi da je vojska bila upućena u tu akciju. **.**.1991. GD se nalazio u [adresa] u zapovjedništvu 4. bojne 113. brigade i vršio je obuku o načinu upotrebe protuoklopne kumulativne bombe koju je dobio i dok je otvarao tu bombu iz sanduka bomba je eksplodirala, usmrtila njega i još dvojicu gardista i to zna jer je dobio izvještaj od dežurnoga u četvrtoj bojnoj da je bomba eksplodirala a osigurač nije aktiviran. Tužitelj je na kraju kad se shvatilo njegovo djelovanje i njegov rad 94. godine smijenjen i izbačen iz Ministarstva unutarnjih poslova, ne znam zbog čega, pitajte ih u Zagrebu, a VD, tadašnji zapovjednik PP Drniš mi je tijekom postupka kazao da ne želi svjedočiti, rekao mi je da ga je tražio privatni tužitelj da svjedoči, a on mu je kazao da ako on bude svjedočio da će onda više njih biti u Zatvoru. Tijekom spomenutog perioda obnašao je dužnost načelnika operative 113. brigade HV. U akciji oslobađanja [adresa] iz rujna 91. stradalo je petero osoba, sve policajci, osim jednog pripadnika 113. brigade, a petero je isto policajaca zarobljeno i kasnije razmijenjeno. GD je tada bio zamjenik zapovjednika 113. brigade i on je na sastanku kategorički rekao da vojska u toj akciji neće sudjelovati i vojska u toj akciji uopće nije sudjelovala. Osim što je bio poslan jedan top na komunikaciji [adresa] – [adresa], ali ne u smislu ofenzivnog djelovanja povezano s akcijom oslobađanja već kao osiguranje eventualnog protunapada iz [adresa], a što je potvrdio i svjedok OD. Po optuženome, u toj akciji su sudjelovali isključivo policajci iz PP Drniš koji su bili razmješteni u [adresa]. ĐD je tada bio predsjednik kriznog štaba za [adresa], ali je izmješten u Zagreb u Ministarstvo unutarnjih poslova i tu je on izjavio što je bio i ĐD je bio na tom sastanku koji je spominjao. Ne sjeća se što je on tada govorio, ali dakako da je i on bio za akciju jer je iz Zagreba donio sredstva za protuoklopnu borbu. Cilj te akcije nije bio oslobođenje [adresa] nego da se kompromitira Hrvatska vlast jer ne poštuje potpisano primirje, da ne vladaju sa situacijom, da to nije vojska, da je to banda. Nije mu poznato u kakvim su odnosima ĐD i privatni tužitelj. Sve ono što je kazao novinarima, a što se navodi u privatnoj tužbi je istina i ja ostajem pri tome. On je pisao zapovjedi o svakoj akciji 113. brigade po naredbi zapovjednika i prisustvovao svakom sastanku na kojem se donosi odluka i sva borbena dokumentacija je bila u njegovim rukama i vezano za ovu akciju iz rujna 1991. nema nikakvih pisanih tragova, njemu nitko nije dao nikakav nalog i dapače na tom sastanku je rečeno da neće biti sudjelovanja vojske. O ovom postupku je dokazao da je tužitelj bio produžena ruka ED i ZD.

2.1. Točno je da je sporne prigode u razgovoru sa novinarkom DD izjavio ono što je privatni tužitelj u svojoj tužbi naveo i u potpunosti stoji iza tih riječi. Međutim, naglasio je da se radilo o slučajnom susretu na semaforu preko puta šibenskog glavnog trga Poljana i nije znao, niti mu je novinarka rekla da će to što joj kaže biti objavljeno. I danas stoji iza tvrdnje da će razotkriti za koga su ĆD i ĐD radili u Domovinskom ratu. Točno je da je na tiskovnoj konferenciji, održanoj povodom oslobođenja Šibenika 2017. godine, izjavio da je sporne prigode policija bez odobrenja Hrvatske Vojske poduzela akciju oslobođenja grada [adresa] i susret s novinarkom bio je godinu do dvije nakon ove konferencije za novinare. Njegov razgovor sa novinarkom DD dogodio se nakon objave članka koji je prenio ono što je izjavio na navedenoj tiskovnoj konferenciji. Iskaz svjedokinje DD na ročištu 26. rujna 2024. nije istinit te je ona lažljivica i zajedno sa svojim suprugom je pisala protiv pripadnika 113. šibenske brigade. Posebno je njen suprug pisao protiv generala ČD i to je radio na inzistiranje privatnog tužitelja u ovom kaznenom postupku, koji mu je bio mentor. Na temelju djelovanja priv. tužitelja SD u akciji oslobođenja [adresa] poginulo je ukupno 5 policajaca i 5 ih je zarobljeno te smatram da je on direktno odgovoran za njihovu smrt jer je u to vrijeme radio direktno za suprotnu stranu, dakle, SAO Krajinu i generala ED a koji su bili njegovi mentori. To tvrdi jer imam saznanja da je odbijao zapovijedi zapovjednika 113. šibenske brigade da izvrši određene zadatke u obrani [adresa] i odbio je učestvovati u protunapadu za oslobođenje šibenskog mosta, a o tome su posvjedočili i svjedoci saslušani u ovom postupku. ID je sudjelovao u pokušaju likvidacije zapovjedništva 113. šibenske brigade kad smo mi djelovali 12. rujna 1991. na području sela Mratova na ciljeve zapovjedništva suprotne vojske u Kistanjama. Na upit priv. tužitelja da pojasni kada je on to odbio braniti grad [adresa] izjavljuje opt. je izjavio da jsu 16. rujna 1991. došla 2 pripadnika HV-a i obavijestili zapovjednika 113. šibenske brigade da se priprema veliki tenkovsko-pješački napad na [adresa]. Tada je priv. tužitelj rekao zapovjedniku da JNA samo radi vježbu, da neće napasti [adresa], da će doći do Čiste Velike i vratiti se za Bribir.

2.2. Opt. je također izjavio da iskaz svjedokinje DD, koja je također saslušana u postupku, nije istinit i da je sa svjedokinjom razgovarao samo jedanput i da je to bilo kod semafora kod Kazališta u Šibeniku te da nije znao tada tko je MD. Međutim, viđao je istu po gradu no nije je poznavao i nisu pozdravljali.

3. Suglasnošću stranaka na raspravi su izvedeni dokazi čitanjem iskaza privatnog tužitelja ĆD, svjedoka AD o **.**.2020., svjedoka BD od 20.11.2020., svjedoka ŠS od 20.11.2020., svjedoka SS od 11.01.2021., svjedoka RS od 01.02.2021., svjedoka MS od 01.02.2021., svjedoka ĆS od 01.02.2021., svjedoka ĐS od 15.03.2021., svjedoka IS od 15.03.2021., svjedoka ČD od **.**.2022., KS od 30.09.2022., svjedoka ŽS od 30.09.2022., svjedoka OD od 30.09.2022., svjedoka ES od 04.11.2022., svjedoka ZS od 09.12.2022., svjedoka TS od 09.12.2022., svjedoka PS, svjedoka ĐD, svjedoka CD, svjedoka te svjedokinje DD. Također su u dokaznom postupku izvedeni dokazi čitanjem preslike teksta obavljenog na portalu www.sibeniknews.com pod naslovom "Počelo suđenje: ĐD tuži ŠD zbog tvrdnji o neuspjeloj vojnoj akciji povratka u Drniš" te su izvedeni dokazi čitanjem Rasčlambe pod naslovom "5.3 Treća faza te dokumenta pod naslovom "Povjerenstvo za izradu Rasčlambe" (str. spisa 43-50), čitanjem podneska privatnog tužitelja (str. spisa 147- 151) te čitanjem dokaza Izvješća o protunapadu na [adresa] 29. 09. (str. 166-175).

4. Cijeneći sve u postupku izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, nakon provedenog postupka ovaj sud je utvrdio da je opt. ŠD počinio utužena kaznena djela, zbog čega ju je ovaj sud, na temelju čl. 453. t. 3. ZKP/08, oslobodio od optužbe.

5. Privatni tužitelj ID izjavio je da je 24. listopada 1990. imenovan za načelnika PU Šibenske. Dana 28.rujna 1991. u njegov ured došli su FD, zapovjednik 113, brigade i njegov zamjenik pokojni GD, koji je po funkciji bio i član zapovjedništva 113. brigade i kazali mu kako postoji puno zahtjeva da se kreće u oslobađanje [adresa] koji je pao 16. rujna te iste godine. GD je tu više govorio, detaljno je razradio plan, zamolili su da da im odobrim potreban broj ljudi iz policije, koji će biti raspoređeni tamo gdje je to GD zamislio a on je na to pristao i radilo se oko pedeset do šezdeset policajaca. Oni su kod njega došli u popodnevnim satima, a tu istu večer održan je sastanak u sjemeništu, kojem nije prisustvovao. Prema pričanju ĐD i AD čuo je da su na tom sastanku bili prisutni FD, GD, ĐD i AD, a je li bilo još osoba to ne zna. Privatni tužitelj zna da je idućeg dana 29. rujna 1991., u popodnevnim satima od svojih ljudi na terenu, od nekoga od podređenih čuo je da je akcija obustavljena. Akciju je obustavio GS, zapovjednik šeste operativne zone Split. Problem je bio što o obustavi akcije nisu bili obaviješteni njegovi ljudi iz policije u [adresa] da se mogu izvući vani, zbog čega su ostali u [adresa] i čekali da se pokrenu srpske snage sa Žitnića prema [adresa] i oni su ih trebali sačekati prema mostu, a kako je to sve zamislio GD. Kako su policajci ostavljeni tu na milost i nemilost u napadu izvršenom od strane policije i vojske krajine smrtno su stradala tri čovjeka te još jedan na Petrovu Polju. Određeni broj ljudi se i izvukao. ĐD i on tu akciju nisu ni planirali ni naredili. Tu akciju je radila, organizirala i provela garda 113. brigada, zapovjednik FD i njegov zamjenik GD, a izvršitelj na terenu je trebao biti AD. Dana 12.07. pročitao je na portalu "Šibenik In" članak koji je predmet ove tužbe i to je totalna neistina, postrojbi je bilo puno više, bilo je puno više vojnika nego policajaca. Normalno je da ga je to pogodilo, mora se opravdavati svojim prijateljima, poznanicima, a posebno ga je pogodilo da je radio za nekoga drugog, pa za koga, ne znam na koga je to optuženi mislio, vjerojatno za drugu stranu. Za svoj rad u obrani grada i ratu je u više navrata odlikovan. Koliko mi je poznato tuženi ŠD je tada radio u zapovjedništvu 113. brigade. 07.12.1990. imenovan je za komandanta kriznog štaba za područje [adresa]. Priložio je i bilješku koju su ljudi iz 113. brigade uhvatili razgovor između ED i K, koji je bio zapovjednik osmog vojnopomorskog sektora u kojem se spominje da ga treba ubiti te kaznenu prijavu Republike Srpske gdje se nalazi njegovo ime. Da je radio za njih ne bi bio na toj prijavi, a preko radija je čuo da je osuđen u Kninu na petnaest godina zatvora. Da je policija organizirala i provela tu akciju ona bi bila odgovorna. Za provođenje i organiziranje ove akcije nitko nije odgovarao. ŠD poznajem i mi smo kontaktirali, onako ništa posebno, nikada nismo bili u konfliktu i ta me njegova izjava iznenadila. Ja s ovom akcijom nemam nikakve veze, osim što sam im ustupio ljude. Znao je da će akcija početi rano ujutro, a to su mu kazali FD i GD kad su bili dan prije u njegovom uredu, ali nikakve detalje nije znao, odluku o akciji nije donio niti sudjelovao u provedbi, samo im je ustupio ljude. Neposredno nakon akcije nije napravljena nikakva analiza. Poznato mu je da je 26. rujna 1997. održan prvi sastanak u vojarni, bivša vojarna [adresa] u [adresa], kako bi se napravila raščlamba rujanskog rata. Bio je na tom sastanku, a dokument pod nazivom raščlamba rujanskog rata je kasnije vidio i u tom dokumentu se spominje da je ovu akciju organizirala 113. brigada, navodi se podatak da je bio prisutan u sjemeništu, dan prije akcije, ali to nije točno. Autor te raščlambe je optuženi ŠD. Sjeća se da je tada na tom sastanku u vojarni bila svađa između ŠD i AD, gdje je AD govorio kako on ne prima zapovijedi od političara već samo od zapovjednika brigade FD. Teška je stvar da je on za nekoga radio, taj netko može biti KOS, Srbija. ĐD nije vidio kad je bila akcija a ni dan prije. Vidio ga je par dana prije kada je došao u [adresa] sa NS. Ljudima iz policije u toj akciji zapovijedao je JS. Tada je bio vršilac dužnosti načelnika. FS, tadašnji zapovjednik PP Drniš, on je bio tada na [adresa], a je li sudjelovao u ovoj akciji ne znam.

6. Svjedok ĐD izjavio je da je u to vrijeme bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova i saborski zastupnik. Dan prije same akcije na upit ljudi iz Drniškog kraja došao je na ovo područje, osigurao četiri Motorole i bazne stanice i dok se nalazio u [adresa], prišao mu je AD kojeg do tada nije poznavao, zapovjednik garde u [adresa] koji mu je rekao da bi se išlo u akciju oslobađanja [adresa], pa su taj isti dan iz [adresa], otišli u sjemenište gdje je održan sastanak na kojem su bili FD, GD, Pukovnik ŠS, bila je jedna karta, GD je držao brifing nekih sat vremena i on se poslije tog sastanka vratio u [adresa]. Na tom sastanku nije bio ID. Bio je upoznat kad će akcija početi, počela je rano ujutro i oko 12:00 sati je saznao da je akcija obustavljena. S tom akcijom, njenim organizacijom i provođenjem same akcije nije imao ništa, to je radila vojska. Nakon rata u [adresa] bio je sudionik rasčlambe , rasčlamba je sastanak na kojem se raspravlja i analizira događaji tijekom rata, i bilo je govora i konkretno o ovoj akciji, ali se detalja ne sjeća. Nakon rasčlambe se sastavlja dokument, ali dokument vezano za ovu akciju nije nikada vidio. Akcija je obustavljena zbog loše organizacije i nedostatka arteljerijske potpore i po pričama ljudi koji su bili na terenu, akcija nije uspjela jer oni tu potporu uopće nisu osjetili, s tim da je potpora obustavljena a oni za nju nisu znali. Poznato mu je da je u toj akciji stradalo troje ljudi. U vrijeme poduzimanja ove akcije na snazi nije bilo primirje. SD poznaje i siguran je da on u vezi ovog planiranja ove akcije nije imao ništa, a što se tiče operativnog dijela to ne znam. Zna da je jedan dečko u toj akciji bio zarobljen i ranjen. Na sastanku u sjemeništu sudjelovao je isključivo kao promatrač, a ne kao osoba koja sudjeluje u donošenju odluka. Jutro prije početka akcije vidio je kako AD dijeli kuverte vođama grupa, a mislim da su bile četiri, a to je bilo u [adresa]. Od 24.06.1992. do 27.01.1997. bio je ravnatelj službe za zaštitu ustavnog poretka i u toj funkciji nisu imali nikakva saznanja da bi ID bio agent strane službe, države ili nešto tome slično. S planiranjem ove akcije policija nije imala ništa, a to je vidljivo iz činjenice da taj sastanak nije bio u policijskoj upravi već u bivšoj vojarni u sjemeništu. Očito je odluku o prekidu akcije donijela vojska, a ne policija.

7. Svjedok CD izjavio je da je u to vrijeme bio pomoćnik načelnika odjela Operativnih poslova u PU Šibenik, policija nije organizirala akciju oslobađanja [adresa] koja je bila krajem devetog mjeseca 1991., jer sve aktivnosti koje je policija radila u smislu upotrebe policijskih snaga, na ovom području je on sačinjavao, pisao podne oznake, pozivne znakove i određivanje pozivne znakove grupa, jedinica, a u ovom slučaju ja to nije činio jer policija uopće nije rukovodila. Svaki takvi moj plan odobrio bi načelnik uprave ID. Nije znao da se ta akcija poduzima, a za samu akciju saznao je nakon što je akcija propala. Naknadno je saznao da je bila ta akcija i da na čelu PP Drniš je tada bio FS te su njegovi ljudi sudjelovali u toj akciji. Ovu akciju organiziralo je zapovjedništvo 113. brigade, jer ako nije policija onda su oni, osim policijskog stožera, postojao je civilni stožer i stožer 113 brigade. Neki su roditelji tražili a i druga rodbina se interesirali zašto je akcija obustavljena, zašto se stalo. U akciji je bilo i ranjenih, ali ne zna koliko. Ne zna je li bilo zarobljenih. Policijska uprava Šibensko kninska ima podatke o svim poginulima, pa tako i konkretno vezano za ovu akciju. Ne zna gdje je tada bio ĐD. Policajci iz PP Drniš su sudjelovali u akciji, ali policija nije to planirala, organizirala.

8. Svjedok AD izjavio je da je bio zapovjednik 4. bojne 113. brigade u [adresa]. Akciju povrataka u [adresa] u rujnu 1991. vodio je on i to po zapovjedi zapovjednika 113. brigade, gospodina FD. Ta zapovijed je bila usmena, u to vrijeme nije bilo nikakvih pisanih zapovijedi. U toj akciji sudjelovali su osim vojnika i policija, meni su bili podređeni i policajci iz policijske postaje [adresa], koja je tada imala sjedište u [adresa]. Nakon nekoliko sati, otprilike oko 7 sati, dobio je zapovijed od zapovjednika FD da prekinem akciju, da se povučemo na početne položaje. Jedan dio policajaca bio je i ušao u [adresa] dio policajaca nalazio s u Mirlović Polju i u tom izvlačenju jedan dio i to policajaca ostao je zarobljen, poginuli su jer ih nisu uspjeli na vrijeme obavijestiti o prekidu akcije jer je tada bila jako loša veza a i neiskustvo boraca. ĐD je bio prije te akcije došao u [adresa] i spomenu mu je da bi trebalo izvršiti akciju od povratka u [adresa], ali mu je rekao da on nije zapovjednik i nije uopće postupao po njegovim bilo kakvim uputama, već isključivo po zapovjedi zapovjednika FD. Svjedok je također naglasio da nije bila njegova ideja da krenu u tu akciju, dapače čak je rekao da nemamo dovoljno snaga za tu akciju. Doista je dao kuverte vođama grupa prije početka akcije, radilo se o zadaćama gdje trebaju te grupe ići. Poznajem privatnog tužitelja SD koji je tada bio na čelu PU Šibenske i opt. ŠD, koji je tada obavljao neku dužnost u zapovjedništvu 113. brigade u [adresa], ali ne zna točno koju. U to vrijeme još nisu imali činove i oslovljavali su se sa zapovjedniče, a tek kasnije 1992. prevedeni su činovi iz JNA u HV. ID nije zapovjedio akcijom. U toj akciji topovska priprema je bila loša, točnije nije bila nikakva, bili su povučeni topovi s Pokrovnika na Debeljak, a i uslijed te pripreme došlo je i do gađanja vlastitih snaga. Bio je prisutan na rasčlambi iz 1997., a koja je sačinjena jer je ministarstvo obrane tražilo da se kompletira taj Domovinski rat i koliko se sjećam nije bilo govora o ovoj akciji. Kada mu je ĐD spominjao akciju povratka u [adresa], nije mu kazao čija je to ideja i vidio ga je dan ranije, prije početka akcije.

9. Svjedok LS izjavio je da je u rujnu 1991. obnašao dužnost zamjenik a načelnika službe sigurnosti 113. brigade ZNG-a a o neuspjeloj akciji oslobađanja [adresa] iz rujna 1991. zna samo da je naknadno čuo da su imali stradalih branitelja, da zapovjedništvo brigade nije sudjelovalo u toj akciji po njegovim saznanjima, da ne zna tko je inicirao akciju oslobađanja [adresa] koja nije uspjela niti tko je sudjelovao u toj akciji te da po njemu nije bilo moguće da netko samovoljno na vlastitu inicijativu poduzme neku vojnu akciju iz redova vojske.

10. Svjedok HD izjavio je da je u rujnu 1991. obnašao dužnost načelnika stožera 113. brigade ZNG-a a o spornoj akciji oslobađanja [adresa] saznao je naknadno 30. rujna 1991. godine, nije imao nikakvih informacija da se ta akcija poduzima i da je kao načelnik stožeran trebao biti upoznat s akcijom ,sudjelovati u procjeni, planiranju i realizaciji. Svjedok poznaje i privatnog tužitelja i optuženoga i u to vrijeme policija nije imala zakonskog temelja ali ni potrebu poduzimati bilo kakve samostalne akcije a po njegovim saznanjima u to vrijeme je bilo na snazi primirje i nikakve se akcije nisu smjele poduzimati.

11. Svjedok JS izjavio je da je u sporno vrijeme bio pomoćnik zapovjednika PP Drniš, da je zapovjednik postaje bio FS, da ne zna ništa o događajima iz rujna 1991. godine oko pokušaja oslobođenja [adresa].

12. Svjedok RS izjavio je da je kao član svih savjetničkih tijela predsjednika RH bio upoznat sa izvješćima policije i vojske o tadašnjim vojnim djelovanjima i operacijama. Poznat mu je pokušaj oslobađanja [adresa] u rujnu 1991. godine i da je bio relativno mali broj žrtava u tome, da je to bilo vrijeme ratnog kaosa i neizvjesnosti, to je istina te da su neke odluke o pokretanju operacija mogle biti i usmene te da za oslobođenje [adresa] pisanu odluku nije vidio, a takvu odluku mogao je donijeti samo vojni stožer za Dalmaciju smješten u Splitu i u to vrijeme ovakve operacije radila je isključivo vojska a policija je morala sudjelovati u tome na način da na zahtjev vojnih zapovjednika stavi na raspolaganje opremu. Potvrdio je i daje privatni tužitelj prošao sigurnosnu provjeru prije imenovanja na funkciju u [adresa], da ju je upravo on radio, i da se ponašao kao profesionalni policajac i mnogi životi spašeni su upravo zahvaljujući privatnom tužitelju, koji ne bi mogao proći sigurnosnu provjeru da je radio za bilo koga drugoga osim za RH. Također je dodao da je tada formirana jedinica dobrovoljaca sastavljena sa drniškog područja koju je osobno uputio iz Zagreba.

13. Svjedok ČD izjavio je da je u rujnu 1991. bio načelnik topništva 113. brigade HV-a, zapovjednik brigade je bio FD, a njegov zamjenik je bio pok. CS. Nakon rujanskog rata, u oslobađanju [adresa], 28. rujna 1991. u zapovjedništvo 113. brigade u [adresa] došli su privatni tužitelj ID, tada načelnik policije te ĐD pomoćnik ministra, a u zapovjedništvu su se nalazili GD, opt. ŠD i on. Zapovjednika FD nije bilo jer je bio bolestan, a sa ID i ĐD je došao AD koji je tek preuzeo dužnosti 4. bataljona 113. brigade. Kada su oni došli održao se sastanak koji nisu očekivali, a na kojem je privatni tužitelj ID otvorio temu da se ide osloboditi [adresa], na što su oni bili zatečeni jer nisu o tome dobili nikakvu zapovijed. GD se tome suprostavio i rekao da 113. nije dobila zapovijed, da se mora poštivati primirje koje je bilo na snazi, a on je podržao GD kao i opt. ŠD, budući je mislio da se ne može ići osloboditi jedan grad bez detaljne pripreme, a i sama ta operacija iziskuje velike pripreme i postrojbe. Ne sjeća se koliko je taj sastanak trajao. Sastanak je završio tako što su ljudi iz policije otišli, a oni ostali kod protivljenja. O ovom sastanku nije vođen zapisnik, on je bio neočekivan. Te iste večeri policija je bez vojske krenula u akciju oslobađanja, a vojska je digla borbenu spremnost u postrojbama, da budu spremni za eventualni kontranapad. Dana 29. rujna 1991. zapovjednik FD donio je zapovijed bitnici da sutradan u Konjevratima, Koštanima i prema Pokrovniku zauzme položaje u širem dijelu tog područja, a zapovjedio je da se top 85 mm se vrat u Bilice iz Pakovog sela kao pričuva. Zadatak je bio da se daje potpora 4. bataljunu 113. brigade i da pripreme vatre iznad raskršća Žitnića i prema Pakovu selu i da sa topovima odbijaju eventualni napadi četničkih snaga iz pravca [adresa]. Ove postrojbe su ovdje sudjelovale kao potpora povlačenju policijskih snaga. Svjedok je naveo da je po njemu najprije trebalo riješiti Prominu a onda ići u oslobađanje [adresa]. Trebalo je napraviti plan sudjelovanja postrojbi, odrediti snage i niti jedna vojna postrojba nije sudjelovala u ofenzivnim akcijama po njegovim saznanjima i vojska je tada trebala sudjelovati kao potpora pri povlačenju policijskih snaga po zapovjedi FD i taj zadatak je imao 4. bataljun i snage iz Skradinskog zaleđa. Dana **.**.1991. KS dao je zapovijed o prekidu svih vojnih aktivnosti, a on je bio zapovjednik operativne zone Split, a on je bio nadređen FD. Moglo se desiti da su neke postrojbe 113. brigade sudjelovale u toj akciji bez mog saznanja, on im nije nadređeni, već je to zapovjednik brigade. Ukoliko bi bila donesena odluka da 113. brigada ide u oslobađanje, zapovjednik bi dakako bio te akcije zapovjednik te brigade. Nije mu poznato što je u toj akciji radio AD. Vojskom ne može zapovijedati policija. Nakon izlaska njegove knjige doživio je niz uvreda te poniženja od strane novinara a i privatnog tužitelja u ovom postupku ID, koji su ga prikazali kao neznalicu, udbaša. U vezi s spornim raščlambama svjedok je izjavio da on nema s stim ništa.

14. Svjedok HS izjavio je da je tijekom 1991. godine bio zapovjednik topništva 113. brigade u Razorima te da mu nije ništa poznato o pokušaju oslobađanja [adresa] u rujnu 1991. Nadređeni su mu bili časnici ČD i FD, koji su mu dali usmenu zapovijed da djeluje po vojarni Žitnić a što je i učinio u 05,00 sati ujutro. No, nakon što im je uzvraćena vatra morali su se vratiti na početne položaje.

15. Svjedok US izjavio je da je u sporno vrijeme bio operativni djelatnik u šibenskoj policiji zadužen za poslove obrane i pričuvne policije, da je dan prije početka akcije održan sastanak u policiji na kojem su bili zapovjednik 113. brigade FD i njegov pomoćnik pokojni GD, privatni tužitelj AS i on te su ih tada FD i GD upoznali s tim da će idući dan krenuti akcija oslobođenja [adresa] te su on i ID bili tada prvi put upoznati o tome, prilikom čega su tražili od ID da im da određeni broj policajaca za tu akciju a što je on i učinio. Nije vidio nikakvu pisanu odluku o tome i tada se to nije niti radilo. Priv. tužitelj ID je za tu akciju odobrio 40-50 policajaca i vojska je donijela odluku o početku i načinu izvođenja vojne akcije a sastanak u policijskoj upravi inicirali su FD i pok. GD. svjedok je potvrdio da sve što je tada radio priv. tužitelj ID da je bilo u funkciji obrane RH i da je njegov doprinos obrani zemlje ogroman.

16. Svjedok ĐS izjavio je da je u sporno vrijeme bio policajac PP Drniš, da su u toj akciji pokušaja oslobođenja sudjelovali policajci, da su bili i neki ljudi iz ZNG- a te svjedok nije privatnog tužitelja naveo kao osobu s kojom je imao bilo kakav kontakt te ponovio da su s tim ljudima zapovijedali isključivo pripadnici vojske i da nitko od zapovjednika nije imao policijsku uniformu. Svjedok je također pojasnio da je idući dan čuo da je s akcijom rukovodio AD iz ZNG-a te da nitko SD nije vidio tada kao i da nikada nije čuo da bi SD i ĐD radili za neku drugu stranu osim hrvatske.

17. Svjedok IS izjavio je da je on u sporno vrijeme bio policajac PP Drniš, da je prije same akcije pokušaja oslobođenja AD iz zapovjedništva ZNG- a postrojio do 200 ljudi, da su u popodnevnim satima od vojske dobili maskirne uniforme bez oznaka i da će krenuti u oslobađanje [adresa] uz topničku potporu. Među ljudima koji su sudjelovali u akciji bilo je pripadnika policije, ZNG-a ali i dragovoljaca civila. Svjedok je izričito naveo da nije istina da su ĐD i SD organizirali tu akciju i da su stoga odgovorni za smrt suboraca koji su poginuli u toj akciji te je također izričito naveo da je sve organizirala i vodila vojska, kao i da je laž da su ĐD i SD radili za drugu stranu. Samom akcijom neposredno je zapovijedao JS, koji je u to vrijeme bio pomoćnik načelnika PP Drniš.

18. Svjedok ŽS u bitnome je posvjedočio kao i svjedoci ĐS i IS te je istaknuo da nije bilo priče da je tada SD radio za drugu stranu te da ni prije a niti za vrijeme akcije nije imao kontakt sa privatnim tužiteljem SD.

19. Svjedok ČS u bitnome je iskazao isto kao i svjedok ŽS.

20. Svjedok KS izjavio je da je u sporno vrijeme obnašao dužnost zapovjednika operativne zone Split, daje do 26. kolovoza 1991. bio zapovjednik 113. brigade nakon čega ga je zamijenio FD, a nakon čega je on bio imenovan za zapovjednika operativne zone i u toj ulozi je bio nadređen zapovjedniku te brigade ta ostalim zapovjednicima na području Dalmacije. Za akciju pokušaja oslobođenja [adresa] u rujnu 1991. prvi put je čuo tek kad je ta akcija počela, da je akcija bila pripremljena strogo u tajnosti i da se nije vodilo računa o tome da je tada na snazi bilo primirje. Kad je čuo za akciju odmah je naredio da se ista prekine te se svjedok nije mogao sjetiti tko je u toj akciji sudjelovao ali zna da su u akciji sudjelovale vojne i policijske snage i ne zna tko je akciju inicirao i organizirao. Svjedok je također izjavio da nije poduzeo nikakve mjere protiv onih koji su bez njegovog znanja sudjelovali u akciji, da je morao kao zapovjednik operativne zone biti obaviješten o akciji i da je ova akcija bila legitimna da bi mu na potpis došla zapovijed za tu akciju te daje osim u ovom slučaju uvijek bio upoznat o bilo kojoj akciji poduzetoj od strane vojske. Ne zna tko je odredio zapovjednika te akcije ali po logici stvari to je trebao biti AD. Također je pojasnio da razumije tu akciju jer se u to doba hrvatska vojska tek stvarala a nakon što mu je od strane privatnog tužitelja predočen dopis zapovjedništva 113. brigade ZNG-a od 29. rujna 1991. svjedok se nije mogao sjetiti tog izvješća.

21. Svjedok VS izjavio je da je od početka 1991. godine do 28. lipnja te godine bio zapovjednik satnije rezervnog sastava policije čiji je zapovjednik bio priv. tužitelj ID a da je od 28. lipnja te godine pa do 2. svibnja 1992. godine bio pripadnik 113. brigade. O pokušaju oslobađanja [adresa] u rujnu 1991. godine nije mu ništa poznato, u tome nije sudjelovao, da je sa privatnim tužiteljem korektno radio i da nema nikakvih saznanja da bi on špijunirao za ED ili da je odgovoran za stradanje gardista.

22. Svjedok OS izjavio je daje u rujnu 1991. godine bio zapovjednik jedinice za posebne namjene koja je direktno bila pod Ministarstvom obrane, da je znao za akciju oslobođenja [adresa] ali u njoj nije sudjelovao. Pisanu zapovijed nije vidio ali se u vojnim krugovima govorilo da će se akcija poduzeti i da će akciju poduzeti vojska, i da po njegovim saznanjima policija je trebala samo biti ispomoć. Privatnog tužitelja poznaje od prije rata te da on nikada nije bio predmet obrade SIS-a, te nikada nije bilo govora ili sumnje da bi ID radio za drugu stranu. Optuženog ŠD upoznao je 1991. godine no nije s njim imao direktan kontakt.

23. Svjedok TS izjavio je da je u rujnu 1991. godine bio u šestoj operativnoj zoni Split kao neraspoređeni časnik. O akciji oslobođenja [adresa] nema saznanja, osim što je naknadno čuo da su neki ljudi poginuli u toj akciji. Poslije akcije pričalo se da je istu planirao gospodin ĐD te je on nakon tih zbivanja postavljen za zapovjednika 113. brigade te nikakve dokumente nakon što je postao zapovjednik o toj akciji nije vidio.

24. Svjedok DS izjavio je da u sporno vrijeme akcije oslobađanja [adresa] bio u osiguranju zapovjednika FD te svjedok nije sudu dao konkretne podatke o samoj akciji ali je i izjavio i da nikada od nikoga nije čuo da bi priv. tužitelj ID, kojeg poznaje od prije rata, radio za drugu stranu.

25. U postupku je izveden i doka saslušanjem svjedokinje DD, koja je na raspravi navela da se zbog proteka vremena ne sjeća baš svih detalja, no sjeća se da je opt. srela na semaforu kod kazališta u [adresa]. Kako o ozbiljnim temama ne piše neozbiljno i neodgovorno, sigurna je te je ustvrdila da je opt. ŠD rekla da će to što joj kaže objaviti. Ipak, ne sjeća se da li joj je cijelu izjavu dao baš tu na semaforima i po koliko se sjeća dogovorili su se naknadno nađu u kafiću, gdje joj je rekao, a što je i objavila na portalu čiji je vlasnik. Također je istaknula je prije tog komunicirala sa ĐD, koji je imao suprotnu priču od optuženoga i ona je kao profesionalka željela čuti i stranu optuženoga. Da se nisu slučajno sreli na semaforu, opt. bi iz tih razloga i motiva pozvala, no kako su se tad sreli, dogovorili su se da se nađu. Svjedokinja je u potpunosti ostala iza onog što je objavila na svom portalu. Prije nego što je to objavila, s opt. komunicirala nekoliko puta u mjesecu srpnju. Nikad nakon objave ovog članka optuženi je nije nazvao i eventualno demantirao da bi rekao ono što je objavila. Na pitanje opt. da se izjasni koliko puta je s njim razgovarala u životu, svjedokinja je izjavila da su razgovarali dva puta te su ti razgovori bili isključivo vezani za članak objavljen na portalu.

26. Obrana opt. nije osnovana. Naime, iskaz optuženoga je kontradiktoran po pitanju osnovnih činjenica za koje ga se tereti, pa je tako on na raspravi ustvrdio da u cijelosti stoji iza onoga što je rekao za privatnog tužitelja u vezi s ovim kaznenim predmetom, da bi nakon toga opt. izjavio da se slučajno našao s novinarkom DD i da nije znao da će biti objavljeno ono što joj je rekao te mijenjanje obrane opt. i njegova kontradiktornost u toj obrani u bitnome dovede u pitanje vjerodostojnost iskaza optuženoga. Pogotovo je nelogično i neživotno da bi osobi, za koju je ustvrdio da je tada nije poznavao i da nije znao da je novinarka, govorio o ozbiljnim temama kao što je akcija oslobođenja [adresa] i navodni rad privatnog tužitelja za velikosrpskog agresora. Štoviše, činjenica je da opt. do ovog postupka nikada nije demantirao ono što je novinarka DD objavila javno na navedenom portalu, a što jasno ukazuje i upućuje na zaključak da je on sve rekao istoj u saznanju da će to biti i javno objavljeno. Isto tako, kako je nesporno da se opt. i navedena novinarka, svjedokinja u ovom postupku, nisu privatno poznavali i družili, tada se opt. tvrdnja da se slučajno našao s novinarkom DD i da nije znao da će biti objavljeno ono što joj je rekao, ukazuje kao neuvjerljiva, nelogična i stoga i nevjerodostojna. Isto tako, sud nije poklonio vjeru niti dokumentu pod nazivom Raščlamba koju je opt. dostavio u spis, a koji dokument bi trebao dokazati da je opt. u vrijeme kada je dokument rađen, bio na toj raščlambi, budući je taj dokument u nesuglasju s originalnim dokumentom koji je izdao MORH i kojeg je privatni tužitelj dostavio u spis. Slijedom svega navedenoga, sud je stava da su optuženikove tvrdnje o nepoznavanju novinarke kojoj je dao izjavu, o tome da nije bio svjestan da će biti objavljeno ono što joj je rekao, a pogotovo kada se ima na umu da je na samoj raspravi u bitnome potvrdio ono što mu se ovom privatnom tužbom stavlja na teret, dane isključivo u cilju pokušaja da otkloni kaznenu odgovornost sa sebe.

27. Isto tako, sud dijelu iskaza svjedoka ČD, u kojima on tvrdi da je sastanak u vezi akcije oslobođenja [adresa] inicirala policija i da je na tom sastanku, između ostalih bio i privatni tužitelj ĆD, sud nije poklonio vjeru, budući sud u postupku nije našao niti jedan materijalni dokaz da je tome tako. Štoviše, niti ostali saslušani svjedoci nisu potvrdili taj dio iskaza ovog svjedoka. Štoviše, svjedok je sam izjavio da o tom sastanku nije vođen nikakav zapisnik, zbog čega sud smatra da se nije niti radilo o službenom sastanku predstavnika policije i vojske, već više o neformalnom razgovoru, u kojem su ljudi koji su bili prisutni na sastanku iznosili svoja mišljenja u vezi mogućnosti da se tada oslobodi [adresa], a što po mišljenju suda nije inicijacija i organizacija akcije oslobođenja. Bitno je također za naglasiti da je svjedok ČD također izjavio i da je 30. rujna 1991. godine zapovjednik zbornog područja KS dao zapovijed o prekidu svih vojnih aktivnosti, a on je bio zapovjednik operativne zone Split i bio je nadređen zapovjedniku 113. brigade HV-a FD, iz čega se kao potpuno jasan i logičan nameće zaključak da je u toj akciji sudjelovala hrvatska vojska, budući je nadređeni vojni zapovjednik izdao naredbu podređenom zapovjedniku da obustavi sve vojne aktivnosti. Štoviše, potpuno je nelogično da bi čak i to vrijeme ratnog vihora, pokraj postojanja hrvatske vojske, policija organizirala oslobođenje [adresa] te da bi bez znanja vojnog vrha u toj akciji sudjelovali pripadnici hrvatske vojske. Na vjerodostojnost iskaza svjedoka ČD, utječe i činjenica da je on u narušenim odnosima s privatnim tužiteljem nakon izlaska knjige svjedoka koja govori o ratnim događanjima u to vrijeme, a što također proizlazi iz njegovog iskaza i iz čega proizlazi da on u tom smislu zainteresiran svjedok u ovom kaznenom postupku. Kako tvrdnje ovog svjedoka o inicijaciji provođenja akcije oslobođenja [adresa] nije potkrijepio niti jedan saslušani svjedok u postupku i kako nema dokaza o sadržaju neformalnog sastanka i razgovora o kojem je svjedočio, sud njegovom iskazu nije poklonio vjeru.

28. Suprotno iskazu optuženoga, sud je iskazu privatnog tužitelja SD poklonio punu vjeru. Naime, taj iskaz u bitnome su potvrdili svi relevantni svjedoci koji su saslušani u ovom kaznenom postupku, pa je tako taj iskaz potvrdio i vojni zapovjednik bojne koja je pokušala osloboditi [adresa] AD, zapovjednik brigade HV u čijem je sastavu bila ta bojna, istaknuti dužnosnik koji je tada bio u samom vrhu države RS, zapovjednik zbornog područja na kojem se dogodila akcija KS, zamjenik privatnog tužitelja u tadašnjom policiji CD, načelnik SIS-a OS te novinarka DD koja je okolnosno i uvjerljivo opisala sudu kada joj je i na kojem mjestu opt. dao spornu izjavu. Kako opt. s ničim nije doveo u pitanje iskaz privatnog tužitelja i kako

29. U vezi iskaza saslušanih svjedoka, prije svega treba istaknuti da je svjedok AD, koji je u sporno vrijeme bio zapovjednik IV bojne 113. brigade HV, izjavio da je upravo on po zapovjedi zapovjednika te brigade FD, vodio spornu akciju oslobođenja [adresa] te da akcijom nije zapovijedao privatni tužitelj. Bitno je za istaknuti i iskaz svjedoka RS, koji je tada obnašao najviše vojne i policijske poslove u RH, pa je tako obnašao i dužnost zamjenika ministra unutarnjih poslova i dužnost šefa državne sigurnosti, koji je izjavio da je odluku o oslobođenju [adresa] mogao donijeti isključivo vojni stožer za Dalmaciju smješten u Splitu, da je privatni tužitelj, prije nego mu je povjerena dužnost zapovjednika policije, prošao sve sigurnosne provjere, a zbog čega je svjedok ustvrdio da privatni tužitelj nikako nije mogao raditi za bilo koga drugoga osim za interese RH. Štoviše, svjedok je pojasnio sudu da je u to vrijeme hrvatska vojska bila tek u nastajanju i da je da je to bilo vrijeme ratnog kaosa i neizvjesnosti te da su neke odluke o pokretanju operacija mogle biti i usmene, da za oslobođenje [adresa] pisanu odluku nije vidio, a takvu odluku mogao je donijeti samo vojni stožer za Dalmaciju smješten u Splitu i u to vrijeme ovakve operacije radila je isključivo vojska, a policija je morala sudjelovati u tome na način da na zahtjev vojnih zapovjednika stavi na raspolaganje opremu. Iskaz svjedoka KS, koji je u to vrijeme bio zapovjednik operativne zone Split i zapovjednik 113. brigade HV-a, koji je izjavio da je akcija pokušaja oslobođenja [adresa] u rujnu 1991. godine bila planirana u strogoj tajnosti, da se ne sjeća tko je akciju vodio i organizirao, ali i da je zapovjednik trebao biti vojnik AD te da je uvijek bilo tako kad su u pitanju bile mješovite snage policije i vojske, u bitnome je u suglasju s iskazima svjedoka AD i RS. U bitnome je u u suglasju s tim iskazima i iskaz svjedoka OS, koji je u to vrijeme bio načelnik SIS-a, a koji također nije teretio privatnog tužitelja da bi radio za suprotnu stranu. Štoviše, i svjedok CD, koji je u to vrijeme obnašao dužnost pomoćnika načelnika odjela Operativnih poslova u PU Šibenik, potvrdio je navode gore navedenih svjedoka da policija nije organizirala akciju oslobađanja [adresa] koja je bila krajem devetog mjeseca 1991., da to zna jer je on osobno sve aktivnosti koje je policija radila u smislu upotrebe policijskih snaga, na ovom području sačinjavao, pisao podne oznake, pozivne znakove i određivanje pozivne znakove grupa, jedinica, a u ovom slučaju to nije učinio jer policija uopće nije rukovodila, a za samu akciju saznao je nakon što je akcija propala. Niti ostali saslušani svjedoci nisu potvrdili navode optuženoga da je privatni tužitelj radio za velikosrpskog agresora za vrijeme Domovinskog rata i da je on, zajedno s ĐD, inicirao i planirao akciju oslobođenja [adresa] u čemu nije sudjelovalo vojno zapovjedništvo te da da vojska nije imala veze s tom akcijom. Niti ostali svjedoci saslušani u postupku nisu teretili privatnog tužitelja za ono za što ga tereti optuženik. Kako su iskazi navedenih svjedoka u potpunom međusobnom suglasju te u suglasju s izvedenim materijalnim dokazima, kako opt. s ničim nije doveo u pitanje vjerodostojnost tih iskaza, kako navedeni svjedoci nisu imali motiv da lažno svjedoče te kako sud nije našao razloga da posumnja u njihovu vjerodostojnost, tim iskazima poklonio je punu vjeru.

30. Činjenica je da su privatni tužitelj i optuženik u spis dostavili dvije različite raščlambe na koje se pozivaju u postupku, pri čemu valja istaknuti da je su iskazi svih saslušanih svjedoka, osim dijela iskaza svjedoka ČD u kojem on tvrdi da je privatni tužitelj inicirao razgovor sa zapovjednicima vojske o akciji oslobođenja [adresa], u suglasju s Ž koju je u spis dostavio privatni tužitelj. Osim toga, Raščlambu koja svjedoči o neprisustvu optuženoga na sastanku o kojem Raščlamba svjedoči te koja svjedoči da je akciju oslobođenja [adresa] u to vrijeme planirala hrvatska vojska i da je s njom zapovijedao vojnik u zapovjednik IV. bojne 113. brigade HV-a AD, dostavio je MORH, što ukazuje na njenu vjerodostojnost i istinitost. Iz istih razloga, sud je poklonio punu vjeru tvrdnji privatnog tužitelja da je optuženik svoju verziju tog dokumenta promijenio kako bi pokušao dokazati svoje tvrdnje. Nadalje, potpuno je nelogično i neživotno da u dokumentu koji potječe od MORH-a nedostaje podatak o sudjelovanju opt. na predmetnom sastanku te da u tom dokumentu nema čak pet stavaka koji se nalaze u dokumentu priloženom u spis od strane optuženoga. Kako opt. s ničim nije doveo u pitanje vjerodostojnost dokumenta izdanog od strane MORH-a na koji se privatni tužitelj poziva i kako su nije našao razloga da posumnja u vjerodostojnost tog dokumenta, koji dokument je u suglasju s iskazima svih svjedoka, od kojih su neki bili bitni za obranu RH od velikosrpske agresije, sud je punu vjeru poklonio dokumentu koji je privatni tužitelj dostavio u spis, dok sličnom dokumentu naslovljenom pod nazivom Raščlamba koji je u spis dostavio optuženik, nije poklonio vjeru te je sud taj dokument ocijenio nevjerodostojnim.

31. Iskazu svjedokinje DD sud je poklonio vjeru, budući je ona na uvjerljiv, logičan i životan način opisala tijek događaja u vezi s optuženikom. Također je za navesti da ona kao profesionalni novinar, u ratno vrijeme nije imala motiv da objavljuje ono što joj je optuženik rekao a da on nije dao za to pristanak. Štoviše, ona nije u privatnim odnosima niti s optuženim niti s privatnim tužiteljem te stoga nema motiv niti da lažno svjedoči u ostalom dijelu svog iskaza. Kako opt. s ničim nije doveo u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza, kako je na raspravi opt. potvrdio da ostaje pri onome što je novinarka objavila i kako sud nije našao razloga da posumnja u taj iskaz, tom iskazu poklonio je punu vjeru i ocijenio ga istinitim i vjerodostojnim.

32. Cijeneći sve u postupku izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, nakon provedenog postupka ovaj sud je utvrdio da je opt. ŠD počinio utužena kaznena djela, zbog čega ga je ovaj sud, na temelju čl. 147. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 149. st. 2. u vezi st. 1., a sve uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 oglasio krivim.

33. Kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11 čini onaj tko putem javnog medija (u ovom slučaju putem portala ŠibenikNews), uvrijedi drugoga, a kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11 onaj tko, za nekog iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može naškoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, a djelo počini putem javnog medija (u ovom slučaju putem portala ŠibenikNews) zbog čega je takva činjenična neistina postala dostupna većem broju ljudi.

34. Dakle, kada se analiziraju iskazi svih saslušanih svjedoka, pa tako i iskaz svjedoka ČD, koji također nije teretio privatnog tužitelja da bi on radio za velikosrpskog agresora, tada iz svih tih iskaza proizlazi potpuno jasan zaključak da nitko od tih svjedoka nije potvrdio da je privatni tužitelj radio za velikosrpskog agresora. Isto tako, iz tih iskaza proizlazi da nitko od svjedoka nije izjavio da bi privatni tužitelj, kao što je to javno ustvrdio optuženik putem navedenog portala, inicirao i organizirao akciju oslobađanja [adresa] u navedeno vrijeme. Isto tako, za istaknuti je da su iskazi svjedoka u bitnome u suglasju s Raščlambom koju je privatni tužitelj dostavio u spis i za koju je sud utvrdio da je originalan i vjerodostojan dokument te navodi iz tog dokumenta u cijelosti potvrđuju navode privatnog tužitelja kada on tvrdi da opt. nije bio prisutan na sastanku o kojem Raščlamba svjedoči i u kojoj jasno piše da je akciju oslobođenja [adresa] u to vrijeme planirala hrvatska vojska i da je s njom zapovijedao vojnik u zapovjednik IV. bojne 113. brigade HV-a AD, koji je i sam to potvrdio. Kada se ima na umu i iskaz svjedokinje BS, koja je kao profesionalni novinar i nezainteresirani svjedok u ovom kaznenom postupku, jasno rekla da je opt. znao da će sve što joj je rekao biti objavljeno na njenom portalu, tada je na temelju svih prednje izloženih zaključaka i utvrđenja ovog suda nesumnjivo da je opt. ŠD utužene zgode postupao sa izravnom namjerom kada je svjesno svjedokinji iznosio neistinite tvrdnje na račun privatnog tužitelja u ovom postupku ĆD i preko te svjedokinje i njenog portala, htio da iste postanu dostupne većem broju ljudi, a čime je svjesno htio uvrijediti privatnog tužitelja putem tog portala.

35. Time su se tako opisanim ponašanjem opt. ŠD ostvarila sva bitna obilježja kaznenih djela protiv časti i ugleda, uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ i klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11, za što ga je ovaj sud i oglasio krivim.

36. Na temelju čl. 421. st. 1. t. 2. KZ/08, sud je odbio dokazni prijedlog optuženoga da se u postupku sasluša u svojstvu svjedoka ŠO, budući opt. nije dao sudu valjane razloge za saslušanjem tog svjedoka, a zbog čega je sud stava da to saslušanje nije važno za odlučivanje u ovom kaznenom postupku.

37. Prilikom utvrđivanja o kaznenopravnoj sankciji za opt., sud je istome od olakotnih okolnosti u obzir uzeo neosuđivanost i njegova relativno niska mirovinska primanja i njegovu stariju životnu dob, dok je od otegotnih okolnosti sud istome u obzir uzeo da je i na raspravi pred sudom nastavio tvrditi isto ono što je rekao i novinarki i što je potom ona i javno objavila, čime je pokazao izuzetnu upornost i ustrajnost u vrijeđanju i klevetanju privatnog tužitelja, nedostatak svijesti o protupravnom ponašanju.

37.1. Stoga je sud, cijeneći težinu počinjenih kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti i imajući na umu primanja opt. od oko 960,00 eura mjesečno te njegovo ukupno imovno stanje, optuženome za kazneno djelo iz čl. 147. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 izrekao novčanu kaznu od 35 dnevnih iznosa, a što iznosi 1.120,00 (tisuću sto i dvadeset) eura, za kazneno djelo iz čl. 149. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 izrekao novčanu kaznu od 50 dnevnih iznosa, a što iznosi 1.600,00 (tisuću šesto) eura, optuženome potom izrekao i jedinstvenu novčanu kaznu za ova djela počinjena u stjecaju od 65 dnevnih iznosa, što iznosi 1.950,00 (tisuću devetsto pedeset) eura, a koju jedinstvenu novčanu kaznu je optuženi dužan platiti u roku od 180 dana od pravomoćnosti ove presude, smatrajući da će se u konkretnom slučaju upravo izricanjem te kazne i uzimajući u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti nađene na strani optuženika te njegove obiteljske prilike, njegova primanja i ukupne imovne prilike, u cijelosti ostvariti ciljevi i svrha kako generalne, tako i specijalne prevencije.

38. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 obvezuje se optuženik da plati ovom sudu paušalni trošak u iznosu od 300,00 eura, u korist državnog proračuna RH, u roku od 30 dana od pravomoćnosti ove presude, što je rezultat osuđujuće presude i složenosti postupka te materijalnih prilika optuženoga pa plaćanjem tog paušala, prema mišljenju ovog suda neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje

U Šibeniku, 03. prosinca 2024. godine

SUDAC

Josip Klisović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema pismenog opravka istog.

Žalba se podnosi ovom sudu, za nadležni županijski sud, pismeno, u dovoljnom broju primjeraka.

DN-a:

1. privatni tužitelj SO

2. opunomoćenik privatnog tužitelja, odvjetnik RD

3. opt. ŠD

4. branitelj opt., odvjetnik Branko Gović