Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-203/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, izvjestiteljice i članice vijeća, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22, protiv tuženice NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2606/2021-22 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženice NM kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2606/2021-22 od 2. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I., II., i III. izreke, te u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju KZ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.553,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2606/2021-22 od 2. siječnja 2024. u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženici NMNM isplatiti tužitelju KZ trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.553,09 EUR pa do iznosa od 1.606,18 EUR, odnosno iznos od 53,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i sudi na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu 2402006- 1031262160/ 51400607-5102070737 od 29.9.2004. sklopljenog između tužitelja KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženog NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], a koja:

- u dijelu čl. 10.1. glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platit 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.”, te

- u dijelu čl. 10.2. glasi: ”Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.”.

II. Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 327,83 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 29.9.2004. do isplate po stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 290,94 EUR, zajedno sa zateznom kamatom počevši od 2.12.2011. do isplate po stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.606,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 02. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te mu se naloži naknaditi tuženici parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi prvenstveno predlaže izuzeće sudaca ukoliko postoje okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, da bi sud utvrdio određenu odredbu nepoštenom potrebno je da, između ostalog, uzme u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je sud prvog stupnja uzeo u obzir sve okolnosti, pa tako nije uzeo u obzir da je 2006., kada je zaključen ugovor o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, a kada je isto uvedeno dano je ovlaštenje ministru financija da Pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi, što je i učinjeno, pa je na taj način zakonodavstvo RH samo formaliziralo ono što se već godinama ugovaralo u ugovorima o kreditu te je izričito utvrđeno da te naknade ovise o tarifi odnosno aktu vjerovnika. Smatra kako je tužitelj prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne i izlazne naknade u točno određenom iznosu, a kada je riječ o izračunu visine radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji kojom se može bez ikakvih poteškoća utvrditi visina. Iz obrazloženja nije jasno zbog čega sud prvog stupnja smatra da su sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer je za takvo što dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužitelju nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, a što nije učinio. Nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tužitelja prema tuženici bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše tužitelj je u cijelosti bio informiran o obvezi te visini iste. Kako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, to je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Poziva se i na Odluku Suda Europske unije u predmetu C-621/17 koja se može primijeniti u predmetnom slučaju. Smatra kako je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva ima računati od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te takvo shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava, kao i dosadašnje pravne prakse. Stoga je prvostupanjski sud dosuđujući tužitelju zatezne kamate od dana plaćanja iznosa ulazne naknade pogrešno primijenio materijalno pravo. Dosuđivanjem zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja, a ne eventualno od pravomoćne odluke kojom je utvrđena navodna ništetnost takve ugovorne naknade nedvojbeno se dovodi tuženicu u nezavidan i neravnopravni položaj jer se tužiteljima, pa tako i tužitelju u predmetnom sporu otvara put za beskonačno iskorištavanje zakonskih normi s ciljem da na temelju nisko naplaćenih naknada naplate visoke kamate i tako ostvare neosnovanu novčanu korist. Pobija i odluku o troškovima postupka, te ističe kako je pogrešno sud prvog stupnja tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu, a s obzirom na Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama od 20. svibnja 2023. kojim su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje ZPP), na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 10.1. i 2. Ugovora o kreditu broj 32402006-1031262160/51400607-5102070737 zaključenog 29. rujna 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita, te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 327,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2004. pa do isplate, kao i zahtjev da se naloži tuženici platiti tužitelju novčani iznos od 290,94 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2011. pa do isplate.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 29. rujna 2004. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 327,83 EUR, temeljem odredbe čl. 10.1. Ugovora o kreditu, dok je čl. 10.2. istoga ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata kredita tuženica ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama tuženice, da je predmetni kredit doista prijevremeno otplaćen, a nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 290,94 EUR. Smatra kako su predmetne odredbe Ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati jesu li iste poštene ili ne, pa kako odredbe čl. 10.1. i 2. predmetnog Ugovora o kreditu predstavljaju ugovorne odredbe koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, to su takve ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP), nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim odredbe čl. 10.1 i 2. Ugovora o kreditu prema kojima se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita i prijevremenu otplatu kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredaba.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

10.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedene ugovorne odredbe, koje su bile unaprijed sročene i priređene od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju vikendice, koju koristi isključivo za život s obitelji.

10.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju vikendice, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

13. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih i izlaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23-dalje ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade.

17. U konkretnom slučaju odredbe čl. 10.1 i 2. predmetnog Ugovora o kreditu jasne su i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati jesu li iste poštene ili ne.

18. Formulacija odredaba iz čl. 10.1. i 2. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji su naknade za obradu kredita i za prijevremeni otkaz kredita propisane u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane obradom kredita i prijevremenom otplatom kredita.

19. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda taj zaključak može analogno primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu koja je također predmet ovog spora. Osim toga, u i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita.

20. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za obradu kredita i prijevremeni otkaz kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

21. Stranke su nespornim učinile da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita i prijevremeni povrat kredita platio tuženici utužene iznose, slijedom čega su isti tužitelju pravilno dosuđeni zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

24. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada su utuženi iznosi plaćeni tuženici.

26. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

27. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, budući da takav trošak tužitelja ne pripada, jer su sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je u konkretnome slučaj, oslobođeni od plaćanja pristojbe pa takav trošak tužitelju nije niti mogao nastati.

28. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu pod toč. IV. izreke do iznosa od 1.553,09 EUR, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu pod toč. IV. izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

29. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe, budući da je sa žalbom uspjela samo u pogledu parničnog troška i to u neznatnom dijelu.

Zadar, 3. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan